TKO BI SE USUDIO KLADITI NA TRKAČA ROMANOPISCA?

Četrnaesti je dan kolovoza, nedjelja. Jutros sam trčao sat i petnaest minuta, slušajući Carlu Thomas i Otisa Reddinga s mini CD plejera. Poslije podne sam preplivao gotovo 1300 metara u bazenu, a predvečer sam plivao u moru. Nakon toga sam večerao - pivo i ribu. U restoranu Hanalei Dolphin, nedaleko od središta sela Hanaleija. Za večeru sam naručio ribu koju ovdašnji starosjedici zovu walu, vrsta bijele ribe. Pripremili su je na žaru od drvenog ugljena. Jeo sam je uz sojin umak. Za prilog su poslužili miješano povrće, također pečeno na žaru i veliku zelenu salatu. U kolovozu sam do sada pretrčao 150 km.

* * *

Još davno sam počeo svakodnevno trčati. Točnije, u jesen 1982. Tada su mi bile trideset i tri godine.

Nešto prije toga otvorio sam svojevrstan jazz klub u blizini postaje Sendagaya. Nedugo nakon fakulteta - zapravo, bio sam zauzet kojekavim sporednim poslovima pa mije nedostajalo još nekoliko položenih ispita do diplome i službeno sam još bio student - otvorio sam mali klub na južnom ulazu u postaju Kokubunji, koji sam vodio nepune tri godine, ali kad su počeli obnavljati zgradu u kojoj se klub nalazio, preselio sam posao u novi lokal bliže središtu Tokija. Taj novootvoreni bar nije bio osobito velik, ali ni skučen. Imali smo koncertni klavir i tek toliko prostora da se na njemu može zbiti peteročlani sastav. Preko dana to je bila kavana, a uvečer noćni bar. Također smo posluživali prilično ukusnu hranu, a za vikende smo imali i glazbu uživo. Takva vrsta kluba u kojem se služi hrana i može slušati jazz uživo u ono je vrijeme bila prava rijetkost, pa smo ubrzo uspjeli pridobiti stalne goste, a i financijski smo dobro prolazili.

Većina ljudi koje sam poznavao prognozirala nam je slabo poslovanje. Činilo im se da ugostiteljski objekt kojim gazda upravlja iz pukog hobija neće uspjeti opstati, a i da netko poput mene, koji sam bio vrlo naivan i vjerojatno nisam imao blage veze kako se vodi takva vrsta posla, neće uspjeti u svojoj nakani. Ipak, njihove prognoze pokazale su se kao sasvim pogrešne. Istini za volju, moram priznati da ni sam nisam vjerovao da sam sposoban za velik posao. Ipak, budući da nisam želio doživjeti neuspjeh, morao sam dati sve od sebe. Još otkad znam za sebe moja žilavost leži u činjenici što mogu raditi vrlo naporno i mnogo podnijeti.

Mnogo više sam radni nego trkaći konj. Odrastao sam u obitelji prosvjetnih radnika, pa nisam bio dovoljno dobro upoznat s poduzetništvom, ali na sreću, obitelj moje supruge bavila se poslovanjem pa mi je njeno posredno znanje bilo od velike pomoći. Bez obzira na to koliko sam snažan radni konj bio, nikada nisam bio dovoljno sposoban za uspjeh kakav sam želio.

Sam posao je bio prilično naporan. Radio sam od jutra do kasno u noć sve dok ne bih pao od umora. Doživio sam kojekakva ružna iskustva, brojna razočaranja i često sam se morao snalaziti kako sam znao i umio. Ali, radio sam do iznemoglosti i napokon sam počeo ostvarivati dovoljan profit kojim sam mogao zaposliti još nekoliko ljudi. Približivši se tridesetoj, napokon sam mogao uzeti predah. Da bih otvorio taj bar pozajmio sam koliko sam mogao od svakoga tko mi je želio posuditi novac, i gotovo sam svima sve pozajmljeno vratio.

Stvari su se polako smirivale. Sve do tada borio sam se za golo preživljavanje i nastojao izbjegavati dugove, pa nisam imao vremena razmišljati ni o čemu drugome. Osjećao sam se kao da sam se popeo na vrh vrlo strmog stubišta i izašao na čistinu, pa sam bio uvjeren da mogu izaći na kraj s budućim problemima koji bi mogli iskrsnuti i preživjeti ih. Duboko sam udahnuo, osvrnuo se oko sebe, zagledao se u stubište kojim sam se popeo i počeo razmišljati o sljedećem potezu. Bližio sam se tridesetoj. Više me nisu smatrali za mladoga dečka.

Iznenada sam dobio ideju da napišem roman.

Mogu se sjetiti točnog datuma, štoviše onog trena kad sam pomislio da bih mogao napisati roman. Bilo je oko pola dva popodne prvog travnja 1978. Tog dana otišao sam na stadion Jingu, cugao pivo i gledao bejzbolsku utakmicu. Stadion Jingu nalazi se nedaleko od mog ondašnjeg stana, pa sam bez problema mogao otpješačiti do njega. Osim toga, tada sam bio velik navijač bejzbolskog kluba Yakult Tsubame.* Bio je divan proljetni dan, ni najmanjeg oblačka na nebu, puhao je blag vjetar. Na vanjskom rubu igrališta tada još nije bilo klupa, tek travnata kosina. Ležao sam na travi, pijuckao hladno pivo, povremeno podizao pogled prema nebu i opušteno uživao u utakmici. Kao i obično, nije bilo mnogo gledatelja.

