Tinejdžeri

Zašto je nova generacija takav problem roditeljima?

Jer je nova generacija inteligentnija. Inteligencija donosi probleme. Prirodno je da nova generacija bude inteligentnija. To je evolucija. Svaka nova generacija je inteligentnija od prijašnje. Vaša djeca će biti inteligentnija od vas, a djeca vaše djece bit će inteligentnija od vaše djece.

Radi se o nakupljenim impulsima. Vi stojite na ramenima Buddhe - cijeli taj dio je vaš. Na primjer, u mom biau Buddha je dio mene, Isus je dio mene, Abraham je dio mene, Krišna je dio mene, Muhamed je dio mene. Na taj način Buddha je bio siromašniji od mene, Isus je bio siromašniji. A neka buduća prosvijedjena duša bit će bogatija od mene jer ja ću biti dio njegova bića, ali on neće biti dio moga bića. Evolucija se odvija i skuplja impulse.

Svako dijete mora biti inteligentnije od svojih roditelja

-   ali to donosi mnogo nevolja jer vrijeđa roditelje. Roditelji bi se željeli lažno prikazivati kao da sve znaju. U prošlosti je bilo lako tako pretvarati se jer nije bilo načina da se djeci ponudi znanje osim usmenom komunikacijom s roditeljima.

Na primjer, stolarov sin bi naučio sve što će ikad znati od svoga oca. Otac nije bio samo otac, nego i učitelj. I sin ga se uvijek bojao i poštovao ga jer otac je tako mnogo znao - znao je sve o svim vrstama drveća, o drvu, o ovom i onom, a sin nije znao ništa. Zato bi osjećao golemo poštovanje prema ocu.

Godine su se poštovale: što je nekad čovjek bio stariji, to je naravno bio mudriji zbog svoga iskustva. Ali sada smo izumili bolje načine komunikacije. Dijete ide u školu. Otac je išao u školu prije trideset ili četrdeset godina. Za vrijeme tih godina dogodila se eksplozija znanja. Dijete će učiti o nečemu o čemu njegov otac nije ni sanjao i kad dođe kući, kako može osjećati neko strahopoštovanje — jer on zna više od oca, on je suvremeniji od oca. Otac izgleda tako staromodan.

U tome je problem i bit će još više problema jer naša su očekivanja stara, a mi još uvijek želimo da dijete poštuje roditelje kao u prošlosti - ali cijela se situacija promijenila. Sada morate naučiti nešto novo: počnite uvažavati dijete. Sada treba novo cijeniti više nego staro. Počnite učiti od djeteta jer ono zna više od vas. Kad se vaš sin vrati sa sveučilišta, sigurno će znati više od vas.

Evo moga iskustva sa sveučilišta. Jedan od mojih profesora filozofije govorio bi takve gluposti zato jer je bio student prije tridesetak godina. Onih dana kad je on studirao, Hegel i Bradley bili su najvažnije ličnosti u svijetu filozofije. Danas se više nitko ne brine za njih. Njihova su mjesta zauzeli Wittgenstein i G. E. Moore.

Ovaj profesor nije imao pojma o Wittgensteinu, nije imao nikakvih ideja o G. E. Mooreu. Bio je tako staromodan da sam mu morao reći: "Vi ste tako stari, tako beskorisni da ili počnite čitati što se danas događa u filozofiji, ili prestanite predavati."

Naravno, on  se naljutio na mene pa su me  protjerali sa sveučilišta. Profesor je napisao pismo ovakva sadržaja i poslao ga rektoru: "Ili ću ja predavati, ili će taj student otići sa sveučilišta, ali oba ne možemo ostati.  On je veliki problem."

Profesor nije bio spreman čitati Wittgensteina. Ja zapravo razumijem njegov problem. Cak da ga je i čitao, ne bi ga razumio. Wittgenstein je posve drukčiji svijet od Hegela. A on je pričao o Hummu i Berkeleyu - koji su zastarjela imena, oni nemaju više nikakve vrijednosti - dio su povijesti,  služe samo kao napomena ispod teksta.

U tome je problem. Same godine starosti ne mogu biti ni zbog čega razlog da se netko poštuje. Inteligencija, svijest, to treba cijeniti. Ako cijenite svoju djecu, i ona će cijeniti vas. Ali samo ako tako postupite, vaša će vas djeca cijeniti. Nekad ste vi ponižavali njih, vrijeđali ste ih na sve moguće načine a ona su vas ipak morala poštovati. Sada toga više nema.

Dok je svećenikova žena bila u kupovini, primijetila je obavijest na mesnici: Prodaje se prokleta šunka. Malo zaprepaštena takvom riječi, prigovorila je mesaru što je upotrijebio  takvu  profanu riječ. Ali on joj je objasnio da se radi o novo uzgojenoj svinji koju je uzgojio Hoover Prokleti i  zato  se  šunka  tako  zove. Ona je odlučila kupiti šunku i ponuditi je svojoj porodici za večeru.

Kad je muž došao kući, ona je kuhala, a on je pitao što

je za večeru.

"Prokleta  šunka",  odgovorila je  ona.

Svećenik  koji  nikad  nije  čuo  da  se  tim  jezikom  govori  u

M-l

njegovo] kući, počeo ju je grditi. Ali kad mu je objasnila ime, osjetio  se malo zbunjen jer je posumnjao  u nju.

Te večeri dok su sjedili za stolom sa svojim šestogodišnjim sinom, svećenik je rekao:"Oproštite" i tada zamolio: "Dodaj mi prokletu šunku, molim te!"

Mali dječak ga je pogledao začuđeno i rekao: "Sada si ti na redu, tata.  Dodaj mi i jebenih krumpira!"

"Tvoj otac je bio prvi muškarac s kojim sam spavala", izjavljuje stroga majka svojoj raspuštenoj kćeri. "Hoćeš li to i ti moći reći svojoj kćeri?"

"Da, odgovori djevojka", ali neću to reći tako iskreno."

"Samo me pogledaj!", kaže stari čovjek Rubinstein. "Ja ne pušim, ne pijem, niti proganjam žene, a sutra ću proslaviti svoj osamdeseti rođendan."

"Zaista?", upita ga njegov sin u čudu. "Kako ćeš to učiniti? Ne pušiš, ne piješ, ne proganjaš žene. Kako ćeš onda slaviti?"

Kako tinejdžeri mogu izgraditi most prema svojim roditeljima ?

