Kad je prvi put došao kod mene, Ted je imao trideset godina i živio je kao pustinjak. Prethodnih je sedam godina boravio u maloj kolibi u šumi. Imao je nekoliko prijatelja, ali niti jednog bliskog. Već tri godine nije imao djevojku. Povremeno je obavljao manje stolarske poslove, ali je dane uglavnom provodio loveći ribu i donoseći nevažne odluke kao što su, primjerice, što će taj dan kuhati, kako će kuhati, može li ili ne priuštiti nekakav jeftin alat. Zapravo, bio je prilično bogat zahvaljujući nekakvom nasljedstvu. Bio je iznimno inteligentan i kako je rekao na prvoj seansi paraliziran. "Znam da bih trebao učiniti nešto konstruktivnije i kreativnije sa svoji životom," požalio se, "ali, nisam u stanju donijeti ni najbeznačajniju odluku, a ne neke veće. Trebao bih imati karijeru. Trebao bih ići u školu i izučiti neko zanimanje, ali nemam entuzijazma za ništa. Na svašta sam pomišljao - predavanje u školi, o znanstvenoj karijeri, međunarodnim odnosima, medicini, poljoprivredi, ekologiji ali ništa me dovoljno ne privlači. Mogu se zanimati za nešto dan ili dva, ali onda u svakom području naiđem na nesavladive probleme. I sam život mi izgleda kao nesavladiv problem."

Sve je počelo kad je napunio osamnaest godina i upisao se na fakultet. Do tada je sve bilo u redu. U osnovi, imao je obično djetinjstvo u stabilnoj, dobrostojećoj obitelji, s dva starija brata i roditeljima koji su vodili brigu o njemu, iako ih zapravo nije bilo briga jedno za drugo. Imao je dobre ocjene u školi i bio je zadovoljan zbog toga. Tada - što je vjerojatno bilo ključno - upustio se u strastvenu ljubavnu vezu s ženom koja ga je napustila tjedan dana prije nego što je otišao na studije. Ostavljen, proveo je cjelu godinu opijajući se. Ipak, još uvijek je imao dobre ocjene. Potom je uslijedilo još nekoliko ljubavnih veza, svaka neuspješnija od prethodne. Počeo je dobivati sve lošije ocjene i nije znao što bi pisao u testovima. Blizak prijatelj, Hank, poginuo je u automobilskoj nesreći sredinom prve godine studija, međutim uspio je to preboljeti. Te je godine čak i prestao piti. Ali, problem s donošenjem odluka samo se pogoršavao. Jednostavno nije mogao odabrati teme za seminarske radove . Završio je taj semestar. Potom je iznajmio sobu van studentskog kampusa. Za diplomu je bilo potrebno samo donijeti neke kratke teze, što je posao koji se može obaviti u mjesec dana. Njemu je za to trebalo iduće tri godine. Potom, ništa. I tako je prije sedam godina otišao živjeti u šumu.

Bio je uvjeren kako korijen njegova problema leži u njegovoj seksualnosti. Nakon svega, nisu li njegove teškoće i počele s neuspješnom ljubavnom vezom? Osim toga, pročitao je gotovo sve što je Freud ikad napisao (mnogo više nego što sam ja pročitao.) Tako smo prvih šest mjeseci terapije proučavali dubine njegove seksualnosti u djetinjstvu, što nas nije dovelo nigdje. Međutim, na površinu su isplivale neke njegove zanimljive osobine. Jedna od njih bila je potpuni nedostatak entuzijazma. Mogao bi poželjeti dobro vrijeme, a kad bi se to dogodilo, slegnuo bi ramenima i rekao: "To zapravo nije ni važno, jer su ionako svi dani isti." Loveći ribu u jezeru, uhvatio je ogromnu pastrvu: "Ali, ona je bila prevelika da bih je mogao sam pojesti, a nemam ni prijatelja s kojim bih je podijelio pa sam je bacio natrag u jezero."

