TIČ NAT HAN

MIR JE SVAKI KORAK

Put svjesnosti u svakodnevnom životu

PRVI DIO

DIŠI! TI SI ŽIV

Dvadeset četiri nova novcata časa

Svakog jutra, kada se probudimo, imamo dvadeset četiri nova novcata časa života. Kakav dragocjen poklon! Imamo mogućnost da ta dvadeset četiri časa živimo tako da nama a i drugima donesu mir, radost i sreću.

Mir je baš ovdje i sada, u nama i svemu što činimo i vidimo. Pitanje je samo da li smo u kontaktu sa njim. Ne treba daleko da putujemo da bismo uživali u plavom nebu. Ne treba da napustimo naš grad, pa čak ni susjedstvo, da bismo uživali u očima divnog djeteta. Čak i vazduh koji dišemo može biti izvor radosti.

Možemo da se smješimo, dišemo, hodamo, objedujemo na način koji nas povezuje sa obiljem sreće. Znamo kako da žrtvujemo deset godina za diplomu, voljni smo teško da radimo da bismo dobili posao, zaradili auto, kuću i tako dalje. Ali imamo teškoća da držimo u pameti da smo živi u sadašnjem trenutku, jedinom trenutku koji nam je dat za življenje. Svaki udisaj, svaki korak može biti ispunjen mirom, radošću, dostojanstvom. Potrebno je samo da budemo budni, živi u sadašnjem trenutku. Ova mala knjiga vam se nudi kao zvonce za svjesnost, podsjetnik da je sreća moguća samo u sadašnjem momentu. Naravno, planiranje budućnosti je dio života. Ali čak je i planiranje moguće samo u sadašnjem trenutku. Ova knjiga je poziv da se vratimo sadašnjem momentu i nađemo mir i radost. Nudim vam neka od mojih iskustava i niz tehnika koje mogu biti od pomoći. Ali molim vas, ne čekajte da završite sa čitanjem ove knjige da biste našli mir. Mir i sreća su dostupni u svakom trenutku. Mir je svaki korak. Treba da koračamo držeći se za ruke. Sretan put.

Maslačak čuva moj osmijeh

Kada se dijete smiješi, kada se odrasli smiješi - to je vrlo važno. Ako u hašem svakodnevnom životu možemo da se smiješimo, da budemo spokojni i vedri, to će biti blagodet za one koji nas okružuju. Najbolje što možemo da uradimo je da započnemo dan osmijehom. Osmijeh potvrđuje našu svjesnost i opredijeljenost da živimo u miru i radosti. Izvor istinskog osmijeha je svjestan um.

Kako se možete sjetiti da se nasmiješite kad se probudite? Možete da postavite neki podsjetnik grančicu, list, sliku ili neke inspirativne riječi na prozor, ili na tavanicu iznad kreveta, tako da to primijetite kad se probudite. Kad se naviknete da se budite sa osmijehom, podsjetnik vam možda neće biti potreban. Smješićete se čim čujete pticu kako pjeva ili vidite sunčeve zrake kako se probijaju kroz zastore. Osmijeh vam pomaže da novom danu pristupite sa blagošću i razumijevanjem.

Kada vidim nekoga da se osmijehuje, odmah znam da on obitava u svjesnosti. Taj

nagovještaj osmijeha - koliko umjetnika se mučilo da ga oživi na usnama bezbrojnih statua i slika? Siguran sam da je isti takav smiješak titrao na licima vajara i slikara dok su radili. Možete li da zamislite ljutitog slikara koji oživotvoruje takav osmijeh? Mona Lizin je lagan, to je samo titraj smiješka. Ipak, čak i takav osmejak je dovoljan da opusti sve mišiće našeg lica, da otkloni sve brige i muke. Nejaki pupoljak osmijeha na licu njeguje svjesnost i čudesno nas smiruje. On nam vraća mir za koji smo mislili da smo ga izgubili.

Naš osmijeh će vratiti sreću i nama i onima koji nas okružuju. Čak i ako trošimo mnogo novca na poklone za članove porodice, ništa od onoga što kupujemo ne može da im pruži toliko sreće kao poklon naše svjesnosti, naš osmejak. A taj dragocjeni poklon ne košta ništa. Na dan kada se povukao u Kaliforniju, prijatelj je napisao ovu pjesmu:

Izgubio sam svoj osmijeh, Ali ne brini.

Maslačak ga čuva.

Ako ste izgubili osmijeh, a još ste sposobni da vidite da ga maslačak čuva za vas, situacija nije tako loša. Dovoljno ste svjesni da vidite gdje vam je osmijeh. Treba jedino nekoliko puta svjesno da udahnete i povratićete osmijeh. Maslačak je jedan član zajednice vaših prijatelja. Uvijek je tu, vjeran je i čuva osmijeh za vas.

U stvari, sve oko vas čuva vaš osmijeh za vas. Ne treba da se osjećate izolovanim. Jedino treba da se otvorite podršci svega što je oko vas, i što je u vama. Kao onaj prijatelj koji je vidio da maslačak čuva njegov osmijeh, možete svjesno da dišete i osmijeh će se vratiti.

Svjesno disanje

Ima više tehnika disanja koje možete da koristite da biste život učinili živopisnim i prijatnijim. Prva vježba je veoma jednostavna. Dok udišete, govorite sebi "Udišući, ja znam da udišem." Dok  izdišete, recite "Izdišući, ja znam da izdišem." Samo to. Prepoznajte svoj udisaj kao udisaj i izdisaj kao izdisaj. Ne morate čak da izgovarate čitav tekst, možete koristiti samo dvije riječi: "udah" i "izdah" ili "u" i "van". Ova tehnika može da vam pomogne da mislite na svoje disanje. Dok vježbate, disanje vam postaje mirnije i blaže, a vaš um i tijelo takođe se smiruju i opuštaju. To nije teška vježba. Za samo par minuta vježbanja možete ubrati plodove meditacije.

Udisanje i izdisanje je veoma važno i prijatno. Disanje je veza između našeg tijela i našeg uma. Neki put naša glava misli jedno, a tijelo radi drugo. Koncentrisanjem na disanje, na "udah" i "izdah", ujedinjujemo glavu i tijelo i ponovo postajemo cjelina. Svjesno disanje je važan most.

Za mene je disanje radost koju ne mogu da propustim. Svakog dana upražnjavam svjesno disanje, a u mojoj maloj sobi za meditaciju imam ugraviranu rečenicu "Diši, živ si!" Samo disanje i osmjehivanje nas može usrećiti, zato što se tada potpuno oporavljamo i susrećemo život u sadašnjem trenutku.

Sadašnji trenutak, predivni trenutak

U metežu našeg užurbanog društva velika je sreća s vremena na vrijeme disati svjesno. Svjesno disanje se može vježbati ne samo dok sjedimo u sobi za meditaciju, već i dok radimo na poslu ili kod kuće, dok vozimo, sjedimo u autobusu, gdje god se zateknemo, u bilo koje doba dana.

Ima mnogo vježbi koje nam mogu pomoći da svjesno dišemo. Pored jednostavne vježbe "udah-izdah" možemo recitovati ovu strofu dok udišemo i izdišemo:

Udišem i smirujem svoje tijelo, Izdišem i smiješim se.

U sadašnjem sam trenutku I znam da je predivan.

"Udišem i smirujem svoje tijelo." Kada izgovorite ove riječi, to je kao da ste na vrućini popili čašu svježe limunade. Svježina prožima vaše tijelo. Kada dišem i izgovaram ove riječi zaista osjećam da udisaj smiruje moje tijelo i um.

"Izdišem i smiješim se." Vi znate da smiješak može opustiti stotine mišića lica. Osmijeh na licu je znak da ste sam svoj gospodar.

"U sadašnjem sam trenutku." Dok sjedim ovdje ne mislim ništa. Sjedim ovdje i tačno znam gdje sam.