Prije svega, oni moraju biti pošteni i iskreni, bez obzira na posljedice. Moraju reći roditeljima sve što osjećaju — ali ne arogantno, već ponizno. Ne smiju ništa skrivati od roditelja. No upravo to stvara ponor među njima: roditelji skrivaju mnoge stvari od svoje djece, a djeca skrivaju mnogo toga od svojih roditelja i ponor između njih postaje sve dublji.

Jednog dana došao sam k ocu i rekao: "Želim početi pušiti." On se začudio.

Rekao sam : "Moraš mi dati novac za cigarete jer ne želim krasti. Ako to ne učiniš, ukrast ču novac, a ti ćeš biti odgovoran. Ako mi ne budeš dopustio da pušim, ja ću ipak pušiti, ali činit ću to potajno. A ti ćeš od mene učiniti kradljivca, prisiljavat ćeš me da skrivam stvari, da ne budem pošten ni iskren. Vidim tako mnogo ljudi koji puše cigarete i zato želim i ja pokušati. Hoću najbolje cigarete, a prvu ću cigaretu zapaliti pred  tobom."

On je odgovorio: "Čudno, ali tvoj prijedlog je u redu. Ako ti ne budem dao novac, ti ćeš krasti. Ako ti zabranim pušenje, ti ćeš ipak pušiti. Zato bi moje zabrane stvarale sve više kriminalnih poriva u tebi. To me boli. Ne želim da počneš pušiti."

Rekao sam: "Nije stvar u  tome.  U meni se javila  želja za pušenjem kad sam vidio tako mnogo ljudi koji puše. Želim provjeriti je li to vrijedno učiniti. Ako je vrijedno, tada ćeš me stalno morati snabdijevati cigaretama. Ako ne vrijedi pušiti, brzo ću završiti s tim. Ali ne želim učiniti ništa dok ti ne pristaneš. Jer onda si ti potpuno odgovoran, ja se ne želim osjećati krivim."

Morao je kupiti najbolje cigarete u gradu, učinio je to vrlo nerado. Moji ujaci i djed, svi su mu rekli: "Sto radiš? To se ne smije!" Bili su vrlo uporni.

Ali otac je odgovorio: "Znam da se to ne smije, ali vi ga ne poznate tako dobro kao ja. On će učiniti točno ono što  je rekao. Ja cijenim njegovu istinoljubivost i njegovo poštenje.  On mi je svoj plan u potpunosti objasnio. Rekao je da ga ne smijem prisiljavati ni na što, da mu ništa ne zabranjujem jer ću ja biti kriv za ono što eventualno učini."

Zapalio sam prvu cigaretu, kašljao, suze su mi curile iz očiju. Nisam mogao dovršiti ni jednu cigaretu pa sam je bacio. Rekao sam ocu: " S cigaretama je gotovo. Ne moraš se više brinuti. Ali želim da znaš da ću ti reći sve što osjećam, nemam potrebe ništa od tebe skrivati. Ako nešto krijem od oca, kome ću se onda obratiti? Ne, ne želim stvarati provaliju između mene i tebe."

Kad je vidio da sam bacio cigaretu, u njegovim su se očima pojavile suze. Rekao je: " Svi su bili protiv toga, ali tvoja iskrenost prisilila me da ti kupim cigarete."  Inače u Indiji ni jedan otac nije nikad ponudio svom sinu cigarete. To bi bilo nečuveno. Očevi čak ne puše pred svojim sinovima i tako se u njima ne javlja želja za pušenjem.

Tinejdžeri su u vrlo teškoj situaciji.  Oni se mijenjaju. Ostavljaju djetinjstvo za sobom i postaju mladići. Svakog dana otvaraju se pred njima nove dimenzije. Oni se transformiraju. Potrebna im je velika pomoć roditelja.

Ali upravo sada je takva situacija da oni uopće ne komuniciraju s roditeljima. Žive u istoj kući, ali ne razgovaraju jedni s drugima jer govore različitim jezicima, ne razumiju stanovište onoga drugoga. Susreću se samo onda kad mladić ili djevojka trebaju novce. Inače se ne vide. Ponor između njih postaje sve dublji, oni postaju nevjerojatni stranci. To je zaista nesreća.

Tinejdžere bi trebalo hrabriti da bez straha sve kažu roditeljima. To neće pomoći samo djeci nego i roditeljima

Istina je ljepota sama po sebi, poštenje ima vlastitu ljepotu. Kad tinejdžeri pristupaju roditeljima pošteno, istinski, iskreno i kad im otvore svoje srce, nešto u srcu njihovih roditelja zatreperi jer su i oni opterećeni mnogim stvarima koje žele reći, ali ne mogu. Društvo zabranjuje, religija zabranjuje, tradicija zabranjuje.

Ali ako vide da su tinejdžeri posve otvoreni i čisti, to će i njih potaknuti da takvi postanu. I na taj način može  nestati tako zvani ponor između generacija o kojem se tako mnogo raspravlja.  On može ishlapiti sam od  sebe.

Najstrašniji problem je seks. Djeca bi trebala biti sposobna da kažu točno što se događa u njihovim umovima. Nema potrebe bilo što skrivati jer sve je prirodno što se događa u njihovom umu. Trebali bi tražiti savjet svojih roditelja što da učine. Oni su u nevoljnom stanju i treba im pomoć. Kome se mogu obratiti ako ne svojim roditeljima.

Ako se pojavio bilo koji problem, ja sam ga jednostavno rekao svojim roditeljima Evo moga savjeta: tinejdžeri ne bi smjeli  ništa  skrivati od  svojih roditelja, učitelja.. .trebali   bi s njima biti posve iskreni i nevolje će nestati.  I potrebno je da ponor ishlapi jer kakva je to vrsta društva? Ponor postoji između roditelja i djece, između muža i žene, između učitelja i onoga što on poučava. Svuda postoje samo ponori.

Svi su okruženi sa svim vrstama ponora kao da su sve komunikacije  nestale.  Nitko  ne  može  reći  pravu  stvar,  svi  se suzdržavaju. Svi potiskuju svoje želje i ljuti su, svi se osjećaju sami i razočarani. Stvorili smo ljutiru generaciju, stvorili smo filozofiju    beznačajnosti.