Bila je to prva utakmica u sezoni, a gostovala je momčad Hiroshima Toyo Kapu. Sjećam se daje Yasuda bio bacač lopte za momčad Lastavica. Bio je onizak, zdepast bacač lopti koji je bacao čudnovato "felšane" lopte. U dnu dijela za početni udarac palicom za Lastavice stajao je udarac Dave Hilton, mladi američki igrač, pridošlica u momčadi. Hilton je snažno udario loptu odbivši je prema lijevoj crti igrališta. Prasak pri dodiru bejzbolske palice i lopte odjeknuo je čitavim stadionom. Hilton je lako poentirao prvi udarac i podignuo palicu spreman za drugi udarac. Upravo tog trena pomislio sam: zašto ne bih pokušao napisati roman? Još uvijek se savršeno dobro sjećam beskrajnog plavog neba, dodira mlade trave, zadovoljstva koje je izazvao prasak bejzbolske palice. Tog časa nešto je doletjelo s neba, i što god bilo, ja sam to prihvatio.

Nikada nisam imao ni najmanju ambiciju postati romanopisac. Jedino sam imao silnu želju napisati roman. Isto tako, uopće nisam znao o čemu bih pisao, jedino sam bio uvjeren da ću, ako ga što prije napišem, ostvariti nešto zanimljivo. Kad sam se već odlučio sjesti za stol kod kuće i spremiti se za početak pisanja, shvatio sam da nemam ni valjano nalivpero. Zato sam otišao u veletrgovinu Kinokuniya u Shinjuki i kupio snop papira za pisanje i nalivpero u vrijednosti ondašnjih pet dolara. Mala, ali vrlo vrijedna investicija.

To je bilo u proljeće 1978., a u kasnu jesen dovršio sam tekst romana od dvije stotine rukom ispisanih stranica. Nakon što sam ga dovršio, osjećao sam se sjajno. Nisam imao pojma što ću s romanom, ali dok me zanos nosio, odlučio sam ga poslati na književni natječaj časopisa Gunzo za nagradu za novog pisca. Poslao sam ga poštom, nisam čak napravio kopiju rukopisa. To valjda dovoljno jasno govori da mi nije bilo stalo hoću li dobiti nagradu i hoće li roman biti zauvijek izgubljen. To djelo je objavljeno pod naslovom Kaze no uta o kike (Slušaj kako vjetar pjeva). Bilo mi je mnogo više stalo da ga dovršim nego hoće li biti objavljen.

Kasno te jeseni, stalni gubitnici, bejzbolska momčad Lastavica, za dlaku je pobijedila momčad Osaka Hankyu u svejapanskom prvenstvu. Uistinu sam bio oduševljen i odlazio sam vidjeti nekoliko utakmica koje su se održale na stadionu Korakuenu. (Nitko nije mogao ni zamisliti da bi momčad Lastavica mogla osvojiti prvenstvo, pa su oni u upravi kluba već bili dogovorili da se stadion Jingu prenamijeni za susrete fakultetskih bejzbolskih momčadi.)

Zato se tog razdoblja sjećam veoma jasno. Bila je to osobito lijepa jesen ugodnog, sunčanog vremena. Nebo je danima bilo vedro, a stabla ginkga ispred Memorijalnog muzeja Meiji raskošnija no ikad. To je bila posljednja jesen mojih kasnih dvadesetih.

Idućeg proljeća, kad me nazvao urednik književnog časopisa Gunzo i kazao mi da je moj rukopis ušao u najuži izbor za nagradu, bio sam sasvim zaboravio da sam rukopis uopće poslao na natječaj. U međuvremenu sam se bavio mnogim drugim stvarima. Isprva mi nije bilo jasno o čemu govori. Ali roman je pobijedio na natječaju, i tog je ljeta i objavljen. Knjiga je bila prilično dobro primljena. Imao sam trideset godina i nije mi bilo jasno što se sve događa oko mene i sa mnom, ali ubrzo su me počeli spominjati kao novog i perspektivnog

* Stadion Jingu nalazi se u tokijskoj četvrti Shinjuku. Izgrađen je 1926. i na njemu se održavaju bejzbolske utakmice. Stadion je također dom profesionalne bejzbolske momčadi Yakult Tsubame (Lastavice).

pisca. I sam sam bio iznenađen, a ljudi koji su me poznavali bili su još više.

Nakon tog događaja, dok sam još vodio posao s jazz klubom, napisao sam drugi roman,

1973-nen no Pinbōru (Fliper, 1973.). Dok sam ga dorađivao, napisao sam nekoliko kratkih

priča i preveo nekoliko kraćih proznih djela F. Scotta Fitzgeralda. Obje moje knjige, Kaze nouta o kike i 1973-nen no Pinbōru, bile su predložene za prestižnu Nagradu Akutagawa. Za

obje knjige govorilo se da su ozbiljni konkuretni, ali na kraju ni jedna ni druga nije dobila nagradu. Iskreno govoreći, uopće mi nije bilo stalo. Da sam dobio tu nagradu, počeli bi me salijetati novinari u potrazi za intervjuima, nakladničke kuće vjerojatno bi mi ponudile nove ugovore, a ja sam se bojao da bi sve to moglo poremetiti moju predanost u upravljanju lokalom.

