Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

PROČITANO

588

PUTA

OD 14.01.2018.

TERAPIJA

TERAPIJA
Zašto je zagrljaj tako nevjerojatno djelotvorno terapeutsko sredstvo? Mislio sam da je to čistoća, dosjetljivost, analiza. Ali sve je to smeće u usporedbi s uzajamnim zagrljajem.

POGLAVLJE 9

TERAPIJA

Zašto je zagrljaj tako nevjerojatno djelotvorno terapeutsko sredstvo? Mislio sam da je to čistoća, dosjetljivost, analiza. Ali sve je to smeće u usporedbi s uzajamnim zagrljajem.

Čovjeku je potrebno da bude potreban. To je jedna od najosnovnijih njegovih potreba. Čovjek počne umirati kad se drugi prestane brinuti za njega. Ako prestane osjećati da je nekomu važan, barem nekomu, cijeli njegov život postane beznačajan.

Zbog toga je ljubav najsnažnija terapija. Svijetu je potrebna terapija jer mu nedostaje ljubavi.

U svijetu doista punom ljubavi, ne bi trebalo uopće biti potrebe za terapijom. Bila bi dovoljna ljubav, i više nego dovoljna. Zagrljaj je samo gesta ljubavi, topline, skrbi. I sam osjećaj topline koji struji iz druge osobe rastapa mnoge bolesti u vama, rastapa ego, hladan poput ledenjaka, a vi ponovno postajete dijete.

Psiholozi su sada vrlo svjesni činjenice da ako dijete ne grlimo i ne ljubimo, njemu će nedostajati jedna vrsta prehrane. Kao što tijelo treba hranu, duši je potrebna ljubav. Možete djetetu dati sve što mu je fizički potrebno, svu fizičku udobnost, no ako nema zagrljaja, ono neće izrasti u potpuno biće. Negdje duboko u sebi ostat će tužno, nezbrinuto, zapostavljeno, zanemareno biće. Njega su hranili, ali o njemu se nije nitko brinuo majčinski.

Opazilo se da ako dijete ne grlimo, ono se počinje skupljati u sebe, može čak i umrijeti, premda sve drugo ima. Što se tiče tijela, dijete ima sve potrebno, ali nije okruženo ljubavlju. Zato postaje izolirano i gubi dodir sa životom. Ljubav je prava veza sa životom, ljubav je sam naš korijen.

Za tijelo je apsolutno potrebno da dišete. Prestanete li disati, više vas nema. Na isti

način, ljubav je unutarnje disanje. Duša živi od ljubavi.

Analiza tu ne može pomoći, dosjetljivost i čistoća, znanje i učenost ne mogu tu ništa učiniti. Možete znati sve o terapiji, možete biti stručnjak, ali ako ne poznajete umijeće ljubavi, ostajete tek na površini čudotvornosti terapije.

Onog trenutka kad počnete nešto osjećati za pacijenta, za onoga tko pati... u jednom od

stotinu slučajeva, devedeset ljudi pati u osnovi zbog toga što nisu voljeni. Ako počnete osjećati potrebu da zavolite pacijenta i ako sprovedete u djelo tu svoju potrebu, pojavit će se gotovo čudesna promjena u stanju pacijenta. Ljubav je sigurno jedan od najboljih terapijskih fenomena.

Sigmund Freud se toga vrlo bojao tako da – zagrljaj nije uopće dolazio u obzir - on

nije bio spreman suočiti se s pacijentom, jer slušajući o njegovoj bijedi, o njegovim morama, on bi mogao početi osjećati sažaljenje prema pacijentu. Njegove bi se oči možda mogle ovlažiti od suza koje bi počele teći, ili bi možda u nekom nesmotrenom trenutku mogao uhvatiti ruku pacijenta.


On se tako mnogo bojao bilo kakvoga ljubaznog odnosa između pacijenta i terapeuta, da je izmislio jedan poseban način obrade pacijenta: pacijent je morao leći na kauč, a psihoanalitičar je sjeo iza njega, kako ne bi gledali jedan drugom u lice, kako se ne bi stvorilo prijateljstvo, kako se ne bi pojavio nikakav odnos među njima.