A glavni razlog svega toga jest da  su  djeca  izgubila vezu s roditeljima. Djeca mogu  obaviti  nevjerojatne  stvari  i ona imaju hrabrosti učiniti to. No možda to roditelji ne mogu obaviti. Oni su previše ograničeni raznim uvjetovanostima. Tinejdžeri su mladi i svježi, samo  ih  poučite  da  budu iskreni sa  svojim roditeljima.

Ja sam sklopio ugovor sa svojim  ocem,  rekao  sam mu: "Želim s tobom sklopiti ugovor."  On je  pitao  o  kakvom se ugovoru  radi. Ja  sam  odgovorio:  "Ugovor  je  ovakav:  ako ja kažem istinu, ti ćeš me nagraditi, a ne kazniti. Jer ako me kazniš,  drugi puta ti neću reći istinu."

Tako  se  događa  na  cijelom  svijetu:  istina  se  kažnjava i zato je ljudi prestaju govoriti. Tada počnu lagati jer laž se nagrađuje. Zato sam mu rekao: "Možeš odlučiti. Želiš li da lažem, ja mogu lagati...ako laž želiš nagrađivati. No ako si spreman nagraditi istinu, govorit ću  istinu. Ali ne smiješ me kažnjavati  zbog  nje."

On je rekao da prihvaća ugovor. To je jednostavna metoda. Sto ako se ne možete povjeriti vlastitom ocu i majci

.. .na cijelom svijetu svi su vam veći stranci od roditelja. Vaš otac i majka također su stranci, ali oni su vam najbliskiji stranci, najbliži.

Povjerite se njima kako ne bi postojala provalija među vama.  To  će  i  njima  pomoći  da  budu  iskreni  s  vama.  Treba zapamtiti: iskrenost, poštenje i istina potiču i u drugom iste osobine.

U tim ranim godinama ima mnogo plahosti i nesigurnosti oko donošenja odluka. Roditelji šesto ne pomaku djeci. Kako razviti njihovu unutarnju snagu?

Sva ta plahost odnosi se uglavnom na  seksualnost. Kad se djeca oslobode pa imaju  seksualne  odnose,  otkrit ćete u njima nevjerojatnu promjenu... Ona više nisu plaha. Prvi puta ona postaju odlučna, a da tu odlučnost uopće ne vježbaju jer je s njih skinut veliki biološki teret, popustila je velika psihološka napetost.

Ne mislim da djecu treba poučavati kako da budu odlučna. Sve što je potrebno jest dati im slobodu u pitanjima ljubavi. Sada kad je dostupna pilula, ne treba se bojati da će djevojka ostati trudna. Sve je sada jednostavno, igra, nestašluk. To će mladićima i djevojkama dati snagu koju ne možete ni zamisliti da je bila povezana s njihovom seksualnošću.

Ljudi su nervozni ako se seks potiskuje. Ako su potiskivali seksualnost, oklijevat će i u drugim stvarima. Neće znati što je dobro a što nije, ne znaju što učiniti, a što ne. Jer im nije bilo dopušteno da donose odluke o vrlo osnovnim stvarima koje su vrlo važne jer se odnose na sam život.

Ja mislim, kad se djeci jednom dopusti sloboda u seksualnim odnosima, kad se seks prihvati kao nešto vrlo normalno — a on to i jest, ona će pokazati veliku odlučnost u drugim stvarima jer po prvi puta neće ih ništa obuzdavati. Upravo potiskivanje stvara sve vrste nevolja, plahost, neodlučnost. Jer duboko u sebi djeca se neprestano bave s vlastitom  prirodom.

Kad ne postoji unutarnja borba, kad nema unutarnje podvojenosti, kad su djeca jedno homogeno biće — pred sobom ćete ugledati posve novu vrstu djeteta koje je hrabro, odlučno i nije plaho.

Dakle, i to se pitanje može riješiti bez ikakvih nevolja ako  se riješi prvo pitanje.

Tinejdžeri imaju silnu želju pripadati nekoj grupi, bilo komu. Sto znači ta njihova potreba?

To je zato jer više ne pripadaju obitelji a premladi su i previše se boje biti sami na svijetu.

Kad ne bi postojao ponor između njih i roditelja, ne bi bilo potrebe za takvim grupama. Vidite da se na Istoku takve stvari uopće ne događaju iz jednostavna razloga jer djeca pripadaju obitelji. Oni imaju korijene u obitelji, oni nisu sami. Nema tako dubokog ponora kakav postoji na Zapadu.

Na Zapadu je taj ponor uzrok svim problemima. Tada djeca žele pripadati bilo kakvoj grupi koja postoji u blizini. I svatko ih može iskorištavati. Mogu ih prisiljavati na kriminal, oni se i bave kriminalom — mogu ih prisiljavati na drogu, na prodaju droge i oni će je prodavati. A neki lukavi ljudi upravljaju tim grupama i iskorištavaju mlade ljude, sve zbog njihove potrebe da nekome pripadaju.  Prvenstveno zbog toga treba ukloniti ponor.

Osim toga, morate formirati neke druge grupe. U povijesti je postojalo mnogo grupa. Na primjer, bilo je ljudi koji su pripadali Sokratovoj školi - to su bili mladi ljudi u potrazi za istinom. Svatko u Ateni tko je bio imalo inteligentan, bio je pod Sokratovim utjecajem. A nije postojao samo utjecaj Sokrata. Na Istoku je bilo i mnogo sofista čiji je posao bio da pouče ljude raspravljati i lijepo govorili. Tisuće mladih ljudi pripadalo je tim školama sofista samo da se nauče raspravljati, i to vrlo profinjeno  raspravljati.

U Indiji je bilo mnogo škola - razni filozofi predstavljali su različite filozofske pravce - mladi su se ljudi zanimali za te stvari. Stari su se ljudi već sredili, dok su mladi pripadali generaciji koja je bila u stalnom pokretu.

Nitko ih nije ni u čemu sprečavao, mogli su ići bilo kojem učitelju. Mogli su i mijenjati učitelje i mnogo naučiti i to od originalnih mislitelja - ne na dosadnim i mrtvim sveučilištima današnjice gdje predaju samo profesori koji su poput papiga i koji ne govore  ništa  originalnog.

Svaki originalni mislitelj bio je sam sveučilište i tisuće mladih koji su se jatili oko njih saznali su o svemu što se događa u životu iz jednoga posebnog ugla - ne samo da su to učili, već su to živjeli, doživljavali prije nego što su počeli realno živjeti. Dakle, radije nego da postanu pripadnici agresivnih grupa, odlazili su k Nekarjuni i Bashi, Chang Tzuu ili Pitagori, Heraklitu Epikuru.  To je bilo nešto prekrasno.