"I znam da je predivan." Radost je sjedjeti, stabilno i opušteno, vratiti se disanju, smiješku, našoj pravoj prirodi. Naš susret sa životom je u sadašnjem trenutku. Ako

sada nemamo mir i radost, kada ćemo ih imati - sutra, prekosutra? Šta nas sprečava da budemo srećni baš sada? Prateći disanje, možemo jednostavno reći: "Smirenje, smiješak, sadašnji trenutak, predivni trenutak."

Ova vježba nije samo za početnike. Mnogi od nas koji smo vježbali meditaciju i svjesno disanje četrdeset ili pedeset godina nastavljamo da je praktikujemo, jer je ova vrsta vježbanja tako važna i tako jednostavna.

Manje razmišljanja

Dok praktikujemo svjesno disanje, naše mišljenje će se usporiti i mi zaista možemo da se odmorimo. Veći dio vremena provodimo razmišljajući previše, a svjesno disanje nam pomaže da budemo smireni i opušteni. Pomaže nam da ne razmišljamo tako mnogo, da se oslobodimo tuge iz prošlosti i brige o budućnosti. Svjesno disanje nas osposobljava da budemo u kontaktu sa životom, koji je divan u sadašnjem trenutku. Naravno, mišljenje je korisno, ali priličan broj naših misli je beskoristan. To je kao da svako od nas u svojoj glavi ima kasetu koja je danonoćno uključena. Mislimo o ovome, mislimo o onome, i teško nam je da se zaustavimo. Pravu kasetu zaustavljamo pritiskom  na  dugme.  Ali,  nemamo  dugme  za  razmišljanje.  Možemo  biti  toliko zaokupljeni razmišljanjem i brigom da ne možemo da spavamo. Ako zatražimo od ljekara pilule za spavanje, one mogu da pogoršaju situaciju, jer se za vrijeme takvog spavanja u stvari ne odmaramo. A ako nastavimo da koristimo takve tablete, možemo postati zavisni. Uz to, i dalje živimo napeti i imamo noćne more. Prema metodi svjesnog disanja, kada udišemo i izdišemo mi prestajemo da mislimo jer izgovaranje "uzdah" i "izdah" nije razmišljanje, to su riječi koje nam pomažu da se koncentrišemo na  disanje.  Ako  ovako  dišemo  par  minuta,  primijetićemo  da  smo  osvježeni. Oporavljamo se i postajemo prijemčivi za lijepe stvari u sadašnjem trenutku.

Kada smo u kontaktu sa osvježavajućim, smirujućim i ljekovitim elementima u nama i našoj okolini, možemo naučiti kako da njegujemo i štitimo te elemente. Ovi elementi mira su nam dostupni u bilo koje vrijeme.

Njegovanje svjesnosti u svakom trenutku

Jedne hladne zimske večeri vratio sam se kući iz šetnje po brdima i ustanovio da su se vrata i prozori moje brvnare širom otvorili. Kada sam krenuo, nisam ih dobro zatvorio. Hladan vjetar je prohujao kroz kuću, otvorio prozore i vrata, i rasturio papire sa mog stola svud po sobi. Odmah sam zatvorio prozore i vrata, upalio lampu, pokupio papire i pažljivo ih složio na stolu. Zatim sam zapalio vatru u kaminu i uskoro se toplota razlila po sobi.

Ponekad se u gužvi osjećamo umorni, hladno nam je, usamljeni smo. Možda želimo da se povučemo i da budemo sami da bismo se zagrijali, kao što sam ja učinio kad sam zatvorio prozore i sjeo kraj vatre, zaštićen od vlage i hladnog vjetra. Naša čula su naši

prozori u svijet i ponekad ih vjetar produva i uzburka sve u nama. Neki od nas ostavljaju prozore otvorene sve vrijeme, dopuštajući da utisci i buka svijeta prodiru u nas i preplavljuju naše pometeno biće. Osjećamo se usamljeno i hladno nam je oko srca. Uhvatite li nekad sebe kako gledate loš TV program, nesposobni da ga ugasite? Uznemiravaju vas prodorni zvuci, praskanje oružja kojima filmovi, na žalost, obiluju. Ipak ne ustajete da ugasite televizor. Zašto se mučite na taj način? Zar ne želite da zatvorite svoje prozore? Da li se plašite samoće praznine i usamljenosti sa kojom ćete se možda suočiti kada ostanete sami sa sobom?

Gledajući loš TV program, mi postajemo taj TV program. Mi smo ono što osjećamo i opažamo. Ako smo ljuti, mi smo ljutnja. Ako smo zaljubljeni, mi smo ljubav. Kad gledamo planinski vrh pod snijegom, mi smo planina. Možemo biti šta god želimo, pa zašto onda otvaramo svoje prozore lošem TV programu koji izaziva lupanje srca i grčenje mišića i potpuno nas iscrpljuje? Ko dozvoljava da se takve emisije proizvode i da ih čak i djeca gledaju? Mi! Suviše smo nezahtjevni, suviše spremni da gledamo što god da je na ekranu, suviše smo usamljeni, lijeni ili indolentni da kreiramo svoj život. Upalimo TV i ostavimo ga uključenog, dozvoljavajući nekom drugom da nas usmjerava, da nas oblikuje i da nas uništava. Gubimo sebe i prepuštamo svoju sudbinu u ruke drugih. Moramo biti svjesni koji program je štetan za naš nervni sistem, misli i srce, a koji je blagotvoran.

Naravno, ja ne govorim samo o televiziji. Koliko mamaca je svuda oko nas koje su postavili drugi ili čak mi sami? Koliko puta dnevno postajemo izgubljeni i zbrkani zbog njih? Ne sugerišem da zatvorimo sve svoje prozore, jer ima mnogo čudesnih stvari u  svijetu  koji zovemo  "spoljašnji". Možemo  otvoriti prozore tim čudima i pogledati ih sa punom svjesnošću. Sjedeći pored čistog potočića,  slušajući lijepu muziku ili gledajući dobar film, nećemo pobjeći od sebe. Možemo nastaviti da budemo svjesni sebe i svog disanja. Sa suncem svjesnosti koje sija u nama možemo izbjeći većinu opasnosti. Potok će biti čistiji, muzika harmoničnija a duša onoga ko je stvorio film potpuno vidljiva.

Kao početnici u meditaciji možda ćemo željeti da napustimo grad i odemo u selo da bismo lakše zatvorili prozore koji smućuju duh. Tamo možemo postati jedno sa mirnom šumom, možemo ponovo otkriti sebe a da ne budemo zbrisani haosom "spoljašnjeg svijeta". Tiho i snažno drveće može nam pomoći da istrajemo u svjesnosti a kada je svjesnost dobro utemeljena, možda ćemo poželjeti da se vratimo u grad i ostanemo tamo, manje zbrkani. Ponekad ne možemo napustiti grad, ali možemo naći mirne i osvježavajuće elemente koji će ublažiti našu preopterećenost. Možemo poželjeti da posjetimo dobrog prijatelja, ili da prošetamo parkom i uživamo u drveću i svježini povjetarca. Bilo da smo u gradu, na selu ili u divljini moramo pažljivo birati okolinu i njegovati svjesnost u svakom trenutku.

Sjedeći bilo gdje

Kada vam je potrebno da usporite i vratite se sebi, nije neophodno da odjurite kući na

vaše mjesto za meditaciju da biste svjesno disali. Možete disati bilo gdje, jednostavno sjedeći u svojoj stolici na radnom mjestu ili u automobilu. Ako ste u robnoj kući prepunoj kupaca ili čekate u redu u banci, pa osjetite da ste iscrpljeni i poželite da se vratite sebi, možete svjesno da dišete i smiješite se baš tamo gdje ste se našli.