Svakog dana tri pune godine vodio sam jazz klub - vodeći brigu o plaćenim i neplaćenim računima, nabavci, radnom rasporedu osoblja, spravljajući koktele, kuhajući, zatvarajući bar u ranim jutarnjim satima - i tek potom bih kod kuće uzeo pisati za kuhinjskim stolom dok ne bih zadrijemao. Imao sam osjećaj da vodim dvostruki život. Tjelesno, svaki dan je bio vrlo naporan, a istodobno pisanje romana i vođenje ugostiteljskog posla stvaralo mi je brojne probleme. Između ostaloga, vođenje ugostiteljskog objekta podrazumijeva da morate primiti svakoga tko ude na vrata vašeg lokala. Bez obzira na to tko uđe, osim ako nije neki uistinu nepodnošljiv tip, morate ga dočekati s ljubaznim osmijehom na licu. Zahvaljujući tome, sreo sam kojekakve čudake i upoznao neke doista neobične likove. Prije no što sam se počeo baviti pisanjem, prilično sam spremno i rado stjecao raznolika iskustva. Danas mi se čini da sam tada većinom bio zadovoljan takvim poznanstvima i svim iskustvima koja su donosila.

Postupno sam sve više želio napisati ozbiljniji, razrađeniji roman. U prva dva romana, Kaze no uta o kike i 1973-nen no Pinbōru, uglavnom sam se zabavljao procesom samog pisanja, ali u njima postoje dijelovi kojima nisam zadovoljan. U ta dva prva romana uspio sam se izraziti jedino na mahove, djelomično i nepotpuno. Budući da sam stalno bio umoran i da sam za pisanje morao tu i tamo ukrasti sat ili dva vremena od vlastitog odmora ili nekog drugog posla, imao sam osjećaj da se utrkujem s vremenom, pa se nisam mogao valjano usredotočiti na samo pisanje. Takvim nervoznim i usitnjenim pristupim uspio sam napisati neke zanimljive i svježe ulomke, ali krajnji rezultat bio je daleko od složenog i misaonog romana kakav sam želio napisati. Osjećao sam da mi se pružila sjajna mogućnost da doista budem romanopisac - šansa kakva se ne pruža baš svaki dan. U meni se probudila prirodna želja da tu šansu iskoristim i napišem roman kojim ću biti zadovoljan. Znao sam da mogu napisati nešto mnogo važnije. Nakon što sam o tome dugo razmišljao, odlučio sam, barem za izvjesno vrijeme, zatvoriti bar i potpuno se posvetiti pitanju. U to vrijeme moja zarada od jazz kluba bila je veća od moje zarade kao pisca. Bila je to stvarnost na koju sam svjesno pristao.

Većina ljudi koje sam poznavao energično se protivila odluci da zatvorim bar, a ostali su bili vrlo sumnjičavi. "Posao ti je napokon sjajno krenuo", govorili su mi, "zašto klub ne prepustiš nekome drugome da ga vodi dok ti pišeš roman?" Prema mišljenju mnogih ljudi takav potez bio bi sasvim logičan. Osim toga, većina tih ljudi vjerojatno nije vjerovala da ću uspjeti kao pisac. Ali nisam mogao poslušati njihov savjet. Ja sam osoba koja se mora u potpunosti posvetiti onome čime se bavi. Jednostavno, nisam bio sposoban istovremeno pisati roman dok netko drugi vodi klub. Morao sam se odlučiti, sve ili ništa. Bio sam spreman prihvatiti vlastiti neuspjeh. Ali, poznavajući samog sebe, znao sam da ću se osjećati slabo i razočarano ako stvari budem obavljao polovično.

Unatoč brojnim zamjerkama i prigovorima, stavio sam ključ u bravu tada već dobro uhodanog posla i, premda zbog toga prilično zabrinut, opredijelio se za posao romanopisca koji će za život zarađivati pisanjem. "Jednostavno želim biti slobodan iduće dvije godine kako bih se mogao posvetiti pisanju", objasnio sam svojoj ženi. "Ako ne uspijem u toj namjeri, uvijek možemo otvoriti kakav mali bar. Još sam mlad i uvijek možemo početi ispočetka."

"Neka ti bude", kazala je. To je bilo 1981. godine i još uvijek smo bili u dugovima, ali znao sam da ću dati sve od sebe, pa sam nestrpljivo čekao da vidim što će se dogoditi.

Počeo sam pisati novi roman i kasno te jeseni otputovao na tjedan dana na Hokkaido kako bih obavio neka istraživanja koja su mi trebala za taj roman. Idućeg travnja završio sam roman Lov na divlju ovcu. Razmišljao sam: ili uspjeh ili potpuni krah, pa sam sve što sam znao unio u tu knjigu.

Taj roman bio je mnogo duži od prethodna dva, a radnja mnogo zamršenija i kompleksnija.

Nakon što sam završio roman Lov na divlju ovcu dobro sam se osjećao jer mi se činilo da sam napokon uspio pronaći vlastiti književni stil. Čitavim tijelom drhtao sam od uzbuđenja pri pomisli - koliko je divno i istodobno teško - moći sjediti za stolom i ne brinuti se o vremenu i rokovima, usredotočen jedino na pisanje. Osjećao sam da u meni i dalje postoji još neiskorišten književni dar i sada sam se već mogao vidjeti kako za život zarađujem pišući.

Tako se na kraju rezervna ideja o ponovnom otvaranju bara nije nikad ostvarila. Pa ipak, čak i sada tu i tamo pomislim kako bi bilo lijepo voditi mali bar.

