Robert Lomas Tesla - covjek koji je izumio dvadeseto stoljece

Zaboravljeni genij elektriciteta s engleskoga prevela: Alma Keser-Brozovic

Nikola Tesla 1856.-1943. (u dobi od 35 godina)

Posveceno Elaine Ann, zbog njenog strpljenja, podrske i ohrabrivanja.

Zahvale

Ova knjiga nije napisana da bi bila znanstvena rasprava jer sam htio napisati lako citljivu pricu o Nikoli Tesli. On je zaboravljeni junak elektrotehnike i zasluzuje da ga se pamti. Nisam stavljao napomene o ljudima koji su pomagali dajuci mi informacije i savjete, ili o knjigama, casopisima i novinama koje sam koristio. Tpak, izuzetno sam im zahvalan. Posebno bih zelio zahvaliti: gospodinu Tonyju Heyesu i doktorima znanosti Michaelu Hampshireu i Robertu Tomlinsonu sa Sveucilista Salford sto su me naucili Ohmov zakon i ukazali na to da se ne zaboravim i opustiti ponekad. Uveli su me u Teslin rad i prvi pobudili moje zanimanje za njega; pokojnom dr Johnu Crooksu koji je godinama dijelio istrazivacki laboratorij sa mnom i zivio sa mnom i nikad mi, dok su trajala uzbudljiva ispitivanja efekata magnetske rezonancije, nije prestao biti prijateljem; gospodinu Gordonu Brownu, umirovljenom glavnom inzenjeru PTRE, koji mi je prvi predlozio rad na Teslinom zivotopisu i koji je za mene opsezno pisao o Teslinom radu; gospodinu Paulu Hoveru koji me je naveo da shvatim kako Teslini radovi zasluzuju da budu zapamceni i koji me upozorio na njihovu najnoviju primjenu: Jenny Finder i osoblju knjiznice Menadzment centra Bradford koji su uvijek voljni pomoci, bez obzira na to koliko nerazuman i nerazumljiv bio moj zahtjev i bez obzira na to koliko svezaka zelim umnoziti; mojim kolegama na sveucilistu Bradford koji su dali puno korisnih primjedbi o Tesli i njegovom radu ispijajuci bezbrojne salice kave u profesorskoj zbornici; konacno, mojem agentu Billu Hamiltonu iz A. M. Heatha i mojem izdavacu Dougu Youngu iz kuce Headline Books, dvojici gospode koji su imali rijedak dar i strpljenje da zapletenu strukturu mojega nacrta za knjigu razmrse i pronadu nit price medu mojim zamrsenim mislima.

Prolog

Pocetak koji obecava?

Ono sto sam napustio bilo je predivno, umjetnicko i fascinantno u svakom pogledu; ono sto sam zatekao bilo je mehanizirano, grubo i neprivlacno. Je li to Amerika?

Ona je cijelo stoljece iza Europe po civiliziranosti.

Nikola Tesla, 1884.

Bilo je lijepo ljetno jutro 1884.-te i vlak za Calais je upravo trebao krenuti iz Pariza. Pored njega je na peronu stajao mrsavi mladic crne guste kose s razdjeljkom po sredini. Njegovi moderni brkovi samo su djelomicno prikrivali kako nervozno grize usnice, dok je uspaniceno kopao po dzepovima odijela poput covjeka koji je zametnuo novcanik. Ustvari, izgubio je i vise od novcanika: sva njegova prtljaga, koja je sadrzavala i mizernu ustedevinu i kartu do New Yorka koju si je jedva mogao priustiti, bila je ukradena. Dok je uvidao u kakvoj se groznoj situaciji nalazi, zacuo je zvizduk, lupu zatvaranja vrata i osjetio miris pare koja je sistala iz vlaka kojim je trebao uhvatiti brod.