Gdje god da ste, možete svjesno disati. Svima nama je potrebno da se s vremena na vrijeme vratimo sebi da bismo bili sposobni za suočavanje sa životnim teškoćama. To možemo činiti u bilo kom pložaju sjedeći, stojeći, ležeći ili hodajući. Ipak, sjedeći položaj je najstabilniji. Jednom sam na aerodromu Kenedi u Njujorku čekao avion koji je kasnio četiri sata. Uživao sam sjedeći u lotos položaju u čekaonici. Jednostavno sam savio svoj džemper i smjestio se na njega. Ljudi su me radoznalo gledali, ali su uskoro počeli da me ignorišu i ja sam sjedio u miru. Nije bilo mjesta za odmor, aerodrom je bio pun ljudi, jedino što sam mogao je da se opustim tamo gdje sam se zatekao. Možda ne želite da meditirate na tako upadljiv način, ali vam svjesno disanje u bilo kom položaju može uvijek pomoći da se osvježite.

Meditacija u sjedećem položaju

Najstabilniji položaj za meditaciju je sjedenje prekrštenih nogu na jastučetu. Izaberite jastuk prave debljine. Polu-lotos ili lotos položaj je odličan za postizanje stabilnosti tijela i uma. Da biste sjeli u lotos položaj ukrstite noge stavljajući jedno stopalo (za polu-lotos) ili oba stopala (za lotos) na suprotnu butinu. Ako vam je lotos položaj težak, možete sjediti na stolici sa nogama na podu i rukama koje se odmaraju na butinama. Ili možete leći na pod, na leđa, sa ispruženim, blago rastavljenim nogama, dok su ruke sa strane, a dlanovi okrenuti nagore.

Ako vam noge ili stopala utrnu ili osjećate bol u položaju za meditaciju tako da vam on ometa usredsređenost, slobodno se pomjerite u udobniji položaj. Ako to činite polako i pažljivo, prateći svoje disanje i svaki pokret tijela, nećete ništa izgubiti od svoje koncentracije. Ako je bol jak, ustanite, hodajte sporo, svjesno i sjedite ponovo kada se osjetite spremni.

U nekim centrima za meditaciju se ne dozvoljava pokretanje tokom perioda meditacije. Od ljudi se tamo često traži da izdrže veliku nelagodu. Za mene je to neprirodno. Ako nam je neki dio tijela utrnuo ili nas boli, on nam nešto govori i to treba da slušamo. Sjedimo i meditiramo da bismo razvili mir, radost, blagost a ne da bismo povećali fizičku izdržljivost ili povrijedili tijelo. Ako promijenimo položaj stopala ili jedno vrijeme meditiramo u hodu, to neće mnogo smetati drugima, a nama može mnogo pomoći.

Ponekad možda koristimomeditaciju da bismo pobjegli od sebe i života, kao zec koji bježi u rupu. Na taj način možda privremeno izbjegavamo neke probleme, ali se sa njima moramo ponovo suočiti.

Potrebno nam je da meditiramo blago, ali uporno tokom čitavog dana ne propuštajući nijednu priliku ili događaj da dublje proniknemo u pravu prirodu života, uključujući i naše svakodnevne probleme. Ako tako živimo, ostvarujemo duboku komunikaciju sa životom.

Zvona svjesnosti

U mojoj zemlji koristimo crkvena zvona da nas podsjete na vraćanje sadašnjem trenutku. Svaki put kad čujemo zvona prestanemo da govorimo, da mislimo, vratimo se sebi, udišemo i izdišemo, smiješimo se. šta god da činimo, zastanemo za momenat i uživamo u svom disanju. Ponekad govorimo ove stihove:

Slušaj, slušaj

Ovaj divni zvuk vraća me mom pravom biću.

Dok udišemo, kažemo "Slušaj, slušaj" a dok izdišemo, kažemo "Ovaj divni zvuk vraća me mom pravom biću".

Od kada sam došao na Zapad, rijetko čujem zvona budističkih hramova. Na sreću, po čitavoj Evropi zvone crkvena zvona. šteta što ih nema toliko u Americi. Kad god držim predavanje u Švajcarskoj, koristim crkvena zvona za vježbanje svjesnosti. Kad zvono zvoni prestanem da govorim i svi slušamo puni zvuk zvona. Uživamo u tome. (Ja mislim da je to bolje od predavanja!) Kad čujemo zvono možemo zastati, uživati u disanju i doći u dodir sa čudima života koja su oko nas - sa cvijećem, djecom, lijepim zvucima. Svaki put kada se vratimo sebi ostvarujemo odlične uslove da se susretnemo sa životom u sadašnjem trenutku.

Jednoga dana sam u Berkliju predložio studentima i profesorima kalifornijskog univerziteta da svaki put kada se oglasi zvono sa tornja naprave pauzu da bi svjesno disali. Svako treba da odvoji malo vremena i uživa u tome što je živ! Ne treba samo da jurimo čitav dan. Treba da naučimo da zaista uživamo u zvonima naših crkava i naših škola. Zvona su divna, ona nas mogu probuditi.

Ako imate zvono kod kuće, možete disati i smiješiti se uz njegov zvon. Ali, ne morate nositi zvono sa sobom na radno mjesto. Možete koristiti bilo koji zvuk kao podsjetnik na predah, udisanje i izdisanje i uživanje u sadašnjem trenutku. Zvuk okretanja ključeva u bravi može biti zvono svjesnosti. Čak su i nečujni zvuci, kao što su kosi zraci sunca koji padaju kroz prozor, zvona svjesnosti koja nas podsjećaju da se vratimo sebi, da dišemo, smiješimo se i potpuno živimo u sadašnjem trenutku.

Kolačić djetinjstva

Kada sam imao četiri godine majka bi mi ponekad donijela kolačić vraćajući se sa tržnice. Uvijek sam odlazio u dvorište i polako grickao kolačić, ponekad pola sata ili četrdeset pet minuta. Gricnuo bih komadić i pogledao u nebo. Zatim bih dotakao psa nogom i zagrizao još jedno parčence. Uživao sam da budem tamo, sa nebom, zemljom,

bambusovim stabljikama, mačkom, psom, cvijećem. Mogao sam to da činim jer nisam imao baš puno briga. Nisam mislio o budućnosti, nisam žalio za prošlošću i sav sam bio u sadašnjem momentu, sa mojim kolačićem, psom, bambusovim stabljikama, mačkom i sa ostalim.

Možemo jesti svoje obroke polako i sa radošću, baš kao što sam ja jeo kolačić mog djetinjstva. Možda vam se čini da ste izgubili kolačić svog djetinjstva, ali ja sam siguran da je još tamo, negdje u vašem srcu. Sve je još tamo i ako zaista želite možete sve pronaći. Jesti svjesno je najvažnija vježba meditacije. Možemo jesti kao da oživljavamo kolačić iz djetinjstva. Sadašnji momenat je pun radosti i sreće. Ako ste pažljivi, uvidjećete to.

Mandarina

Ako vam ponudim svježe ubranu mandarinu, mislim da će stepen vašeg uživanja u njoj zavisiti od vaše svjesnosti. Ako nemate briga i strepnji uživaćete više. Ako ste ljuti ili uplašeni, mandarina vam prosto neće biti stvarna.

Jednog dana sam ponudio grupi djece korpu punu mandarina. Korpa je išla iz ruke u ruku, svako dijete je uzelo mandarinu i stavilo je na dlan. Svi smo pogledali svoju mandarinu, a zatim su djeca bila podstaknuta da meditiraju o njenom porijeklu. Oni nisu vidjeli samo mandarinu, već i njenu mamu, drvo mandarine. Uz izvjesno vođstvo, počeli su da vizualiziraju rascvjetalo drvo obasjano suncem a zatim pod pljuskom kiše. Vidjeli su latice kako opadaju, male mandarine kako rastu. Sada ih je neko ubrao i one su ovdje. Nakon ovih zamišljanja i predstavljanja, djeci je rečeno da lagano oljušte mandarinu, primijete izmaglicu oko nje i njen miris, a zatim da je prinesu ustima i zagrizu komad sa punom svjesnošću o njenoj čvrstini, ukusu i soku koji iz nje izlazi. Lagano smo jeli mandarinu.