Urednicima u časopisu Gunzo koji su tražili knjigu koja bi bila dopadljiva širem krugu čitatelja, Lov na divlju ovcu uopće se nije svidio. Sjećam se s kakvom su je suzdržanošću primili. Čini mi se da je moja predodžba o tome što roman treba predstavljati tada bila prilično iskrivljena (kakva li je danas, jednako se pitam). Čitateljima se međutim čini se ta nova knjiga svidjela i tome sam se najviše obradovao. To je bio moj pravi početak kao romanopisca. Da sam nastavio pisati slučajne romane kao što su Kaze no uta o kike i 1973-nen no Pinbōru, koje sam napisao dok sam vodio bar - vjerujem da bih ubrzo zapao u bezizlaznu situaciju.

Onog časa kad sam odlučio postati profesionalni pisac, iskrsnuo je još jedan problem: kako održati tjelesnu kondiciju. Ako se ničim ne bavim, sklon sam debljanju. Vođenje jazz kluba svakodnevno je iziskivalo naporan tjelesni rad, pa sam tjelesnu težinu mogao držati pod kontrolom. Ali onog trena kad sam počeo po čitave dane sjediti za stolom i pisati, moja tjelesna snaga počela je slabjeti i, polako ali sigurno, počeo sam se debljati. Također sam sve više pušio dok sam bio usredotočen na pisanje. Tada sam pušio tri kutije cigareta na dan. Prsti su mi bili jezivo smeđi, a čitavo tijelo vonjalo je na duhanski dim. Jednog dana sam odlučio: ovo nije dobro po mene, ovako više ne može. Ako sam želio živjeti dugim životom romanopisca, morao sam pronaći način da održim zdravu tjelesnu kondiciju.

Trčanje nudi brojne korisne prednosti. Prije svega, nije vam potreban nitko drugi da biste trčali, a osim toga ne treba vam ni skupocjena oprema. Da biste se bavili trčanjem, ne morate odlaziti na neko posebno mjesto. Sve dok imate dobre tenisice za trčanje i stazu kojom možete trčati, možete trčati do mile volje. S tenisom nije tako. Morate otići do najbližeg teniskog igrališta, ali i tada vam je potreban netko za igru. Plivati možete sami, ali ipak morate otići na bazen.

Nakon što sam zatvorio bar, vjerovao sam da će se moj način života sasvim promijeniti pa smo se preselili u Narashino, prefektura Chiba. U ono vrijeme taj kraj je bio prilično ruralan i u blizini nisu postojali sportski objekti vrijedni spomena. Ali, postojale su ceste. U blizini se nalazila vojna baza, pa su redovito održavali ceste zbog svojih vozila. Na sreću, u susjedstvu su također postojali sportski tereni Sveučilišta Nihon, i ako bih onamo otišao rano ujutro, mogao sam se slobodno poslužiti njihovom trkaćom stazom. Zato se nisam morao dugo odlučivati (a i nisam imao neki velik izbor) - opredijelio sam se za trčanje.

Nedugo nakon toga prestao sam pušiti. Prirodni lijek za prestanak pušenja bilo je moje svakodnevno trčanje. Nisam mogao tako lako prestati s pušenjem, ali nisam mogao ni nastaviti sa svakodnevnim trčanjem i pušenjem. Ta prirodna želja da još više trčim postala je snažan poticaj u odvikavanju od pušenja, štoviše, predstavljala je veliku pomoć u nadvladavanju kriznih trenutaka. Prestanak pušenja bila je vrsta simboličkog rastanka sa životom koji sam sve do tada vodio.

Trčanje na velike udaljenosti nikad mi nije bilo strano. Kad sam išao u školu, nikad mi nije bilo stalo do satova tjelesnog i uvijek sam mrzio školski Dan sporta. I to samo zato što sam bio prisiljen sudjelovati u njima. Nikada nisam mogao podnijeti da me netko sili da učinim nešto što nisam želio učiniti onda kada to nisam želio. Kad god sam bio kadar učiniti nešto do čega mi je bilo stalo, i kad sam ja to želio učiniti, i onako kako sam to želio učiniti, dao bih sve od sebe. S obzirom na to da nisam bio atletski građen, a ni osobito spretan u borilačkim vještinama, nisam bio dobar ni u onim sportovima u kojima se rezultat odlučuje u trenu. Trčanje na velike udaljenosti i plivanje mnogo više mi odgovaraju. Na izvjestan način uvijek sam bio svjestan toga, pa to možda objašnjava zašto sam se tako lako prilagodio svakodnevnom trčanju.

Ako mi dopuštate da zakratko skrenem s teme trčanja, vjerojatno istu stvar mogu reći za odnos koji sam imao prema učenju. Još od osnovne škole pa do fakulteta nikad me nisu zanimale stvari koje sam morao učiti. Uvjeravao sam samog sebe da je to nešto što i ja, poput svih ostalih, moram učiniti, pa nisam namjerno zabušavao i uspio sam se upisati na fakultet, ali ni studiranje mi nije bilo nimalo zanimljivo. Premda ocjene koje sam dobivao na fakultetu nisu bile toliko slabe da bih ih tajio, ne sjećam se da me itko ikad pohvalio što sam dobio dobru ocjenu ili što sam bio najbolji u bilo čemu. U studiranju sam počeo uživati tek nakon što sam završio sa školovanjem i postao ravnopravan član društva. Ako me nešto zanimalo i ako sam to mogao proučavati vlastitim tempom i na način koji je meni odgovarao, bio sam prilično uspješan u stjecanju znanja i stručnosti. Umijeće prevođenja dobar je primjer. Naučio sam ga vlastitim snagama, onako kako sam znao i umio. Potrebno je mnogo vremena da se na takav način postane uspješan, kad čovjek stječe iskustvo na brojnim pokušajima i pogreškama, ali ono što na takav način nauči zauvijek ostaje u njemu.