Sto da uradi? U Parizu nije vise imao nista. Prodao je sve sto je imao, napustio posao inzenjera i odjavio stan. Zazmirio je iz ocaja i, zahvaljujuci svojem savrsenom pamcenju uspio dozvati u sjecanje broj karte za parobrod. Moze li on uz pomoc te informacije ipak stici do New Yorka? Svakako ce, kalkulirao je, brodski prijevoznik imati evidenciju o broju karte, pa ce moci zahtijevati kopiju one izgubljene. Dok je pokusavao pronaci slamku spasa, vlak je poceo lagano kretati. A da propusti brod, njegova prilika da stigne do "Obecane zemlje blagostanja" bila bi zauvijek izgubljena bas poput njegove prtljage.

Donijevsi odluku, okrenuo se i potrcao peronom, koristeci sve prednosti svojih dugih, tankih nogu da sustigne vlak koji je ubrzavao i uskoci. Za vrijeme duge voznje do obale imao je dovoljno vremena da se prisjeti svih pojedinosti vezanih uz izgubljenu kartu.

Covjek zacudujuceg pamcenja bio je dvadesetosmogodisnji Srbin imenom Nikola Tesla. Znamo sto se dogadalo tog dana, jer je kasnije u zivotu napisao niz clanaka u kojima se prisjecao dogadaja iz proslosti, pa i price o izgubljenim kovcezima.

Nije bilo dovoljno naprosto znati broj putne karte da uvjeri brodarsku kompaniju kako ga trebaju pustiti da se ukrca. U to se uvjerio po dolasku

u luku. Prolazeci kroz istu situaciju ponovo, prekopavao je po dzepovima. Tamo je nasao par novcica, maramicu, neke svoje pjesme i clanke, uredno vezan paketic s papirima na koje je napisao proracune vezane uz rjesavanje nerjesivog integrala, grubi nacrt za novi tip letece naprave, i pismo.

Bilo je to pismo jednog prijatelja iz Engleske s kojim je cesto igrao

biljar u Parizu. Taj prijatelj, Charles Batchellor, koji je slucajno poznavao poznatoga americkog izumitelja Thomasa Edisona, predlozio je Tesli da ode u Ameriku, jer ce upravo tamo moci postati uvazeni znanstvenik. Ponudio se da napise preporuku za Edisona.

Tesla je bolje pazio na to pismo nego na svoje kovcege. Mozda ga i sad moze upotrijebiti da se izvuce iz neprilike. Pazljivo rasklopivsi pismo, procitao je:

Postovanom  gospodinu  Thomasu  Edisonu...  donositelj  ovog pisma je gospodin Nikola Tesla...

Eto    dokaza  njegovog    identiteta.   Pokazao   je   to   pismo   brodskim sluzbenicima pa su mu, nakon sto se nije pojavio niti jedan drugi Nikola Tesla koji je polagao pravo na kartu, dopustili da se uspne na brod     Plovili su mirnim morem, ali bez obzira na ugodno putovanje, Teslinu nelagodu mozemo lako zamisliti. Dobivao je obroke i imao kabinu za spavanje,             ali      osim onoga sto  je  bilo               na njemu         nije  imao nista za preodjenuti - cak ni donje rublje. To je bilo novo iskustvo za pedantnog, kulturnog, visokoobrazovanog europskog gospodina. Sto je vise prolazilo vrijeme, to mu je bilo sve neugodnije zbog neizbjeznog nedostatka osobne higijene.

Bio je u toj mjeri svjestan sve neugodnijeg osobnog mirisa da je vecinu voznje proveo sjedeci na krmi broda, u nadi da ce morski zrak rasprsiti njegov  tjelesni  zadah.  Kako  je  bio  dobar  plivac,  podizao  si  je  moral mastajuci da ce neki milijunas upasti u more preko palube, te da ce ga on spasiti i dobiti nagradu. To se nije dogodilo, pa je vecinu puta preko Atlantika proveo sjedeci na palubi i muceci se, umjesto da uziva u svjezem zraku.