Mladi ljudi su dolazili i k meni i tako je nastajala velika obitelj na cijelom svijetu. Postojala je tu neka pripadnost, ali vrlo labava, nitko nije bio zarobljen, svatko je bio slobodan, a ipak se osjećala jedna vrsta vremenske usklađenosti s tisućama ljudi.

Mogu promijeniti sve te teroriste, sve te pripadnike agresivnih bandi bez ikakvih teškoća. Promijenio sam mnoge hipije, sad ih ne možete ni prepoznati. Čak su i oni zaboravili kad su prvi puta došli k meni...

Svijetu je potrebno više lutajućih filozofa, lutajućih učitelja, kako bi im mladi ljudi mogli pripadati i nešto od njih naučiti - i živjeti.

Tinejdžeri   često fantaziraju   i   sanjare   o   svojoj   budućnosti.   Kako   da postanu    realniji?

Nije potrebno da budu realniji. Postoji vrijeme za fantaziju,  za  snove...i  dobro  je  za  tinejdžere  da  fantaziraju i sanjare, radije nego da budu realistični. To bi značilo da uništavate njihovu mladost i stvarate od njih odrasle prije vremena.

Ne, ti snovi i fantazije dio su odrastanja. Oni će sami od sebe nestali. Život će ih učiniti realnima. Prije nego što uđu u život, pustite ih da uživaju u svojim snovima — jer u životu postoje samo noćne more, samo bijeda i patnja. Oni će postati vrlo realistični, ali uvijek će se rado sjećati onih dana sanjarenja i fantaziranja kao najljepšeg doba. Sto im vaša stvarnost može ponuditi umjesto sanjarenja i maštanja?

Osim ako niste spremni da tinejdžere prisilite na meditaciju. To ih neće učiniti realističnima, već utopistima. Bit će im mnogo teže prilagoditi se vašem zahrđalom društvu, nego sanjarenju i fantazijama.

Ta sanjarenja i fantazije ne mogu im štetiti. One su dio života. Tako su mladi uvijek sanjarili i fantazirali.

Neka to čine i dalje, time nikom ne nanose štetu. Uskoro će biti pretovareni brigama, poslovima, djecom i ženom. Prije toga imaju još malo vremena, dopustite da ga provedu u fantaziranju, to nije štetno.

Sto se mene tiče, moje je iskustvo da će im njihov doživljaj ovoga razdoblja sanjarenja pomoći da se sjete kako život može biti raznolik. On ne treba biti ispunjen bijedom ni patnjom.

U mladosti se živjelo prekrasno, ali to su bili samo snovi. Postoji mogućnost svjesne transformacije u kojoj možete doživjeti daleko više lijepih iskustava nego što vam ih može dati bilo koji san. Ali okus snova je izvanredan. Oni će vas držati u uvjerenju da bijeda nije sve u životu, da je i nešto drugo moguće.

Mladost je vrijeme snova i nade, a kad se izgubite u tako zvanom stvarnom svijetu, ovi će vas trenuci podsjetiti: "Postoji li način da se doista pronađe stanje u kojem postoji mir, tišina i radost?"

Zato ne mislim da je to potrebno promijeniti.

Molim vas, hoćete li mi reći nešto o mladosti i sportu koji danas snažno utječe        na                   žjvot              mladih                       ljudi.

Sportovi su savršeno u redu i tinejdžere treba hrabriti ne samo da promatraju kako drugi ljudi igraju, već da i sami budu sudionici u sportovima. Ono što se događa jest da tisuće ljudi samo promatra sportove, a igra tek nekolicina, profesionalci. To nije dobro. Svaki tinejdžer treba se baviti nekim sportom jer će mu to donijeti fizičko zdravlje, učinit će ga spretnim, potaknuti njegovu inteligenciju. Osim toga, sport djeluje vrlo mladenački.

Ali biti samo gledatelj — i to još pred televizorom — to nije u redu. Pet ili šest sati prilijepiti se za stolac pred televizorom samo da gledate kako drugi igraju nogomet ili neki drugi sport

-    nije u redu. Tako se nećete razvijati. Naprotiv, postat ćete samo onaj koji ne sudjeluje ni u čemu, nikad ne sudjeluje kad je silno potrebno da sudjeluje, da bude umiješan u svašta, da nešto učini.

Dobro je, ali samo katkad, vidjeti kako profesionalci igraju, da bi se nešto naučilo. Inače, svi trebaju biti na igralištu. Ne vidim u čemu je problem. Mladi ljudi trebaju se baviti aktivno sportom. Moraju to raditi i stariji ako nađu vremena. I oni koji su se povukli u mirovinu, koji bi voljeli poživjeti još koju godinu, trebali bi se baviti sportom. Treba pronaći sport za svaku starosnu grupu kako bi svi ljudi cijeli život bili sportaši, prema svojim godinama i svojoj snazi.

Život bi trebao biti sport.

Sport ima jednu prekrasnu osobinu koju bih volio da zapamtite: on vas uči da nije važno jeste li poraženi ili ste pobijedili. Važno je da dobro igrate, da to činite svim snagama, da igrate intenzivno, da se ne držite po strani. To je sportski. Drugi mogu biti pobjednici, ne budite ljubomorni, čestitajte im i slavite s njima njihovu pobjedu. Sve što je potrebno jest da se ne držite po strani, već da iskoristite svu svoju energiju.

Vi trebate cijeli život biti raspoloženi za igru.

Dakle, nema ništa lošega kad se tinejdžeri zanimaju za sport. Osoba koja je postavila to pitanje sporta za mlade, čini se da želi da se u školi uči samo zemljopis i povijest te razne druge gluposti koje  ne koriste  u životu. Sportovi su daleko važniji, zdraviji, življi.

Mnogi  mladi   ljudi   žele   izgledati   ružno.    Oni  se   oblače   kao   huligani i članovi agresivnih bandi, šišaju samo dio kose, a ostala kosa im je napadnih boja. Više vole nositi otrcanu odjeću. Monete li, molim vas, komentirati  ovaj  čudan  fenomen.

To uopće  nije  čudno.  Vaš  komentar govori  mnogo o vama. Njima je dosadan vaš zapadnjački stil života. Oni jednostavno pokazuju svoje  negodovanje,  dokazuju vam  da vi ne vodite društvo prema istini, miru i božanskosti, već ste ga doveli do smrti.

