Želo bih da podjete sa mnom u veliku avanturu-avanturu istraživanja ljudskih mogućnosti vidjenih očima planeta-te da sa mnom podijelite viziju našega budućeg razvoja.Put će nas voditi onkraj prostora i vremena i omogućiti će nam da zažmirivši na čas pogledamo čovječanstvo djevičanskim očima,te da razmotrimo nove načine sagledavanja samih sebe u odnosu na cijeli dosadašnji evolucijski proces.
Vidjet ćemo da se nešto fantastično upravo sada dogadja na ovom našem planetu,s ovom našom modrom perlom.Čovječanstvo se možda nalazi na pragu novog evolucijskog skoka,skoka koji se dogadja jednom u milijardu godina a koji bi se mogao zbiti u djeličku evolucijskog vremena.Promjene koje vode ka tom skoku zbivaju se tu,pred našim očima ili,točnije rečeno,iza njih-u našem mozgu.
Tako pojednostavljena,ova se pretpostavka može dojmiti kao nestvarna maštarija.Nadam se medjutim,da ću uspjeti dokazati kako je ovdje riječ o vrlo realnoj mogućnosti.O mogućnosti koju sve više ljudi ozbiljno prihvaća.
Korijeni mog istraživanja sežu dvadesetak godina unatrag,kad sam još bio učenik.Sjećam se kako sam jedne noći ležao razmišljajući o sve većem broju ljudi na Zemlji i o različitim načinima na koje oni zloupotrebljavaju planet i nemilice troše njegove ipak presušive izvore raznih sirovina.Bez nekog velikog napora projicirao sam razvoj ovih stremljenja u budućnost i shvatio da će prije ili kasnije doći do neizdržive situacije.(Vrlo je očito,naprimjer,da će doći vrijeme kad će broj ljudi biti toliki da će biti fizički nemoguće prehraniti ih.)Ali,nemoguće situacije se naprosto ne dogadjaju.I zato,razmišljao sam dalje,prije nego nahrupi to vrijeme,čovječanstvo će doživjeti neke dramatične promjene.Medjutim,bez obzira što da nam predstoji-dosadašnjim putem mnogo dulje kročiti ne možemo.
Kad se danas sjetim tog mog zaključka,ne čini mi se jako dubokim,ali za mene je tada predstavljalo prekretnicu.Bilo mi je jasno da ću u odredjenom razdoblju postati svjedokom prekida čitavog niza tokova koji su se odvijali već tisućama godina.
Kako će do tih promjena doći?U to sam doba premetao po mozgu razne "negativne" scenarije:nuklearnu apokalipsu,ekološki krah,svjetsku glad,epidemije i neke još nepredvidive katastrofe.Sve su to bili mogući načini da se smanji,zaustavi ili čak preobrne tendencija rasta ljudskog roda.
Ali,u toku godina postupno mi se otkrivao novi,daleko optimističniji scenarij.Dramatična promjena koja nam predstoji možda ne donosi nazadak,već rast i sazrijevanje ljudskog roda.
Tada sam već bio na sveučilištu gdje sam studirao teorijsku fiziku.Koliko sam bio oduševljen naukom isto sam toliko bio fasciniran vlastitim duhom i duhom drugih ljudi..Iako je filozofija Zapada nudila odredjena saznanja o načinu funkcioniranja ljudskog duha,ipak sam još od prije osjećao da je velika mudrost zapretena na Istoku posebice u raznim učenjima o meditaciji.Stoga sam odlučio provesti jednu zimu u podnožju Himalaja.učeći uz Maharishia Mahesh Yogija i doživjeti takve dimenzije svijesti o kakvima do tada nisam mogao ni sanjati.Nakon toga nisam više ni trunke sumnjao da bi svijet bio drukčiji kad bismo svi mogli doprijeti do takvih stanja svijesti.Čovječanstvo bi umesto prema destrukciji moglo skrenuti prema konstruktivnijim rješenjima.Vrativši se u Englesku podučavao sam u toku nekoliko godina meditaciju,potičući druge da sami pokušaju otkriti različite načine postojanja.
Moja se vizija drukčijeg svijeta i dalje razvijala iako sam se u tome osjećao usamljen,pa sam se često pitao nije li sve to sa čim se bavim „ludost“.A onda me jednoga lijepogadana prijatelj upoznao sa djelima Teilharda de CHARDINA.Napokon sam naišao na nekog tko se bavi istim idejama o budućnosti čovječanstva,tko se još nije udubio u problem,a što je najvažnije,tko nije zbog toga bio otpisan.Bio sam ushićen osjetivši se odmah ohrabren.