Krenuo je traziti posao kod najpoznatijeg izumitelja na svijetu, mocnog i uspjesnog poduzetnika koji je osvojio svijet. Tesla je prvi put vidio ime E-D-T-S-O-N napisano sjajnim slovima na pomicnoj svjetlecoj reklami iznad Edisonova paviljona, na berlinskoj izlozbi medicinske opreme. Gladan priznanja svoje vlastite tehnicke vjestine i revolucionarnih ideja, Tesla je htio priopciti poznatom izumitelju, koji je bio dvadeset godina stariji od njega, da ideje koje ima na pameti mogu promijeniti mladu industriju elektricnih naprava. Nadao se je da ce, nakon sto objasni svoju novu teoriju izmjenicne struje velikom znanstveniku, Edison pozeljeti da ulozi sredstva u nova istrazivanja.

Kao priznati elektrotehnicar, Edison je vec izumio mnoge sjajne naprave koje  je  svijet  pomamno  kupovao,  ukljucujuci  fonograf  - prvi gramofon koji je reproducirao tonske zapise, napravljen od vostanih cilindara - i elektricno svjetlo, koje je takoder on patentirao.

Edison je, izgleda, bio covjek koji je znao ideje pretvoriti u novac. Uocio je priliku da se obogati prodajom elektricne rasvjete shvativsi da ljudi, osim sto hoce kupovati elektricne zarulje, zele imati i cijeli elektricni sustav, zele zamijeniti plinsku rasvjetu u svojim kucama i na radnim mjestima elektricnom rasvjetom, koja se lakse koristi.

U to vrijeme, kad je Edison poceo graditi sustav elektricne rasvjete koji bi zamijenio plinski, industrija sustava plinske rasvjete vrijedila je cijelo bogatstvo, zaradujuci 150 milijuna dolara godisnje.

Tesla je iz prve ruke saznao o Edisonovom ambicioznom pristupu elektricnoj rasvjeti dok je radio za slicnu kompaniju u Parizu, koja se zvala    Continental     Edison.    Procitao     je    Edisonov     intervju     pariskim novinama u kojem je pisalo:

"Zelim da struja potpuno i ucinkovito zamijeni plin u svim njegovim namjenama. Zelim, zamijeniti plinsku rasvjetu - rasvjetom pomocu struje, poboljsati osvijetljenost do te mjere da zadovolji sve uvjete, od prirodnih do umjetnih i komercijalnih."

Znao je da Edison uziva ugled covjeka koji ne voli nedovrsene poslove; da je poceo kao obicni telegrafist koji je otkrio nacin da usavrsi sustav telegrafa; da je on stvorio napravu zvanu telegrafski relej, koji omogucuje primanje telegrafskih poruka i onda ih odasilje sljedecoj postaji bez potrebe za covjekom-operaterom. Taj korisni izum povecao je udaljenost na koju se moze poslati poruka i ustedio mnogo novca trosenog za place operatera. Tsto  tako, smanjio je mogucnost da bilo koji telegrafist pogrijesi prilikom prepisivanja poruke.

Tesla se divio nacinu na koji je Edison usavrsio uslugu slanja cetiriju poruka jednom telegrafskom linijom, i sad je jedini motiv njegova putovanja preko Atlantika bila zelja da upozna ovoga carobnjaka elektricnog svjetla. Zivopisne price koje su prenosili americki inzenjeri o Edisonovim glasovitim ekshibicijama prosirile su se Parizom. Tesla je znao za posluzitelja crnca sa sesirom koji bi zasvijetlio kad god bi ovaj dodao letak posjetitelju, o stotinama ljudi koji su marsirali Petom avenijom predvodeni vodom parade koji  je mahao madionicarskim stapicem na cijem je vrhu bila elektricna lampica, o plesacicama u kostimima s elektricnom rasvjetom. Svako tko si je mogao priustiti ovako skupe predstave, mislio je Tesla, zacijelo ima viska novca, a Charles Batchellor je napomenuo da ce, ako ode u Ameriku, mozda uspjeti nagovoriti Edisona da mu osigura sredstva za usavrsavanje novog izuma - elektromotora.

Dok je Tesla bez prebijenog novcica sjedio na krmi parobroda, misao da ce mu Edison dati novac za ostvarivanje ove zamisli na polju elektriciteta davala mu je snagu i optimizam.