Najradosnija stvar koja mi se mogla dogoditi nakon što sam postao profesionalni pisac bila je ta što sam mogao rano otići u krevet i ustati rano ujutro. Dok sam vodio jazz klub često bi se dogodilo da na spavanje odem u zoru. Zatvarali smo u ponoć, ali potom sam morao sve počistiti, provjeriti utržak, sjesti i zakratko se odmoriti uz piće. Nakon što bih sve to obavio, i prije nego što bih toga uopće bio svjestan, već je bilo tri ujutro. Vrativši se kući, često bih sjedio za kuhinjskim stolom i pisao, a vani bi počelo svitati. Naravno, kad bih se napokon probudio, već je uveliko bio dan.

Nakon što sam zatvorio klub i počeo živjeti životom pisca, prva stvar koju smo učinili (mislim na svoju ženu i sebe) bila je da smo sasvim promijenili način života. Odlučili smo na spavanje odlaziti ubrzo nakon što padne mrak, a ustajati s izlaskom sunca. U našim razmišljanjima to je bilo sasvim prirodno, jer tako živi većina čestitih ljudi. Nakon što smo zatvorili lokal jednako smo odlučili da ćemo se ubuduće viđati isključivo s onim ljudima s kojima se želimo sresti i isto tako, stoje moguće više, izbjegavati sve one koje više ne želimo vidjeti. Osjećali smo da, barem za izvjesno vrijeme, sebi možemo dopustiti taj hir skromnosti.

Bila je to golema životna promjena - od sasvim otvorenog načina života kakvav smo vodili duže od sedam godina do vrlo zatvorenog. Vjerujem da nam je, premda samo izvjesno vrijeme, takav otvoreni način života ipak u nečemu bio od koristi. U tom razdoblju naučio sam mnogo toga važnog. To je bila prava životna škola. Ali, čovjek ne može tako živjeti u nedogled. Baš kao i u školi, određeno vrijeme učiš, naučiš i onda odlaziš.

Tako je započeo moj novi život, jednostavan i svakodnevan. Ustao bih prije pet ujutro i otišao na spavanje prije deset uvečer. Raznim ljudima najbolje odgovaraju pojedini dijelovi dana - kako kome. Ali, ja sam definitivno ranoranilac. Tada se mogu najbolje usredotočiti i obaviti ono najvažnije. Poslije toga se bavim drugim stvarima, ali onima za koje nije potrebna velika koncentracija. Krajem dana odmaram se i više se ne bavim ničim važnim. Čitam, slušam glazbu, opuštam se i gledam da rano odem u krevet. To je svakodnevni raspored kojeg se pridržavam sve do današnjeg dana. Zahvaljujući tome, mogao sam valjano pisati posljednje dvadeset i četiri godine. Osim što je način življenja, to je sada i navika koja mi ne dopušta brojne noćne izlaske, pa ponekad susreti s drugim ljudima i prijateljima trpe zbog toga. Neki se čak naljute na mene, jer me pozivaju na neko otmjeno mjesto ili gdje drugdje, a ja ih opetovano odbijam.

Osim kad je čovjek mlad, uistinu mi se čini nužnim dati prednost bitnim životnim stvarima i što prije shvatiti kojim redom podijeliti vrijeme i snagu. Ako takvu vrstu rasporeda ne postavite do određenih godina, nedostajat će vam životna usredotočenost, a život će vam biti neuravnotežen. Dakako, na ljestvici onoga čemu dajem prednost u svom životu na prvome je mjestu predanost pisanju i izbjegavanje druženja sa svim ljudima koji se vrzmaju oko mene. Osjećao sam da nužan odnos koji sam trebao izgraditi u svom životu nije bio vezan za određenu osobu nego za neodređeni broj čitatelja. Sve dok svakodnevni život vodim prema vlastitim načelima, svako djelo koje napišem trebalo bi biti bolje od prethodnog, pa bi većina mojih čitatelja trebala prihvatiti i pozdraviti kakav god oblik života izaberem. Zar to ne bi trebala biti moja dužnost kao romanopisca i, istodobno, nešto od najveće važnosti za mene?

Moje mišljenje nije se promijenilo sve ove godine. Ne mogu vidjeti lica svojih čitatelja i, na izvjestan način, to je misaoni oblik ljudskih odnosa, ali ja taj nevidljivi oblik misaonog odnosa već dugo smatram daleko najvažnijom stvari u svome životu.

Drugim riječima, ne možete baš svakome ugoditi.

Čak i kad sam vodio lokal, držao sam se istih načela. Mnoštvo ljudi dolazilo je u taj bar.

Ako se jednom od njih deset lokal svidio pa je ponovno došao, bio sam zadovoljan. Ako je jedan od njih deset počeo redovito dolaziti, to je bilo dovoljno da posao preživi. Hoću reći, nije mi smetalo ako se ostaloj devetorici bar nije svidio. Kada sam toga postao svjestan, osjetio sam golemo olakšanje. Ipak, želio sam biti siguran da se onoj osobi kojoj se bar svidio on uistinu svidio. Da bih bio siguran da joj se svidio, morao sam primijeniti svoju filozofiju i sustavno je se držati, bez obzira na sve ostalo. Eto, to sam naučio vodeći bar.

