MARGARET CHENEY

TESLA

čovjek izvan vremena

UVOD

Unatoč blještavoj, dramatičnoj pozornosti, kao i činjenici da se u vremenima dok je gospodario područjima istraživanja i strojarstva često nalazio u središtu pažnje, Nikola Tesla je svoj osobni život uspio sačuvati od očiju javnosti. Kako je bio samotnjak - vječiti neženja koji radi kao nezavisni znanstvenik, ne ulazi ni u kakva korporacijska udruženja i ne spaja međusobno prijatelje koji pripadaju različitim skupinama - njegov je život drugima bio mutan i nepoznat. Takva povučenost koja je obilježila karijeru jedne od vodećih svjetskih ličnosti u znanosti i strojarstvu postavljala je ozbiljne analitičke zapreke pred njegove biografe. Ipak, 1943. godine, gotovo odmah nakon Tesline smrti u dobi od osamdeset šest godina, izašla je njegova prva biografija koju je napisao John J. O'Neill, znanstveni urednik njujorškog Herald Tribunea. Ona je godinama bila jedina biografija o Tesli, prije svega zbog teškoća s kojima su se svi drugi potencijalni biografi susretali pri razotkrivanju značajnijih dodatnih podataka o njemu.

Nakon Drugog svjetskog rata, čitave tone građe koja je predstavljala Teslinu knjižnicu otpremljene su u Jugoslaviju (iako je Tesla bio američki državljanin), i to u Beograd, gdje se njemu u čast osnivao državni muzej.

Okolnosti vezane za prebacivanje njegove imovine u Jugoslaviju su, doduše, zanimljive, no zasad nećemo govoriti o njima; samo ćemo naglasiti problem velike udaljenosti tog muzeja za sve američke biografe, kao i ozbiljna ograničenja pristupa arhiviranoj građi s kojima su se suočavali istraživači koji su se ipak zaputili u muzej.

Godine 1959. pojavile su se dvije prilično kratke Tesline biografije. Knjiga dr. Helen Vvalter bila je namijenjena mladeži, a začuđuje što je na naslovnici sadržavala crtež i lik koji nimalo nije nalikovao na Teslu.

Knjiga Margaret Storm, koju je izdala u vlastitoj nakladi i dala je otisnuti zelenim slovima, zasnivala se na tvrdnji da je Tesla bio utjelovljenje nekog višeg bića koje je stiglo s Venere! Godine 1961. pojavila se još jedna kratka Teslina biografija za mlade koju je napisao Arthur Beckhard. Teslino ime bilo je pogrešno napisano čak na samom omotu te knjige (Tesla je jednom napisao prijatelju kako mu je žao što ne može sve munje svoga laboratorija usmjeriti na one kritičare koji mu ni ime ne znaju napisati kako treba), a u njoj je zapravo bilo ispušteno sve o njegovu životu nakon 1900. godine (kad je Tesla imao samo četrdeset četiri godine). Sva su se tri pisca u cijelosti oslanjala na O'Neillovu biografiju, što se vidjelo iz brojnih ponavljanja pogrešnih legendi koje su bile naknadno pobijene, i tako nijedan od tih uradaka nije uspio nadmašiti O'Neillovo djelo.

Knjiga Svjetlost u njegovoj ruci: Priča o životu Nikole Tesle dviju autorica, Inez  Hunt i Vvanette Draper iz Colorado Springsa, pojavila se 1964. godine, dakle dvadeset godina nakon O'Neillove biografije. O'Neill nije otišao do Colorado Springsa, gdje je Tesla 1899. godine izgradio eksperimentalnu stanicu i bavio se pokusima s elektricitetom koji još i danas zapanjuju znanstvenike širom svijeta, pa zato nije ni mogao iskoristiti podatke koje su mu mogli dati stanovnici tog grada o njihovu odnosu prema Tesli. Biografijom koju su napisale Hunt i Draper Tesla je uspio postati lik od krvi i mesa, a knjiga je na svjetlost dana iznijela i niz zanimljivih fotografija. No, uglavnom se bavila Teslinim šestomjesečnim boravkom u Colorado Springsu, što je zapravo i bila namjera obiju autorica.

