Dugačak red, u sebi vidite taj dugi red, a on i dalje raste. I što je red dulji, imate sve manje prostora, sve je više buke u vama - jer sve što ste nagomilali, zahtijeva vašu pozornost.

To obično počinje s pet godina kad pravo učenje zapravo prestane i traje sve do smrti. U prošlosti to je bilo u redu. Pet ili sedam godina bilo je dovoljno da naučite sve što vam je bilo potrebno u životu. Sedam godina bilo bi dovoljno za sedamdeset godina života.

Ali sada to nije moguće.

Vi ne možete prestati učiti jer se događaju uvijek nove stvari, a vi se ne možete suočiti s tim novim stvarima ako imate stare ideje. Ne možete ovisiti o svojim roditeljima i njihovu znanju, ne možete ovisiti ni o svojim učiteljima u školi i na sveučilištu jer ono što oni govore nije više suvremeno. Mnogo toga se dogodilo. Mnogo je vode proteklo Gangom.

Ja sam imao takvo iskustvo kao student. Bio sam iznenađen znanjem mojih profesora jer je ono bilo staro trideset godina, potjecalo je iz vremena dok su oni bili mladi i dok su se okupljali oko svojih učitelja. Od tada nisu pratili što se događalo. To znanje je apsolutno beskorisno.

Ja sam se stalno sukobljavao s mojim profesorima. Izbacili su me iz mnogih koledža, isključili iz mnogih sveučilišta jer su profesori izjavili da se ne mogu natjecati sa mnom. A ja im nisam zadavao nikakvih briga, samo sam im osvijestio da je ono što govore zastarjelo. Ali to je vrijeđalo njihov ego. Oni su svoje znanje stekli u studentskim domovima i mislili su da se svijet zaustavio tada i ondje.

Sada učenici više ne mogu ovisiti o svojim učiteljima, djeca ne mogu ovisiti o svojim roditeljima i zato se cijeli svijet pobunio. Ta pobuna nema nikakve veze s ničim drugim. Studenti ne mogu poštovati svoje učitelje, ako oni stalno ne uče. Oni ne mogu biti poštovani. Zbog čega? Nema nikakva razloga. Ni djeca ne mogu poštovati svoje roditelje jer je njihov pristup vrlo primitivan. Mala djeca postala su svjesna da je zastarjelo ono što im govore roditelji. Roditelji će morati neprestano učiti ako će željeti pomoći svojoj djeci

da rastu. I učitelji će morati stalno učiti. Brzina tog učenja stalno se povećava. Danas nitko ne smije prestati učiti. A broj onih koji uče stalno raste.

Dakle, nikad ne smijete prestati učiti, inače ćete postati neurotični. Jer prestati učiti znači da gomilate informacije koje niste asimilirali ni provarili, koje vam nisu ušle u krv i kosti, u vašu srž. One će visjeti oko vas s vrlo upornim zahtjevom da se usvoje.

Drugo, trebat će vam vremena da se opustite. Ovaj pritisak je prejak. Bit će potrebno neko vrijeme da se otmete tom pritisku. San vam više ne može pomoći jer i u snu ste preopterećeni. Vaš dan je vrlo prenatrpan i zato, kad pođete spavati, vaše tijelo padne mlitavo na krevet, dok um i dalje nastavlja sortirati stvari. To je ono što vi zovete spavanjem. To nije ništa drugo nego očajničko nastojanje uma da izdvoji stvari jer vi nećete imati vremena za to.

Vi  se  morate  stalno  opuštati  u  meditaciji.  Nekoliko  minuta  duboke  meditacije

omogućit će vam da ne postanete neurotičar.

U meditaciji um se rasterećuje, iskustvo se probavlja, tereta nestaje, a um postaje svjež

i mlad, jasan i čist.

U prošlosti, količina informacija koje su se unosile zahtijevala je jednu desetinu čovjekova vremena, dok je vrijeme meditacije zauzimalo devet desetina vremena. Sada je obratno. Devet desetina odnosi se na vrijeme unošenja podataka, a jedna desetina je posvećena meditaciji.

Vi se vrlo rijetko opuštate. Rijetko sjedite tiho i ništa ne radite. Nestaje čak i one jedne

desetine vremena podsvjesne meditacije. Kad se to jednom dogodi, čovjek će posve

poludjeti. A to se već sada i događa.

Što mislim kad kažem podsvjesna meditacija? Vi jednostavno odete u vrt i igrate se ondje sa svojom djecom - to je vrijeme podsvjesne meditacije. Ili plivate u bazenu, to je podsvjesno vrijeme meditacije. Ili kosite tratinu, slušate ptice - to je vrijeme podsvjesne meditacije. I toga pomalo nestaje jer kadgod ljudi imaju malo vremena, oni sjede pred

televizijskim aparatima, prilijepljeni za svoje stolce.