Svaki put kad pogledate mandarinu, pogledom prodirete u njenu dubinu. Cio svijet možete vidjeti u jednom plodu. Kada je oljuštite i pomirišete, ona je divna. Možete je jesti vrlo sporo i biti veoma srećni.

Euharistija

Vježba euharistije je vježba svjesnosti. Kada je Isus prelomio hljeb i razdijelio ga svojim učenicima, rekao je: "Jedite. To je moje tijelo." On je znao da će učenici, ako pojedu komad hljeba sa punom svjesnošću, doživjeti pravi život. U svakodnevnom životu su možda rasijano jeli svoj hljeb, tako da hljeb uopšte nije bio hljeb, već duh. Može nam se desiti da vidimo ljude oko sebe ali ako nam nedostaje svjesnost, oni su samo fantomi, nisu stvarni, a i mi smo samo duhovi. Ako vježbamo svjesnost, osposobljavamo se da postanemo stvarna osoba. Kada smo stvarni, vidimo ljude oko sebe i život je prisutan u svom bogatstvu. Ako usredsređeno jedemo hljeb, mandarinu, kolačić to je isto.

Kada dišemo, kada smo svjesni, kada se pažljivo zagledamo u hranu, život istoga časa postaje stvaran. Za mene je euharistija divna vježba svjesnosti. Isus je, na drastičan

način, pokušao da probudi svoje učenike.

Jesti svjesno

Prije nekoliko godina pitao  sam neku djecu: "Šta je svrha doručkovanja?" Jedan dječak je odgovorio: "Da dobijemo energiju za taj dan." Drugi je rekao: "Smisao doručkovanja je - jesti."

Svjesno  uzimanje hrane je  važna praksa. Ugasimo TV,  spustimo novine, zajedno postavljamo sto pet, deset minuta. Za to vrijeme možemo biti veoma sretni. Kada je hrana na stolu, i svi sjede, možemo tri puta svjesno udahnuti: "Udišući, smirujem svoje tijelo. Izdišući, smiješim se." Možemo se potpuno oporaviti nakon tri ovakva udisaja. Tada pogledamo svakog dok udišemo i izdišemo da bismo bili u kontaktu sa sobom i sa ostalima. Ne treba nam dva sata da bismo vidjeli drugu osobu. Ako smo zaista smireni, potrebno nam je da nekoga pogledamo sekundu-dvije i to je dovoljno da ga vidimo. Mislim da je petočlanoj porodici dovoljno pet-deset sekundi da "pogleda i vidi".

Nakon disanja se smiješimo. Sjedeći za stolom sa drugim ljudima imamo šansu da ponudimo autentični prijateljski osmijeh i razumijevanje. To je vrlo lako, ali veoma malo ljudi to čini. Za mene je to veoma  važna vježba. Pogledamo u svakoga i nasmiješimo mu se. Disati i smiješiti se istovremeno je veoma važna vježba. Ako se članovi porodice ne mogu smiješiti jedan drugome, situacija je vrlo opasna.

Nakon disanja i smiješenja, pogledamo hranu tako da ona postane stvarna. Ta hrana oživljava našu vezu sa zemljom. Svaki zalogaj sadrži život Sunca i Zemlje. Od nas zvisi koliko će nam hrana otkriti svoju tajnu. Možemo vidjeti i okusiti čitav univerzum u komadiću hljeba! Par sekundi kontemplacije prije jela i svjesnost u toku jedenja mogu nam donijeti mnogo sreće.

Sjesti sa prijateljima i porodicom i uživati dobru hranu je nešto dragocjeno, nešto što nema svako. Mnogi ljudi u svijetu su gladni. Kad imam zdjelu riže ili komad hljeba, ja znam da sam sretan i saosjećam sa onima koji nemaju hrane ili su bez porodice i prijatelja. Ovo je veoma duboka vježba. Ne moramo otići u crkvu da bismo ovo upražnjavali. Možemo to činiti za stolom. Svjesno jedenje može odgajati sjeme razumijevanja i saosjećanja koje će nas podstaći da učinimo nešto i pomognemo gladnima i usamljenima.

Da biste pomogli svjesnost tokom obroka, možda ćete povremeno željeti da jedete u tišini.  Vaš  prvi  obrok  u  tišini  može  prteći  malo  nelagodno,  ali  kad  se  jednom naviknete, shvatićete da obrok u tišini donosi mir i sreću. Kao što ugasimo TV prije jela, tako možemo "isključiti" razgovor da bismo uživali u hrani i prisustvu drugoga.   Ja ne preporučujem svakodnevno objedovanje u tišini. Razgovor može biti divan način da budemo zajedno u svjesnosti. Ali, moramo razlikovati različite vrste razgovora. Neke teme nas mogu razdvojiti: na primjer, ako govorimo o manama drugih ljudi. Pažljivo  pripremana  hrana neće imati vrijednosti  ako  dozvolimo da  ovakva vrsta razgovora  dominira  tokom  objeda.  Ako  umjesto  toga  govorimo  o  stvarima  koje

njeguju našu svijest o hrani i osjećaj da smo zajedno, tada kultivišemo jednu vrstu sreće koja je neophodna za naš rast. Svjesnost komadića hljeba u našim ustima čini da osjetimo život stvarnim.

Dakle, dok jedemo treba da se uzdržimo od razgovora koji mogu poremetiti našu svjesnost, osjećaj cjeline porodice ili svijest o hrani. Ali možemo slobodno reći stvari koje njeguju svjesnost i sreću. Na primjer, ako je spremljeno jelo koje zaista volite, možete primjetiti uživaju li drugi u njemu i možete im pomoći da uvide sa koliko ljubavi je pripremljen čitav obrok. Ako je, pak, za stolom neko čije su misli okupirane brigama, on gubi sadašnji trenutak i nije svjestan ukusa hrane. Možete mu skrenuti pažnju na ukus hrane: "Ovo je zaista ukusno, zar ne?" I tako ćete ga odvojiti od misli i briga i dovesti ga natrag u ovdje i sada, da uživa u vama i dobroj hrani. Vi postajete Bodisatva, pomažući prosvjetljenje. Djeca su naročito sposobna za praktikovanje svjesnosti i podsjećanju drugih da to čine.

Pranje sudova

Po meni, ideja da je pranje sudova neprijatno može nam pasti na pamet samo kad to ne radimo. Kad već stanete pored sudopere, zavrnutih rukava i sa rukama u toploj vodi, to je u stvari prilično prijatno. Ja uživam da se posvetim svakoj posudi, potpuno svjestan posude, vode, svakog pokreta ruke. Ako žurim da bih što prije počeo da jedem desert, znam da će mi pranje sudova biti neprijatno. Samo posuđe je čudo, kao i činjenica da sam ovdje i da ga perem!

Ako sam nesposoban da operem sudove sa radošću, već želim da što prije operem i pojedem slatkiš, biću jednako nesposoban da uživam u slatkišu. Razmišljaću, sa viljuškom u ruci, šta sljedeće da uradim i tako ću izgubiti svu prijatnost ukusa i izgleda deserta. Stalno ću biti uvučen u budućnost, nikad sposoban da živim u sadašnjem trenutku.

Svaka misao, svaki pokret osvijetljen svjesnošću dobija kvalitet svetosti. U tom svjetlu ne postoje granice između sakralnog i profanog. Moram priznati da mi treba malo više vremena da operem sudove, ali zato potpuno živim svaki momenat i srećan sam. Pranje sudova je u sito vrijeme i sredstvo i cilj - to znači da ne peremo posuđe samo zato da ono bude čisto, već i zato da bismo ga prali, da bismo potpuno živjeli u svakom momentu dok to činimo.