Huligani i agresivne bande jednostavno su podsjetnici da niste uspjeli. Zapadna civilizacija došla je do svoga kraja. Naravno, uvijek su mladi oni koji su najosjetljiviji prema onom što dolazi, oni bolje opažaju nove stvari. Vide da se smrt približava, da svi zapadni znanstvenici, političari i sve crkve na Zapadu pripremaju samo veliko groblje za cijelo čovječanstvo. Ali njihovo prenapadno odijevanje, njihova otrcana odjeća, njihovo šišanje pola kose jednostavno pokazuje da još uvijek ima vremena ostaviti put koji ste slijedili do sada.

Nešto slično nije se nikad dogodilo na Istoku. Zbog jednostavna razloga - jer je Istok uvijek tražio nešto više od čovjeka. Istočni genije pokušava doprijeti do zvijezda, zapadni genije se jednostavno priprema za smrt. Ti huligani i agresivne bande pokušavaju vam nešto reći, oni su simboli nečega. Ali znaju da ste vi gluhi i nećete ništa čuti.

Nešto drastično mora se dogoditi da vi počnete razmišljati. "Sto je bilo pogrešno? Zašto se naša djeca tako ponašaju?" A što biste vi htjeli? Vi se pripremate za nuklearni rat, vi se pripremate  za smrt života na ovoj  zemlji.

Ti ljudi nisu nikakav čudan fenomen. Vi ste čudan fenomen. Oni se jednostavno bune protiv vas i bilo bi ih dobro poslušati. I bilo bi dobro promijeniti put koji je Zapad do sada slijedio, put materijalizma. Ja nisam protiv materijalizma, ali samo materijalizam dovest će jedino do smrti, jer materija je mrtva.

Ja sam apsolutno za materijalizam ako on služi duhovnim potrebama. Ako je materijalizam sluga, a ne gospodar, tada je on savršeno dobar. On može učiniti čuda da pomogne čovječanstvu, da podigne njegovu svijest, njegovu radost, da uzdigne čovječanstvo iznad čovječanstva.

Vi dokazujete da Charles Darwin nije imao pravo - jer su majmuni inteligentniji od vas. Oni su se barem uzdigli iznad sebe i stvorili čovječanstvo. A što ste vi stvorili? Uzdignite se iznad sebe i stvorite Buddhe. Samo će tada Charles Darwin imati pravo i teorija evolucije će se potvrditi.

Čovjek je jednostavno uobražen, a mladi vam to jednostavno i pokazuju - oni moraju biti nasilni jer vi nećete slušati logiku, razum ni inteligenciju.

Ja osjećam veliku simpatiju za te ljude. Želio bih se susresti s njima, odmah ću stupiti u vezu s njima jer shvaćam njihov jad, njihovu tjeskobu. Oni vas mogu spasiti. Nemojte im se smijati, radije se smijte sebi. Oni su vaša djeca, vi ste ih stvorili, vi morate preuzeti odgovornost za njih.

Otac se pozna po njegovoj djeci, upravo kao što se drvo pozna po njegovim plodovima. Ako se plodovi pokažu otrovnima, hoćete li osuđivati plodove ili drvo? Vi ste drvo, a oni mladi ljudi bolesna izgleda su plodovi. Vi ste odgovorni za njih. Oni su pitanje koje se postavlja vama. Mislite na njih sa suosjećanjem.

Meni se čini da je Zapadu došao kraj. Osim ako se silan pokret duhovnosti ne proširi zapadnim svijetom, nema drugog načina da se čovječanstvo spasi. A to upravo ja pokušavam učiniti.

Moji askete su također mladi. Da nisu askete, možda bi pripadali onim arogantnim bandama, možda bi brijali glave. Ali oni su otkrili način života na višim razinama. I oni se bune, ali njihova pobuna nije reakcija,  njihova pobuna je revolucija. Oni pokušavaju živjeti u miru, ljubavi i tišini, u svjetlosti. Izabrali su nov način života.

Ako ne shvaćate da je Zapadu potreban novi način života, okružit će vas sve više neobuzdanih reakcija, a vi ćete biti odgovorni za njih.

Mlada generacija koristi se svim vrstama stvari koje donose sreću kako bi učinila život vrijednim da se živi. Možete li reći nešto o našoj prirodnoj sposobnosti da osjetimo zanos?

Zanos je jezik koji je čovjek potpuno zaboravio. Bio je prisiljen zaboraviti ga. Primorali su ga da ga zaboravi. Društvo je protiv zanosa, civilizacija također. Društvo je mnogo ulagalo u bijedu, ono ovisi o bijedi, hrani se bijedom, preživljava zbog bijede. Društvo nije za ljudska bića. Ono ih koristi kao sredstva za sebe. Društvo je postalo važnije od čovječanstva. Kultura, civilizacija, crkva, svi su oni postali važniji od čovjeka. Oni su stvoreni da služe čovjeku, ali sada su protiv njega. Gotovo su preokrenuli naglavce cijeli proces života - sada čovjek postoji zbog  njih.

Svako dijete koje se rodi osjeća zanos. On je prirodan, on nije nešto što se događa samo velikim mudracima. On je nešto što svatko sa sobom donosi na svijet. To je urođena srž života, to je dio samog života. Život je ekstaza — zanesenost. Svako je dijete donosi sa sobom, ali tada društvo skoči na dijete, počne uništavati sve mogućnosti zanesenosti, počne dijete činiti jadnim, počinje ga ograničavati raznim uvjetovanostima.

Društvo je puno neuroze, ono ne može dopustiti da postoje zanesenjaci. Oni su opasni društvu. Pokušajte shvatiti taj mehanizam, bit će vam lakše.

Zanesenog čovjeka ne možete kontrolirati. To je nemoguće. Kontrolirati možete samo bijednog čovjeka. Zanesen čovjek mora biti slobodan. Zanesenost je sloboda. Zanesenog čovjeka ne možete uništiti rako lako. Ne možete ga prisiliti da živi u zatvoru. On želi plesati pod zvijezdama, želi trčati s vjetrom, razgovarati sa Suncem i Mjesecom. Njemu je potrebno prostranstvo, neodređenost, širina, golemost. Ne možete ga navesti da živi u mračnoj ćeliji. Od njega ne možete učiniti roba. On će živjeti svojim životom, radit će ono što želi. On je veliki problem za društvo. Kad bi na svijetu bilo više zanesenjaka, društvo bi se počelo raspadati, njegova struktura ne bi izdržala.