S ovim nedostatkom entuzijazma bila je povezana i neka vrsta globalnog snobizma, kao da je smatrao kako je cijeli svijet i sve u njemu bez imalo ukusa. Imao je oko kritičara. Posumnjao sam da je koristio svoj snobizam kako bi održao distancu između sebe i svih stvari koje bi ga mogle na bilo koji način emocionalno dotaknuti. Napokon, Ted je imao veliku sklonost tajanstvenosti, što je samo sputavalo terapiju. Morao sam ispipavati najvažnije činjenice svakog događaja. Jednom je usnio ovakav san: "Bio sam u učionici. Bila je tu nekakva stvar nisam znao što je to i stavio sam je u kutiju. Zapravo, sagradio sam kutiju oko nje, tako da nitko ne može znati što je unutra. Zatim sam je stavio u neko osušeno drvo i posebnim vijcima vrati koru drveta na svoje mjesto. Ali, dok sam sjedio u učionici odjednom sam se sjetio da možda nisam dobro namjestio koru drveta. Uznemirio sam se te sam odjurio u šumu i namjestio vijke tako da se ne bi primijetilo kako je kora bila odvojena. Tada sam se osjetio bolje i vratio se u učionicu."

Kao i kod većine ljudi, razred i učionica u Tedovom snu simboliziraju terapiju. Bilo je jasno kako nije želio da otkrijem srž njegove neuroze.

Prva mala pukotina na Tedovom oklopu pojavila se za vrijeme jedna seanse nakon šest mjeseci terapije. Večer prije toga proveo je u kući jednog poznanika. "Bila je to užasna večer," požalio se, "Želio je da poslušam novu ploču koju je kupio, soundtrack Nila Diamonda za film Galeb Jonathan Livingston. Bilo je zbilja mučno. Nije mi jasno kako obrazovani ljudi mogu uživati u takvoj truleži i još to nazivati glazbom."

Zainteresirao me je intenzitet njegove snobovske reakcije. "Galeb Jonathan Livingston je religiozna knjiga," komentirao sam. "Je li glazba za film jednako religiozna?"

"Mislim da je možete nazvati religioznom isto koliko je možete nazvati glazbom."

"Možda je religija ono što te je sablaznilo," primijetio sam, "a ne sama glazba." "Pa, u svakom slučaju držim da je takva vrsta religije sablažnjiva.", odgovori Ted.

"Koja je to vrsta religije?"

"Sentimentalna, bljutava." Ted je gotovo ispljunuo te riječi. "Kakve vrste religije još postoje?", upitao sam.

Ted je izgledao zbunjen i dekoncentriran. "Nema ih mnogo, pretpostavljam. Mislim da mi je religija općenito nezanimljiva." "Je li uvijek tako bilo?"

Nasmijao se: "Ne, kad sam bio zbunjeni adolescent bio sam prilično religiozan. Čak sam bio i đakon u maloj crkvi, dok sam bio u srednjoj školi." "A zatim?" "Što, zatim?"

"Pa, što se dogodilo s tvojom religijom?", upitao sam. "Pretpostavljam da sam je jednostavno prerastao." "Kako si je to prerastao?"

"Kako to mislite?" Ted je sad već bio iznerviran. "Kako čovjek uopće prerasta bilo što? Jednostavno jesam, to je sve." "Kad si je prerastao?"

"Ne znam. Jednostavno se dogodilo. Rekao sam vam. Nikad nisam otišao u crkvu dok sam studirao." "Baš nikad?" "Niti jednom."

"Znači, na zadnjoj godini srednje škole, bio si đakon u crkvi," komentirao sam, "potom, to si ljeto imao nesretnu ljubavnu vezu. Nakon toga više nikad nisi otišao u crkvu. To je zbilja bila nagla promjena. Misliš li da odbijanje tvoje djevojke ima nekakve veze s tim?"