Meditacija u hodu

Meditiranje u hodu može biti vrlo prijatno. Hodamo polako, sami ili sa prijateljima, ako je  moguće na nekom ljepom mjestu. Meditacija u hodu je  zaista uživanje u hodanju - hodamo ne da bismo negdje stigli, već radi samog hodanja. Svrha je biti u sadašnjem trenutku i, svjesni svog disanja i hodanja, uživati u svakom koraku. Da bismo to mogli, moramo se otresti svih briga i strepnji, moramo prestati da razmišljamo o budućnosti, o prošlosti. Možemo uhvatiti dijete za ruku dok to činimo.

Hodamo, koračamo kao da smo najsrećnija osoba na Zemlji.

Iako hodamo stalno, naše hodanje je obično više nalik trčanju. Kada hodamo na taj način, mi utiskujemo strepnje i u samu Zemlju. Treba da hodamo tako da utiskujemo mir i smirenost po Zemlji.. Svi to možemo, ako zaista snažno želimo. Svako dijete to može. Ako možemo da učinimo jedan takav korak, onda možemo i dva, tri, pet. Ako smo sposobni da jednom koraknemo mirno i srećno, mi radimo na miru i sreći cijele ljudske vrste. Meditacija u hodu je divna vježba.

Kada meditiramo u hodu, hodamo nešto sporije nego obično i disanje usklađujemo sa koracima. Na primjer, možemo učiniti tri koraka udišući i tri izdišući. Tako možemo sebi reći: "U, u, u. Van, van, van." "U" nam pomaže da se identifikujemo sa udisajem. Svaki put kad nešto nazovemo imenom, to postaje stvarnije; na primjer, kada kažemo ime prijatelja.

Ako vaša pluća traže četiri koraka umjesto tri, dajte im to. Ako traže dva, dajte im dva. Dužina vašeg udisaja i izdisaja ne mora biti jednaka. Na primjer, možete napraviti tri koraka sa svakim udisajem, a četiri sa izdisajem. Ako se osjećate srećni, mirni i radosni dok hodate - dobro radite.

Budite svjesni kontakta vaših stopala i zemlje. Hodajte kao da ljubite zemlju vašim stopalima. Nanijeli smo mnogo štete Zemlji. Sada je vrijeme da je njegujemo. Otiskujemo naš mir i opuštenost po površini Zemlje i učimo se ljubavi. Hodamo u tom duhu. S vremena na vrijeme, kad vidimo nešto veoma lijepo, možemo poželjeti da stanemo i pogledamo drvo, cvijet, djecu u igri. Dok gledamo, nastavljamo da dišemo; inače, gubimo lijepi cvijet i zapetljavamo se u svoje misli. Svaki naš korak će stvoriti svježi povjetarac, osvježavajući naše tijelo i um. Na svakom koraku rascvjetava se cvijet ispod naših stopala. To možemo činiti samo ako ne mislimo o budućnosti ili o prošlosti, ako znamo da je život moguće pronaći samo u sadašnjem momentu.

Telefon

Telefon je vrlo koristan, ali se može pretvoriti u našeg tiranina. Prečesti pozivi nas prekidaju i ometaju. Možda se ponekad  zaboravljamo i predugo  govorimo preko telefona, gubeći dragocjeno vrijeme (i novac). Često govorimo o stvarima koje nisu tako važne. Koliko puta smo dobili račun za telefon i začudili se nad sumom? Telefonsko zvono proizvodi u nama neko titranje, možda neku strepnju, nervozu: "Ko zove? Je li to dobra ili loša vijest?" Ipak nas neka sila vuče telefonu, ne možemo da odolimo. Mi smo žrtve svog telefona.

Preporučujem vam da sljedeći put kad čujete telefon ostanete gdje ste, udahnete i izdahnete svjesno i kažete u sebi "Poslušaj. Ovaj divan zvuk me vraća mom pravom ja." Kad pozvoni drugi put, možete ovo ponoviti, a smiješak će vam biti izrazitiji. Kad se smiješite, mišići lica se opuštaju, a tenzija brzo nestaje. Imate vremena da ovako dišete i osmjehujete se, jer će onaj koji vas zove siguno sačekati tri zvona. Kada telefon zazvoni treći put, možete nastaviti sa disanjem i smiješkom dok lagano idete ka telefonu. Sam ste svoj gospodar. Znate da se smiješite ne samo za svoje dobro, već i za

dobro drugih. Ako ste nervozni ili ljuti, vaš sagovornik će primiti vašu negativnu energiju. Ali, s obzirom da ste disali i smiješili se, plivate u svjesnosti i kad podignete slušalicu to je prava sreća za osobu koja vas zove.

Prije nego što vi nekog zovete, možete udisati i izdisati tri puta, a zatim okrenuti brojeve. Kada začujete prvo zvono, znaćete da vaš prijatelj diše i smiješi se, i da neće podići slušalicu do trećeg zvona. Dakle, recite sebi "On diše, zašto ne bih i ja?" Vježbajte udisanje i izdisanje, zajedno sa onim koga zovete. To je divno!

Ne morate da odete u specijalnu prostoriju za meditaciju da biste ovo praktikovali. Možete to činiti u vašoj kancelariji, kod kuće. Ne znam kako bi ovo mogli praktikovati profesionalni telefonisti s obzirom da mnogo telefona zvoni u isti čas. Oslanjam se na vas da smislite neki način i za telefoniste. Ali mi koji to nismo imamo prava na tri udisaja. Praktikujući ovakvu meditaciju možemo odagnati stres i depresiju i unijeti svjesnost u svakodnevni život.

Automobil

U Vijetnamu, prije četrdeset godina, bio sam prvi sveštenik koji je vozio bicikl. Tada se nije smatralo da je to baš primjereno svešteniku. Ali danas sveštenici voze motobicikle i kola. Naša praksa meditiranja trebalo bi da bude u skladu sa vremenom i svijetom koji nas okružuje. Tako sam napisao jednostavne stihove koje možete izgovarati prije nego što pokrenete motor automobila. Nadam se da će vam biti od koristi:

Prije nego što pokrenem auto, Ja znam kuda idem.

Auto i ja smo jedno.

Ako auto ide brzo, ja idem brzo.

Ponekad nam kola zapravo i nisu neophodna, ali se vozimo jer želimo da pobjegnemo od sebe. Osjećamo neki vakuum u sebi i ne želimo da se sa njim suočimo. Ne volimo što smo toliko zauzeti, ali kad god imamo malo vremena plašimo se da se suočimo sa sobom. želimo da pobjegnemo. Uključimo televizor, ili podignemo telefonsku slušalicu, čitamo novine, odemo kod prijatelja ili sjednemo u kola i vozimo nekuda. Naša civilizacija nas uči da se ponašamo na taj način i obezbjeđuje nam mnogo stvari koje možemo koristiti da bismo izgubili kontakt sa sobom. Ako izgovorimo ove stihove prije nego što okrenemo ključ i pokrenemo motor, to može da nas prosvijetli, i možda ćemo shvatiti da nema potrebe da idemo bilo kuda. Gdje god da odemo, naše ja će biti sa nama; ne možemo pobjeći. Možda je bolje i prijatnije da ostavimo motor neupaljen i prošetamo, meditirajući.

Podaci govore da je posljednjih godina kiselim kišama uništeno pet miliona kvadratnih kilometara šuma, djelimično zbog automobila. "Prije nego što pokrenem auto, ja znam kuda idem" - to je ozbiljno pitanje. Kuda treba da idem? Ka svom uništenju? Ako

drveće umire, i mi ljudi ćemo umrijeti. Ako je put koji preduzimate neophodan, ne oklijevajte da odete. Ali ako vidite da to nije zaista važno, možete izvaditi ključ; otići u šetnju pored rijeke ili kroz park. Vratićete se sebi i postati prijatelji sa drvećem, ponovo.