Tskrcavanje u New Yorku moralo je predstavljati sok za Teslu. Posjetivsi Prag, Budimpestu, Berlin i Pariz, vidio je sve glavne gradove Europe, ali nije bio pripremljen na sirovu jednostavnost New Yorka. Siroke elegantne krivulje europske arhitekture fascinirale su ga, njegova pjesnicka narav divila se cipkastim strukturama i tornjicima koji su strsali u vis, ali New York je bio prljava, prenapucena metropola sa zgradama toliko prostim poput izokrenutih kutija. Bio je grubo rezanih obrisa, nedovrsen i poput kosnica punih ljudi koji su mahnito trcali za svojim poslom.

Govorili su cudnim naglascima i rastegnutim vokalima. Stojeci pri dnu brodskih stepenica sa samo cetiri centa u dzepu, mora da se zapitao kako ce prezivjeti u tako grubom i zastrasujucem svijetu. Nije cak ni znao kako pronaci Thomasa Edisona iz kompanije Edison Electric Light da mu uruci svoje pismo s preporukom. Znao je da mu je ured u Petoj aveniji, ali gdje je to?

Cim je krenuo iz luke ucas se izgubio. Uocivsi covjeka u uniformi -ocito njujorskog policajca - zamolio ga je da mu pokaze gdje su uredi Thomasa Edisona. Nadvikujuci se sa bukom ulicnog prometa, policajac mu je odgovorio nerazumljivo i agresivno. Niti jedan od brojnih jezika koje je Tesla tecno govorio nije mu mogao pomoci u tom trenu, i svjestan cinjenice da izgleda poput skitnice nakon sto se tako dugo nije presvukao, nervozno je ponovio pitanje. Masuci velikom palicom, policajac je pokazao niz ulicu.

Zahvalio mu je za pomoc i krenuo. New York se, sa svojom uzurbanoscu, jako razlikovao od suvremenih europskih gradova koje je poznavao. U europskim gradovima osjecao se kao kod kuce, poznavao njihovo kulturno naslijede i arhitektonske oblike, ovdje je bio tudinac. Cak je i jezik bio drukciji od onog skolskog engleskog koji je ucio u Europi.

Tzgubljen u kaoticnom prostoru, blatan i gladan, sa samo cetiri centa u dzepu. Vec se primicalo podne i on se poceo pitati kako ce platiti sljedeci obrok.

Godine 1917., u govoru sto ga je odrzao u Americkom institutu elektroinzenjera, kad je nagraden Edisonovom zlatnom medaljom, sjetio se tih prvih nekoliko sati u New Yorku, i ispricao kako je, dok je isao niz ulicu, prosao pored otvorenih vrata male radionice, i prvi put otkad je u Americi opazio poznat mu predmet. Tamo u radionici bio je veliki dinamo, onakvog tipa kakvog je instalirao i u Parizu i u Stuttgartu. Neki covjek je radio na njemu, i iz njegovog tona, dok je vikao, Tesla je zakljucio  da ovaj ima nekih problema.

Ne mogavsi odoljeti da ne ude unutra kako bi bolje pogledao stroj, Tesla je upitao u cemu je stvar. Covjek se potuzio da strani dinamo nije moguce popraviti, da je to europski stroj i da ne moze otkriti sto s njim ne valja.

Skinuvsi jaknu, sav sretan sto moze napraviti nesto korisno, Tesla je ponudio pomoc. Do kasnog popodneva dinamo je bio popravljen, i covjek ga je istog trena pozvao da radi kod njega na poslu servisera. Tesla je uctivo odbio ponudu, objasnivsi mu da je upravo krenuo traziti posao kod Edisona. Covjek mu je zahvalio i dao 20 dolara. Tznenaden i zadovoljan, Tesla si je sada mogao priustiti spavanje te noci, i prije nego je otisao, dobro se raspitao kako da dode do Pete avenije iduceg jutra. "Ne mozete promasiti," rekao mu je majstor "nitko osim Edisona ne bi stavio toliko roleta na kucu." Iduceg dana - osvjezen, i s novim donjim rubljem i novim carapama - poletan, Tesla se uputio u Edisonove urede na Petoj aveniji, broj 65 na zapadnom kraju niza velikih mondenih kuca. Majstor je imao pravo,razlikovala se od drugih elegantnih gradskih kuca jer je jedina imala kricave, rebraste rolete na svakom od cetiriju prozora razmjestenih u tri reda. Fasada je gledala na jug.

