Tko je u skladu sa sobom, nema potrebe za borbom

O pozivu

Kažete da savjest ovisi o grupi kojoj pripadam. Ipak postoje situacije u kojima se moram rukovoditi isključivo prema sebi, prema svom unutarnjem nagonu.

Svi mi imamo unutarnji osjećaj za određeno vlastito opredjeljenje ili poziv ili zadatak. Taj osjećaj dolazi iz dubine našeg bića koja je iznad savjesti. Biti s tim u skladu, znači imati svoj mir. Tko se ogriješi o ovaj unutarnji nagon, npr. ako odbije neki zadatak za koji je netko predodređen, jer mu se čini previše teškim, onda se u duši nešto slama. Ako ga preuzme, osjeća se usklađeno, bez obzira na teškoće.

To onda nema nikakve veze s ljudima koji nas okružuju.

Ne. Onaj tko postupa u skladu sa svojim unutarnjim nagonom, osjeća se dobro, makar i radio suprotno od onoga što drugi od njega očekuju. To je neovisno tome jesu li drugi suglasni s tim ili ne.

Mnogi u dubini svoje duše čeznu upravo za tim: biti u skladu sa samim sobom, pronaći sebe. Ali upravo to i jest najteže.

To ne znam. To je put koji proizilazi iz našeg životnog puta. Ne može se trenirati niti mu se može težiti.

Niti se do toga može doći meditacijom. To je iznad svega toga. Ali to se osjeća i svatko od nas ima priliku biti u kontaktu s tim osjećajem.

Nesvjesno ili svjesno?

Uzmite primjer majke i djeteta. Kada se majka posveti djetetu, to je razina na kojoj joj je potpuno jasno da je u skladu s nečim višim. Više ne vidi samo dijete. Tu dolazi do miješanja razina: u prvom planu su srčanost i ljubav, a u pozadini nešto poput potpune spremnosti. To je nešto što se ne odnosi samo na dijete već i na vlastitu osobnost.

Ali u svom djelovanju je to, u svakom slučaju, usmjereno na druge.

Točno. Dat ću još jedan primjer - Kad se neki par vjenča jer je dijete bilo na putu, roditelji ponekad kažu djetetu: Vjenčali smo se, jer si ti bio na putu.Onda se dijete osjeća dužno prema roditeljima, pogotovu ako su oni nesretni. Ako roditelji umjesto toga kažu: Vjenčali smo se jer smo tako željeli, ili jer nam je bilo stalo do naše ljubavi, onda se nalazimo na sasvim drugoj razini: to onda više nema veze s djetetom, već s muškarcem kao ocem, i ženom kao majkom. Na ovoj se razini nalazimo u službi višeg poretka koji je temelj za naše postupke. Ali taj poredak nije opipljiv, niti može biti lako definiran, niti se možemo prema njemu odnositi jednako kao prema zakonima koji su poznati i koje je lako poštivati.

Jednostavnost

To se jednostavno događa.

To se jednostavno događa. To je u biti jedan potpuno jednostavan ljudski čin, ništa naročito, ništa sveto. To je nešto čemu čovjek sam od sebe teži, ako mu neka ideologija nije pomutila svijest. Onaj tko je u  skladu  sa  samim sobom, to jednostavno zna.

Mislite li da su samo ideologije problem?

Ne. Različita vremena nose sa sobom strujanja koja to otežavaju, ali i ona koja pripomažu.

Ako je netko u dubini duše u potpunom skladu sa sobom i donese odluku, upravljajući se upravo prema tom svom unutarnjem impulsu, može li ta odluka biti usmjerena protiv drugih?

Biti u skladu sa samim sobom nije nikada upereno protiv nekoga. Možda nema uspjeha ili se ne poštuje, ali onaj tko je u skladu, taj se ne bori. Tu nema potrebe za borbom. Tko je u skladu, on je u skladu i sa samim sobom i sa svojom okolinom. Osjeća dubok mir. Ne samo smirenost već mir u duši. Osjeća duboku povezanost, a istovremeno je na distanci.

To je prilično spiritualan stav.

Moglo bi se tako reći kad ne bi bilo toliko prirodno. Ako se u tome traži nešto spiritualno, gubi se iz vida. Nestaje. Zato što je previše obično. Vrlo jednostavno. Obično, najobičnije.

Izvršavanje

Ali često se baš to najjednostavnije i najprirodnije prekriva svim mogućim opterećenjima. To što opisujete podsjeća me na stanje koje taoisti ili budisti dostižu meditacijom.

To je u vezi s izvršavanjem običnih zadataka. Kada netko teži samoostvarenju kroz  spirirualni  put  u  uvjerenju da ga to čini posebnim, onda se u dubini duše nalazi u raskoraku sa samim sobom, jer se umanjuje kako bi dosegao to što želi dostići, ne primjećujući da je to ustvari nadohvat  ruke.

Meditacija je, naravno, značajna. Ja to ne osporavam, to bi bilo besmisleno. Ali ne u smislu jačanja ovakvog načina ophođenja. Onaj  tko je u skladu sa sobom, ponekad ima potrebu sabrati se. Onda meditacija proizlazi i teče iz sklada. Ona za njega ne predstavlja put kojim će negdje dospjeti, već suprotno: zato što je u skladu, on se ponekad i povlači u sebe, ali uvijek usmjeren prema konkretnom zadatku. Zbog toga mislim da je upravo najjednostavnijim djelovanjima najjednostavnije dostići sklad.

Djelovanje  i  sklad  su  pojmovi  koje često  upotrebljavate.  Što podrazumijevate pod  tim?

Obične djelatnosti. Najjednostavnija, istovremeno i najdublja djelovanja susrećemo u obitelji. Djelovanje oca i majke prema djetetu, djeteta prema roditeljima. To su najbitnija i najdublja djelovanja. Ona čine temelj svih drugih  procesa.

Tko je u skladu sa svojom ulogom oca, majke, partnera, djeteta, brata ili sestre i tko jednostavno prihvaća i izvršava zadatke koji iz tih uloga proizlaze, taj ostvaruje svoju ljudskost. Upravo se u ovim jednostavnim aktivnostima dolazi do samoaktualizacije. Pritom se čovjek osjeća u skladu s nečim velikim. Bez propagande, bez dogme, bez doktrine, bez moralnih zahtjeva. Sve to ovdje ne igra nikakvu ulogu.