Nakon Lova na divlju ovcu nastavio sam pisati prema jednakim načelima koja sam razvio kao vlasnik bara. Sa svakom novom knjigom povećavao se broj mojih čitatelja. Ono što me osobito radovalo bila je činjenica što sam imao mnoštvo ne samo odanih nego i stalnih čitatelja, od kojih su većinu činili mladi ljudi. Strpljivo su čekali da se pojavi moja nova knjiga. Čim bi knjiga stigla u knjižare, kupovali su je i s nestrpljenjem počinjali čitati. Takav razvoj situacije za mene je bio idealan, ili barem vrlo ugodan. Nema potrebe biti prvi na ljestvici najprodavanijih. Nastavio sam pisati knjige kakve sam želio pisati, i ako mi je to pružilo uvjete za normalan život, nisam mogao išta više tražiti. Kad je roman Norveška šuma prodan u mnogo većoj nakladi od očekivane, lagodna situacija u kojoj sam živio silom prilika se promijenila, ali to se dogodilo znatno kasnije.

Kad sam tek počinjao trčati, nisam mogao trčati na velike udaljenosti. Mogao sam trčati dvadesetak minuta, u najboljem slučaju pola sata. Čak i tako srce bi mi počelo lupati, ostao bih bez daha, noge bi me zaboljele. Naravno, to se moglo i očekivati jer se već dugo uopće nisam bavio tjelovježbom. Isprva, također sam se osjećao nelagodno što će me ljudi iz susjedstva vidjeti kako trčim - isti osjećaj imao sam kad sam prvi put uz svoje ime i prezime ugledao zvanje pisac. Ali što sam više trčao, moje tijelo je sve spremnije prihvaćalo činjenicu da je u pokretu i postupno sam počeo povećavati udaljenost. Polako sam stekao izdržljivost trkača, disanje mi je postalo ujedna-čenije i bilo se normaliziralo. Bit svega nije bila brzina ili udaljenost, koliko redovno, svakodnevno trčanje i to bez ijednog propuštenog dana.

Poput tri dnevna obroka - uz spavanje, rad po kući i pisanje - trčanje je postalo moja duboko ukorijenjena svakodnevna navika. A kad je već postala prirodna potreba, osjećao sam se manje nelagodno. Otišao sam u dućan sportske opreme i kupio trenirku koja je odgovarala mojim potrebama i tenisice za trčanje. Također sam kupio štopericu i pročitao savjetnik za početnike u trčanju. Eto tako se postaje trkač.

Razmišljajući sada o svemu, čini mi se da sam imao veliku sreću što sam se rodio sasvim zdrav. To mi je omogućilo da svakodnevno trčim već gotovo četvrt stoljeća. K tomu se još natječem u ne baš malo utrka. Nikad mi se nije dogodilo da me noge toliko bole da nisam u stanju trčati. Ne rastežem se i ne zagrijavam predugo prije svakog trčanja i nikad se nisam ozlijedio ni razbolio poslije utrke. Nisam sjajan trkač, ali nedvojbeno sam žilav i izdržljiv. To je jedna od rijetkih osobina kojom se ponosan.

Bližila se 1983. godina i ja sam prvi put u životu sudjelovao u uličnoj utrci. Utrka nije bila osobito duga - 5000 metara - ali sam prvi put na sebi imao natjecateljski broj, bio okružen velikom grupom trkača i jednog trena starter je viknuo: "Na svoja mjesta, pozor, sad!" Poslije utrke pomislio sam: hej, i nije bilo tako loše! U svibnju sam sudjelovao u utrci na 15 km oko jezera Yamanakae, a u lipnju, želeći provjeriti koliku udaljenost mogu izdržati trčeći, nekoliko puta sam optrčao kompleks Carske palače u Tokiju. Napravio sam sedam krugova i ukupno istrčao 36 km u prilično dobrom tempu i nije mi jako teško palo. Noge me uopće nisu boljele. Na kraju sam zaključio da bih se smio usuditi trčati maraton. Tek kasnije otkrio sam da najteži dio maratona nailazi poslije tridesetpetog kilometra.

Kad pogledam fotografije koje su tada snimljene, sasvim je očito da nisam imao tjelesnu građu trkača. Nisam dovoljno dugo trčao, mišići mi nisu bili dovoljno snažni. Također, ruke su mi bile odveć tanke, a noge mršave i koščate. Čudim se samom sebi što sam s takvim tijelom mogao trčati maraton. Kad usporedite moj izgled na tim fotografijama s ovim današnjim, kao da je riječ o sasvim drugoj osobi. Nakon niza godina trčanja moja muskulatura sasvim se promijenila. Ali čak i onda sam, gotovo svakodnevno, mogao osjetiti promjene koje su se događale u mojem tijelu i to me jako radovalo. Premda sam bio prešao tridesetu, imao sam osjećaj da za mene i moje tijelo još uvijek nije sve izgubljeno. Što sam više trčao, otkrivao sam sve veće tjelesne mogućnosti.