Nakon toga podrška je pridolazila s mnogo strana:od otkrića u mnogim naukama,od napisa filozofa i vizionara Istoka i Zapada ,od razgovora s drugima te iz vlastita doživljavanja i saznavanja..Sve više mi je postajalo jasno da mi koji danas ovdje živimo,možda stojimo na pragu evolucijskog koraka isto tako značajnog kao što je bio nastanak života prije 3500 milijuna godina.
Predmet koji s vama želim istraživati jest upravo priroda te mogućnosti transformacije i način kako se do nje može dospjeti.
Naše će se istraživanje zasnivati na saznanjima i iskustvima mnogih osoba,od mistika i vjerskih učitelja,do znanstvenika i astronauta,te na najnovijim otkrićima u mnogim znanstvenim disciplinama.Biologija,kemija,fizika,astronomija,psihologija,filozofija,medicina,sociologija i teorija sustava pridonijet će rasvetljavanju problema....
....Moj cilj je viziju naslikati kao cjelinu.Važna je čitava slika a ne samo pojedinosti.Možda vam se u njoj svaka pojedinost neće dopasti,možda se nećete sa svime moći ili htjeti složiti.Ja i ne očekujem da sve prihvatite.Možemo uživati u nekom perivoju kao cjelini,unatoč tome što se možda ne slažemo s razmještajem grmlja i cvijeća.A slika koja će se ukazati vama ne mora uopće biti slična mojoj.Vjerojatno ćete povezati stvari na osnovi vlastitog znanja i iskustva.To je u redu.Ne zahtijevam da mi vjerujete.Želim vas samo navesti na razmišljanje o pozitivnim alternativama za budućnost.
Vizija koju ću vam pokušati predočiti doista je vrlo optimistična-neki će čak reći utopijska-ali ja se zbog toga ne mislim ispričavati..Slika koju neko društvo ima o samome sebi može igrati ključnu ulogu u stvaranju njegove budućnosti.Ako svoj duh ispunimo tmurnim slikama obuzetim uništavanjem,to može naposlijetku postati(neželjeni)put kojim ćemo krenuti.Suprotno tome,optimistički stav može nas uputiti prema jednom boljem svijetu.Pozitivna vizija nalikuje svjetlu na kraju tunela koja nas ,ma kako bila slaba,potiče da joj se ipak neprestano približavamo.Pozabaviću se privlačnošću takve budućnosti,za razliku od deprimantnog mraka kojim smo sada okruženi.
MODRI BISER
Kad nam jednom bude moguće snimiti Zemlju iz daljine...rodit će se sasvim nova ideja,jedna od najsnažnijih u čitavoj povijesti,
Fred Hoyle(1948)
Što je to dom?Čovjeku koji prelazi ulicu da bi posjetio susjeda,dom je njegova kuća,njegovo dvorište s ružinim grmljem.seljaku koji nosi povrće na gradsku tržnicu dom je njegovo selo.Svjetskom je putniku dom njegova zemlja.Sve smo to i sami iskusili.U različitim smo situacijama domom nazivali svoj grad,svoju državu i svoj narod.Ali postoji i širi pojam doma kojeg smo tek nedavno postali svjesni,premda je cijelo vrijeme bio prisutan-a to je planet Zemlja.
Kad su prvi astronauti krenuli u svemir i vidjeli Zemlju kako odmiče u daljinu,državne su granice počele gubiti važnost.Svemirski se pioniri nisu više poistovjećivali s odredjenom državom ,rasom, ili staležom,već sa čitavim čovječanstvom i s planetom kao cjelinom.Stupivši na površinu Mjeseca ugledali su ono što nitko prije nije vidio:veliku sjajnu kuglu četiri puta veću i pet puta sjajniju od Mjeseca.
Za šestog čovjeka koji je stupio nogom na Mjesec,Edgara Mitshella,bio je to neobično uzbudljiv doživljaj:osjetio je sjajnu mističnu povezanost sa svojim planetom.
Bio je to prekrasan,skladan planet miroljubiva izgleda,modar,sa bijelim oblacima,koji je čovjeka nadahnjivao snažnim osjećajima...doma,postojanja,identiteta.Desilo se ono što bih rado nazvao trenutačnom globalnom sviješću.
Mitchell je primjetio da su svi astronauti prispjeli na Mjesec doživjeli isto.“Svatko se vraća na Zemlju s osjećajem da nije tek gradjanin Amerike-već da je stanovnik planeta Zemlje“.Astronaut Russell Schweickart takodjer je osjetio da se njegov stav prema planetu iz temalja promijenio.
Odjednom shvatiš da se na tom mjestu,na toj maloj modrobileloj točki nalazi sve ono što ti je u životu nešto značilo-i povijest,i glazba ,i pjesništvo,i umjetnost,i život,i smrt,i ljubav,suze,radost,igre-sve je to na maloj točki tamo daleko.Odjednom shvatiš da si neodvojivi dio čitavog tog života tamo.A kad se vratiš,doneseš sa sobom nešto sasvim novo-jer nov je postao tvoj odnos prema planetu,prema svim oblicima života na tom planetu,i to zato što si doživio takvo iskustvo.