"Auto i ja smo  jedno." Mi imamo utisak da smo  gospodari, a da su  kola samo instrument, ali to nije istina. Mi se mijenjamo kad koristimo bilo kakav instrument ili mašinu. Violončelista sa svojom violinom postaje divan. Čovjek sa pištoljem postaje opasan. Kada koristimo kola, mi smo jedno sa kolima.

Vožnja je dio svakodnevnice u ovom društvu. Ja vam ne sugerišem da prestanete da vozite, već samo da to činite svjesno. Dok vozimo, mislimo samo o cilju. Zato smo nesrećni kad god nam se upali crveno svjetlo. Crveno svjetlo je vrsta neprijatelja koji nas ometa u dostizanju cilja. Ali crveno svjetlo možemo vidjeti i kao zvono svjesnosti koje nas podsjeća da se vratimo u sadašnji trenutak. Kada sljedeći put na semaforu bude crveno svjetlo, molim vas da se nasmiješite i vratite se disanju. "Udišući, smirujem svoje tijelo. Izdišući, smiješim se." Lako je transformisati osjećanje iritiranosti u prijatno osjećanje. Iako je to isto crveno svjetlo, ono postaje različito. Ono postaje prijatelj, pomažući nam da se sjetimo da se život može živjeti samo u sadašnjem momentu.

Kada sam prije nekoliko godina bio u Montrealu, prijatelj me je vodio kroz grad prema planinama. Primijetio sam, kad god bi neka kola stala ispred nas, da na tablici piše "Je me souviens". To znači "Ja se sjećam." Nisam bio siguran čega su željeli da se sjećaju, možda svog francuskog porijekla, ali sam prijatelju rekao da imam poklon za njega. "Kad god vidiš kola sa rečenicom "Je me souviens", sjeti se da dišeš i smiješiš se dok voziš kroz Montreal."

On se oduševio i predložio to i svojim prijateljima. Kasnije, kada me je posjetio u Francuskoj, rekao je da je tu vježbu teže sprovoditi u Parizu nego u Montrealu, jer u Parizu nije bilo "Je me souviens". Rekao sam mu: "Ima toliko semafora u Parizu. Zašto ih ne koristiš?" Kada se iz Pariza vratio u Montreal, napisao mi je lijepo pismo: "Tai, bilo mi je vrlo lako praktikovati svjesnost u Parizu. Kad god bi se neka kola zaustavila ispred mene, vidio bih oči bude kako mi namiguju. Odgovarao sam mu disanjem i smiješenjem, nije bilo boljeg odgovora. Bilo je izuzetno prijatno voziti kroz Pariz." Kada sljedeći put budete zarobljeni saobraćajnom gužvom, ne borite se. Nema svrhe da se borite. Zavalite se u sjedište i nasmiješite se sebi, nasmiješite se predano i s ljubavlju. Uživajte u sadašnjem trenutku, dišite i smiješite se, jer se sreća uvijek može naći u sadašnjem trenutku. Praktikovanje meditacije je vraćanje sadašnjem trenutku da bismo primijetili cvijet, plavo nebo, dijete. Sreća nam je nadohvat ruke.

Cjelovitost

Naši životi su toliko rascjepkani. Kako bismo mogli da meditaciju iz sale za meditaciju uvedemo u kuhinju, u kancelariju? U sali za meditaciju sjedimo mirno i trudimo se da budemo  svjesni  svakog  udisaja.  Kako  taj  momenat  utiče  na  naše  ostalo,  ne-

meditirajuće vrijeme? Kada vam doktor da injekciju, to koristi ne samo ruci, već čitavom tijelu. Kada praktikujete polučasovnu sjedeću meditaciju, to vrijeme bi trebalo da bude blagotvorno za svih dvadeset četiri časa, a ne samo za tih pola sata. Jedan osmijeh, jedan udah može biti koristan za cio dan, ne samo za taj momenat. Moramo vježbati na način koji uklanja barijeru između vremena vježbanja i ostalog dijela dana. Kada ulazimo u salu za meditaciju koračamo vrlo sporo, pažljivo. Ali kada idemo na aerodrom ili u prodavnicu, postajemo druga osoba. Hodamo brzo i manje svjesno. Kako praktikovati svjesnost na aerodromu i u prodavnici? Imam prijateljicu koja diše između telefonskih razgovora, i to joj mnogo pomaže. Moj drugi prijatelj praktikuje meditaciju u pauzi poslovnih sastanaka hodajući svjesno između oblakodera u centru Denvera. Prolaznici mu se smiješe, a njegovi sastanci, čak i sa "teškim" osobama, često su prijatni i veoma uspješni.

Trebalo bi da umijemo da prenesemo praksu meditacije iz sale za meditaciju u naš vakodnevni život. Možemo razovarati sa prijateljima o tome kako se to može postići. Da li praktikujete disanje između telefonskih poziva? Smiješite li se dok sjeckate šargarepu? Da li praktikujete relksaciju poslije napornog rada? To su praktična pitanja. Ako umijete da primijenite meditaciju u vrijeme večere, razonode, prije spavanja - ona će ući u vaš život i imaće neprocjenjivo blagotvoran društveni efekat. Umjesto da bude samo opis nečega što je  daleko od nas, svjesnost može ući u naše svakodnevne aktivnosti, u svaki naš sat, svaki minut.

Košenje trave i disanje

Da li ste ikada kosili kosom? To danas ne čini baš mnogo ljudi. Prije desetak godina donio sam kosu i pokušao da kosim travu oko moje brvnare. Trebalo mi je nedjelju dana da shvatim kako da je koristim na najbolji način. Sve je važno: način na koji stojite, način na koji držite kosu, ugao oštrice i trave. Kada sam uspio da uskladim pokrete ruku sa ritmom disanja i radim bez žurbe, izgrađujući svjesnost o svojoj aktivnosti, tada sam bio u stanju da radim duže vremena. Kada to nisam postizao, umarao bih se za samo deset minuta.

Posljednjih nekoliko godina izbjegavao sam  da se suviše zamaram  i gubim  dah. Moram brinuti o svom tijelu, moram se prema njemu odnositi kao muzičar prema instrumentu. Primjenjujem nenasilje na moje tijelo, jer ono nije samo alat za postizanje cilja. Ono je cilj samo po sebi. Ja se i prema mojoj kosi odnosim na isti način. Dok je koristim usklađeno sa disanjem, osjećam da moja kosa i ja dišemo zajedno u istom ritmu. To je istina i za mnoge druge alate.

Posjetilac mog susjeda, jedan stariji čovjek, ponudio se da mi pokaže kako treba koristiti kosu. Bio je mnogo vještiji od mene, ali je uglavnom zauzimao isti položaj tijela i činio iste pokrete kao i ja. Iznenadilo me je da je on takođe usklađivao svoje pokrete i disanje. Od tada, kad god vidim nekoga da kosi travu, znam da praktikuje svjesnost.

Besciljnost

Zapadni svijet je veoma orijentisan ka cilju. Znamo kuda želimo da idemo i veoma smo usmjereni ka tom cilju. To može biti korisno, ali često zaboravljamo da uživamo dok smo na putu ka odredištu.

U budizmu postoji riječ koja znači "bezželjnost" ili "besciljnost". Ideja je u tome da ne postavite nikakav cilj pred sebe i ne trčite za njim, jer je sve već tu, u vama. Dok praktikujemo meditaciju u hodu, ne težimo da stignemo bilo kuda. Jednostavno, pravimo mirne, srećne korake. Ako stalno mislimo o budućnosti ili o nekom problemu, izgubićemo svoje korake. Isto važi za meditaciju u sjedećem položaju. Sjedimo samo da bismo uživali u sjedenju, a ne da bismo postigli bilo kakav cilj. To je veoma važno. Svaki trenutak sjedeće meditacije nas vraća životu i treba da sjedimo tako da uživamo u tome čitavo vrijeme. Bilo da jedemo mandarinu, pijemo šolju čaja ili meditiramo u hodu, treba da to činimo imajući na umu "besciljnost".