Stvarno, zašto bi uopće itko poželio napisati još jednu cjelovitu biografiju nakon objavljivanja O'Neillove knjige Nenadmoieni genij? Ona se držala najautoritativnijom biografijom i vjerojatoo je predstavljala najbolje nastojanje koje je itko u ono vrijeme mogao pružiti, ako izuzmemo Kennetha Swezeyja — znanstvenog pisca i Teslina bliskog osobnog prijatelja tijekom posljednjih dvadesetak godina njegova života. No, iz današnje perspektive O'Neillova biografija djeluje slabašnom, barem u dijelu analiziranja Tesle kao čovjeka, i posve tankom u pogledu njegovih odnosa s bliskim suradnicima i prijateljima. Iako su Tesla i O'Neill prijateljevali, Tesla je O'Neilla, kao i mnoge druge, držao na odstojanju, pa je O'Neill mogao govoriti samo o onome što je uz velike teškoće uspijevao izvući iz Tesle - zasigurno ne baš najsjajniji položaj za jednog biografa.

Mnogo je novih podataka izronilo na površinu od dana pojavljivanja O'Neillove biografije, dajući nove dimenzije činjenicama koje su poznate o Tesli. Mnoga pitanja, što su ih postavili oni koji su proučavali njegov život, pronašla su svoje odgovore; no ovo razotkrivanje iznjedrilo je i brojne nove tajne. Zakoni o slobodi informiranja otkrili su da se američka vlada iznimno zanimala za Tesline papire.

A zašto i ne bi? Usred Drugog svjetskog rata, na konferencijama za tisak Tesla je često znao zapanjiti novinare, govoreći im o razvijanju oružja sa zrakama koje bi mogle rastaliti pogođeni zrakoplov, o telegeodinamici i drugim naprednim zamislima. Međutim, bile one stvarne ili spekulativne, vlada čitavu tu stvar nije željela prepustiti slučaju. Što se dalje događalo s ovim istraživanjima saveznih organa, priča je za sebe.

Razmišljajući o svom osobnom zanimanju za Teslu, zaključila sam da su me još kao studenticu opčinila njegova istraživanja visokih frekvencija i visokog napona po kojima je postao poznat širom svijeta. No, ljutili su me neuobičajeni problemi oko pribavljanja kopija njegovih tehničkih zapisa te oko dospijevanja do podataka o tome dco je od ostalih autora pisao o Teslinu radu. Upravo su te teškoće potakle višegodišnji projekt stvaranja opsežnog kataloga (objavljenog 1979. godine u obliku bibliografije, u kojoj se pojavljujem kao suurednica) o Teslinim zapisima i djelima drugih pisaca o njemu i njegovu radu.

Dok sam studirala elektrotehniku, te kako je moje zanimanje za Teslina istraživanja visokih frekvencija i visokog napona jačalo, moja su me traganja na kraju dovela do osoba koje su radile za njega - do njegovih tajnica Dorodiv Skeritt i Muriel Arbus te do laboratorijskog tehničara Waltera Wilhelma. S vremenom sam upoznala neke njegove osobne prijatelje, kao i ljude koji su ga dobro poznavali.

Što se više približavala stota obljetnica Teslina rođenja (1956. godina), postajalo je sve jasnije da glavne američke znanstvene i tehničke institucije neće ništa organizirati kako bi se obilježio taj događaj. Zajedno s gospođama Skeritt i Arbus, gospodinom Wilhelmom i određenim brojem osoba koje su izrazile svoje zanimanje za to pomogla sam pri osnivanju društva »Tesla«, čija je glavna zadaća bila razvijanje i usklađivanje djelatnosti vezanih za obilježavanje stote obljetnice. Već sljedeće godine društvo se ugasilo, ali uspjelo je obnoviti svijest o Teslinu utjecaju na društvo u cjelini. Iznova je probuđeno zanimanje za otkrića koja je Tesla najavio i demonstrirao, no koja nisu razvijena do kraja zbog zaostale tehnologije u pridruženim disciplinama, kao što su prirodne znanosti.