Sada vam televizija ulijeva u um strahovito opasnu informaciju. Vi je nećete moći probaviti. Ili čitate novine - serviraju vam sve vrste gluposti. Kadgod imate vremena, vi uključujete radio ili televiziju. Ili katkad, ako se osjećate dobro i želite se opustiti, pođete u kino. Kakvo je to opuštanje? Kino vam neće dopustiti opuštanje jer stalno vam ubacuju informacije.

Bit će dovoljno slušate li kukavicu jer vam ona ne daje nikakvu informaciju. Bit će dovoljno slušate li glazbu jer nikakvu informaciju na taj način ne ubacuju u vas. Glazba nema jezik, ona je čisti zvuk, ona ne daje nikakve poruke, jedino vas veseli. Bit će dovoljan ples, glazba, rad u vrtu, igra s djecom, ili samo sjedite i ništa nemojte raditi. To je lijek. Ako to činite svjesno, djelovanje će biti veće.

Stvorite ravnotežu. Neuroza je neuravnoteženo stanje uma - previše aktivnosti ili nikakva aktivnost, previše muškosti ili previše ženstvenosti. Previše yanga, a premalo yina. A vi morate imati pedeset posto svakoga, da biste održali duboku uravnoteženost. Potrebna je simetrija u vama. Morate biti pola muškarac, a pola žena. Tada nikad nećete

biti neurotični.

Individualnost nije ni muška ni ženska, ona je jednostavno jedinstvo obojeg. Nastojte je postići između vremena kad radite i vremena kad ne radite ništa. To je cjelovitost. To je ono što je Buddha nazvao svojim srednjim putem. Budite samo točno u sredini. I zapamtite, možete biti neuravnoteženi i u drugoj krajnosti, možete biti previše neaktivni. I to je opasno. I to ima svoje zamke. Ako postanete premalo aktivni, vaš život gubi svoj plesni korak, vaš život gubi radost i vi počnete umirati.

Zato ne kažem da budete neaktivni. Kažem samo da mora postojati ravnoteža između akcije i reakcije. Neka one uravnotežuju jedna drugu, a vi budite samo u sredini. Neka one budu dva krila vašeg bića. Ni jedno krilo ne smije biti veća od onoga drugog.

Na Zapadu ima previše akcije, neaktivnost je nestala. Na Istoku ima previše neaktivnosti, nestalo je akcije. Zapad poznaje obilje bogatstva na površini, a siromašan je u nutrini. Istok poznaje bogatstvo i obilje u sebi, a siromaštvo vani. I Istok i Zapad su u nevolji jer oba su odabrala krajnosti.

Moj pristup životu nije ni istočnjački ni zapadnjački, moj pristup nije ni muški ni ženski, ni akcija niti neakcija, moj pristup je potpuna uravnoteženost, unutarnja simetrija. Stoga govorim onima koji su se odrekli svijeta: "Nemojte napuštati svijet, budite u svijetu, ali ne budite od njega." To je ono što taoisti zovu wei-wu-wei, akcija kroz neakciju, susret yin i yanga, anima, animus. To donosi prosvjetljenje. Neuravnoteženost je neuroza, uravnoteženost je prosvjetljenje. (37)

Tajna nad tajnama, Svezak 1., Poglavlje 12

Molim vas, recite nešto o ludilu. Otkrio sam da psihijatri ne znaju ništa o tome, unatoč svim svojim nastojanjima. Čini se da postoje dvije vrste ludila. Vi ste govorili o ludilu kao o jednom koraku prema prosvjetljenju, a također ste psihozu nazvali ozbiljnim oblikom kukavičluka u suočavanju sa stvarnošću života. Svaki luđak koji tvrdi da je Isus Krist, čini se da nije doživio Boga.

Dvije su vrste ludila, a moderna psihijatrija svjesna je samo jedne vrste. Budući da nije svjesna druge vrste, njezino shvaćanje ludila je vrlo jednostrano, lažno, pogrešno a i štetno.

Prva vrsta ludila kojeg su psihijatri svjesni je pad ispod racionalnog uma. Kad se ne možete boriti sa stvarnošću, kad ima toga previše, kad sve postane nepodnošljivo, tada je ludilo način bijega u vlastiti subjektivni svijet, tako da čovjek može zaboraviti stvarnost koja postoji. Vi stvarate vlastiti subjektivni svijet i počinjete živjeti u jednoj vrsti imaginarnog svijeta, počinjete sanjati otvorenih očiju, kako biste izbjegli stvarnost koje ima previše i koja je nepodnošljiva. To je bijeg pa čovjek pada ispod razine racionalnog uma. To je povratak animalnom umu. To je zapadanje u podsvijest.

Drugi ljudi istu stvar obavljaju na druge načine. Alkoholičar čini to kroz alkohol. On pije previše i posve gubi svijest pa zaboravlja cijeli svijet i sve njegove probleme i brige - zaboravlja svoju ženu, djecu, trgovinu, ljude. Kreće se u svojoj podsvijesti uz pomoć alkohola. To je prolazna faza ludila koja nestaje nakon nekoliko sati.