Nisu samo astronauti doživjeli tu veliku promjenu perspektive.Fotografije našeg planeta,koje su oni poslali ili donijeli iz svemira ostavile su dubok dojam na mnoge Zemljane,pobudivši u njima osjećaj strahopoštovanja i medjusobne povezanosti.To je naš dom,sagledan napokon kao cjelina,u svoj svojoj ljepoti i veličanstvenosti.
Slika“pogled na zemaljsku kuglu“ našla je mjesta na svim područjima ljudske djelatnosti;ona resi zidove ureda i privatnih stanova,postala je dopisnica,majica,omot knjige,naljepnica automobila.Ekološki pokreti i planetarne organizacije koriste je u svojim manifestima,a isto tako i obrazovne ustanove i poslovne tvrtke...
...Nije,naime,puka slučajnost što je ta fotografija postala popularna u isto vrijeme kad su se ljudi počeli zabrinjavati za odnos ljudskog roda prema planetu na kojem živimo,ukazujući na potrebu da živimo u skladu s drugim ljudima i sa prirodnom okolinom.Ta je slika postala duhovni simbol našeg vremena.Ona pokazuje da smo sve više svjesni kako smo samo ili čak dio istog iskustva,kako se ne možemo odvojiti od cjeline.
Tako se pokazalo da se možda najvrijedniji učinak tih nekoliko ekspedicija na Mjesec nije ostvario na području nauke,ekonomije,politike ili vojne znanosti,već na području svijesti.Odlazak na mjesec omogućio je ljudima da prvi put u znanoj im povijesti ugledaju iz daljine tu modru perlu,koja je već milijunima godina naš dom,te da je sagledaju kao cjelinu.Kao što je Edgar Mitchell rekao:“Možda se projekt Apollo isplatio neprocijenjivo više nego što smo ikad mogli i slutiti“.
PLANET KOJI ŽIVI
Pogled na Zemlju iz svemira pomogao nam je da još nešto shvatimo:naš planet kao cjelina mogao bi biti živo biće!Mi ,Zemljani,možemo se usporediti s buhama koje čitav život žive na slonu a da toga uopće nisu svjesne.One su topografski obradile teren-sve te različite dijelove obrasle kožom,dlakama,kvrgama-proučile su kemiju,upisale sve promjene temperature,klasificirale sve druge životinje s kojima dijele slona,te postigle,po vlastitu mišljenju-poprilično razumijevanje „zemlje“ na kojoj prebivaju.
A onda je jednog lijepog dana nekoliko odvažnih buha poduzelo neobično veliki skok ustranu i zagledalo slona iz daljine od recimo tridesetak metara.Iznenada im je sinulo:“Pa ta je stvar živa!“Zaprepastile su se baš kao i ljudi kad su se spustili na Mjesec i osmotrili Zemlju s doslovne distance. Čitav je planet izgledao kao živ;činilo se ne samo da vrvi životom nego da je i on sam živi organizam.
Ako je u početku i teško zamisliti Zemlju kao živi organizam,to djelomično proizilazi iz nesigurnosti i neodredjenosti gledanja na to što sve može a što ne može biti organizam.Prihvatili smo kao organizam čitav niz sustava,od bakterija do plavih kitova,ali kada je riječ o cijelom planetu pomalo oklijevamo.Vrijedi ipak podsjetiti na činjenicu da prije četiri stotine godina nitko nije ni pomišljao kako u nama i oko nas ima organizama koji su tako mali da su golim okom nevidljivi.Tek otkrićem mikroskopa ljudi su počeli ozbiljnije razumijevati da mogu postojati tako sitni organizmi.Danas na život gledamo iz druge perspektive,kroz „mikroskop“ usmeren prema Zemlji,te čak pomišljamo kako bi nešto tako ogromno kao što je naš planet moglo takodjer biti živi organizam.
Pretpostavku je tim teže usvojiti što Živa Zemlja nije organizam koji u normalnim uvjetima možemo sagledati izvan nas samih:to je organizam kojeg smo mi sastavni dio.Tek kada zakoraknemo u svemir,počinjemo Zemlju promatrati kao zasebno biće.Priljubljeni uz nju kao buhe uz slona,mi donedavno nismo ni imali prilike odgovarajuće sagledati Zemlju kao cjelinu.Da bi stanica našeg tijela koja „vidi“ tek djelić njegove unutrašnjosti,i to samo nakratko,ikad mogla pretpostaviti da je tijelo kao cjelina samostalno biće?