"Ne mislim ništa. Isto se dogodilo i s mnogim mojim kolegama s fakulteta. Bili smo u godinama kad religija više nije moderna. Možda moja bivša djevojka ima neke veze s tim, a možda i nema. Kako bih ja to mogao znati? Sve što znam jest to da me je religija prestala zanimati."

Slijedeća pukotina nastala je za mjesec dana. Usredotočili smo se na činjenicu kako ni za što nije pokazivao entuzijazam, što je on spremno potvrdio. "Koliko se sjećam, zadnji put sam bio pun entuzijazma prije deset godina, kad sam bio brucoš. Bilo je to u vezi s radom kojeg sam pisao iz moderne britanske poezije, za kraj semestra."

"O čemu si tad pisao?", upitao sam ga.

"Doista se ne mogu sjetiti, bilo je to tako davno."

"Glupost," rekao sam, "Možeš se sjetiti ako to želiš."

"Pa, mislim da je bilo nešto o Gerardu Manelvu Hopkinsu. On je bio jedan od prvih pravih modernih pjesnika. "Šarena ljepota", mislim da je to bila pjesma koja je bila središnja tema."

Napustio sam ured, otišao do svoje biblioteke i vratio se s prašnjavom zbirkom britanske poezije, koja je potjecala još iz mog studentskog doba. "Šarena ljepota" je bila na stranici 819. Počeo sam čitati:

Slava Bogu za šarene stvari -

Za nebesa šarena poput prugaste krave;

Za madeže istočkane po pastrvi koja pliva;

Za vodopad svježih žeravica kestena; zebi na krilima,

Krajolik razdijeljen i spojen - uvale, polja i oranice;

I sve zanate, njihove alate, pribore i opremu.

Svim stvarima važnim, originalnim, rijetkim i čudnim;

Svemu što je nestalno, išarano (tko zna kako?) S hitrim, sporim; slatkim, kiselim, jasnim, mutnim: On je praotac čija je ljepota neprolazna; Slavite ga.

Oči su mi se napunile suzama. "Ova je pjesma sama po sebi entuzijazam.", rekao sam. "Da."

"To je ujedno i vrlo religiozna pjesma." "Da."

"Napisao si seminar o njoj krajem zimskog semestra. To je bilo u siječnju?" "Da."

"Ako sam dobro izračunao, idućeg je mjeseca, u veljači, poginuo tvoj prijatelj Hank." "Da."

Osjetio sam kako se tenzija pojačava. Nisam bio siguran kako bih trebao postupiti. Nadajući se najboljem, nastavio sam.

"Dakle, kad si imao sedamnaest godina ostavila te je tvoja prva djevojka i izgubio si entuzijazam za crkvu. Tri godine kasnije poginuo je tvoj najbolji prijatelj i izgubio si entuzijazam za sve."

"Nisam ga izgubio, oduzet mi je." Ted je sad već gotovo vikao, emotivniji nego što sam ga ikad vidio.

"Bog te je odbio, pa si ti odbio njega."

"Pa zašto i ne bih?" pitao je. "Ovaj svijet je sranje. Uvijek je takav bio." "Mislio sam da ti je djetinjstvo bio sretno." "Nije, bilo je isto tako sranje."

Tako je i bilo. Ispod smirene vanjštine, kuća Teodorovog djetinjstva bila je neprestano krvavo bojište. Njegova su se dva starija brata vrlo loše odnosila prema njemu. Roditelji su bili suviše zauzeti svojim aferama i međusobnom mržnjom da bi se bavili svojom djecom, a njemu najmlađem i najslabijem nisu pružili nikakvu zaštitu. Bježanje u prirodu, u duge usamljene šetnje, bilo je njegova najveća utjeha te je njegovo pustinjačko ponašanje vuklo korijene još iz vremena dok nije imao niti deset godina. Školovanje u internatu, iako je i ono bilo kruto, ipak mu je predstavljalo izvjesno olakšanje. Dok je govorio o tim stvarima, Tedov otpor prema svijetu odnosno, odušak za taj otpor - sve je više rastao. U mjesecima koji su slijedili, on je ponovno preživio ne samo patnje iz djetinjstva ili Hankovu smrt već i patnje zbog tisuću malih smrti, odbijanja i gubitaka. Cijeli mu se život činio vrtlogom smrti i patnje, opasnosti i divljaštva.

