TJEŠITELJ

"Neka  je  hvaljen  Bog  i  Otac  Gospodina  našega  Isusa  Krista,  Otac milosrđa i Bog svakovrsne utjehe, koji nas tješi u svoj našoj nevolji tako da mi možemo svakovrsnom utjehom, kojom nas same tješi Bog, tješiti one koji se nalaze u ma kakvoj nevolji" (2 Korinćanima poslanica 1:3-4). To su stihovi koji objašnjavaju našu službu. Naravno, riječ utjeha ovdje ne znači potapšati nekoga po ramenu. To je ustvari ista riječ koja je upotrebljena u Ivanu 14:16 kada Isus kaže: "Ja ću moliti Oca i dat će vam drugog Branitelja (Tješitelja) koji će ostati s vama zauvijek."

Duh Sveti je naš Tješitelj, naš Pomoćnik, Onaj koji nam donosi nadu, radost i odnosi od nas tugu i bol koje nosimo u sebi. Isus je bio prvi Tješitelj. Kada je On otišao, poslao je drugog Tješitelja da zauzme Njegovo mjesto i da nas tješi onako kako je to Isus činio. Ali Pismo u 2. Korićanima poslanici ide korak dalje. Kaže nam da kada imamo patnju, bol i bilo kakve nedaće u životu, sve ono kroz što smo prošli, sve to može biti upotrebljeno u životu drugih ljudi kao utjeha i pomoć.

Kao što je Bog utješio nas i mi možemo tom utjehom utješiti druge.

Kada sam shvatila da svaka pojedina i najteža stvar u mom životu, može( postati nešto korisno i lijepo - to je bilo najveće otkriće u mom životu. Zbog toga, nema potrebe da samu sebe žalim. Život u kojeg je Sotona pokušao unijeti svoje zlo na razne načine - čak i uništiti ga - Bog je preuzeo u svoje ruke. Rekao je: "Učinit ću ga dragocjenim. Upotrijebit ću ga da donese pomoć, nadu, utjehu i iscjeljenje drugima."

Zar ne bi bilo predivno kada bi svaki nanovo rođeni kršćanin imao ovakvu viziju svog života? Kada bi se to dogodilo, da li bi bilo toliko bolesnih ' oko nas? Toliko slabih, nesretnih? Naravno da ne bi!  ;

Poslat ću vam Tješitelja

Prije no što je otišao nazad svom Ocu, Isus je rekao da je bolje za nas da On ode, jer će nam tada poslati drugog Tješitelja da živi, stanuje i prebiva u nama. Da li si ikada mislio o sebi kao o kući ; Duha Svetoga? Ja jesam. Cesto hodam okolo pričajući s Njim, jer se On nalazi u mom

srcu. Uvijek je tu da razgovara sa mnom. Tu je da mi pomogne, da me ' uči, savjetuje i da me utješi. Jedna posebno divna istina o Duhu Svetom je ta, da se On nikada ne žali

i ne mrmlja. Uvijek je pun nade i vjere. Uvijek je spreman moliti i slaviti.

Nekada kada sam sva potištena, osjećam se kao da mi govori: "Zašto mi se ne pridružiš? Hajde da skupa slavimo Oca." Tada to i radimo. Slavimo Boga zajedno i nakon nekog vremena osjećam sa sasvim drugačije.

Dok sam odrastala, željela sam svim srcem biti medicinska sestra. Ali ta škola me nije htjela primiti, jer sam bila slaba u matematici. Morala sam se upisati u drugu školu i uvijek mi je bilo žao zbog toga. Tada mi je jednog dana Gospodin rekao."Znaš, Paula, ti možeš raditi kao medicinska sestra za mene!"

Ne mogu vam opisati kako je to odjeknulo u meni. Jer, Gospodin je Liječnik i dopušta mi da budem medicinska sestra za Njega. Iako to službeno nikada ne mogu postati, u službi Isusa Krista ja sam Njegova medicinska sestra.

I vi možete učiniti isto. Iako mi sami nikoga ne možemo iscijeliti, možemo dopustiti Velikom Liječniku da nas upotrijebi. Možemo biti upotrebljeni od Duha Svetoga koji živi u nama i koji želi donijeti utjehu drugima. Utjehu koju primimo od Njega, možemo dati drugima. Sto više utjehe dobijemo, više je možemo dati i drugima.

Mnogi ljudi su me pitali: "Kako dobiješ službu od Boga? Kako si ti dobila službu od Boga?"

Kažem im da je moja služba počela upravo zbog mnogo problema koje sam imala. S obzirom da sam primila tako mnogo utjehe, mogla sam tu utjehu dati drugima.