Hodajuci avenijom, Tesla je cuo tutnjavu parnog stroja koja je dopirala iz male strojarnice sagradene zapadno od prizemlja. Zaustavivsi se kako bi se divio kolonadi na verandi, zacijelo se zapitao zasto tako elegantnom prilazu  treba  dodati  kicasto,  prugasto  sjenilo  koje  zaklanja  vrata  od sunceve svjetlosti. Prizemlje je bilo prilicno iznad razine ulice sa sirokim zavojem od petnaest stepenica koje su vodile prema gore. Tamo se nalazio impresivan ured cije su zarko obojene rolete privlacile pogled danju, a propustale trake elektricne svjetlosti po mraku. Tesla je nekoliko trenutaka stajao na vrhu stepenista gledajuci niz Petu aveniju. Stajao je na istome mjestu na kojem je stajao i Edison prije njega, nadziruci veliku paradu ljudi osvijetljenih elektricnim svjetiljkama, i nije imao pojma da ce uskoro ljudi njemu odavati slicnu pocast. Usao je u ured, predajuci Batchellorovo pismo i najavljujuci se Edisonu. Kad je uveden u ured, Tesla je ugledao pretrpanu sobu s policama uzduz zidova, s radnom klupom i stolom, osvijetljenu jakim elektricnim svjetlom. Sljedece iznenadenje bilo je Edisonov jednostavni izgled - nosio je trodijelno odijelo, bijelu kosulju i crnu leptir-kravatu.

Sasvim je izvjesno da nije izgledao tako nedostizno-herojski kako ga je Tesla zamisljao, doimao se vise poput dobrostojeceg farmera odjevenog za nedjeljnu misu. Podosta nizi od Tesle imao je prorijedenu sijedu kosu i spustena ramena, ali je njegovo glatko obrijano lice zarilo samopouzdanjem, sto je ukazivalo na cinjenicu kako je on navikao da sve bude po njegovom. Pozdravivsi Teslu srdacno, procitao je Batchellorovo pismo, i dao Tesli zaposlenje bez ikakva daljnjeg provjeravanja.

Tesla je gorljivo poceo objasnjavati Edisonu svoje matematicke proracune mogucnosti iskoristavanja izmjenicne struje pri izradi novog tipa motora. Edison je neko vrijeme slusao da bi potom odlutao mislima. Na kraju je rekao Tesli da ga ne zanima nikakva nova teorija elektriciteta. Dao mu je na znanje da je zadovoljan svojim vlastitim sustavom koji dobro funkcionira, koji je sam razradio, i da se nema potrebe zamarati matematikom.

Tesla je bio impresioniran ovim mocnim muskarcem koji je bez pomoci ikakvih drustvenih veza i bez znanstvenog obrazovanja postigao tako puno. Sa sumnjom u sebe, toliko nesvojstvenom njemu,   upitao se je li uzalud potrosio vrijeme uceci matematiku, fiziku, knjizevnost, umjetnost i tolike strane jezike. Mozda i nije trebao provesti toliko vremena u knjiznici citajuci sve - od Newtonovih Principia do romana Paula de Kocka. Ako je Edison mogao postati toliko uspjesan bez ikakvog teorijskog obrazovanja, kakva je uopce korist od akademskih studija?

Na trenutak je Edisonov ocit nedostatak zanimanja za teoriju elektriciteta natjerao Teslu da posumnja u svoje ucenje i obrazovanje, i znao je da ce morati steci povjerenje tog covjeka dokazujuci se kao inzenjer prakticar. Jedino ce tako Edison biti spreman poslusati njegove ideje o buducnosti elektriciteta. Potom je, kako je Edison poslije pricao, Tesla nasao nacina da demonstrira svoje inzenjerske sposobnosti.   Edison je dobio narudzbu od poznatog inzenjera brodogradnje, Louisa Nixona  da  instalira  rasvjetni  sustav  u  SS  Oregonu,  putnickom  brodu sagradenom            za   prekooceansku    plovidbu.     Naknadno    su   ugradili    dva generatora,  no  ne  bi  ih  mogli  izvuci  van,  ako  bi  se  ukazala  potreba  za njihovim  skidanjem.   Na   nesrecu  su  se,  i   rezervni   i   glavni   dinamo pokvarili u isto vrijeme i stoga brod nije mogao zaploviti.