Zapamtite jednu stvar - ljubav raste kad partneri gledaju jedan drugoga. U životinja ne može biti ljubavi jer oni za vrijeme ljubavnog odnosa nisu okrenuti jedan prema drugom, zato među njima nema ni prijateljstva ni srodnosti. Kad završe sa seksualnim odnosom, oni odu svaki svojim putom - odvojeni jedan od drugoga. Čak se ne zahvale niti se pozdrave. Životinje nisu sposobne stvoriti prijateljstvo, obitelj, društvenu zajednicu zbog jednostavnog razloga - za vrijeme seksualnog odnosa, oni ne gledaju jedan drugom u lice, njihov je odnos gotovo mehanički. U njemu nema ljudskog elementa.

Čovjek je stvorio golemi prostor za sve vrste odnosa zbog jednostavnog razloga jer je on jedina životinja koja se u ljubavnom odnosu suočava sa svojim partnerom. Tada oči počinju komunicirati, a izraz lica postaje suptilni jezik. Tada su vidljive promjene raspoloženja i emocija - radost, ekstaza, sjaj orgazma -  i tako se razvija intimnost.

Intimnost je potrebna, ona je temeljni uvjet.

Zbog toga je dobro ljubiti se na svjetlu, ne po mraku - barem mora postojati slabo svjetlo, bar svjetlo svijeće. Ljubiti u mraku je animalno, to znači da izbjegavate suočiti se s partnerom. Tu strategiju treba izbjegavati.

Sigmund Freud se silno bojao ljubavi, bojao se vlastite potisnute ljubavi. Bojao se da se ne uplete u neke mreže, u neke teškoće. Želio je biti izvan svega, nije se želio upuštati ni u kakve odnose s nekim drugim, da ne bi postao dio njegove nutrine, da ne zaroni u

duboke vode, već da ostane samo znanstveni promatrač koji je izvan svega, nevezan,

hladan, dalek. On je želio stvoriti znanost od psihoanalize. Ali psihoanaliza nije znanost,

i nikad neće ni biti znanost. Ona je umijeće, mnogo je bliža ljubavi nego logici.

A pravi psihoanalitičar neće izbjegavati da se duboko upusti u nutrinu pacijenta - on će riskirati. I jest riskantno ući u problematične vode. Možda se i sami utopite - napokon, i vi ste čovjek! Možete upasti u neke probleme i zamršenosti. Možda stvorite i vlastite probleme. Ali taj rizik treba podnijeti. Zbog toga volim Wilhelma Reicha. On je čovjek koji je transformirao lice cijele psihoanalize - na taj način što se upustio u probleme pacijenta. On je odbacio kauč, napustio je tu nevezanu rezerviranost. On je mnogo revolucionarniji od Sigmunda Freuda koji je ostao tradicionalan, jer se bojao vlastitih potisnutih osjećaja.

Ako se ne bojite tih osjećaja možete silno mnogo pomoći. Ako se ne bojite vlastite podsvijesti i barem malo ste riješili svoje probleme, možete mnogo pomoći ako se zainteresirate za svijet pacijenta tako što postanete sudionik radije nego promatrač.

Zapravo, budući da i psihoanalitičari imaju vlastitih problema, katkad i više od samog pacijenta, može se razumjeti strah Sigmunda Freuda. Što se mene tiče, volio bih kategorički ustvrditi: ako osoba nije doista svjesna i prosvijetljena, ne može biti pravi, autentični terapeut.

Samo Buddha bi mogao biti pravi terapeut jer on nije imao nikakvih zaostalih problema. On je mogao zaroniti u tuđe probleme i stopiti se s pacijentom. Zapravo, za njega pacijent opće nije ni bio pacijent.


To je razlika u odnosu koji postoji između pacijenta i njegova terapeuta i odnosa koji postoji između učenika i učitelja. Učenik nije pacijent, učenik je drago biće, voljeno. Učitelj nije samo promatrač, on postaje sudionik. Oni su izgubili svoje odvojene entitete, postali su jedno i ta jednost im pomaže.