Kada usred problema primimo Božju utjehu, tada imamo pomazanje za službu. Bog želi da budemo Njegovi svjedoci. Želi da otvoreno govorimo o onome što se dogodilo u našem životu - da to podijelimo s drugima i da ih utješimo kada prolaze kroz iste probleme.

Kako biti otvoren

Često učimo mlade da ne budu otvoreni. Prije mnogo godina kada sam došla na svoj prvi sastanak u dječjem vrtiću zbog moje kćerke Sušan, učiteljica mi je rekla: "Jednom tjednom imamo igru 'Pokaži i reci'. Sušan nikada ništa ne donosi za pokazati, ali uvijek ima svašta za reći. "A što to govori?" - pitala sam, iako nisam htjela znati.

"Pa, sve što se dogodi u vašem domu ujutro….

To je bilo prije no što sam postala kršćanka, a u našem domu je bilo mnogo stvari za koje nisam željela da svijet sazna. Kada sam tog dana stigla kući, nasamo sam rekla Sušan: "Slušaj, ono što se dogodi u ovoj kući, dogodi se u njoj i ne želim da išta od toga iznosiš van."

Ali ono što sam stvarno govorila Sušan, bilo je ovo: "Ne budi otvorena. Budi zatvorena. Stavi zid oko sebe."

I onda je došlo vrijeme kada je Sušan u svojim dvadesetim godinama prolazila kroz krizu. Rekla sam joj: "Trebaš unutrašnje iscjeljenje. Mnoge su se stvari dogodile dok si odrastala, zbog kojih trebaš iscjeljenje." Sušan me je pogledala pravo u oči i rekla: "Ne treba mi unutrašnje iscjeljenje. Nikada mi se ništa loše nije dogodilo. Imala sam divan život." Nisam mogla vjerovati da to govori. "Kako to možeš reći?" ustrajala sam. "Znam kakav je bio tvoj život."

Ali ona je s druge strane tvrdila da je sve bilo u redu. Ona je zatvorila u sebe svu svoju bol, svu tugu, sjećanje na svađe svojih roditelja, bol zbog očeva odlaska, sjećanje na majku koja je znala vikati i okrutnih riječi koje su izlazile iz mojih usta kada bih se razbjesnila.

Znala sam koliko sam ja bila kriva zbog dubokih rana ove djevojke. A evo, sada je ona, nevino gledajući u mene, govorila: "Nemam nikakvih problema. Sve je u mom životu bilo predivno." To je bila laž koja je potisnula sva ta sjećanja

Napokon,   dala   sam   joj   knjigu    o unutrašnjem iscjeljenju. Nakon što ju je pročitala, nazvala je. "Mama", rekla je, "dok sam je čitala, plakala  sam  i  plakala,  a  sjećanja  su mi  počela; nadolaziti. Ja sam ih zakopala u sebe."

Strah od otvorenosti

Po prvi put je tada mogla sagledati neke stvari iz svoje prošlosti i vidjeti zid kojeg je sagradila oko sebe.

Jedna od najvećih stvari koje nas odvraćaju ' od naše službe je strah od otvorenosti. Sotona nam nameće misao da nas nitko neće voljeti, ako ljudima damo do znanja kakvi smo uistinu. Ali to je velika laž. Ja putujem po svijetu, govoreći ljudima o svemu ? što mi se dogodilo i sve što mi se događa. Kazujem ' svima najveće grijehe, pričam im o tome kako sam uprskala neke stvari u svom životu, a oni me svejedno vole. Zašto? Jer se na ovaj način mogu poistovjetiti sa mnom. Mogu vidjeti da me je Isus iscijelio  i utješio.

Dugo nisam mogla nikome govoriti o abortusu kojeg sam počinila, nego tek mnogo godina ; nakon što sam postala kršćanka. U vrijeme kada je sva propaganda za legalizaciju abortusa bila na vrhuncu, nešto se u meni bunilo i postavljalo se protiv toga. No još uvijek sam se sramila svog čina i nisam se mogla nikome povjeriti. Dugo sam se borila s time. Nekoliko godina kasnije, nakon što sam zaista predala svoj život Bogu i bila krštena u Duhu Svetom, došla sam u svom životu do trenutka kada sam se morala ponovno suočiti s abortusom kojeg sam davno napravila. Shvatila sam i priznala: "Da, to je bilo ubojstvo. Ubila sam svoje dijete." Iako mi je Gospodin već odavno oprostio, zamolila sam Ga opet za potpuno oproštenje. Tek sam tada mogla vjerovati da je On zaboravio moj grijeh i mogla sam prestati stidjeti se.