Edison je u to doba bio takoder zaokupljen vijescu koju je upravo dobio, da  mu  se  zena  razboljela  od  tifusne  groznice.  Razumljivo,  nije  bio raspolozen za slusanje radikalnih teorija mladoga srpskog inzenjera.

Tesla je podsjetio Edisona na to kako je vec dokazao da je sposoban raditi na instalacijama dok je radio u Continental Edisonu u Parizu. Trazio je da mu se dade prilika da popravi Oregon, i bio je sretan i iznenaden kad se je Edison s time slozio.

Prije nego je izumljeno elektricno osvjetljenje, uljanice i svijece bile su jedini nacin rasvjete na brodovima. Plinske svjetiljke nisu se mogle koristiti jer nije bilo nacina da se dobije i uskladisti toliki plin na brodu.

Elektricni sustav rasvjete bio je puno zgodniji i ucinkovitiji i od uljanica, pa kad je Edison poceo prodavati samostojece generatore za rasvjetu, graditelji  brodova  vidjeli  su  priliku  da  usavrse  svoje  brodove.  Louis Nixon sagradio je SS Oregon, najbrzi, najudobniji, moderni linijski brod na transatlantskoj plovidbi, primijenivsi najnovija znanstvena dostignuca, ukljucujuci i Edisonov sustav rasvjete.

Na svojim prvim voznjama, novi elektricni sustav docekan je sa svim pohvalama kao trijumf i vrhunsko rjesenje za rasvjetu brodova, ali u kasno ljeto 1884. svjetla na Oregonu su se ugasila, i nisu ih mogli ponovo upaliti.

Kad  je  Tesla  dosao  na  brod  primijetio  je  da  su  zice  na  glavnim zavojnicama obaju dinama pregorjele. Edisonovo osoblje tvrdilo je da se kvar moze popraviti jedino u tvornici, ali oba dinama su bili preveliki da bi se izvukli iz strojarnice. Posto su ih ugradivali dok je brod bio u fazi dovrsavanja, sada ih nisu mogli izvuci kroz premale brodske otvore.

Premda  malo  iznerviran  sto  se  nitko  nije  potrudio  procijeniti  velicinu otvora  za  iskrcaj  robe,  sto  bi  omogucilo  lako  servisiranje  generatora, Tesla nije imao vremena da sada brine o tome. Brod nije mogao ploviti bez svjetla, a vlasnici su gubili znatne svote novca dok je brod stajao neiskoristen  u   luci.   Ne   gubeci  vrijeme,   organizirao   je  radnu   grupu mornara, rastavio strojeve, i radeci cijelu noc, popravio ih. U pet sati sljedecega jutra, brod je bio u plovnome stanju

Osjecajuci da se dokazao Edisonu, Tesla je bio umoran ali zadovoljan dok se vracao prema gradu iz luke. Bilo je 5.30 ujutro i ulice su bile tihe kad je naletio na Edisona. Na njegovo iznenadenje, uz Edisona je setao Charles Batchellor. Umjesto da pozdravi Teslu, Edison se sarkasticno obratio Batchelloru, " Vidi naseg Parizanina kako luta nocu".

Bio je, ipak, ugodno iznenaden kad mu je Tesla priopcio da je uspio popraviti oba generatora na SS Oregonu, a Batchellorova inicijativa da preporuci  Teslu  bila  je  ocito  od  Edisona  odusevljeno  prihvacena,  jer nakon sto su se dva muskarca udaljila, Tesla je cuo Edisonovu primjedbu, "Batchellor, tvoj covjek je vraski dobar!"