7. TEOLOGIJA I LOGOTERAPIJA

Religija je fenomen u čovjeku, u pacijentu, fenomen poput drugih fenomena s kojima se logoterapija susreće; u načelu, religiozna i nereligiozna egzistencija za logoterapiju su koegzistentni fenomeni, i obvezna je na neutralno držanje prema njima. Logoterapija je, naime, jedan od smjerova psihoterapije, a nju smiju prakticirati - barem prema austrijskom zakonodavstvu -

jedino liječnici. Ako dakle ni zbog kojega drugog razloga, logoterapeut treba - zato što je kao liječnik položio hipokratsku zakletvu - svoju logoterapijsku metodu i tehniku primjenjivati na svakog bolesnika... bio on vjernik ili ne; i obratno, primjenjivati je može svaki liječnik... bez obzira na njegov osobni svjetonazor. Drugim riječima, za logoterapiju religija može biti samo predmet - a ne stajalište. Nakon tog određenja logoterapije unutar medicine pokušat ćemo ju sada razgraničiti prema teologiji.

Cilj je psihoterapije duševno ozdravljenje, a cilj religije spas duše. Koliko su ti ciljevi međusobno različiti, može se vidjeti i po tome što će se svećenik - u nekim okolnostima - boriti za spas bolesnikove duše svjestan opasnosti da bolesnika može uvaliti u još veće emocionalne napetosti; neće ga od njih poštedjeti jer svećeniku nije primarni i iskonski motiv psihohigijenski. "Religija je više od lijeka protiv psihosomatskih želučanih čireva", kako je šaljivo primijetio jedan američki isusovac. No premda se religija, po svojoj primarnoj intenciji, tako malo trudi i brine za duševno zdravlje ili sprečavanje bolesti, ipak se može dogoditi da ona - po svojim rezultatima, a ne po svojim intencijama!

-     psihohigijenski pa i psihoterapijski bude djelotvorna, i to stoga što čovjeku na neusporediv način pruža nutarnju sigurnost i usidrenost u transcendentnom, u apsolutnom. Sličan nenamjeravani učinak možemo zabilježiti i u psihoterapiji: ima slučajeva da pacijent u tijeku psihoterapije ponovno otkrije davno zatrpane izvore prave, nesvjesne, potisnute religioznosti. Kad se to dogodi, nije opravdano da terapeut sebi pripisuje zasluge jer taj učinak nije tražen... osim ako se terapeut

s pacijentom susretne na zajedničkom vjerskom tlu pa nastupa, tako reći, iz "personalne unije", ali tada među njima nije odnos terapeut pacijent, nego čovjek-čovjek.

Očito je da ciljevi psihoterapije i religije ne stoje na istoj razini: razina duševnog ozdravljenja sasvim je različita od razine spasa duše. Dimenzija religioznosti viša je i obuhvatnija od dimenzije na kojoj se nalazi psihoterapi- ja. I proboj u tu višu i obuhvatniju dimenziju ne događa se na razini znanja (i znanosti), nego na razini vjere.

Želimo li odrediti odnos između ljudske i božanske dimenzije, možemo se poslužiti poredbom zlatnog reza: u njemu se manji dio neke cjeline odnosi prema većemu kao veći dio prema samoj cjelini. Nešto slično nalazimo u odnosu između životinje i čovjeka te između čovjeka i Boga. Kako je poznato, životinja živi u okolini koja pri-

pada njezinoj vrsti, dok čovjek "posjeduje svijet" (Max Scheler); ali i čovjekov se svijet odnosi prema nadsvijetu isto kao životinjski svijet prema čovjekovu svijetu. To znači: kao što životinja nije kadra iz svoga kruga razum- jeti čovjeka i njegov svijet, isto tako ni čovjeku nije mo- guće imati uvid u nadsvijet - razumjeti Boga ili čak njegove motive.

Uzmimo za primjer majmuna kojemu se daju bolne injekcaje... da se dobije neki serum. Može li majmun ikada shvatiti zašto mora trpjeti bol? Iz perspektive svoje okoline on nije u stanju shvatiti nakane kojima ga čovjek uključuje u svoje eksperimente; jer ljudski mu svijet - - svijet smisla - nije dostupan, u nj on ne može ući, u čovjekovu dimenziju nema on pristupa. I ne moramo li pretpostaviti da čovjekov svijet biva također nadmašen od jednoga - ovaj put njemu nedostupnog - svijeta, čiji smisao, štoviše nadsmisao, jedini može njegovu trpljenju dati smisao?

Psihoterapija se mora kretati s ovu stranu objavljene vjere; jer priznaje li tko objavu - to već pretpostavlja odluku vjere. Ne koristi dakle ako se nevjernik upozori na postojanje objave; kad bi ona za njega postojala - već bi bio vjernik.