Uvijek kad u svijetu nastanu teška vremena, droga postaje vrlo važna. Nakon Drugoga

svjetskog rata droga je dobila golemu važnost na cijelom svijetu, osobito u zemljama

koje su sudjelovale u tom ratu, u zemljama koje su bile svjesne da sjede na vulkanu koji svakog časa može eksplodirati. Vidjeli smo kako su Hirošima i Nagasaki izgorjeli za nekoliko trenutaka - stotine tisuća ljudi bilo je spaljeno za čas. Tu je stvarnost teško podnijeti. I zato se nova generacija, mlada generacija počela zanimati za drogu.

Droga i njezin utjecaj u svijetu, njezino djelovanje na mladu generaciju ima svoje korijene u iskustvima Drugoga svjetskog rata. Taj rat je stvorio hipije, stvorio je ljude koji su postali ovisnici o drogi jer život je bio tako opasan, a smrt se mogla dogoditi svakog trenutka... kako je izbjeći, kako zaboraviti sve o njoj?

U vrijeme stresa i napetosti ljudi počinju uzimati drogu. To je uvijek bilo tako. To je način da se stvori prolazno ludilo. A pod ludilom mislim na pad ispod razine racionalnog uma. Jer samo racionalni um može biti svjestan problema. On ne zna za rješenja, on poznaje samo probleme. Ako se problemi mogu riješiti, ako možete postojati uz njih, vi ostajete zdravi. Kad otkrijete da ih je previše, vi poludite.

Ludilo  je  ugrađeni  proces  izbjegavanja  problema,  stvarnosti,  zabrinutosti,  stresnih

situacija.

Ljudi to izbjegavaju na mnogo načina. Neki postaju alkoholičari, neki uzimaju LSD, a neki marihuanu. A ima i onih koji nisu tako hrabri - oni će oboljeti. Dobit će rak, tuberkulozu, paralizu. Tada oni mogu reći svijetu: "Što ja tu mogu učiniti? Ja sam paraliziran. Ako se ne mogu suočiti sa stvarnošću, nisam odgovoran. Sada sam paraliziran." Ili: "Ako moj posao propada, što ja mogu učiniti? Ja imam rak."

To su načini na koje ljudi štite svoj ego - to su bijedni načini, načini vrijedni žaljenja, a

ipak se tako štiti ego.

Radije nego da ga napuste, oni ga štite.

Kadgod život postane previše napet, sve će se te stvari događati. Ljudi će obolijevati od čudnih bolesti, neizlječivih bolesti - neizlječivih zato jer u čovjeku postoji velika sklonost za bolest, a bez njegove suradnje s medicinom i liječnikom, ne postoji mogućnost izlječenja. Nitko vas ne može izliječiti protiv vaše volje. Zapamtite to kao osnovnu istinu.

Ako ste mnogo uložili u svoj rak, ako vi želite da vas on štiti, da vam pruža osjećaj kako se zbog raka ne možete boriti u trgovini, kako se ne možete natjecati - ako vam to daje zadovoljstvo - ako ste to uložili kao zaštitu, nitko vas ne može izliječiti jer ćete vi i dalje stvarati bolest. To je psihološka bolest, ona ima korijene u vašoj psihologiji.

I to svi znaju. Studenti se počnu osjećati bolesnima kad se približi ispit. Neki studenti polude kad su ispiti blizu. A poslije ispita su opet dobro. No svaki puta kad su ispiti, oni obole - pojavi se groznica, upala pluća, hepatitis, ovo i ono. Ako to promatrate, iznenadit ćete se - zašto u vrijeme ispita mnogi studenti obole? A nakon ispita, iznenada su opet

dobro. To je trik, strategija. Oni mogu reći roditeljima: "Što da radim? Bolestan sam, zato

neću proći na ispitu." Ili: "Bio sam bolestan, zato sam bio trećerazredan. Inače bih

sigurno osvojio zlatnu medalju. " I to je strategija.

Ako je vaša bolest strategija, tada nema načina da se ona izliječi. Ako je vaš alkoholizam strategija, tada ne postoji način izlječenja jer ga vi želite. Vi ste kreator, vi ga sami stvarate - možda ne svjesno.

A tako je i s ludilom. Ono je zadnje utočište. Kad ništa drugo ne uspije, ni rak ni alkoholizam, ni droga ni paraliza, kad sve to ne uspije, tada je posljednje pribježište ludilo.

Zbog toga, ludila ima više na Zapadu nego na Istoku gdje život još uvijek nije tako stresan. Ljudi su siromašni, ali žive bez stresa. Oni su tako siromašni da si ne mogu priuštiti stres. Tako su siromašni da si ne mogu priuštiti psihijatra ni psihoanalizu.

Ludilo je luksuz. Samo bogate zemlje mogu si ga dopustiti. To je jedna vrsta ludila kojeg su psiholozi svjesni: pad ispod racionalnog uma, skretanje u podsvjesno, ispuštanje

male svijesti koju imate. Ludilo nije na prvom mjestu - samo deseti dio vašeg uma je svjestan. Vi ste poput ledenjaka - jedna desetina je iznad površine, devet desetina je ispod površine. Devet desetina vašeg uma je podsvijest. Ludilo znači da ste ispustili jednu

desetinu uma koja je bila svjesna i zato je cijeli ledenjak sada zaronio ispod površine.