Zagrljaj je samo gesta jednosti - čak i ta gesta pomaže.

I zato imate pravo. Vi pitate; "Zašto je zagrljaj tako nevjerojatno djelotvorno terapeutsko sredstvo?" A ono jest djelotvorno, a samo je gesta. Ako je istinita, a ne samo gesta, već je i vaše srce u tom zagrljaju - zagrljaj može postati čudotvorno sredstvo, može postati čudo, može transformirati cijelu situaciju u jednom času.

Nekoliko stvari treba razumjeti. Jedna stvar je ova: ideja da dijete umire, a čovjek postaje adolescent, tada adolescent umre, a čovjek postaje mladić. Tada i mladić urare i on postaje čovjek srednjih godina. I tako dalje. Ta ideja je pogrešna. Dijete nikad ne umire. Dijete je ondje, ono je uvijek ondje, prekriveno drugim iskustvima, ogrnuto adolescencijom, mladošću, srednjom dobi i tada starošću - ali dijete je uvijek ondje.

Mi smo poput crvenog luka, sloj na sloju, ali ako gulite luk, uskoro ćete pronaći svježije slojeve u njemu. Idete li dublje, naći ćete sve više svježih slojeva. Isto je i s čovjekom: uđete li duboko u njega, uvijek ćete pronaći prostodušno dijete, a dodirnuti to prostodušno dijete - to je terapija.

Zagrljaj nam daje neposredan kontakt s djetetom. Ako nekoga zagrlite toplo i s ljubavlju, ako to nije samo impotentan pokret, već značajna, važna, istinska gesta, ako vaše srce teče kroz njega, vi odmah dolazite u dodir s djetetom, s prostodušnim djetetom. A prostodušno dijete čak i na trenutak takvog suočavanja osjeća strašnu razliku jer ono dijete je uvijek zdravo i cjelovito, nepodmitljivo. Stigli ste do najdublje srži neke osobe kamo nije nikad stigla pokvarenost, stigli ste do djevičanske srži, a dovoljno je ako samo u toj djevičanskoj srži zakuca opet život. Tako ste započeli proces izlječenja.

Svako dijete je tako živo, tako puno veselja, da ga njegova vlastita životnost čini

zdravim.

Kad biste mogli dotaknuti dijete u pacijentu na bilo koji način - a zagrljaj je jednostavno jedna od najvažnijih stvari ...

Analiza je sredstvo uma, zagrljaj je sredstvo srca. Um je uzrok svih bolesti, srce je uzrok svih izlječenja.  (35)

Divlje guske i voda, Poglavlje 4

Čovjek ulazi u ured psihijatra...

Čovjek ulazi u ured psihijatra i kaže: "Doktore, poludjet ću. Stalno mislim da sam zebra. Svaki puta kad se pogledam u zrcalo, cijelo moje tijelo je pokriveno  crnim crtama."

Psihijatar ga pokušava smiriti: "Polako, polako," kaže on. "Smirite se! Idite kući i uzmite ove tablete, dobro se naspavajte i siguran sam da će crne crte posve nestati,."

Jadan čovjek ode kući i vrati se za dva dana.

"Doktore, osjećam se odlično. Imate li nešto protiv bijelih crta?"

Problem se dakle nastavlja.


Jednom se dogodilo da su mi doveli nekoga ludog mladića. Mladi čovjek patio je od ideje da su muhe ušle u njegovo tijelo kroz nos i usta dok je spavao i da unutra zuje. Bio je u velikoj nevolji. Okretao bi se ovako i onako, nije mogao ni sjediti uspravno zbog onih zujećih demona u sebi. Nije mogao ni spavati. Bio je u neprestanoj agoniji. Što učiniti s tim čovjekom? Zato sam mu rekao: "Lezite na krevet, dobro se odmorite deset minuta i onda ćemo učiniti sve što je moguće."

Pokrio sam ga plahtom kako ne bi vidio što se događa i rastrčao se po cijeloj kući da uhvatim nekoliko muha. To je bilo teško jer to nikad prije nisam radio, ali moje iskustvo u hvatanju ljudi mi je pomoglo.