Nadahnuća - to je ono što je Tesla dao drugim izumiteljima nadahnutima njegovim životom i odcrićima i to je ono što njegov rad i dalje nastavlja davati tehničkim stručnjacima današnjice. Prigodom Teslina 71. rođendana (1931. godine) suvremenici su zabilježili kako su njegova predavanja još uvijek jednako maštovita i inspirativna za produktivni razvoj kao što su to bila prije četrdesetak godina, kad su prvi put objavljena:

»Pri gotovo svakom koraku napretka postignutog u proizvodnji struje i razvidcu radija možemo odcriti onu iskru misli koja nas vodi do Nikole Tesle. Samo je nekolicina ljudi mogla tijekom vlastitog života vidjeti kako se njihova dalekosežna stvaralačka mašta pretvara u stvarnost.«

(E. F. W.Mexandeison)

»Čitajući Tesline radove neprestano nailazimo na njegove brojne sugestije koje su predvidjele kasniji razvoj na području radiotehnike.«

(Louis Cohen)

»Plodan izumitelj, koji je riješio najveći problem na području električne energije svoga doba, podarivši svijetu sustav njezina prijenosa i višefazni motor, izvršio je revoluciju u proizvodnji struje i udario temelje njezinog nevjerojatnog razvoja. Moja suradnja s Vama kao Vašeg asistenta na povijesnim predavanjima o visokoj frekvenciji održanima na Sveučilištu Columbia i poslije, ostavila je na mene neizbrisiv dojam i dala mi nadahnuće koje je znatno utjecalo na moj život.«

(Gano Dunn)

»Raspirili ste moje pritajeno zanimanje za plinovita stanja i preobrazili ga u plamen koji se više nikada neće ugasiti. Još davne 1984. godine rekao sam jednom našem zajedničkom prijatelju kako će se Vaša knjiga... koja sadrži Vaša izvorna predavanja i za stotinu godina držati pravim klasikom. Ovo mišljenje do danas nisam izmijenio.«

CD. McFarkn Mooit)

»Živo se prisjećam svoje revnosti i oduševljenja kojim sam prije više od četrdeset godina čitao o Vašim pokusima s visokim naponima. Bili su izvorni i izazivački, otvorili su nove vidike za daljnja istraživanja, kako u mislima, tako i putem pokusa.«

(W.H.Bm9S)

»Tri su aspekta Teslina djela koja posebno zaslužuju naše divljenje, a to su: značaj samih njegovih postignuća mjerenih njihovom iskoristivošću u praksi; logička jasnoća i čistoća misli s pomoću kojih je izvodio argumente i postizao nove rezultate; te vizija i nadahnuće, gotovo bih mogao reći hrabrost sagledavanja udaljenih stvari negdje daleko na obzorju, a time i otvaranje novih putova za čovječanstvo.«

(I. C. M. Brentano)

»Mislim da su Teslini zapisi i do današnjih dana nesmanjenom snagom zadržali svoje inspirativne sposobnosti za sve one koji ih pročitaju. Tesla je uistinu bio čovjek ispred svog vremena, a ova biografija uspješno je nadvladala neuobičajene teškoće pri istraživanju kako bi nevjerojatna priča o njemu iznova oživjela.«

Leland Anderson Denver. Colorado

 

1. Suvremeni Prometej

Točno u osam sati navečer muškarac tridesetih godina i otmjene, gospodske pojave sjeo je za svoj stalni stol u Dvorani palmi hotela Vvaldorf-Astoria. Visok i vitak, ukusno odjeven, odmah je postao metom svih očiju, iako je većina ostalih gostiju nastojala ne zuriti u njega, poznavajući povučenost slavnog izumitelja.

Kao i obično, na stolu je bilo postavljeno osamnaest čistih platnenih ubrusa. Nikola Tesla ne bi znao objasniti zbog čega su mu bili najdraži brojevi djeljivi s tri, ili otkud potječe njegov morbidan strah od bacila, kao što ne bi znao reći ni zašto ga opsjeda niz drugih neobičnih manija koje su mu zagorčavale život.

Odsutno je počeo laštiti ionako besprijekorno ulašteno srebro i kristal, uzimajući jedan po jedan ubrus i rastvarajući ga, sve dok se na pomoćnom stoliću nije stvorilo pravo malo uštirkano brdo. A potom, kako je stizalo koje jelo, obavezno bi prije nego što bi zalogaj prinio ustima, prvo izračunao njegovu zapremninu. Inače ne bi osjećao nikakva zadovoljstva u jelu.