I zato se od ranog djetinjstva djetetu ne dopušta da okusi slobodu, jer kad jednom sazna što je sloboda, on neće praviti ustupke ni kompromise. Imat će jasne stavove. Kad dijete jednom upozna okus slobode, nikad više neće postati dio nijednog društva, neće pripadati nijednoj crkvi, nijednom klubu ili političkoj stranci. Ostat će individualno biće, bit će slobodan, oko sebe će stvarati vibracije slobode. I samo njegovo biće postat će vrata za ulaz u slobodu.

Što je zanesenost? Nešto što se može postići? Ne! Nešto što se može zaraditi? Ne! Nešto što morate postati? Ne! Zanesenost je postojanje, a postajanje je bijeda. Želite li nešto postati, bit ćete jadni. Postajanje je temeljni uzrok bijede. Želite li biti zaneseni - tada je za to pravi trenutak upravo sada, ovaj čas. Pogledajte mene! Upravo ovog trenutka - nitko vam to ne prijeći - možete biti sretni. Sreća je tako očita i tako ju je lako postići. Ona je vaša priroda. Vi je nosite sa sobom. Samo joj dajte priliku da procvjeta, da se rascvjeta.

Zapamtite da se zanesenost ne događa u glavi, već u srcu. Zanesenost nije misao, nego osjećaj. A vi ste lišeni osjećaja, odsječeni ste od osjećaja. Vi i ne znate što je osjećaj. Čak i onda kad kažete da osjećate, vi samo mislite da osjećate. Kad kažete da ste sretni, promatrajte, analizirajte, otkrit ćete da samo mislite kako ste sretni. Čak i osjećaj mora proći kroz razmišljanje. On mora proći kroz senzor razmišljanja. Dopušten je samo kad ga razmišljanje odobri. Ako ga razmišljanje ne odobri, osjećaj se ne dopušta. Tada je odbačen u podsvijest, u temelj našega bića, i zaboravljen.

Budite više srce a manje glava. Glava je samo dio, srce je cijelo vaše biće. Srce je vaša potpunost. Dakle, kad god ste u bilo što potpuno uključeni, djelujete iz osjećaja. Kad ste djelomično u nečem, djelujete iz glave. Kad ste potpuno u nečem, vi ste u zanosu, zanos izvire iz srca, iz vaše potpunosti.

Zašto  ljudi  uzimaju  drogu?

Droga je stara kao i samo čovječanstvo i sigurno ispunjava čovjeka nečim neobično vrijednim. Ja sam protiv droge, zbog istog razloga, zbog kojega su se prije mnogo tisuća godina  ljudi  vezali  za  drogu.  To  možda  izgleda  vrlo  čudno.

Droga vam može dati halucinantno iskustvo izvan osjetilnog svijeta. To iskustvo traži se i meditacijom.

Meditacija vas vodi do pravog iskustva, dok vam droga daje samo halucinaciju, iskustvo poput snova, vrlo slično snovima. Teško je meditirati. Droga je jeftinija. Ali privlačnost droge ima duhovnu dimenziju.

Čovjek nije zadovoljan svojim svjetovnim postojanjem. On želi znati nešto više. Običan život čini se tako jednoličan, tako besmislen, pa samoubojstvo izgleda kao jedini izlaz. U životu nema zanosa, nema radosti. Naprotiv, on na vas i dalje tovari sve veću bijedu, brigu, bolest, starost i konačno smrt.

To je bio razlog  zašto  je  droga  privlačila  čovjeka od samog početka  svoga postojanja. Ona  mu  je  davala barem privremeno olakšanje. Samo su neki ljudi pokušavali meditirati.

Ako se ispravno koristi u medicini, droga može neobično mnogo pomoći. Rekao sam da sam protiv droge. Jer ako ona postane navika, tada će to biti najrazornije sredstvo na vašem putu prema sebi. Ona će vas nadahnuti da halucinirate. A jer je jeftina, ne treba ulagati velik napor, već samo uzimati sve veće doze.

Tisućama godina ljudi su koristili drogu. Moralisti, religiozni ljudi, vlada — svi su oni pokušavali zabraniti je, ali posve bez uspjeha. Mislim da nikad u tome neće ni uspjeti.

Ako želite uspjeti u tomu, savjetujem vam ovo: umjesto da zabranite drogu, neka znanstvenici otkriju bolju vrstu droge koja daje dublju i vizualnu halucinaciju, slikovitija i zanosnija iskustva, bez ikakvih usputnih negativnih djelovanja, bez navikavanja. Ta  bi se droga morala nabavljati na  sveučilištima i koledžima, u bolnicama — gdje god je potrebno bilo kakvo vodstvo. Ona se ne bi zabranjivala već bi se dopuštala potpuna sloboda da se koristi kad je čovjek želi. A njegovo bi se iskustvo koristilo da mu pomogne u rastu prema nekom autentičnom procesu, kako bi mladi čovjek mogao doživjeti nešto mnogo uzvišenije  nego  što ijedna  droga  može  ikad  pružiti.

I samo tada bi on mogao usporediti iskustva i vidjeti da je prvo iskustvo bilo samo sanjarenje, a ovo je stvarnost, da je prvo iskustvo bilo samo prijevara samoga sebe kemijskim putem i nije mu pomoglo u njegovu duhovnom dozrijevanju, već mu je priječilo razvoj, stvarajući u njemu naviku i usporavajući ga. Drugo iskustvo mu pomaže i on počinje skupljati hrabrost da istražuje više.

On nikad nije bio svjestan da su ta iskustva moguća, da nisu samo fikcija.

Zato ova paranoja o drogama ne pomaže čovječanstvu. Vi sada dobivate drogu ilegalno pa ona postaje sve privlačnijom, sve uzbudljivijom. Osobito kod mladih, ona postaje pravi izazov.

Katkad sam začuđen — hoće li čovjek ikad naučiti abecedu ljudske psihologije. Istu glupost je učinio Bog s Adamom i  Evom  kad im je  zabranio jesti voće s  onog  stabla. Ali  zabrana  postaje  poziv, izazov.