Nekako sam uhvatio tri muhe. Stavio sam ih u bocu, donio ih do čovjeka, učinio nekoliko hokus-pokus pokreta nad njim, zatim mu rekao da otvori oči i pokazao mu bocu.

Pogledao je bocu i rekao: "Da, uhvatili ste neke, ali samo one manje. Velike su još uvijek ondje, a one su tako velike!" Sada je postalo zaista teško. Odakle da nabavim tako velike muhe? On je rekao: "Vrlo sam vam zahvalan. Bar ste me riješili manjih muha, ali one velike su doista velike."

Ljudi idu i dalje. Ako im pomognete s jedne strane, oni će vam donijeti isti problem s

druge strane - kao da za to postoji duboka potreba. Pokušajte to shvatiti.

Vrlo je teško živjeti bez problema, to je gotovo ljudski nemoguće. Zašto? Jer problem vas razonođuje. Problem vas zaokuplja. Vi ste zaposleni bez posla. Kad ne bi bilo problema, ne biste mogli prionuti uz periferiju vašeg bića. Progutao bi vas centar. A

centar vašeg bića je prazan. On je poput središta kotača. Cijeli se kotač okreće oko

praznog središta. Vaša najdublja srž je prazna, ona je ništa, sliči ambisu, praznini. Vi se bojite te praznine i zbog toga se svi priljubljujete uz obod kotača, ili u najboljem slučaju, ako ste malo hrabriji, vi i dalje prianjate uz žbice, ali nikad se ne primičete središtu. Počnete se osjećati uplašeno i nesigurno.

Problemi vam pomažu, neki problem koji treba riješiti. Kako ući u problem? Ljudi dolaze k meni i kažu: "Želim ući u problem, ali imam problema." Oni misle da zbog problema ne mogu riješiti problem. No upravo je suprotno: zato jer ne žele ući u sebe, ljudi stvaraju probleme.

Neka ovo iskustvo uđe duboko u vas, što dublje: svi vaši problemi su izmišljeni.

Ja i dalje odgovaram na vaše probleme samo zato jer sam pristojan. Svi su problemi izmišljeni, beznačajni su u svojoj osnovi, ali vam pomažu da izbjegnete sebe. Oni vas razonođuju. Pitate se, kako čovjek može ući u sebe? Ima tako mnogo problema koji se moraju najprije riješiti. Ali čim se jedan problem riješi, odmah se drugi napuše. I ako gledate, ako promatrate vidjet ćete da drugi problem ima istu kvalitetu kao i prvi. Pokušate li ga riješiti, odmah se javlja treći, odmah je nadomješten. Ispričat ću vam jednu anegdotu.

Psihijatar: "Vi tinejdžeri ste opasni. Nemate nikakva osjećaja odgovornosti. Zaboravljate materijalne stvari,  mislite  na druge stvari, na znanost, matematiku i slično. Kako vi stojite s matematikom?"

Pacijent: "Ne baš dobro."


"Dat ću vam jedan test koji se odnosi na vašu informaciju o činjenicama. Recite mi

jedan broj."

"Royal 34 - 47. To je trgovina u kojoj radi moja djevojka."

"Neću telefonski broj! Dajte mi običan broj."

"Dobro! 37"

"To je već bolje. A sada još jedan, molim vas."

"Još jedan." "37."

"Lijepo, lijepo. Vidite, vaš um može ići i u drugim pravcima ako želite."

"Točno! 37-22-37! Bože, kakva cifra!"

A sada se vratimo na prijateljicu. Ako ne izmišljate problem kroz telefonski broj, tada to činite preko cifre. To se tako ponavlja u nedogled. Pogledajte ono što je bitno. Zašto na prvom mjestu želite stvoriti probleme? Jesu li to doista problemi?

Jeste li postavili sebi najvažnije pitanje? jesu li to stvarni problemi, ili ih vi stvarate i naviknuli ste se stvarati ih? I vi ste u njihovu društvu i osjećate se osamljeni kad nema problema. Čak biste voljeli biti jadni, ali ne biste voljeli biti prazni. Ljudi čak prianjaju uz svoje jade, ali nisu spremni postati prazni.