Oni koji su u Dvoranu palmi došli upravo s ciljem da vide poznatog izumitelja, mogli su zamijetiti da svoja jela ne naručuje iz jelovnika. Kao i uvijek, ona su se pripremala posebno za njega, i to prema uputama koje bi prethodno dao telefonom. Prema njegovu zahtjevu, nije ga posluživalo osoblje već nadeonobar.1

Dok je Tesla prebirao po svom tanjuru, pri.ao mu je William K.Vanderbilt da bi prekorio mladog izumitelja zato što kazališnu ložu Vanderbiltovih ne koristi ne.to češće. Ubrzo nakon njegova odlaska, mlađi čovjek s mušketirskom  bradicom i malim, neuokvirenim naočalama priđe Teslinu stolu i pozdravi ga vrlo srdačno. Robert Underwood Johnson, osim što je bio urednik jednog tjednika i pjesnik, imao je i velikih društvenih ambicija te su ga držali bonvivanom sa značajnim poznanstvima.

Smijuljeći se, Johnson se sagnu kako bi prišapnuo Tesli najnovija govorkanja koja su kružila među članovima »Grupe 400«: da se čedna školarka imenom Anne Morgan, izgleda, zaljubila u mladog izumitelja i sad progoni svoga taticu, J. Pierponta, ne bi li je upoznao s njim.

Tesla se blago nasmiješio i uljudno raspitao za Johnsonovu ženu Katharinu.

»Kate me zamolila da Vas u subotu dovedem na ručak«, reče mu Johnson.

Nakratko su porazgovarali o još jednoj gošći koja je Tesli bila draga - tek platonski - dražesnoj mladoj pijanistici Marguerite Merington. Kad se uvjerio da je i ona među uzvanicima, on prihvati poziv.

Urednik krenu svojim putem, a Teslu iznova zaokupi zapremnina njegova deserta. Jedva je dospio okončati izračun kad mu kod stola iskrsnu hotelski dostavljač i uruči mu poruku. Odmah je prepoznao smioni rukopis svog prijatelja, Marka Twaina.

»Ako nema. nekih uzbudljivijih planova za večeras«, javljao mu je pisac i humorist, »možda bi mi se želio pridružiti u kockarnici.«2

Tesla mu hitro nažvrlja sljedeći odgovor: »Nažalost, moram raditi. No, želiš li se ti meni pridružiti u ponoć u mom laboratoriju, mislim da ti mogu obećati dobru zabavu.«

Po običaju, bilo je točno deset sati kad je Tesla ustao od stola i nestao u sporadično osvijedjenim ulicama Manhattana.

Vraćajući se u svoj laboratorij, skrenuo je u parkić potiho zviždeći. Visoko na obližnjoj zgradi začuo se lepet krila.

Ubrzo je poznati bijeli lik sletio na njegovo rame. Tesla izvadi iz džepa vrećicu punu sjemenja te nahrani goluba iz dlana, a potom ga pusti da odleti u noć, dobacivši za njim poljubac.

Sad malo zastade kako bi razmotrio svoj sljedeći potez.

Nastavi li dalje oko bloka ovih zgrada, bit će primoran obići ga tri puta. Stoga se radije vratio i krenuo prema svom laboratoriju na Južnoj petoj aveniji broj 33-35 (danas Zapadni Broadway), u blizini ulice Bleecker.

Ulazeći u mrak poznatog potkrovlja zgrade, pritisnu glavni prekidač. Sa zidova se prosu jaka svjetlost iz staklenih cijevi, osvjetljujući mračan prostor natrpan čudnovato oblikovanim strojevima. Čudno je bilo to da se na stropu nisu vidjeli nikakvi vodovi i električne žice između tih cijevi. Zaista, i nije bilo nikakvih vodova, nego su one svoju energiju dobivale zahvaljujući be.ičnom prijenosu. Mogao je uzeti svjetleće tijelo koje nije bilo spojeno ni na .to i slobodno ga prenijeti u bilo koji dio svog radnog prostora.

U kutu je počela tiho vibrirati neka čudna naprava. Tesli su se -oči suzile od zadovoljstva. To je ispod neke vrste pokrova potiho počeo raditi najmanji od njegovih oscilatora. Samo je njemu bila poznata njegova strahovita snaga.

Zamišljeno je bacio pogled dolje kroz prozor, na mrke obrise susjednih zgradurina u kojima su se stanovi mogli jeftino unajmiti. Izgleda da su njegovi susjedi useljenici mirno zaspali nakon napornog radnog dana. Policija ga je već upozorila na žalbe pristigle zbog plavičastih bljeskova, koji su se mogli nazrijeti iza njegovih prozora, i čudne svjedosti koja je prštala njihovim ulicama kad bi pao mrak.