Nakon petnaest mjeseci terapije došlo je do prijelomnog trenutka. Ted je na seansu donio malu knjigu. "Uvijek kažete kako sam tajanstven i to je istina," rekao je. "Prošle noći sam prekopavao po nekim starim stvarima i pronašao sam stari dnevnik koji sam vodio za vrijeme druge godine na fakultetu. Nisam ga niti pogledao kako bih ga eventualno cenzurirao. Mislio sam da biste možda željeli upoznati nepročišćenog mene od prije deset godina."

Rekao sam da bih to volio i iduće dvije večeri proveo sam čitajući ga. Zapravo, jedva da je nešto otkrivao osim što je potvrdio njegovu usamljenost, izoliranost snobizmom i duboku ukopanost u obrani od svijeta. Zapela mi je za oko jedna mala vinjeta. Opisao je kako je sam putovao autostopom jedne nedjelje u siječnju i kako je zapao u snježnu oluju pa se vratio u svoju sobu tek kasno u noć. "Osjećao sam se nekako razdragano," napisao je , "kad sam se vratio u sigurnost svoje sobe, slično onome što sam iskusio prošlog ljeta kad sam bio tako blizu smrti." Idući dan, za vrijeme seanse, upitao sam ga da mi ispriča kako je to bio blizu smrti.

"O, već sam vam pričao o tome," rekao je Ted.

Do tada sam već naučio da kad god Ted izjavi kako mi je o nečemu pričao, on zapravo želi to zatajiti.

"Opet si tajnovit," odgovorio sam.

"Pa, siguran sam da sam vam već rekao. Morao sam. Uostalom, nema se tu što puno niti kazati. Sjećate se da sam tog ljeta radio na Floridi, između prve i druge godine studija. Bio je uragan. Znate, ja na neki način volim oluje. Kad je oluja bila na vrhuncu, otišao sam na dok. Jedan me je val bacio u more, potom me je drugi val vratio natrag. To je bilo sve što se dogodilo. Sve se vrlo brzo završilo."

"Otišao si na sam kraj doka i to kad je oluja bila na vrhuncu?", upitao sam s nevjericom.

"Rekao sam vam da volim oluje. Želio sam biti blizu tog elementarnog bijesa."

"To mogu razumjeti," rekao sam. "Obojica volimo oluje. Ali, ne vjerujem da bih se izložio tolikoj opasnosti."

"Pa, vi znate da u meni postoji samoubilačka crta," odgovori Ted pomalo vragolasto. "A, to sam se ljeto zbilja osjećao samoubilački. Analizirao sam to. Iskreno rečeno, ne sjećam se da sam otišao na dok sa svjesnom samoubilačkom namjerom. Ali, zasigurno mi nije bilo previše stalo do života i priznajem da je možda ipak postojala neka samoubilačka namjera." "Val te je bacio u more?"

"Da. Jedva sam bio svjestan što se događa. U zraku je bilo toliko kapljica vode da se gotovo ništa nije moglo vidjeti. Mislim da naišao ogroman val. Osjetio sam kako me je udario, potom zahvatio i odnio sa sobom i kako sam izgubljen u vodi. Nisam mogao ništa napraviti kako bih se spasio. Bio sam uvjeren da ću umrijeti. Bio sam prestravljen. Nakon otprilike jedne minute, osjetio sam kako me voda povlači natrag bio je to povratni val i osjetio sam kako udaram u zid doka. Dopuzao sam do ruba doka, zgrabio ga i polako izašao. Bio sam sav izgreban. To je bilo sve."

"Kako se osjećaš zbog tog iskustva?"

"Kako to mislite - kako se osjećam?" upitao je Ted, oklijevajući. "Upravo to što sam rekao. Kako se osjećaš zbog toga?" "Mislite na to što sam bio spašen?" upitao je. "Da."