Vidim to svaki dan. Dolazi bračni par koji se godinama svađa. Kažu da se bore već petnaest godina. U braku su petnaest godina i sve to vrijeme proveli su svađajući se. Jedan drugome daruju samo pakao. Zašto se ne rastanete, zašto se držite nevolje? Ili se promijenite, ili se rastanite. Kakva smisla ima gubiti cijeli život uzalud? Ali meni je jasno što se događa.

Oni nisu spremni ostati sami. Barem im nevolja čini društvo. A sada ne znaju, ako se rastanu, kako će urediti svoj život. Prilagodili su se posebnom obrascu neprestanog sukoba, ljutnje, zanovijetanja, borbe i nasilja. Naučili su sve trikove. Ne znaju kako se ponašati u drugoj situaciju, možda s nekim drugim, s drukčijom osobom. Kako biti s nekim drugim? Oni ne znaju ništa drugo. Naučili su poseban jezik nevolje. Sada u tome vide umijeće, djelotvornost. Nastaviti s drugom osobom, značilo bi početi ponovno iz početka. Nakon petnaest godina istog posla, čovjek se počne bojati promijeniti posao.

Čuo sam da je neka velika filmska zvijezda došla psihijatru i rekla mu: "Nemam talenta za glazbu ni za glumu. Nisam prekrasan ni lijep. Moje je lice ružno, a moja osobnost jad i bijeda. Što da radim?" A on je poznati glumac.

Psihijatar mu je odgovorio: "Zašto ne prestanete glumiti? Ako mislite da nemate glumačkog talenta ni genijalnosti, da to nije posao za vas, zašto jednostavno ne prestanete to raditi?"

A glumac se začudio: "Što? Nakon što sam to radio preko dvadeset godina i postao

gotovo poznata zvijezda?"

Vi investirate i u svoje nevolje. Gledajte, kad jedan problem nestane, samo promatrajte, pravi problem će se odmah premjestiti na nešto drugo. To izgleda kao da zmija mijenja staru kožu, ali zmija ostaje. ("Zašto?" je zmija. Bila je upletena u vaš plač. Sada je plač prestao i vi se smijete. Zmija je kliznula iz stare kože. Sada se javlja problem: Zašto? Možete li zamisliti život bez jednoga "Zašto?")


Zašto život pretvarate u probleme? Život je tako nevjerojatno prekrasan, zašto ga ne živjeti upravo sada? Plač, i to je gesta života. I smijeh je gesta života. Katkad ste tužni, i to je gesta života, raspoloženje. Prekrasno! Katkad ste sretni i kipite od radosti i pokreta. I to je dobro i prekrasno. Prihvatite sve što se dogodi, pozdravite to, ostanite s tim. Polako ćete uvidjeti da ste napustili običaj postavljanja pitanja i stvaranja problema u životu.

A kad ne stvarate probleme, život vam otkriva sve svoje misterije. Ali se nikad ne otvara pred osobom koja i dalje postavlja pitanja. Život je spreman otkriti vam se, ako od njega ne stvarate probleme. No ako to činite, i sam taj vaš čin zatvara vam oči i vi postajete agresivni u odnosu na život.

To je razlika između znanstvenog i religioznog napora, znanstvenik sliči agresivnom čovjeku koji pokušava ukrasti istinu od života, prisiljavajući ga da izrazi tu istinu. Čini to gotovo s puškom u ruci, postavljajući životu pitanja.

Religiozan čovjek jednostavno popušta životu, on plovi s njim. A život mu otkriva mnoge stvari koje neće nikad otkriti znanstveniku. Znanstvenik će uvijek skupljati mrvice koje padnu sa stola. Znanstvenika neće nitko nikad pozvati kao gosta.

Oni koji žive život, pozdravljaju ga i prihvaćaju ga veselo bez ikakvih pitanja, ali s

povjerenjem, oni postaju gosti. (36)

Joga, znanost duše, Svezak 9, Poglavlje 6

Što je neuroza i koji je lijek protiv nje?

U prošlosti neuroza nikad nije bila epidemija, kao što je sada. Ona je danas postala gotovo normalnim stanjem ljudskog uma. To treba shvatiti.