Ali postoji i druga vrsta ludila - i to se mora nazvati ludilom zbog sličnosti. Tu se stvari događaju iznad razine racionalnog uma. Jedno ludilo je ispod, a drugo iznad racionalnog uma. U oba slučaja racionalnost uma se gubi. U prvom slučaju zaranjate pod svijest, a u drugom se izdižete iznad svijesti. U oba slučaja običan um je izgubljen.

U prvom slučaju vi postajete potpuno nesvjesni, no u vama se ipak javlja izvjesni integritet. Vidite, u ludih ljudi postoji neki integritet, neka čvrstoća - oni su jedinstveni. Na ludog čovjeka možete računati. On nije dualan, on je posve jedinstven. Vrlo je konzistentan jer ima samo jedan um, a to je njegova podsvijest. Dualnost je nestala. U ludom čovjeku naći ćete i izvjesnu prostodušnost, on je poput djeteta. On nije lukav, ne može ni biti takav. Zapravo, on je morao poludjeti jer nije mogao biti lukav. On se ne može natjecati u lukavom svijetu. U ludom čovjeku ima jednostavnosti i čistoće.

Ako ste promatrali lude ljude, mogli ste se zaljubiti u njih. U njima postoji jedna vrsta zajedništva. Oni nisu podvojene ličnosti, nisu rastrgani, već jedinstveni. Naravno, oni su jedinstveni protiv stvarnosti, jedinstveni su u svom svijetu snova, u svojim iluzijama. U ludilu ima dosljednosti, nečega što je zajedničko, nema nikakve sumnje u to.

A isti je slučaj i s drugom vrstom ludila. Čovjek se vine iznad razuma, postaje potpuno svjestan, dolazi u stanje nad-svijesti. U prvom ludilu, jedan dio koji je bio svjestan postaje rastrgan na devet dijelova koji su nesvjesni. U ovom drugom ludilu, devet dijelova koji nisu bili svjesni počinju se pomicati prema gore i svi dolaze na svjetlo, iznad površine. Cijeli um postaje svjestan.

To je značenje riječi buddha: postati apsolutno svjestan. No i takav će čovjek izgledati kao lud jer će biti dosljedan, posve dosljedan. On će biti sjedinjen sa sobom više nego što to ijedan luđak može biti. Bit će posve cjelovit, individualan, doslovno osebujan - znači nedjeljiv. Neće imati nikakvih napuklina.

Dakle, oba slučaja izgledaju slično: luđak vjeruje, buddha je uvjeren. A povjerenje i vjerovanje izgledaju slično. Luđak je jedinstven, posve nesvjestan. Buddha je također jedinstven, ali potpuno svjestan. A jedinstvenost izgleda slično. Luđak je odbacio razum, rasuđivanje, um. Buddha je također odbacio rasuđivanje, razumnost i um. A to je slično, premda su to posve različiti polovi. Jedan je pao ispod razine ljudske prirode, drugi se uzdigao iznad ljudske prirode.

Moderna psihologija će ostati nepotpuna ako ne počne proučavati one luđake koji su posve svjesni. Ostat će nepotpuna, njezina će vizija ostati djelomična, a takva vizija je

vrlo opasna. Djelomična vizija je opasna, opasnija od laži jer vam daje osjećaj da imate

pravo.

Moderna psihologija mora učiniti kvantni skok, ona mora postati psihologija onih koji su potpuno svjesni. Mora se duboko spustiti u sufizam, hassidizam, u zen, tantru i jogu, u taoizam. Samo će tada biti prava psihologija. Riječ psihologija znači znanost duše. Psihologija to još nije, ona još nije znanost duše. Postoje dvije mogućnosti: ili se možete spustiti ispod razine sebe, ili se možete vinuti iznad sebe.

Postanite ludi poput Buddhe, Bahandina, Muhameda, poput Krista. Postanite  ludi poput mene. A ta ludost ima neizmjernu ljepotu, jer sve što je lijepo rođeno je iz toga ludila, sve što je poetično izranja iz toga ludila. Najveća iskustva života, najsilnije ekstaze života rođene su iz toga ludila. (38)

Tajna, Poglavlje 20

Na Zapadu psihoanaliza se razvila pod utjecajem Freuda, Adlera, Yunga i Wilhelma Reicha kako bi riješila probleme koji nastaju zbog ega, kao što su frustracije, sukobi, šizofrenija i ludilo. U usporedbi s vašim tehnikama meditacije, molim vas da objasnite doprinose, ograničenja i nepotpunosti sistema psihoanalize u rješavanju problema koji imaju svoj korijen u egu.

