TKO JE TKO

 

        Bio jedan čovjek, Abdul Karim, koji je sanjao da je prepješačio Saharu, sam. U snu se zvao Omar ben Asad, i izgledao je posve drukčije od Abdula: imao je kovrčavu riđu kosu i zelene oči. K tomu, bio je visok i mlad, dok je Abdul bio postariji, ćelav, i niskoga rasta.

        Abdul, naime, Omar, pješačio je Saharom više od godinu dana. Tijekom te godine vidio je svašta i doživio mnogo štošta. Hijene i čaglji bili su svakonoćna pojava. Jednom je susreo lava, drugi puta zmiju ljuticu. Zarobili ga poludivlji Berberi. Pio vodu iz kaktusovh listova. Proveo nekoliko divnih dana u oazi Sivi. I napokon je, jedne nedjelje ujutro, stigao na obalu Nila, crn od sunca, nasmijan, mršav kao papirusova trska, sretan što je ostvario svoj san. Na Nilu su ga dočekali razdragani navijači, koji su, što po jastrebljim i strvinarovim letovima, a što po satelitskoj elektronici, pratili njegovo napredovanje. Omar je bio blažen, i mogao je istoga časa umrijeti, a da to njegovu blaženstvu ne bi ništa oduzelo. Ta pustolovina s Omarove je strane trajala godinu dana, a s Abdulove, minutu, dvije.

        Abdul je danima razmišljao o tomu snu. Je li slučajan? Otkuda da se dogodi baš njemu, koji nema ni želje ni poriva da poduzme nešto tako nesvakidašnje i glavogubno? I zaključio je da negdje u njemu, neznan od njega, boravi Omar pobjednik, miljenik bogova, Omar bezumnik.

        Abdul je stanovao na rubu Sahare, u jednomu malom selu. Tamo su rijetko stizale vijesti iz velikoga užurbanog svijeta. Rijetko, rijetko kakve novine. Poneko je od seljana imao radio. Dok su tu i tamo slušali njegove poruke, seljani su vjerovali da one sti`u s Aldebarana.

        Otprilike je u selo navraćao po putnik svakih godinu dana. Jer selo bijaše dobrano skrajnuto s puta. Poslije godinu dana, dakle, naišao je u selo jedan putnik na devi. Odlučio je ovdje prenoćiti. Kad je drugoga dana odjahao, ostavio je novine, u koje je bio zamotao suhu, sad potrošenu hranu. Novine su bile prošlogodišnje. Seljani dograbiše novine kao dragocjen plijen, iako nisu znali čitati.

        S naslovne strane gledala je u njih slika mladoga, mršavog čovjeka riđe kovrčave kose, okružena razdraganim svijetom. Načinjena u trenutku pobjedničkoga smijeha.

        Kad je Abdul Karim ugledao sliku toga čovjeka, zanijemio je. Jer on ga je dobro poznavao.

        “To je Omar ben Asad!” stade ga vika po selu. “Neka mi netko pismen pročita što ovdje piše!”

        Seljani, sluteći nesvakidašnju zabavu, odmah pronađoše i dovedoše seoskoga učitelja.

        “Točno prije godinu dana, jedne nedjelje ujutro, stigao je na obalu Nila Omar ben Asad. On je prepješačio Saharu za godinu i nešto dana. Ovo je slika dočeka,” pobožno će učitelj. I doda: “Samo Alah zna kako je to moguće!”

        Abdul Karim buljio je u prizor slavlja tako uprto, kao što se strijela zabija u oko divljači. A onda stade čupati ono malo kose i vriskati:

        “To sam ja! Omar je varalica - to sam ja!”

 

        Nad tim su se prizorom seljani smijali još godinama. Prepričavali ga djeci. Kitili ga, pravili od njega umjetničko djelo. Plesnu predstavu, smjehovit, lakrdijaški nastup. Nitko nije htio saslušati Karimova grozničava uvjeravanja i njegove dokaze da je on uistinu Omar, odnosno, obratno; nitko nije mario za njegov opis svakoga koraka i zgode na jednogodišnjemu putu kroz Saharu. Jer nije im se mililo da itko bude u pravu, tko bi im mogao oduzeti zabavu.

        Na drugoj strani Sahare Omar je tajanstveno iščeznuo s pozornice već drugoga dana kako se na nju popeo. To bi se bilo dalo pročitati u novinama dan, dva kasnije, da je kroz selo naišao još jedan putnik.

        Što se tiče Abdul Karima, on je postao seoska sprdačina. Djeca su trčala za njim vičući: “Omare, Omare! Kaži, koliko je velika Sahara?”

        On bi, lupkajući štapom, tu i tamo odgovarao:

        “Sahara je velika godinu dana!”

        A ponekad:

        “Sahara je velika dvije minute!”

        No nitko nije mogao objasniti jednu neobičnu pojavu u vezi s Karimom: njemu poče rasti riđa, kovrčava kosa tamo gdje je bio ćelav. Njemu nekud pozeleniše oči. I istegnu se stas.

        Kad je umro, na grob mu upisaše ime Omara ben Asada. Ispod imena zapis: “Ovdje počiva onaj, koji je prepješačio Saharu za dvije minute.”

 

 

        Snu i javi isti je otac, ali ne i ista majka.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.