Često sebi kažemo: "Nemoj samo tako da sjediš, radi nešto!" Ali ako praktikujemo svjesnost, otkrivamo nešto neobično. Otkrivamo da suprotan stav može biti korisniji: "Nemoj stalno nešto da radiš, sjedi." Moramo naučiti da se zaustavimo s vremena na vrijeme da bismo imali vremena jasno da vidimo. Na prvi pogled, "zaustavljanje" možete izgledati kao neka vrsta otpora prema sadašnjem životu, ali nije. Ne radi se samo o reakciji, već o načinu života. Preživljavanje  ljudske vrste  zavisi od naše sposobnosti da se zaustavimo u ovoj jurnjavi. Imamo više od 50000 nuklearnih bombi i još ih nije dovoljno,. "zaustavljanje" nije samo zaustavljanje negativnog, već i dozvoljavanje pozitivnom, ozdravljujućem da ga zamijeni. To je svrha našeg praktikovanja - ne izbjegavati život, već se uvjeriti i pokazati drugima da je sreća u životu moguća sada, kao i u budućnosti.

Temelj sreće je svjesnost. Osnovni uslov da se bude srećan je naša svjesnost da smo srećni. Ako toga nismo svjesni, mi zapravo i nismo svjesni. Kada imamo zubobolju, mi znamo da je život bez zubobolje divna stvar. Ali kad nemamo zubobolju, mi još uvijek nismo srećni. Nemati zubobolju je veoma prijatno. Ima toliko stvari u kojima možemo da uživamo, ali kada ne praktikujemo svjesnost, nismo ih svjesni. Kada praktikujemo svjesnost, počinjemo da cijenimo te stvari i da učimo kako da ih sačuvamo. Njegujući sadašnji trenutak njegujemo budućnost. Radeći za mir u budućnosti radimo za mir u sadašnjem trenutku.

Naš život je umjetničko djelo

Jedan umjetnik me je, u Južnoj Kaliforniji, pitao: "Kada treba da gledam cvijet pa da izvučem najviše za moju umjetnost?" Rekao sam: "Ako tako gledaš, ne možeš biti u kontaktu  sa  cvijetom.  Zanemari  sve  svoje  projekte  tako  da  zaista  možeš  biti  sa

cvijetom, bez namjere da istražuješ ili imaš bilo kakvu korist od toga." Isti umjetnik mi je rekao: "Kada sam sa prijateljem, želim da imam neke koristi od njega." Naravno da možemo imati koristi od prijatelja, ali prijatelj je više od izvora dobiti. Prava je umjetnost jednostavno biti sa prijateljem, bez traženja njegove podrške, pomoći ili savjeta.

Prešlo nam je u naviku da posmatramo stvari sa intencijom da nešto dobijemo. To zovemo "pragmatizam" i kažemo da je istina ono što se isplati. Ako meditiramo da bismo dosegli istinu, izgleda nam da je to dobra nadoknada. U meditaciji se zaustavljamo i potpuno posmatramo. Zaustavljamo se samo da bismo bili tamo gdje smo upravo, da bismo bili sa sobom i sa svijetom. Kada smo u stanju da se zaustavimo, počinjemo da vidimo; ako možemo da vidimo, tada razumijemo. Mir i sreća su plodovi ovog procesa. Treba da usavršimo vještinu zaustavljanja da bismo zaista bili sa prijateljem ili sa cvijetom.

Kako možemo unijeti mir u društvo koje je naviklo da iz svake stvari izvlači korist? Kako nam osmijeh može biti izvor radosti, a ne samo diplomatski manevar? Kada se smiješimo sebi, taj osmijeh nije diplomatski, on je dokaz da smo mi - mi i da smo potpuno ovladali sobom. Možemo li pisati pjesmu o zaustavljanju, besciljnosti ili o samom postojanju? Možemo li slikati nešto od toga? Sve što činimo je poetski ili slikarski akt ako to činimo sa svjesnošću. Gajenje salate je poezija. Hodanje do samoposluge može biti slikarstvo.

Kada ne brinemo mnogo o tome da li je nešto umjetničko djelo, kada smo jednostavno u svakom trenutku našeg života staloženi i svjesni, svaki taj trenutak je umjetničko djelo. Čak i kad  ne pišemo i ne slikamo, mi kreiramo. Bremeniti smo ljepotom, radošću, mirom i uljepšavamo život mnogim ljudima. Neki put je bolje ne spominjati riječ umjetnost. Ako djelujemo kroz svjesnost i cjelovitost, naša umjetnost će cvjetati i uopšte ne moramo o njoj da govorimo. Kada znamo kako da budemo mir, otkrivamo da je umjetnost divan način da podijelimo svoju smirenost. Umjetnički izraz će se ostvariti na ovaj ili onaj način, ali bivanje je suštinsko. Dakle, moramo se vratiti sebi i kada imamo radost i mir u sebi naše umjetničke kreacije će biti prirodne i služiće svijetu na pozitivan način.

Nada kao prepreka

Nada je važna jer ona sadašnji trenutak može učiniti podnošljivijim. Ako vjerujemo da će sutra biti bolje, možemo da izdržimo tešku današnjicu. Ali to je najviše što nada može za nas da uradi da neku teškoću učini lakšom. Kada dublje razmislim o prirodi nade, vidim nešto tragično u njoj. S obzirom da se oslanjamo na nadu u budućnost, nedovoljno energije  i sposobnosti usredsređujemo na sadašnji trenutak. Koristimo nadu da bismo povjerovali da će se nešto bolje dogoditi u budućnosti, da ćemo dostići mir ili Božije kraljevstvo. Nada postaje neka vrsta prepreke. Ako se uzdržite od nade, možete biti potpuno u sadašnjem trenutku i otkriti da je radost već tu.

Prosvjetljenje, mir, i radost nam neće niko pokloniti. Njihov izvor je u nama i ako dovoljno duboko kopamo u sadašnjem trenutku voda će poteći. Moramo se vratiti

sadašnjosti da bismo bili zaista živi. Kada vježbamo svjesno disanje, vraćamo se sadašnjem momentu u kome se sve i događa.

Zapadna civilizacija stavlja preveliki naglasak na ideju nade i na taj način žrtvuje sadašnji trenutak. Nada se odnosi na budućnost. Ona nam ne može pomoći da otkrijemo radost, mir ili prosvjetljenje u sadašnjem trenutku. Mnoge religije svoje uporište imaju u nadi, pa učenje o uzdržavanju od nade može izazvati burne reakcije. Te reakcije bi mogle donijeti nešto pozitivno, kao na primjer saznanje da nada nije dovoljna, da ona može biti i prepreka. Ne mislim da ne treba da se nadate, ali nada nije dovoljna. Nada se može pretvoriti u prepreku i ako ste ispunjeni energijom nade nećete moći da se vratite u sadašnji trenutak. Ako tu energiju preusmjerite na svjesnost o događanju u sadašnjem trenutkubićete u stanju da predrete u sadašnji trenutak i u njemu otkrijete radost i mir, u vama i oko vas.

A. Dž. Mast, američki vođa mirovnog pokreta sredinom dvadesetog vijeka, rekao je: "Nema puta u mir. Mir je put." To znači da možemo dokučiti mir baš sada, pogledom, osmjehom, riječima, našim djelovanjem. Dostizanje mira nije sredstvo. Svaki korak koji činimo treba da je mir. Svaki naš korak treba da bude radost. Ako se usredsredimo, možemo to postići. Nije nam potrebna budućnost. Možemo se smiješiti i opustiti. Sve što želimo nam je dostupno baš sada.