Prošlost je bila duhovno zdravija, a to je bilo zato jer um nije bio hranjen s tako mnogo stvari istovremeno. Um nije bio pretovaren, a ono što ostane neasimilirano, stvara neurozu. To je isto kao da vi nastavljate jesti i prejedati se. Ono što tijelo ne može probaviti, pokazat će se kao otrov. A manje je važno što jedete, nego što čujete i vidite. Svakog trenutka vi i dalje preko vaših očiju, ušiju i osjetila primate tisuću i jednu stvar. A ne postoji vrijeme za posebnu asimilaciju. Kao da čovjek neprestano sjedi za stolom i jede, jede dvadeset četiri sata na dan.

To je stanje modernog uma - on je pretovaren, opterećuje ga tako mnogo stvari. Nije nikakvo čudo što se on slomi. Postoji granica svakog mehanizma. A um je najsuptilniji i najosjetljiviji mehanizam.

Zaista zdrav čovjek je onaj koji koristi pedeset posto svoga vremena da asimilira svoja iskustva. Pedeset posto akcija, pedeset posto mirovanje - to je prava ravnoteža. Pedeset posto razmišljanja, pedeset posto meditacije - to je lijek.

Meditacija nije ništa drugo nego vrijeme kad se vi potpuno opuštate, kad zatvarate sva vrata i sva svoja osjetila vanjskim poticajima, nestajete sa svijeta, zaboravljate svijet kao

da on više ne postoji - nema novina, radija ni televizije, nema ljudi.

Vi ste sami u vašem najdubljem biću, opuštate se, vi ste kod kuće.

U tim trenucima, sve što je bilo akumulirano, asimilira se. Ono što je bezvrijedno, odbacuje se. Meditacija funkcionira poput mača s dvije oštrice: s jedne strane ona asimilira sve što je hranjivo, a odbija i odbacuje sve što je bezvrijedno.


Ali danas je meditacija nestala sa svijeta. U prošlosti ljudi su bili prirodno meditativni. Život je bio jednostavan, ljudi su imali dovoljno vremena da samo sjede i ne rade ništa. Ili da gledaju zvijezde, promatraju drveće, ili slušaju ptice. Ljudi su imali intervale duboke pasivnosti. U takvim trenucima postajete zdraviji i cjelovitiji.

Neuroza znači da nosite takav teret u umu da umirete pod njim. Ne možete se kretati. Ne dolazi u pitanje da vaša svijest leti. Vi ne možete ni puzati - teret je tako težak. I on se svakog časa povećava. Prirodno je da se slomite.

Treba razumjeti nekoliko stvari. Neuroza sliči mišu koji stalno istražuje bezizlazni položaj, a nikad ništa ne nauči. Da, ne naučiti, to je neuroza. To je prva definicija. Vi i dalje istražujete bezizlaznu situaciju.

Ljutiti ste. Koliko puta ste se naljutili? I koliko ste se puta pokajali što ste se ljutili?

Ipak, ako ćete biti stimulirani, vaša će reakcija biti opet ista. Ništa niste naučili. Bili ste pohlepni i pohlepa vam je stvorila sve više problema. Vi znate da pohlepa nije još nikom donijela sreću. Ali vi ste i dalje pohlepni, i dalje nastavljate s pohlepom, ništa niste naučili.

Neurozu stvara nesposobnost da se nešto nauči. To je neuroza.

Učenje znači asimilaciju. Vi nešto pokušate i tada otkrijete da to nema smisla. Tada to ostavite, okrenete se u drugom smjeru i pokušate drugu alternativu. To je mudro. To je inteligentno. Neuroza je kad lupate glavom o zid ondje gdje znate savršeno dobro da ne postoje vrata.

Ljudi postaju sve više neurotični jer i dalje istražuju bezizlazni položaj, istražuju ono što nema smisla. Čovjek koji je sposoban naučiti, nikad ne postaje neurotičan, on to ne može postati. On odmah vidi kad se nađe pred zidom. I tada napušta cijelu ideju. Počinje se kretati u drugom smjeru. Dostupne su i druge alternative. Nešto je naučio.