Prva stvar koju treba razumjeti jest ova: ni jedan problem koji ima korijen u egu, ne može se riješiti ako se ego ne transcendira. Problem možete odgoditi, možete u njega unijeti malo uobičajenosti, možete stvoriti nešto normalnosti, ublažiti problem, ali ne možete ga riješiti. Možete učiniti da čovjek u društvu funkcionira djelotvornije uz pomoć psihoanalize, ali psihoanaliza nikad ne rješava probleme. A kadgod se problem odgađa, kad se odmičete od njega, nastaje drugi problem. On jednostavno promijeni svoje mjesto, ali postoji i dalje. Prije ili kasnije, doći će do nove erupcije starog problema. Tada će biti teže odgoditi problem ili se odmaknuti od njega.

Psihoanaliza je privremeno olakšanje jer ona ne može shvatiti ništa što transcendira ego. Problem se može riješiti samo onda, ako se možete uzdići iznad njega. Ako to ne možete učiniti, onda ste vi problem. Tko će ga onda riješiti? Kako će ga itko riješiti? Tada ste vi problem, problem nije nešto odvojeno od vas.

Joga, tantra i ostale tehnike meditacije temelje se na drukčijem pristupu. One kažu da su problemi svuda oko vas, ali nikad ne kažu da ste vi problem. Vi možete transcendirati probleme, možete na njih gledati kao što gledatelj promatra dolinu s brežuljka.

Problem se može riješiti ako na njega gledate kao svjedok. Tada ste ga već napola riješili. Jer kad možete biti svjedokom problema, kad ga možete promatrati nepristrano, kad niste uključeni u njega, tada možete stajati po strani i promatrati ga. Sama jasnoća koja nastaje iz toga svjedočenja daje vam ključ rješenja, daje vam tajni ključ. A gotovo svi problemi nastaju zato jer nisu jasni pa ih ne možete razumjeti.

Nije vam potrebno rješenje, potrebna vam je jasnoća.

Problem koji se ispravno shvati je riješen jer problem nastaje kad ga um ne razumije. Vi sami stvarate problem jer ga ne razumijete. Zato osnovna stvar nije riješiti problem,

osnovno je stvoriti više razumijevanja. A ako postoji više razumijevanja, više jasnoće,

ako se s problemom možete suočiti nepristrano, ako ga možete promatrati kao da ne pripada vama, kao da pripada nekomu drugom, ako se možete odmaknuti od problema, samo tada ga možete riješiti.

Meditacija stvara odmak, ona vam daje perspektivu, vi se uzdižete iznad problema. Mijenja se razina svijesti.

Ako se obratite psihoanalizi, ostajete na istoj razini. Razina se ovdje nikad ne mijenja.

Vi se prilagođavate ponovno istoj razini. Vaša svijest, vaša sposobnost svjedočenja se ne mijenja. Kad se upuštate u meditaciju, uspinjete se sve više. Sada možete s visine gledati na svoje probleme. Oni su sada u dolini, a vi ste se popeli na brežuljak. Iz te perspektive, s te visine, svi problemi izgledaju drukčije. A što se udaljenost više povećava, vi postajete sposobniji da probleme promatrate kao da nisu vaši.

Zapamtite jedno: ako problem ne pripada vama, vi uvijek možete dati dobar savjet kako ga riješiti. Ali ako problem pripada vama, vi jednostavno ne znate što učiniti. Što se dogodilo? Problem je isti, ali sada ste vi upleteni u njega. Kad je to bio tuđi problem, vi ste na njega gledali nepristrano, iz udaljenosti. Svatko je dobar savjetnik drugomu, ali

kad se radi o vama, gubi se sva vaša mudrost, jer je i udaljenost izgubljena.

Netko je umro i obitelj pati. Vi možete dati dobar savjet. Možete reći da je duša vječna, možete reći da ništa ne umire, da je život vječan. Ali kad umre netko koga ste vi voljeli, koji vam je nešto značio, koji vam je bio blizak, intiman prijatelj, sada se vi udarate u prsa, plačete i jecate. Sada ne možete dati isti savjet sebi - da je život vječan, da nitko nikad ne umire. Sada je to apsurdno.

Zato zapamtite, kad savjetujete druge, možete izgledati glupo. Kad kažete nekomu kome je umro netko dragi, da je život vječan, taj će pomisliti da ste glupi i da mu pričate besmislice. On zna kako se čovjek osjeća kad izgubi nekoga koga je volio. Ni jedna filozofija ne može tu pružiti utjehu. On zna zašto vi to kažete - zato jer problem nije vaš.

Vi si možete priuštiti da budete mudri, on si to ne može priuštiti.

Meditacijom transcendirate svoje obično biće. U vama se formira jedno novo stajalište s kojega možete gledati na stvari na nov način. Stvara se udaljenost. Problemi postoje, ali sada su vrlo daleki. Kao da se događaju nekomu drugom. Sada sebi možete dati dobar savjet, ali nema potrebe za njim. I sama udaljenost učinila vas je mudrim.

Dakle, cijela tehnika meditacije sastoji se u stvaranju odmaka između problema i vas.

Onako kako sada stvari stoje, vi ste tako silno upleteni u vaše probleme da ne možete misliti ni kontemplirati, ne možete ih promatrati ni biti im svjedok.