Cvijet prosvjetljenja

Postoji jedna priča o cvijetu, dobro poznata među sljedbenicima zena. Jednoga dana Buda je podigao cvijet pred auditorijumom od 1250 monaha i monahinja. Dosta dugo je ćutao. Tišina je bila savršena. Izgledalo je da svi duboko razmišljaju, tražeći značenje Budinog gesta. Tada se Buda odjednom nasmijao. Nasmijao se jer se neko od prisutnih smiješio njemu i cvijetu. Ime tog sveštenika je bilo Mahakašiapa. Jedini se smiješio i Buda mu je uzvratio smiješkom i rekao "Blago svog uvida prenio sam na Mahakašiapu." Mnoge generacije zen učenika su razgovarale o ovoj priči. Za mene je njeno značenje vrlo jednostavno. Ako neko drži cvijet i pokazuje vam ga, on želi da vi taj cvijet vidite. Osoba koja nije bila zaokupljena svojim mislima, koja je jednostavno ono što jeste, bila je sposobna da se sretne sa cvijetom i da se nasmiješi.

To je problem života. Ako nismo potpuno u sadašnjem trenutku, propuštamo sve. Ako se pojavi nasmijano dijete, a vi niste potpuno ovdje, već ste preokupirani prošlošću, i budućnošću ili nekim drugim brigama, dijete nije zaista tamo za vas. Da biste uistinu bili živi, morate se vratiti sebi i dijete će se pojaviti kao predivna stvarnost. Tada možete vidjeti njegov osmijeh, primiti ga u svoj zagrljaj.

želim da podijelim sa vama pjesmu mog prijatelja koji je u dvadeset osmoj godini umro u Sajgonu, prije trideset godina. Nakon njegove smrti, ljudi su našli mnogo njegovih lijepih pjesama, a ja sam bio dirnut kada sam čitao ovu. Ima samo nekoliko stihova, ali je divna:

Smiješiš se osmijehom čudesnim, Pokraj ograde stojeći mirno.  Bez riječi sam,

Čula su mi preplavljena zvucima Tvoje divne pjesme

Bez kraja i početka. Duboko ti se klanjam.

"Ti" se ovdje odnosi na cvijet, na daliju. Tog jutra, prijatelj je prošao pored ograde i zaista vidio mali cvijet. Dirnut tim prizorom, zaustavio se i napisao ovu pjesmu. Uživam u njoj. Možda mislite da je pjesnik bio mistik, jer je način na koji gleda i vidi stvari veoma dubok. Ali on je samo običan čovjek, kao bilo ko od nas. Ne znam kako ili zašto je on bio u stanjuovako da gleda i vidi, ali to je način na koji mi praktikujemo svjesnost. Pokušavamo da budemo u kontaktu sa životom, da otvaramo oči dok pijemo čaj, dok hodamo, sjedimo ili aranžiramo cvijeće.

Mjesto za disanje

Veliki broj ljudi ima mjesto za sve - za ručavanje, gledanje televizije, spavanje - ali nemamo mjesto za meditaciju. Preporučujem da odredimo jedno mjesto u svom domu i

nazovemo ga "mjestom za disanje", na kome možemo biti sami i praktikovati disanje i smiješenje, bar u teškim  momentima. To mjesto može biti smatrano ambasadom Kraljevine Mira. Ono treba da bude poštovano, da se ne skrnavi bijesom, svađom. Kada se djetetu sprema grdnja, ono može pobjeći na to mjesto. Ni mama ni tata ne treba više da ga grde. Ono je bezbjedno na teritoriji "ambasade". I roditeljima će ponekad biti potrebno da izbjegnu na tu teritoriju, da sjednu, dišu, smiješe se i osvježe se. Tako je ta sobica, to mjesto, dobrobit za čitavu porodicu.

Sugerišem vam da taj prostor dekorišete veoma jednostavno. Možda ćete željeti da imate malo zvono koje ima lijep zvuk, par jastuka ili stolica, možda vazu sa cvijećem da vas podsjeti na našu pravu prirodu. Vi ili vaša djeca možete aranžirati cvijeće u punoj svjesnosti, sa osmijehom. Svaki put kada se osjećate uznemireni znate da je najbolje da odete na to mjesto, polako otvorite vrata, sjednete, "pozovete" zvono da zvoni (u mojoj zemlji ne kažemo "udariti" u zvona) i počnete da dišete. Zvonce će pomoći ne samo vama, već i ostalima u kući.

Pretpostavimo da je vaš muž nervozan. S obzirom na to da je naučio da praktikuje disanje, zna da je najbolje da se povuče u sobicu, sjedne i diše. Možda ne primjećujete kuda je otišao, možda ste baš u kuhinji i sjeckate šargarepu. Ali i vi patite, jer ste se upravo svađali. Previše žustro siječete  tu šargarepu,  jer energija ljutnje prelazi u pokrete ruke. Odjednom začujete zvuk zvona i znate šta da radite. Zastanete sa sjeckanjem, udišete i izdišete. Osjećate se bolje, možda se smiješite, misleći na svog muža koji zna šta treba da radi kada je ljut. On sada sjedi u sobi za disanje, diše i smiješi se. To je divno; malo ljudi to čini. Odjednom u vama raste osjećanje nježnosti, osjećate se mnogo bolje. Nakon tri udisaja nastavljate da sjeckate šargarepu, ali ovoga puta sasvim drugačije.

Vaše dijete,  koje je bilo svjedok, zna da ova vrsta "grmljavine" vodi ka "oluji". Povuklo se u svoju sobu, zatvorilo vrata i ćutke sačekalo. Ali umjesto oluje, čulo je zvono i shvatilo šta se događa. Osjeća veliko olakšanje i želi da izrazi zahvalnost prema ocu. Lagano odlazi do mjesta za disanje i mirno sjeda pored njega da bi izrazilo podršku. Njemu to jako pomaže. Već se osjećao spreman da izađe - može već i da se smiješi - ali pošto njegova kćerka sad tu sjedi, želi da pozvoni još jednom da bi ćerkica disala. Vi u kuhinji po drugi put čujete zvono i shvatite da sjeckanje šargarepe možda i nije najvažnije u ovom trenutku. Spustite nož i odete u sobu za disanje. Vaš muž je svjestan da se vrata otvaraju i da ulazite. Iako je sada oporavljen, ipak ostaje još malo i zazvoni da biste i vi počeli sa disanjem. To je divna scena. Ako ste imućni, možda imate Van Gogovu sliku u dnevnoj sobi. Ali ona nije tako lijepa kao scena u sobi za meditaciju. Preobraćenje nemira u mir i pomirenje je izuzetno vitalan i kreativan vid ljudskog postojanja.

Znam porodice u kojima djeca nakon doručka odlazer u sobu za disanje, sjedaju, dišu: "udah-izdah-jedan", "udah-izdah-dva", "udah-izdah-tri", i tako do deset, a zatim odlaze u školu. Ako vaše dijete ne želi da diše do deset, možda je dovoljno i tri puta. Prelijepo je i korisno ako porodica započne dan na taj način. Ako ste svjesni ujutro i trudite se da njegujete svjesnost tokom dana, možda ćete biti u stanju da sa osmijehom uđete u kuću na kraju radnog dana, što potvrđuje da ste još uvijek svjesni.

Ja vjerujem da svaka kuća treba da ima sobicu ili mjesto za disanje. Jednostavne vježbe kao što su svjesno disanje i smiješenje su veoma važne. One mogu izmijeniti našu civilizaciju.

Nastavak putovanja

Zajedno smo svjesno hodali, učeći kako da dišemo i smiješimo se u punoj sabranosti, kod kuće, na poslu, tokom čitavog dana. Govorili smo o svjesnom uzimanju hrane, pranju sudova, vožnji automobila, odgovaranju na telefonske pozive pa čak i o košenju trave. Svjesnost je osnov srećnog života.

Ali kako da se izborimo sa teškim emocijama? Šta treba da učinimo kad osjetimo bijes, mržnju, kajanje ili tugu? Naučio sam mnoge načine, a neke sam i otkrio tokom prošlih četrdeset godina suočavajući se sa ovim stanjima. Hoćemo li nastaviti naše zajedničko putovanje i isprobati neke od tih tehnika?