I tisuće je godina prošlo, a autoriteti su još uvijek jednako raspoloženi: nemoj koristiti drogu, inače ćeš u zatvor

na pet, sedam godina. A nitko se ne zabrinjava što je droga dostupna i u zatvoru. Samo po malo višoj cijeni. I ljudi koji iziđu iz zatvora nisu izliječeni. Odlaze natrag u zatvor.. .razlog je taj što im droga daje nešto što im nije dalo društvo.

Oni su spremni uništiti svoje zdravlje, svoje tijelo, cijeli njihov život postaje upropašten, no droga im daje ono što im društvo nije dalo.

I zato stvorite društvo koje će im dati nešto bolje od droge, radije nego da je zabranjujete. Vaš život im ništa ne daje. Vi im izvadite krv, a što zauzvrat dobivaju? Nikakvu radost, samo jednu brigu za drugom. "Neškodljivi" alkohol djeluje na njih tako da se opuste nekoliko sati, da pjevaju ili plešu - ili se potuku u gostionici.

Ali nekoliko tih sati prenesu ih iz vašeg svijeta. Ta privlačnost alkohola dokazuje da vaše društvo nije dobro, a ne da je alkohol loš.

Vaše društvo bi trebalo pomoći ljudima da plešu, da se vesele i vole.

Ja sam protiv droge jer ona postaje navika i može spriječiti duhovni rast čovjeka. Vi počnete misliti da ste postigli ono što ste tražili, a vaše ruke ostaju prazne. Vi samo sanjarite.

Ali s druge strane, moj um je sklon znanstvenosti. Želio bih da se droga koristi, a ne da se zabranjuje - ali da se koristi pod pravim vodstvom, da bude korak prema meditaciji.

Vlada bi se trebala više brinuti da se droga poboljša, a ne da je zabrane ljudima. Kad bi bila dostupna takva usavršena droga, sva ostala droga bi se morala povući s tržišta. Nema smisla ništa zabranjivati na ovom  svijetu. Samo  proizvedite bolju vrstu droge — nešto bolje, jeftinije, nešto što će biti legalno. Tko će se onda brinuti o marihuani, hašišu, heroinu? Zbog čega? Neće biti razloga.

Takva bolja droga mogla bi se nabavljati u ljekarnama, bez recepta. Čak i u bolnici mogli biste rezervirati mjesto za sebe kako bi liječnik mogao paziti na vas dok proživljavate iskustvo s  drogom.  Voditelj  meditacije  može  vam  pomoći da shvatite što vam se dogodilo. A to se vrlo lako postiže meditacijom.

Bit će dovoljna samo dva, tri sastanka. Čovjek se može potaknuti na meditaciju. A kad jednom počne meditirati, droga mu više neće biti važna.

Znanstvenici i vlada moraju se potruditi i shvatiti da ako je nešto bilo privlačno u cijeloj ljudskoj povijesti, a nijedna vlada nije to uspjela zabraniti, tada mora postojati nešto što je potrebno učiniti. I ako se ta čovjekova potreba ne ispuni na neki drugi način, droga će i dalje vladati svijetom. A ona je vrlo razorna.

I što je vlada više protiv droge, to ona više uništava jer nitko se ne bavi time da je oplemeni, nitko u tu svrhu ne pravi pokuse s njom, nikom čak nije dopušteno da kaže ono što ja govorim.

Ali ja to mogu reći jer sam protiv droge. Ali to ne znači da kažem da se ona ne smije koristiti. Ona se može koristiti kao sredstvo, a ne kao cilj.

Kad bismo se mogli nadati u budućnost u kojoj ne bi bilo droge, kad bi čovjek postao skloniji meditaciji... A to je moguće. Ako dijete nađe oca kako meditira, ako majka meditira, ono će postati znatiželjno. I ono će željed meditirati.

A to je doba kad je meditacija vrlo jednostavna jer dijete još nije korumpiralo društvo. Ono je još nedužno.

I kad svi oko njega nešto rade i uživaju u tomu, dijete ne može ostati izvan toga. Ono će sjesti uz njih i zatvoriti oči. Najprije ćete mu se smijati — meditacija nije za djecu. Ali oni ne shvaćaju. Meditacija je prikladnija za djecu, nego za odrasle.

Samo zamislite atmosferu meditacije u školama, koledžima, na sveučilištima — kamogod pođe, nailazi na tu atmosferu  koja  hrani  njegovu vlastitu  sklonost  meditaciji.

Volio bih doživjeti da droga nije potrebna svijetu. Ali ne zabranom, nego stvaranjem nečega boljega, nečega stvarnoga. Droga će bez problema biti poražena, ali te idiotske vlasti i dalje ukazuju veliku važnost drogi, i dalje uništavaju mlade u svijetu.

Najdragocjenije vrijeme života gubi se u halucinacijama i dok shvate što su učinili sebi, možda će biti prekasno. Neće se moći više vratiti u normalno stanje. Njihovo se tijelo naviknulo na kemikalije. I tada, premda nerado, oni će si morati davati injekcije svih mogućih otrova.

Ako se netko tko nije trošio jake droge vrati u normalan život, on će mu se činiti dosadnim, dosadnijim nego vama jer je vidio i doživio nešto prekrasno. To će mu uvijek ostati kao iskustvo s kojim će sve drugo uspoređivati.

On je imao seksualni odnos pod utjecajem droge i osjećao se kao da je na vrhu svijeta. I sada ima ljubavni odnos, ali čini mu se da to nije ništa drugo nego jedna vrsta kihanja. Dobro je i to, vi kihnete i osjetite se bolje, ali to nije nešto zbog čega vrijedi živjeti. Nitko neće reći da živi zbog kihanja.

Sve što ja nastojim jest uvesti nešto više od droge, i to bi onda bilo odlučujuće. Bilo bi dobro kad bi se nešto moglo dogoditi meditacijom, preko asketa, grupa koje vam osiguravaju bolji uvid u neke stvari posve besplatno.. .vi to ne biste platili svojim zdravljem, nikakva kemija vam neće biti potrebna, niti ćete uništavati svoje tijelo i druge stvari. Nećete ništa platiti. A nešto će se dogoditi. Vi ste gospodar — vi ne ovisite ni o čemu zbog toga. To vam može biti dostupno  svakog časa, kadgod to poželite. Kad poznate ključ, možete otključati vrata uvijek kad želite. Mora vam biti dostupno nešto više, uzvišenije.