"Pa, osjećam da sam imao sreće."

"Sreće?" pitao sam, "Je li to bila neobična koincidencija, taj povratni val?" "Da, to je bilo sve."

"Neki bi to nazvali čudom," prokomentirao sam. "Mislim da sam imao sreće."

"Misliš da si imao sreće," ponovio sam, želeći ga malo potaknuti. "Da, do vraga, mislim da sam imao sreće."

"Zanimljivo je Tede," rekao sam, "kad god ti se dogodi nešto bolno, ti proklinješ Boga, proklinješ ovaj jadni, užasni svijet. Ali kad ti se dogodi nešto dobro, ti jednostavno misliš kako si imao sreće. Čak i za sitne tragedije odgovoran je Bog, a čudesno spasenje je samo stvar sreće. Što misliš o tome?"

Suočen s nedosljednošću svojih stavova prema dobroj i lošoj sreći, Ted se počeo sve više usredotočivati na dobre stvari koje postoje u svijetu: na slatko, ali i na kiselo, na blještavo kao i na zamagljeno. Ispitujući bol koju mu je prouzročila Hankova smrt i sve druge smrti koje je iskusio, počeo je proučavati i drugu stranu medalje života. Prihvatio je nužnost patnje i prigrlio paradoksalnu prirodu postojanja, "šarene stvari". Ovo prihvaćanje, dakako, pojavilo se u kontekstu toplog odnosa punog ljubavi i razumijevanja medu nama dvojicom. Polako se pokrenuo. Vrlo brzo, počeo je izlaziti s djevojkama. Isprva je bojažljivo izražavao entuzijazam. Njegova je religiozna priroda procvjetala. Gdje god bi pogledao vidio bi misterij života i smrti, stvaranja, nastajanja i obnavljanja. Čitao je teološka djela, slušao je od Jesus Christ, Superstar do Godspella i čak je kupio knjigu Galeb Jonathan Livingston.

Nakon dvogodišnje terapije, Ted je jedno jutro izjavio kako je došlo vrijeme da nastavi školovanje. "Razmišljao sam o tome da bih se trebao upisati na psihologiju," rekao je. "Znam da ćete reći kako vas oponašam, ali ja sam to razmotrio i mislim da nije tako."

"Nastavi." ohrabrio sam ga.

"Pa, razmišljajući o tome zaključio sam kako bih se trebao baviti nečim što mi je najvažnije. Ako se već vraćam učenju, tada bih trebao studirati najvažnije stvari." "Nastavi."

"Zaključio sam kako je ljudski um iznimno važan. I psihoterapija je važna." "Jesu li um i psihoterapija te najvažnije stvari?", upitao sam. "Pa, zapravo mislim da je Bog najvažniji." "Zašto onda ne učiš o Bogu?" upitao sam. "Kako to mislite?"

"Ako je Bog najvažniji, zašto onda ne učiš o Bogu?"

"Oprostite, ali ja jednostavno ne razumijem što želite reći."

"To je stoga što sam sebe blokiraš da ne bi razumio.", odgovorio sam.

"Doista, ne razumijem. Kako netko može studirati Boga?"

"Netko uči o psihologiji u školi, a netko o Bogu.", odgovorio sam.

"Mislite li na teološke škole?"

"Da."

"Mislite, da postanem svećenik?" "Da."

"O, ne. To ne bih mogao." Ted je bio osupnut. "Zašto ne?"

Sad je već postao nervozan. "Ne postoji značajna razlika između psihoterapeuta i svećenika. Hoću reći, svećenici također obavljaju psihoterapiju, a bavljenje psihoterapijom, pa, to je slično svećeničkom pozivu."

"Dakle, zašto onda ne bi mogao postati svećenik"

"Vršite pritisak na mene," bjesnio je. "Moja karijera je moja osobna odluka. Samo o meni ovisi čime ću se baviti. Terapeuti ne bi smjeli upravljati pacijentima. Nije na vama da donosite odluke umjesto mene. Ja sam odlučujem o svom izboru."