Kad sam tek počeo trčati znalo se dogoditi da se udebljam, ali ubrzo se težina ustalila na priželjkivanoj. Dakako, svakodnevnim vježbanjem i trčanjem uspio sam postići idealnu težinu i, na moje zadovoljstvo, otkrio da mije i to od pomoći pri trčanju. I moja prehrana postupno se promijenila. Počeo sam jesti gotovo isključivo voće i povrće, osim ribe kao glavnog izvora bjelančevina. Ionako nikad nisam osobito volio meso i ta nesklonost s vremenom se samo još više produbila. Smanjio sam unos riže i alkohola i počeo upotrebljavati isključivo prirodne sastojke. Slatkiši mi ne predstavljaju problem jer ih nikad nisam osobito volio.

Kao što sam već kazao, ako se ničim ne bavim, sklon sam debljanju. Moja žena sasvim suprotno, može jesti koliko god je volja (ona ne jede osobito mnogo, ali nikad ne odbija ništa slatko), nikad ne vježba, a ipak se ne goji. Štoviše, nema ni gram suvišnog sala. Život nije pravedan, često bih pomislio. Neki ljudi se naporno trude kako bi skinuli neželjene kilograme i u tome nikad ne uspiju, a drugi ih skinu bez i najmanjeg truda.

Ali kad bolje razmislim, to što imam tijelo koje se može lako udebljati vjerojatno je nekakav prikriveni blagoslov. Drugim riječima, ako se ne želim udebljati, moram svakog dana naporno vježbati, paziti što jedem i reducirati ostale užitke. Život katkada zna biti nepravedan, ali ako ne škrtarite na naporima, vaš metabolizam će se znato poboljšati uz takve navike i postat ćete mnogo zdraviji, a usput i snažniji. Donekle možete čak usporiti učinak starenja.

Ali, ljudi koji prirodnom lakoćom paze na svoju težinu čak nit ne moraju vježbati ili strogo paziti na prehranu da bi ostali vitki. Nema baš mnogo onih koji rado i svojevoljno odstupaju od svojih navika kako bi se gnjavili neugodnim mjerama mršavljenja ako za to nemaju potrebe. Upravo zbog toga, u mnogim slučajevima njihova tjelesna snaga slabi s proživljenim godinama. Ako ne vježbate, mišići će se, sasvim prirodno, opustiti i ukrutiti, a jednako tako i kosti. Neki od mojih čitatelja možda pripadaju onima koji se lako udebljaju, ali jedini način na koji čovjek može razumjeti što je uistinu ispravno, jest gledati dalekosežno. Zbog razloga koje sam naveo, vjerujem da na tu tjelesnu neugodnost treba gledati na pozitivan način, gotovo kao na vrstu blagoslova. Trebali bismo se smatrati sretnima što se crveno svjetlo na semaforu tako jasno vidi. Naravno, nije uvijek lako gledati na stvari na taj način.

Čini mi se da takav pogled na život možemo lako primijeniti i na posao romanopisca.

Pisci koji su rođenjem blagoslovljeni darom za pisanje mogu lako pisati romane bez obzira na to čime se u životu bave, ili ne bave. Poput vode koja istječe iz prirodnog izvora, njihove rečenice slobodno teku i takvi pisci stvaraju svoja djela bez ikakva napora. Tu i tamo čovjek naiđe na takvog pisca, ali nažalost ja ne spadam u tu kategoriju. U meni, a ni u mojoj blizini, takav izvor ne postoji. Ja sam onaj koji mora iz sve snage čekićem i dlijetom udarati u stijenu kako bi probio duboku rupu prije nego što pronađe izvor stvaralaštva. Da bih napisao roman, moram se marljivo baviti tjelesnim radom i potrošiti mnogo vremena i snage. Svaki put kad započnem nov roman moram probiti još jednu veliku, duboku rupu. Ali budući da u takvom načinu života ustrajavam već dugi niz godina, postao sam prilično uspješan u probijanju rupe u tvrdoj stijeni i pronalasku nove žile, kako tehnički tako i tjelesno. Zato, čim primijetim da jedan izvor vode počinje presušivati, ja se smjesta premjestim na drugi. Ako ljudi koji se uzdaju u prirodno vrelo talenta otkriju da su iscrpili svoj jedini izvor, u velikoj su nevolji.

Drugim riječima, pogledajmo istini u oči: u biti, život je nepravedan. Ali, čak i kad se čovjek nađe u situaciji koja je nepravedna, vjerujem da je moguće izabrati neki oblik čestitosti, pravednosti. Naravno, za to će možda trebati vremena i truda. Možda će vam se učiniti da uopće nije bilo vrijedno truda. Svaki pojedinac treba za sebe odlučiti je li vrijedno truda ili nije.

Kad kažem da trčim svakog dana, neki su ljudi u priličnoj mjeri impresionirani. "Očito imate vrlo jaku volju", pojedinici me hvale. Naravno, lijepo je biti hvaljen. Nedvojbeno, mnogo bolje nego biti podcijenjen. Ali, ja ne mislim da isključivo o snazi volje ovisi hoćete li nešto učiniti ili ne. Svijet nije toliko jednostavan. Iskreno govoreći, uopće ne vjerujem da postoji velika veza između mojeg svakodnevnog trčanja i toga imam li snažnu volju ili je nemam. Vjerujem da sam se trčanjem mogao baviti više od dvadesetak godina iz jednostavnog razloga: meni trčanje godi. Ili možda zato što ga ne doživljavam bolnim.

Naravno, ljudi nastavljaju činiti ono što im se sviđa, a ne ponavljaju ono što im se ne sviđa.

Usitinu, nešto slično snazi volje ima neku malu ulogu u svemu tome. Ali bez obzira na to koliko snažnu volju imao, bez obzira na to koliko mrzi izgubiti, ako je riječ o nekoj aktivnosti do koje mu nije osobito stalo, neće ustrajati u njoj. Sve i ako ustraje, neće mu goditi.