Psihoanaliza   pomaže   samo   da   se   problemi   drukčije   razmjeste.   Ali   to                        nije

transformacija. To je jadno.

A druga stvar, u psihoanalizi vi postajete ovisni.

Potreban vam je stručnjak, stručnjak će sve učiniti.

Trebat će mu tri, četiri ili čak pet godina, ako je problem vrlo dubok, a vi ćete postati ovisnik - nećete se razvijati. Naprotiv, postajete sve ovisniji. Trebat ćete toga stručnjaka svaki dan, ili dva, tri puta tjedno. Kad jednom propustite da se susretnete s njim, osjećat ćete se izgubljeno. Ako prestanete s psihoanalizom, bit ćete izgubljeni. Psihoanaliza

postaje opojna, a vi postajete alkoholizirani.

Počnete ovisiti o nekomu, o nekomu tko je stručnjak. Možete mu pričati o svom problemu i on će ga riješiti. On će raspravljati o njemu, on će iz vas izvući korijene kojih niste ni svjesni. Ali to će učiniti on. Dakle, za rješenje će se pobrinuti netko drugi.

Zapamtite, od problema koji riješi netko drugi vi neće postati zreliji. Riješeni problem učinit će toga drugog zrelijim, a ne vas. Vi ćete vjerojatno ostati nezreli. I tada će se dogoditi ovo: kadgod se pojavi neki problem, vama će trebati savjet stručnjaka, neki profesionalni savjet. A ja mislim da čak ni psihoanalitičari ne postaju zreliji rješavanjem

vaših problema, jer i oni odlaze drugim psihoanalitičarima zbog savjeta. I oni imaju

svojih problema. Oni rješavaju vaše, ali ne mogu riješiti svoje probleme. I tu se radi o odmaku od problema.

Wilhelm Reich je nekoliko puta pokušavao doći na seanse psihoanalize kod Sigmunda Freuda. Ali Freud je to uvijek odbijao. A freudovci, pravi freudovci nikad nisu prihvatili njega kao stručnjaka, jer on sam nije se podvrgavao psihoanalizi.

Svaki psihoanalitičar odlazi nekomu drugom sa svojim problemima. To je tako i u liječničkoj profesiji. Ako oboli sam liječnik, on si ne može postaviti dijagnozu. On je tako blizu da se boji, zato će otići nekomu drugom. Ako ste kirurg, ne možete operirati sami sebe, zar ne? Nema odmaka. Teško je operirati vlastito tijelo. Ali jednako tako je teško ako vam je supruga bolesna i treba ozbiljnu operaciju - vi to ne možete učiniti jer će vam ruka drhtati. Bliskost je tako snažna da se vi bojite, ne možete biti dobar kirurg. Trebat će vam savjet, morat ćete pozvati drugog kirurga da operira vašu suprugu.

Što se dogodilo? Vi ste obavili mnoge operacije. A što se sada događa? Vi ne možete operirati svoje dijete ili suprugu jer je udaljenost premala, kao da je niti nema. Bez udaljenosti vi ne možete biti nepristrani. Dakle, psihoanalitičar može pomoći drugima, ali kad je on u nevolji morat će potražiti savjet nekoga drugog, morat će netko drugi obaviti psihoanalizu. I doista je čudno da čak i čovjek poput Wilhelma Reicha na kraju poludi. Ne možemo ni zamisliti da poludi netko tko ima visoko razvijenu svijest. Ili, možete li to zamisliti? A ako takav čovjek poludi, znači da ne nalazi izlaza iz svoje nevolje. Nezamislivo je da jedan takav čovjek poludi.

Pogledajte život Sigmunda Freuda, oca i osnivača psihoanalize. On je vrlo duboko raspravljao o tuđim problemima. Ali što se tiče svojih problema, nije riješio ni jedan. Ni jedan jedini svoj problem nije riješio. Njegov problem je bio problem i drugih ljudi - strah. Njegov problem je bila ljutnja, kao i kod drugih ljudi. On bi se tako naljutio da bi u ljutini pao u nesvijest, grčeći se. A taj je čovjek znao tako mnogo o ljudskom umu. No kad je on bio u pitanju, čini se da to njegovo znanje nije bilo korisno.

I Yung je zapadao u nesvjesno stanje kad je bio duboko zabrinut. On bi doživljavao žestok napadaj. U čemu je bio problem? U odmaku od problema. Oni su razmišljali o problemima, ali još nisu imali razvijenu svijest. Mislili su intelektualno, gorljivo, logično i nešto su zaključili. Katkad su ti zaključci možda bili ispravni, ali nije u tome stvar. Oni nisu razvijali svijest, ni u kom slučaju nisu postali nadljudi. A ako ne transcendirate ljudsku prirodu, ne možete riješiti problem.

Možete se samo prilagoditi problemu.