Slegnuo je ramenima i vratio se na posao, baveći se nizom mikroskopskih ugađanja stroja. Duboko zaokupljen time, bio je posve nesvjestan vremena koje je proteklo, sve dok na vratima veže nije odjeknulo lupanje.

Tesla požuri dolje kako bi pozdravio engleskog novinara Chauncevja McGoverna iz lista Pearsons Magazine.

»Drago mi je što ste uspjeli doći, gospodine McGovern!«

»Osjećao sam da to dugujem svojim čitateljima, gospodine.

Svi u Londonu pričaju o ’novom čarobnjaku sa Zapada’, a pri tome ne misle na gospodina Edisona.«

»Pa, dođite gore. Da vidimo mogu li opravdati dobar glas koji me prati.«

Nisu još zakoračili na prvu stubu, kad se s ulaza začuo smijeh i glas koji je Tesla odmah prepoznao.

»A, evo nam i Marka.«

Iznova otvori vrata da bi pozdravio Twaina i glumca Josepha Jeffersona. Obojica stigo.e ravno iz kockarnice.

Twainove oči blistale su prepune očekivanja.

»Hajde Tesla, nek’ predstava počne! Vi znate što ja uvijek kažem.«

»Ne. Sto Vi to uvijek kažete, Mark?« upita ga pronalazač sa smiješkom.

»Ono što uvijek kažem - a zapamtite, citirat će me još dugo - to je - da je grom bog, grom je impresivan, no munja je ona koja obavlja sav posao.«

»Onda ćemo zahvaljujući njezinom poslu noćas imati pravu oluju, prijatelju moj. Dođite!«

»Ne zadrhtite li pri obilasku laboratorija Nikole Tesle«, prisjećao se kasnije McGovern, »znači da imate neuobičajeno neustrašiv um...«

»Zamislite sebe kako sjedite udobno zavaljeni u golemoj, dobro rasvijetljenoj prostoriji s brdima čudnovatih naprava koje vas posvuda okružuju. Prilazi vam visok, vitak mladić i odjednom samim pucketanjem prstiju smjesta stvara pravu užarenu crvenu loptu, koju smireno drži u rukama. Dok je gledate, ostajete zaprepašteni jer mu još uvijek nije opekla prste. No, on sad dopušta da mu padne na odijelo, na kosu, u vaše krilo, te konačno ovu vatrenu loptu spušta u drvenu kutiju. Zapanjeni uviđate da vatra nigdje nije ostavila ni najmanjeg traga, pa trljate oči da biste se uvjerili kako to nije bio samo san.«3

Ako je McGoverna toliko zabezeknula Teslina vatrena lopta, barem u tome nije ostao usamljen. Nitko od njegovih suvremenika nije uspio objasniti kako je Tesla postizao taj učestalo ponavljani efekt, a nitko ga ne zna objasniti ni danas.

Kad je neobična vatrena kugla nestala jednako onako tajanstveno kako se i pojavila, Tesla je ugasio svjetla i u sobi je nastao mrkli mrak, kao u kakvoj špilji.

»Sad ću vam, prijatelji moji, napraviti malo danjeg svjetla.«

Odjednom je čitav laboratorij bio preplavljen čudnim, prelijepim svjetlom. McGovern, Twain i Jefferson pogledom su prelijetali prostor, no nisu uspijevali pronaći ni traga izvoru te svjetlosti. McGovern se u čudu zapitao nije li ovaj efekt na neki način povezan s demonstracijom koju je Tesla prema pristiglim izvje.ćima prikazao u Parizu, proizvevši svjetlost između dviju velikih ploča smještenih s obiju strana postolja, no bez ikakvog vidljivog izvora te svjetlosti.*

Samo, pokazalo se da je ova svjetlosna predstava bila namijenjena tek zagrijavanju izumiteljevih gostiju.

Napet izraz na Teslinu licu otkrio im je ozbiljnost kojom se posvetio sljedećem pokusu.