"Gledaj," počeo sam, "ne želim ti nametati nikakav izbor. Samo sam analitičan - jednostavno analiziram alternative koje su pred tobom. Ti si taj koji ne želi, zbog nekog razloga, sagledati druge mogućnosti. Ti si taj koji se želi baviti najvažnijom stvari. Ti si taj koji osjeća kako je Bog najvažniji, a ipak , kad te navodim na razmatranje teološke karijere, ti je isključuješ. Kažeš kako to ne možeš raditi. U redu je ako ne možeš. Ali, u mojoj je nadležnosti zanimati se zašto ti osjećaš kako to ne možeš, zašto odbacuješ tu alternativu."

"Jednostavno ne mogu biti svećenik," rekao je neuvjerljivo.

"Zašto ne?"

"Zato... zato što biti svećenik podrazumijeva javno pripadanje Bogu. Mislim, morao bih izaći u javnost sa svojim vjerovanjem u Boga. Morao bih javno biti entuzijast. Jednostavno to ne mogu."

"Pa da, ti moraš biti tajnovit, nije li tako?", rekao sam.'To je tvoja neuroza i ti je moraš skriti od javnosti. Tvoj entuzijazam mora biti u ormaru, zar ne?"

"Vidite," jadikovao je Ted, "vi ne znate kako je meni. Vi ne znate kako je to biti u mojoj koži. Svaki put kad bih htio nešto reći pun entuzijazma, moja bi me braća ismijavala."

"Dakle, ti si još uvijek na razini desetogodišnjaka," primijetio sam, "a tvoja su braća još uvijek tu negdje."

Ted je sad plakao, frustriran. "To nije sve," rekao je, jecajući. "Tako su me roditelji kažnjavali. Svaki put kad bih napravio nešto loše, oni bi mi oduzeli ono što najviše volim. Da vidimo što Teda najviše raduje? Aha, posjeta ujni idućeg tjedna. On je doista uzbuđen zbog te posjete pa ćemo mu reći da nije zaslužio ići tamo jer nije bio dobar. To je to. A, zatim, tu su njegov luk i strijele. On ih jako voli, znači, oduzet ćemo mu ih. Jednostavno. Jednostavan sistem. Sve što sam volio, oni su mi oduzimali. Izgubio sam sve što sam volio."

Tako smo došli do srži Tedove neuroze. Postupno, snagom volje, neprestano se podsjećajući da više nije desetogodišnjak, da više nije pod stegom roditelja ili u blizini braće koja su ga tukla, malo po malo, prisilio se izražavati svoj entuzijazam, ljubav prema Bogu i životu. Odlučio je studirati teologiju. Nekoliko tjedana prije nego što je otišao, primio sam od njega ček za seanse iz prethodnog mjeseca. Nešto mi je na čeku privuklo pažnju. Naime, njegov potpis je sad bio duži. Prije se uvijek potpisivao kao Ted, sad je pisalo Theodore. To sam mu spomenuo.

"Nadao sam se da ćete to primijetiti," rekao je. "Pretpostavljam da na neki način još imam tajne, zar ne? Kad sam bio dječak, ujna mi je rekla kako trebam biti ponosan na ime Theodore jer to znači "onaj koji voli Boga". I bio sam ponosan. Ispričao sam svojoj braći o tome. Isuse, kako su me samo ismijali. Zvali su me slabić na sve moguće načine. Zvali su me slabić iz kora. Govorili su mi: "Zašto ne ideš poljubiti oltar? Zašto ne ideš poljubiti svećenika?" Ted se nasmiješio. "Znate već kako to ide. Tako da mi je postalo neugodno zbog imena. Prije nekoliko tjedana sam shvatio da mi više nije neugodno i odlučio sam koristiti svoje puno ime. Napokon, ja i jesam onaj koji voli Boga, nije li tako?"