Na cijelom svijetu postojao je dugo vremena jedan problem: ljudi su pokušavali pomoći drugima da se riješe svojih izleta u drogu, ali gotovo da nisu uspjeli jer je riječ o ropstvu koje će postajati sve veće i jednog ćete dana biti okruženi zidovima, kineskim zidom i bit će vam doista teško  izići iz njega. Čovjek stvara vlastitim snagama tako visoki zid i bit će ga teško uništiti. Bit ćete uhvaćeni u njemu. Cijeli život postat će  jedna vrsta bolesti.

A to nije dobro. Ako uzmete drogu, dok ste pod njezinim djelovanjem sve vam izgleda lijepo. Kad iziđete, sve vam se čini dosadnim, tako besmislenim da se droga opet čini jedinom  mogućnošću.  Tada  se  količina  droge  mora  stalno povećavati i čovjek se pomalo gubi. Droga je tako moćna da razara i samu kemiju vašeg mozga. Mozak je vrlo osjetljiv, on ne može živjeti s tako jakom prinudom koja ga tako pritišće. Oni vrlo tanani i suptilni živci bivaju uništeni. Tada čovjek gubi budnost, inteligenciju, postaje mu dosadno, postaje neosjetljiv. A droga postaje jedina mogućnost, jedini smisao koji čovjek može osjetiti.

Ali nikom ne pomaže da to samo kaže. Ne pomažu nikakve propovijedi. Ako se samo kaže da je nešto loše, grijeh neće proći, već će problem postati još većim. Čovjek već ionako pati, a vi mu darujete drugi problem - da je to što radi grijeh, zato će se on i zbog toga osjećati grešnim. Bila bi dovoljna droga da ga posve uništi, ali to će učiniti i sam osjećaj krivnje. Dakle, dodali ste još više otrova njegovom problemu. Učinili ste da se čovjek osjeti nemoralnim, da se osjeća kao kriminalac. A sve je to pogrešno.

Čovjeku je potrebna pomoć, potrebno mu je suosjećanje, ljubav. Možda je propustio ljubav pa je zato krenuo pogrešnim putem, u pogrešnom smjeru. Možda mu društvo nije dalo ono što mu je bilo potrebno, nisu mu to dali ni roditelji. Zato je postao tako rastresen. Čovjeku je potrebna sva pažnja, ljubav i skrb - ali čak ni to mu neće pomoći ako ne zna i ne osjeti nešto što je uzvišenije od bilo čega što mu  droga može pružiti.

Zašto  se   bojimo  i  katkad  čak   odbijamo preuzeti  odgovornost?

Jer vas nisu od djetinjstva učili da budete odgovorni.

Učili su vas da budete ovisni. Učili su vas da budete odgovorni ocu, majci, obitelji, domovini i svim drugim vrstama gluposti. Ali nisu vam rekli da morate biti odgovorni sebi, da nema nikoga tko će preuzeti vašu odgovornost.

Naprotiv, vaši roditelji su preuzeli odgovornost za vas. Vaša obitelj preuzela je vašu odgovornost, svećenik je preuzeo odgovornost za vaš duhovni rast. Vi samo morate slijediti te ljude i raditi štogod vam oni kažu. Kad odrastete i više niste dijete, uhvati vas veliki strah jer morate preuzeti odgovornost, a nisu vas poučili kako se to radi.

Vi odete i priznate grijeh svećeniku... kakvu glupost radite! Najprije, glupo je misliti da ste počinili grijeh. Drugo, glupo je da se osjećate krivi što ste pogriješili. Treće - odlazite svećeniku kako bi on molio Boga da vam oprosti. Jednostavna stvar postala je tako zamršena, tako nepotrebno dugačka i zaobilazna.

Sto god ste učinili, željeli ste to učiniti i zato ste to učinili. A tko će odlučiti što je grijeh a što nije? Nigdje nema nikakva kriterija, nikakve vage koja će izvagati kilograme vašega grijeha, koliko je vaš grijeh dugačak - jedan metar, dva ili tri? A koji je to grijeh i tko je svećenik kome ćete priznati taj svoj grijeh?

Ja vas učim da ne budete odgovorni nikomu. Ni ocu ni majci, ni zemlji ni religiji, ni političkoj stranci, da ne budete odgovorni nikomu. Budite odgovorni samo sebi. Radite što god osjećate da morate. Ako je to nešto pogrešno, kazna će odmah uslijediti. Ako je dobro, nagrada će također odmah doći. Nema drugog načina.

Na ovaj način vi pokušavate sami otkriti što je dobro, a što loše. U vama će se razviti nova osjetljivost, dobit ćete novu viziju. Odmah ćete saznati što je loše jer ste u prošlosti mnogo puta pogriješili i uvijek ste trpjeli zbog posljedica.  Znat ćete što je ispravno, jer kad god ste tako postupili, život vas je obasuo velikim blagoslovima. Uzrok i posljedica idu zajedno, oni nisu odvojeni  godinama  ni  životima.

Vi ste dakle odgovorni. Ako želite i uživate u nečemu premda će vam to nanijeti patnju, učinite to. To je dobro jer vas veseli. Patnja nije dovoljno jaka da vas odvrati od uživanja koje donosi ono što ste učinili. Ali ovisi o vama, potpuno i jedino o vama da o tome odlučite. Ako je patnja prevelika, a ono što ste učinili ne donosi vam ništa vrijednoga, nikakvu radost, a poslije tog vašeg čina svakako će uslijediti duga patnja, onda ovisi o vama ako ste potpuni idiot pa to učinite. Kakve itko drugi ima veze s tim?

To za mene znači biti odgovoran sam sebi. Nema nikoga drugog kome možete natovariti svoju odgovornost, ali vi uvijek tražite nekoga kako biste se istresli na njega, čak i na ubogog čovjeka kakav sam ja, koji vam neprestano govori da ja nisam odgovoran ni za što, ni za koga. A ipak, vi nekako duboko u sebi nosite iluziju da se ja vjerojatno šalim.

Ja se ne šalim. Ako natovarite svoju odgovornost na mene, vi ćete se pokazati kao zaostali, djetinjasti. Nikad nećete odrasli. Jedini način da odrastete jest da prihvatite sve što je dobro i loše, sve što je veselo i tužno. Za sve što vam se dogodi, sami ste odgovorni i to vam daje veliku slobodu.

Veselite se toj slobodi. Veselite se tom velikom shvaćanju da ste samo vi odgovorni za sve u svom životu. To će vas učiniti individualcem, kako ja to zovem.