Iz kaveza su doveli i za postolje privezali sitnu životinjicu, koju je ubrzo usmrtila struja. Pokazivač je zabilježio tisuću volti. Truplo je bilo uklonjeno. Potom se sam Tesla uspeo na isto postolje, držeći jednu ruku u džepu. Pokazivač se polagano počeo uspinjali na sve veće vrijednosti. Na kraju je »kroz« tijelo visokog mladog čovjeka, koji nije trznuo ni mišićem,  protjecala struja jačine dva milijuna volti. Sad su njegovi obrisi bili vrlo oštro ocrtani svjetlećom aureolom struje,  oblikovane milijardama plamenih jezičaca koji su proplamsavali iz svakog djelića njegova tijela.

Ugledavši zaprepaštenje na licu McGoverna, ispružio je ruku prema engleskom novinaru, koji je neobičan osjećaj što ga je obuzeo ovako opisao: »Iskriviš se na način sličan onome kad ljudi prime dr.ke jakog električnog akumulatora. Mladić je doslovno postao ljudska, ’živa provodna žica’.«

Izumitelj je skočio s postolja, isključio struju te odmah umanjio napetost svojih gledatelja, nazivajući sve ovo samo običnim trikom.

»Ma! To su samo igrarije. Sve to ništa ne znači. Nema nikakve vrijednosti za veliki svijet znanosti. Ali dođite ovamo, pa ću vam pokazati nešto što će napraviti veliku revoluciju u svakoj bolnici i svakom domu, čim to uspijem izvesti u radnom obliku.«

Do današnjeg dana nikome nije uspjelo ponoviti ovu demonstraciju. 

Odveo je svoje goste u kut gdje je na gumenom podnožju stajalo neobično postolje. Kad je okrenuo prekidač, ono je započelo brzo i tiho vibrirati.

Twain mu se znatiželjno približio. »Dajte mi da ja  pokušam, Tesla, molim Vas.«

»Ne, ne. Treba ga još usavršiti.«

»Ali, kada Vas molim.«

Tesla se nasmiješi. »U redu, Mark, samo nemojte ostati predugo. Siđite čim vam to kažem!« Pozvao je pomoćnika da okrene prekidač.

Twain se, odjeven u svoje uobičajeno bijelo odijelo s crnom kravatom, na.ao na postolju koje je glasno zujalo i vibriralo pa je nalikovalo na nekog divovskog bumbara. Bio je oduševljen. Veselo je galamio i lamatao rukama. Ostali su ga  promatrali sjajno se zabavljajući.

Nakon nekog vremena, izumitelj mu reče: »U redu, Mark.

Bilo Vam je dosta. Vrijeme je da siđete!«

»Ni za što na svijetu!« reče humorist. »Uživam u ovome!«

»Stvarno, bit će bolje da siđete«, navaljivao je Tesla.

»Vjerujte mi, najbolje Vam je da siđete odmah!«

Twain se samo nasmijao. »Ne biste me odavde mogli skinuti ni dizalicom.«

No, jedva što su mu ove riječi sišle s usana, kad mu se izraz lica ukrutio. Ukočeno je krenuo prema rubu postolja, žustro mašući Tesli da zaustavi napravu.

»Brzo, Tesla. Gdje je...?«

Izumitelj mu uz smiješak pomogne da siđe te ga usmjeri u pravcu nužnika. Njemu i njegovim suradnicima bio je dobro poznat laksativni učinak oscilatora.4

Nitko od gostiju nije se dobrovoljno javio da se podvrgne pokusu u kojemu je Tesla stajao na postolju pod visokim naponom. No sad su od njega zahtijevali da im objasni kako je moguće da ga struja nije ubila.

Tako dugo dok su frekvencije bile visoke, rekao im je, izmjenična struja visokog napona uglavnom je protjecala vanjskom površinom kože, ne izazivajući nikakve ozljede. No to nije igra za nestručnjake, upozorio ih je. Čak bi i miliamperi, kad bi prodrli u tkivo živaca, mogli biti smrtonosni, dok se amperi razdijeljeni po koži mogu izdržati neko kraće vrijeme. Čak i vrlo slabe struje koje bi prodrle ispod kože, bile one izmjenične ili istosmjerne, mogle bi ubiti.

Već je svitalo kad je Tesla konačno svojim gostima zaželio laku noć. No, svjetla u njegovu laboratoriju gorjela su još punih sat vremena prije nego .to je zaključao vrata i odšetao u svoj hotel na kratki odmor.