Zadnjih dana života Freud je rekao da je čovjek neizlječiv. I najviše čemu se može nadati jest to da može postojati kao prilagođeno biće. Nema druge nade. To je najbolje što može

postići. Freud kaže da čovjek ne može biti sretan. Najbolje što može učiniti jest da se pobrine da ne bude vrlo nesretan. I to je sve. Ali ne može biti sretan, ne može se izliječiti. Kakvo rješenje može izići iz takva stanja? To je rekao nakon četrdeset godina iskustva s ljudima. Zaključio je da se čovjeku ne može pomoći, da je on prirodno, po svojoj

ljudskoj prirodi jadan i da će ostati bijedan.

Ali na Istoku gdje postoji joga, vjeruju da se čovjek može promijeniti. Nije čovjek neizlječiv, već njegova svijest, koja je na najnižoj razini, stvara probleme. Razvijajte svijest, povećajte svijest pa će se problemi smanjiti. Oni postoje u ovakvom omjeru: ako postoji minimum svijesti,  postoji maksimum problema. Maksimum problema rezultat je minimuma svijesti. Ako postoji maksimum svijesti, problemi će biti minimalni.

Kod cjelovite svijesti problemi jednostavno nestaju. Upravo kao što se Sunce diže ujutro, i kapljice rose nestaju. Kad je svijest potpuna, nema problema jer kod takve svijesti, ni problemi ne mogu nastati. U najboljem slučaju, psihoanaliza može biti lijek, ali problemi će se i dalje javljati. Ona nije nikakva prevencija.

Meditacija se spušta dublje, ona će vas tako promijeniti da se problemi neće moći ni javiti. Psihoanaliza se bavi problemima, dok se meditacija bavi direktno s vama. Ona se uopće ne brine za probleme. Zato najveći istočnjački psiholozi Buddha, Mahavira i Krišna ne govore o problemima pa zapadni psiholozi misle kako je psihologija novi problem.

Upravo u prvoj polovini prošlog stoljeća Freud je znanstveno dokazao da podsvijest postoji. Buddha je o tom govorio prije dvadeset pet stoljeća. Ali on se nikad nije latio ni jednog problema jer, kao što je rekao, problemi su bezbrojni. Pokušate li riješiti svaki problem, nikad ih doista nećete moći riješiti. Riješite samog čovjeka, zaboravite problem.

Latite se čovjeka i pomozite mu da se razvije. Kako se on bude razvijao i postajao sve

svjesniji, problemi će sami od sebe otpadati, neće više biti potrebno brinuti se za njih.

Na primjer, neka je osoba šizofrenik, rastrgana je i podijeljena ličnost. Psihoanaliza će se baviti tom rastrganošću -kako da je učini korisnom, kako da prilagodi tog čovjeka da može funkcionirati, da može mirno živjeti u društvu. Psihoanaliza će se baviti problemom šizofrenije. Kad bi takav čovjek došao k Buddhi, Buddha ne bi govorio o njegovoj šizofreniji, već bi mu rekao: "Meditiraj, kako bi tvoje unutarnje biće postalo cjelovito. Kad se to dogodi, rastrganosti će nestati, ona će se raspršiti po periferiji." Rastrganost postoji, ali ona nije uzrok, već je samo posljedica. Negdje duboko u čovjeku postoji dualnost, a ta je dualnost prsnula na periferiji.

Vi i dalje betonirate tu napuklinu, ali unutarnja rastrganost ostaje. Tada će se prasak pojaviti negdje drugdje. Vi opet betonirate napuklinu i to se stalno ponavlja. Ako riješite jedan psihološki problem, odmah se javlja drugi.

To je u redu dok se odnosi na profesionalce jer oni se hrane time. Ali to ne pomaže.

Zapad će se morati vinuti iznad psihoanalize i ako ne dođe do razvijene svijesti, do unutarnjeg rasta čovjeka, do ekspanzije svijesti, psihoanaliza neće mnogo koristiti.

To se već događa i psihoanaliza je već zastarjela. Oštroumni mislitelji Zapada već

razmišljaju o tome kako da prošire svijest, a ne kako da riješe problem - kako da čovjek

postane budan i svjestan. To se već dogodilo, sjemenke su proklijale. Treba zapamtiti tu žestinu djelovanja.

Ja se ne bavim vašim problemima. Ima ih bezbroj i posve je beskorisno početi ih rješavati - jer vi ste ih stvorili, a ostali ste nedirnuti. Ako ja riješim jedan problem, vi ćete stvoriti deset novih. Vi ne možete biti poraženi, jer njihov kreator ostaje iza njih. I dok ja rješavam probleme, samo gubim energiju.

Ja ću odgurnuti u stranu vaše probleme, ja ću jednostavno prodrijeti u vas. Kreatora treba promijeniti. A kad se on promijeni, nestaje i problema s periferije. Sada nitko ne surađuje s njima, nitko ih ne pomaže stvarati, nitko ne uživa u njima. Možda će vam se to učiniti čudnim, ali zapamtite dobro da uživate u svojim problemima jer ste ih vi stvorili. Uživate u njima zbog mnogih razloga.