Za Edisona se priča kako je radio jedan pokus bez uspjeha sedam stotina puta. Njegovi su suradnici postali očajni. Tri godine su bile izgubljene, a on je i dalje pokušavao nove alternative. Svakog se jutra pojavio s velikim entuzijazmom - s istim entuzijazmom kao i prvog dana. I tri godine su uzalud prošle.

Jednog dana okupili su se njegovi suradnici i rekli mu: "Mi ne vidimo nikakva smisla u svemu tomu. Nismo uspjeli sedamsto puta. Vrijeme je da prekinemo s pokusom." Kažu da je Edison odgovorio: "Što kažete - niste uspjeli? Naučili smo da je sedamsto alternativa bilo pogrešno. To je veliko iskustvo. Danas neću pokušati isti pokus, pronašao sam nešto drugo. Približili smo se istini. Koliko loših alternativa ima? Mora da postoji neka granica. Ako postoji tisuću lažnih alternativa, tada smo sedamsto njih već prošli, a ostalo ih je samo još tri stotine. I tada ćemo stići do pravog smisla."

To je učenje. Kad učini jedan pokus i kad vidi da on nema smisla, kad pokuša alternativu i opet bez rezultata, mudar čovjek se zaustavlja. Budala pokušava i dalje. Budala to zove upornošću i kaže: "Radio sam to jučer pa ću i danas. A radit ću to i sutra." On je tvrdoglav, svojeglav On kaže: "Kako to mogu ostaviti? Tako sam mnogo investirao u to. Ne mogu to promijeniti." Tada i dalje uporno radi isto i cijeli njegov život je uzaludan. I kako se smrt približava, on postaje očajan, bespomoćan. Duboko u sebi on savršeno dobro zna da neće uspjeti. Tako mnogo puta nije uspio i još uvijek pokušava istu stvar, a ništa nije iz toga naučio. To stvara neurozu.


Čovjek koji je sposoban učiti nikad neće postati neurotik. Učenik nikad neće postati neurotik. Učenik znači onaj koji je sposoban učiti. Nikad nemojte postati obrazovani, uvijek budite dio procesa učenja.

Obrazovanost tjera ljude u neurozu. Nije slučajno da profesori, filozofi, psihijatri i učenjaci lako polude. Oni su naučili i stigli do zaključka da se nema više što naučiti. Onog časa kad odlučite da nemate više što naučiti, prestajete rasti.

Kad prestanete rasti, počinje neuroza. To je druga definicija.

Očito je da je svijet u prošlosti bio drukčiji. Poticajima što ih sada dobivamo u jednom danu, prije šest stotina godina trebalo je šest tjedana da dođu do nas. Šest tjedana vrijedne poticaje i informacije mi dobivamo u jednom danu - sada je oko četrdeset puta jači pritisak da se nešto nauči i adaptira. Moderan čovjek mora biti sposoban da uči više nego

ikad prije jer sada ima više toga za naučiti.

Moderan čovjek mora postati sposoban da se svakog dana prilagodi novim situacijama jer se svijet mijenja tako brzo. To je velik izazov.

Velik izazov, ako se prihvati, mnogo će pomoći u širenju svijesti. Moderan čovjek će postati ili potpuno neurotičan, ili će se transformirati zbog samog pritiska. Ovisi o tome kako to uzmete. jedno je sigurno: nema povratka na staro. Vanjski utjecaji će se i dalje sve više povećavati. Dobivat ćete sve više informacija i život će se mijenjati sve bržim i bržim ritmom. I vi ćete morati biti sposobni naučiti, prilagoditi se novim stvarima.

U prošlosti čovjek je živio u gotovo statičnom svijetu. Sve je bilo statično. Vi ste napuštali svijet točno onako kako je to činio i vaš otac. Niste ništa mijenjali. Ništa nije bilo promijenjeno. Niti se postavljalo pitanje da se previše nauči. Bilo je dovoljno malo

znanja. Tada ste u umu imali prostora, praznog prostora što je pomagalo ljudima da

ostanu zdravi. Sada više nema praznog prostora, osim ako ga vi ne stvorite hotimično.