Tek tada, kada bi iskrsnula prilika za to, ja bih bila u stanju podijeliti to svoje bolno iskustvo s još nekim. Nedugo nakon što sam odlučila govoriti o tome, bila sam pozvana da govorim u jednom centru za duševni oporavak. Tamo je bila jedna mlada, nesretna žena. S obzirom da joj nitko od zaposlenih savjetnika nije mogao pomoći, doveli su je k meni.

Neću nikada zaboraviti kako je tužno i jadno izgledala kada je ušla u moju sobu. Upitala sam je koji je njezin problem, i ona je rekla: "Počinila sam neoprostiv grijeh". Pitala sam je koji je to grijeh, a ona je rekla: "Počinila sam abortus."

Znala sam da ju je Bog poslao. I mogla sam ; je pogledati u oči i reći: "I ja sam to učinila, no sve je oprošteno. Abortus nije neoprostiv grijeh." Samo zato jer sam mogla prihvatiti Isusovo oproštenje u svoj život, mogla je vidjeti pobjedu u meni. Povjerovala je da i ona to može imati i mogla   je prihvatiti Njegovo oproštenje. No, ne samo to. Ona je već ranije  zatražila  krštenje  u  Duhu  Svetom,  ali  nije  bila  progovorila  u jezicima.  Sada  nakon  što' smo zamolili Isusa za oproštenje, ona je najednom počela govoriti u jezicima.

Sljedećeg je dana ljudi nisu prepoznali. Obukla se drugačije i njezino lice je poprimilo jedan novi izraz - znala je da joj je oprošteno. Znala je da je Isus voli.

Jednom drugom prilikom, upoznala sam  mladu ženu koja je stalno sjedila, ništa ne radeći -nije jela, spavala, nije se kupala, čak nije niti mijenjala odjeću. Bojali su se da nije možda blizu nervnog sloma. Kada sam došla do nje, počela sam . joj govoriti o Isusovoj ljubavi i o tome kako treba znati da joj je On oprostio. Napokon je rekla: "Ne, > On mi ne može oprostiti." Upitala sam je zašto tako misli, a ona je odgovorila: "Jer sam učinila abortus."

Rekla sam joj daje to bio i moj grijeh, te da mi je Bog to oprostio. Kada je ova mlada žena mogla vidjeti u meni ljubav, pobjedu i slobodu od ' krivice, bila je ne samo oslobođena od tereta krivice, već je toga dana predala  svoj  život  Isusu.  Sada,  kao  sretna  i  slobodna  žena  služi Gospodinu.

Početak službe

Ne moramo biti prethodno posve iscijeljeni kako bismo mogli u tome služiti drugim ljudima. Nakon što su se dva puta molili za moje iscjeljenje, počela sam i sama moliti za druge ljude, jer sam željela tu predivnu stvar podijeliti s drugima. Dok sam molila za druge i sama sam primila mnoga iscjeljenja. Kada bi netko rekao svoj problem, pomislila bih: "Pa i ja imam taj problem." Ponekad kada bismo se molili za nečije iscjeljenje, ja bih se istovremeno molila za vlastito.

Iscjeljenje duše je proces. Bog dodiruje moj život i iscjeljuje me već osamnaest godina. Prije nego što sam došla u Europu 1982. godine, doživjela sam već nekoliko većih iscjeljenja, a po dolasku u Europu, Bog je nastavio otkrivati različite stvari koje je želio iscijeliti.

Jednom sam se prilikom razljutila na moju suradnicu Karin. Karin je u svojoj obitelji najstarije dijete, a ja u svojoj najmlađe. Postoji jedan određen način na koji najstarija djeca ponekad razgovaraju sa drugim ljudima. Osjetila sam da Karin govori meni kao da mi je majka, a ja sam sa svoje strane reagirala ', kao malo dijete. Htjela sam joj reći: "Nemoj ti mene učiti što trebam raditi."

A onda sam najednom shvatila u čemu je problem. Svojim me načinom ophođenja podsjetila ; na moju sestru koja je šest godina starija od mene. Napokon sam rekla Karin: "Mislim da mi je potrebno iscjeljenje u vezi moje starije sestre." Osjetila sam da je Bog spreman izvući na površinu opet nešto novo, jedno sasvim novo područje iscjeljenja.

Bog upotrebljava i naše odnose sa drugima; da nas iscijeli. Kada god burno reagiramo, ne možemo za to okriviti druge. Radije upitajmo Boga zašto tako reagiramo. Bog ponekad ne odgovara odmah,* no prije ili kasnije, On će nam odgovoriti. Kada mu,| dopustimo, On će iscijeliti još jedno novo područje' koje treba iscjeljenje.