Eto zašto trčanje nisam nikada preporučio nikome drugome. Silno sam se trudio da nikada ne izgovorim: "Trčanje je sjajna stvar. Svatko bi se trebao baviti trčanjem." Ako nekoga zanima trčanje na velike udaljenosti, treba ga pustiti da sam odluči. Kad se bude osjetio spremnim za to, počet će trčati. Ako ga to uopće ne zanima, ma koliko ga uvjeravali,

nećemo promijeniti njegovo mišljenje. Sudjelovanje u maratonu nije sport za svakoga, baš kao što ni pisanje romana nije posao za svakoga. Nitko mi nikad nije savjetovao ili me potaknuo da postanem romanopisac - zapravo, neki su me pokušali odgovoriti od te namjere.

Pomislio sam da bih to mogao biti, i tako sam učinio. Isto tako, neka osoba ne postaje trkač jer mu je to netko drugi preporučio. U biti, ljudi se bave trčanjem zato što su za to sposobni.

Pa ipak, neki bi mogli pročitati ovu knjigu i zaključiti: "Hej, evo i ja ću se pokušati baviti trčanjem", a potom će otkriti da im se čak i sviđa. Naravno, to bi doista bilo divno. Kao autor ove knjige bio bih veoma zadovoljan kad bi se tako dogodilo. Ali ljudi imaju vlastite sklonosti i odbojnosti. Nekim ljudima više odgovara trčanje maratona, neki vole igrati golf, treći su skloni kocki. Kad god naiđem na grupu učenika koji su na satu tjelesnog prisiljeni trčati maraton, bude mi ih žao. Tjerati ljude koji ne osjećaju nikakvu želju za trčanjem ili koji za to nisu dovoljno spremni, besmisleno je mučenje. Uvijek se osjećam pozvanim upozoriti nastavnike tjelesnog odgoja da ne prisiljavaju mlađe i starije srednjoškolce da trče u istoj utrci, ali sumnjam da će itko poslušati moj savjet. Tako vam je to u školama. Najvažnija stvar koju smo ikad naučili u školi jest činjenica da se najvažnije stvari ne mogu naučiti u školi.

Bez obzira na to koliko mi trčanje na velike udaljenosti odgovara, dakako, postoje dani kad se osjećam tromo i ne trči mi se. Zapravo, to se događa prilično često. U takvim situacijama pokušavam smisliti kojekakve uvjerljive izlike ne bih li se opravdao pred samim sobom. Jednom zgodom intervjuirao sam olimpijskog trkača Toshihikoa Sekoa, nedugo nakon što se povukao iz aktivnog sporta i postao trener momčadi prehrambene tvrtke S&B.

Pitao sam ga: "Dogodi li se ikada trkaču vašeg ranga da mu se tog dana ne trči? Zapravo, da vam se uopće ne trči i da biste radije nastavili spavati?" Čovjek se zagledao u mene i potom, glasom kojim mi je jasno govorio koliko je moje pitanje besmisleno, odgovorio: "Naravno, tako se osjećam sve vrijeme."

Razmišljajući sada o tome, shvaćam koliko je moje pitanje bilo glupo. Vjerujem da sam čak i onda znao da je užasno glupo, ali valjda sam želio čuti izravan odgovor od velikana kakav je Seko. Zapravo, iako smo nas dvojica neusporedivi po pitanju tjelesne snage, i bez obzira na iskustvo i motivaciju, želio sam znati osjećamo li se, kad rano ujutro navučemo tenisice za trčanje, sasvim jednako. Sekoov odgovor u ono vrijeme značio je za mene veliko olakšanje. U konačnici, svi smo jednaki, pomislio sam.

Kad god osjećam da mi se ne da trčati, redovito si postavim isto pitanje: Sposoban si zarađivati za život kao romanopisac, pišući kod kuće i to onako kako tebi odgovara i ne moraš se voziti krcatim vagonom podzemne željeznice ili satima sjediti na dosadnim poslovnim sastancima. Zar ne shvaćaš koliko si sretan? (Vjerujte mi, uistinu jesam.) U usporedbi s time, trčati sat vremena po kvartu obična je sitnica, zar ne? Kad god si dočaram krcate vagone podzemne željeznice i beskrajno duge poslovne sastanke, to me iznova prožme dubokim poletom, pa navučem tenisice za trčanje i počnem trčati bez daljnjih izlika. Ako se ne mogu ni ovoliko potruditi, pomislim, pravo mi budi. Govorim sve to znajući jako dobro da postoje brojni ljudi koji bi radije izabrali svakodnevnu vožnju prepunim vagonima podzemne željeznice ih dugotrajne poslovne sastanke umjesto da svakog dana trče sat vremena.

* * *

U svakom slučaju, ovo je istinita priča o tome kako sam počeo trčati. Trideset i tri - toliko sam godina tada imao. Još uvijek sam bio mlad čovjek, premda ne više mladić. Imao sam jednak broj godina kao i Isus Krist kad je umro. Bio sam jednake starosti kao F. Scott Fitzgerald kad je počeo propadati. Te godine možda uistinu jesu vrsta prekretnice u čovjekovu životu. U tridesetrećoj godini počeo je moj život trkača, a tada je, istina sa zakašnjenjem, počeo i moj stvarni život romanopisca.

3. 1. rujan 2005. • otok Kauai, Havaji