Danas je meditacija potrebna više nego ikad prije. Potrebna je tako mnogo da je to gotovo pitanje života i smrti.

U prošlosti ona je bila luksuz, za nju su se zanimali samo neki ljudi - Buddha, Mahavira, Krišna. Drugi ljudi su bili prirodno tihi, prirodno sretni i zdravi. Nije im bilo potrebno razmišljati o meditaciji, oni su meditirali na podsvjesni način. Život je bio tako tih, odvijao se tako polako da su se čak i najgluplji ljudi mogli prilagoditi. Sada je

promjena tako strahovito brza, sve je tako brzo da se čak i najinteligentniji ljudi osjećaju

nesposobnima da se prilagode takvom životu. Život je drukčiji svakog dana i vi morate ponovno učiti - morate učiti uvijek iznova.

Sada ne možete nikad prestati učiti, učenje je postalo proces dug kao život.

Morat ćete učiti do same smrti, jedino tako možete ostati zdravi, možete izbjeći neurozu. A pritisak je velik, četrdeset puta veći.

Kako se opustiti pri tom pritisku? Morat ćete ući svojevoljno u trenutke meditacije. Ako čovjek ne meditira bar jedan sat dnevno, neuroza neće biti slučajna, već će je čovjek sam stvoriti.

Jedan sat dnevno čovjek treba nestati iz svijeta i ući u sebe. Jedan sat mora biti tako sam da ništa ne prodire u njega - ni sjećanje ni misao, ni imaginacija. Jedan sat bez zadovoljstva u njegovoj svijesti i to će ga pomladiti, to će ga osvježiti. To će osloboditi


nove izvore energije u njemu i on će se vratiti u svijet mlađi, svježiji, sposobniji da uči, s više zadivljenosti u očima, s više strahopoštovanja u srcu - bit će ponovno dijete.

Taj pritisak da uči i stari običaj da ne uči čini ljude ludima. Moderni um je zaista pretovaren, nije mu dano vrijeme da provari stvari, da ih asimilira u svoje biće. Ovdje nastupa meditacija i postaje važnija nego ikad prije.

Ako umu ne damo priliku da se odmori u meditaciji, mi gušimo sve poruke koje neprestano u njega cure. Mi odbijamo učiti - kažemo da nemamo vremena. Tada se poruke počnu gomilati. Ako nemate dovoljno vremena da poslušate poruke koje vaš um neprestano prima, one se počnu gomilati - kao što se spisi gomilaju na vašem stolu jer nemate dosta vremena da ih pročitate i odgovorite na njih. Upravo tako i vaš um postaje pretrpan - ima tako mnogo spisa koje morate pregledati, tako mnogo pisama pročitati, odgovoriti, ima tako mnogo izazova koje treba prihvatiti, suočiti se s njima.

Čuo sam ovo:

Mulla Nasruddin je jednog dana rekao: "Ako se danas dogodi nešto loše, neću imati bar tri mjeseca vremena pogledati o čemu se radi. Tako mnogo loših stvari se već dogodilo danas, neću imati vremena bar tri mjeseca da pogledam što je to."

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba
MAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinu

DUHOVNOST U STUDENOM...

STUDENI...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    Danas je Međunarodni dan tolerancije, pa poradimo malo na tome. Lp

    16.11.2024. 03:29h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je martinje povodom tog dana želimo sretan imendan svim Martinama I Martinima!

    11.11.2024. 08:14h
  • Član bglavacbglavac

    Vrijeme leti, sve je hladnije, želim vam ovu nedjelju toplu i radosnu. Lp

    10.11.2024. 09:09h
  • Član iridairida

    Edine, ti se tako rijetko pojaviš, pa ne zamjeri ako previdimo da si svratio, dobar ti dan!

    30.10.2024. 12:33h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobro veče.

    28.10.2024. 22:30h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Blagoslovljenu i sretnu nedjelju vam želim. Lp

    13.10.2024. 08:02h
  • Član iridairida

    Dobro nam došao listopad...:-)

    01.10.2024. 01:57h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

NASILNOST TERAPIJA - nastavak