Cijelo čovječanstvo je bolesno. Postoje osnovni razlozi za to, na koje se nikad ne osvrćemo. Kadgod dijete oboli, ono privuče našu pozornost. No kad je zdravo, nikog ne privlači. Kad je dijete bolesno, roditelji pokazuju posebnu ljubav prema njemu, ili se barem pretvaraju da ga vole. No kad je s njim sve u redu, nitko se za njega ne brine.

Nitko ne misli da ga treba srdačno poljubiti ili zagrliti. Dijete nauči taj trik. A ljubav je

osnovna potreba, pozornost je glavna hrana. Djetetu je čak i potrebnija ta pozornost nego

mlijeko. Bez pozornosti, nešto će u njemu umrijeti.

Pozornost je energija. Kad vas netko ljubazno gleda, on vas svojim pogledom hrani, to je vrlo suptilna hrana. Zato svako dijete treba vašu pozornost, a vi mu to dajete samo kad je bolesno, kad postoje neki problemi. I zato, ako je djetetu potrebna neka ljubaznost, ono će stvarati probleme, kreirat će ih.

Ljubav je osnovna potreba. Vaše tijelo raste zbog hrane, ali duša se razvija ljubavlju. Ali vi možete dobiti ljubav samo ako ste bolesni, ako vas muči neki problem. Inače vam nitko ne šalje ljubav. Dijete nauči vaše metode pa počne praviti probleme. Uvijek kad je bolesno ili ima neki problem, svi su ljubazni prema njemu.

Jeste li ikad primijetili ovo: vaša se djeca mirno i tiho igraju kod kuće. I tada, odjednom, ako dođe neki gost, ona postanu odjednom problematična. To je zato jer se vi sada bavite s gostom pa djeca čeznu za vašom ljubaznošću. Njima je potrebna vaša pozornost, pozornost gosta, oni trebaju pozornost svih. Inače će nešto učiniti, izazvat će neku nevolju. To čine najprije nesvjesno, ali tada to ubrzo postaje obrazac. I kad odrastu, oni se i dalje tako ponašaju.

Istina je da kod žena devedeset devet posto njihovih mentalnih problema i bolesti nastaje zbog pomanjkanja ljubavi. Kad volite neku ženu, ona nema nikakvih problema. Kad se javi neki ljubavni problem, nastaju i mnogi drugi problemi. Vi čeznete za ljubaznošću. A psihoanaliza iskorištava tu potrebu za ljubaznošću jer psihoanalitičar je profesionalni davatelj te ljubaznosti. Vi odlazite k njemu, on je tu stručnjak. On vas jedan sat promatra s mnogo ljubavi. Štogod kažete, pa bila to i neka glupost, on vas sluša kao da propovijedate Vede. On vas nagovara da pričate sve više, bez obzira je li to važno ili ne, samo da rasteretite svoj um. I vi se osjećate tako dobro.

Znate da se devedeset devet posto pacijenata zaljubi u svoga psihoanalitičara. I velik je problem kako zaštititi taj odnos klijent-stručnjak jer prije ili kasnije taj se odnos pretvara u ljubavni odnos. Zašto? Zašto se pacijentica zaljubi u psihoanalitičara? Ili obratno: zašto

se pacijent zaljubi u ženu koja je njegova psihoanalitičarka? To je zato što im se prvi puta

ukazuje tako mnogo ljubaznosti.

Ispunjena je potreba za ljubavi.

Ako se ne promijeni vaše temeljno biće, ništa neće biti s rješavanjem problema. Vi imate beskrajni potencijal da stvorite nove probleme.

Meditacija je nastojanje da najprije postanete neovisni. A zatim da izmijenite sebe i kvalitetu svoje svijesti.

S novom kvalitetom svijesti problemi više ne postoje. Oni jednostavno nestanu. Na primjer - kad ste bili malo dijete, imali ste drukčiju vrstu problema. Kad ste postali stariji, ti su problemi jednostavno nestali. Ne možete se čak ni sjetiti svih problema iz svoga

djetinjstva. Jer vi ste narasli i ti su problemi nestali.

Kad ste bili malo stariji, imali ste drukčiju vrstu problema. Kad ostarite, i ti  će problemi nestati. Ne zato jer ste ih riješili - nitko ne može riješiti probleme, čovjek ih može samo prerasti. Kad ostarite, smijat ćete se vlastitim problemima koje ste nekad imali, koji su zahtijevali tako hitno rješenje, bili su tako razorni da ste mnogo puta razmišljali kako ćete se ubiti zbog njih. A sada, kad ste ostarjeli, jednostavno se smijete: kamo su nestali svi ti problemi? Jeste li ih riješili? Ne, vi ste ih jednostavno prerasli. Ti su problemi pripadali jednom razdoblju vašeg razvitka.

Slično se događa kad dublje uronite u svijest. Tada će problemi početi nestajati. Doći će jedan trenutak kad će vaša svijest biti tako razvijena da se problemi neće uopće više ni javljati. Meditacija nije analiza. Meditacija je rast. Ona se ne bavi problemima, nju

zanima ljudsko biće. (39)

Vrhovna doktrina, Poglavlje 13