No, ma kako za logoterapiju religija bila, kako rekosmo, "samo" predmet, ipak joj ona osobito leži na srcu, i to s jednostavnog razloga što u logoterapiji logos znači smisao. Zaista, čovjekova egzistencija uvijek nadmašuje samu sebe, uvijek upućuje na neki smisao. Stoga čovjeku, u njegovoj egzistenciji, nije toliko ni do užitka ni do moći pa ni do samoostvarenja - koliko mu je do

ispunjenja smisla. U logoterapiji se stoga govori o "volji za smisao".

Smisao je zid iza kojega se ne možemo dalje povući, nego se na nj moramo osloniti. Taj posljednji smisao moramo prihvatiti zato što o njemu i ne možemo dalje postavljati pitanja - upravo stoga što se pri svakom pokušaju odgovora na pitanje o smislu bitka uvijek pretpostavlja postojanje smisla. Ukratko, čovjekova vjera u smisao jest (u Kantovu značenju) transcendentalna kategorija. Kao što poslije Kanta znamo da je nekako besmisleno pitati za kategorije prostora i vremena naprosto zato što ne možemo misliti (pa ni pitati)... a da već ne pretpostavimo prostor i vrijeme, isto je tako i čovjekova egzistencija uvijek egzistencija-za-smisao... ma kako inače čovjek taj smisao slabo poznavao: tu je dakle prisutno neko predznanje o smislu, i neko se naslućivanje smisla krije i u samoj osnovi "volje za smisao". Htio ili ne htio, držao ga istinitim ili ne - čovjek u neki smisao vjeruje dok god diše. U smisao vjeruje i samoubojica - ako i ne u smisao života, daljnjeg života, onda barem u smisao smrti. Kad doista ne bi više vjerovao ni u kakav smisao, ne bi zapravo mogao ni prstom maknuti - pa ni počiniti samoubojstvo.

Imao sam priliku vidjeti kako umiru uvjereni ateisti, koji su za cijeloga života odlučno odbacivali vjeru u "više biće", odnosno u viši smisao života; a na smrtnoj su postelji iskusili ono što u životu desetljećima nisu ni pred kim pokazali: nutarnje pouzdanje koje je značilo ne samo ironiju na njihov svjetonazor nego se ono uopće ne može intelektualizirati i racionalizirati. Provaljuje u nji- ma nešto "de profundis", probija se i dolazi na vidjelo

njihovo bezgranično pouzdanje... premda im nije pozna- to ni prema komu se ono pruža ni čemu se nada, a ipak prkosi sigurnom znanju o vlastitoj nepovoljnoj prognozi. U istom duhu piše i Walter v. Baeyer:

"Slijedimo opažanja i misli što ih je izrazio Plügge. S gledišta objektivnog stanja bolesnika - ne postoji više nikakva nada. Još pri jasnoj svijesti on vjerojatno i sam primjećuje da je izgubljen. No ipak se nada, nada se... do samog svršetka. Čemu se nada? Nada tih bolesnika na prvi pogled usmjerena je na ozdravljenje na ovom svijetu, a u  temelju krije smisao transcendentnog značenja. Ta nada  svakako  mora  biti duboko ukorijenjena u čovjekovu biću: to je nada u buduće ispunjenje... u kojem čovjek, i bez dogmi, prikladno i prirodno vjeruje."

Ako psihoterapija shvati fenomen vjerovanja ne kao vjeru u Boga, nego kao obuhvatniju vjeru u smisao, sasvim je opravdano da se za nju zanima. U tom slučaju psihoterapija bi se složila s Albertom Einsteinom, po kojemu pitati za smisao života znači biti religiozan.

Slično je rekao i teolog Paul Tillich: 'Biti religiozan znači strastveno tražiti smisao svoje egzistencije."

Svakako, može se reći da je posve legitimno da se logoterapija - koja je kao psihoterapija podređena psihijatriji i medicini - bavi ne samo voljom za smisao nego i voljom za posljednji smisao, za nadsmisao: a religiozna je vjera konačno vjera u nadsmisao, pouzdanje u nadsmisao.

Zacijelo, ovo naše shvaćanje religije ima malo veze s konfesionalnom uskogrudnošću ili s religioznom kratkovidnošću koja u Bogu gleda biće kojemu je jedino do toga da što veći broj ljudi u nj vjeruje, i to točno onako kako propisuje točno određena konfesija. Naprosto ne mogu zamisliti Boga koji bi bio tako skučen. A ne vidim da ima smisla i to da neka Crkva od mene zahtijeva da vjerujem: ta ne mogu htjeti vjerovati - isto kao što ne mogu ni htjeti ljubiti, sebe primorati da ljubim, ili sebe nagnati da se nadam... Ima stvari koje se ne mogu htjeti - i koje se stoga ne mogu na zahtjev ili na zapovijed izvršiti. Tu imam jednostavan primjer: ne možemo se po nalogu smijati. Tko hoće da  se nasmijem, valja mu se potruditi da mi ispripovjedi neku šalu.

Slično biva s vjerom i s ljubavlju: njima se ne može upravljati. Kao intencionalni fenomeni mogu se one doživjeti istom onda kad nam u duhu sine njihov adekvatan sadržaj ili predmet.

Jednom me je intervjuirala novinarka američkog magazina Time. Njezino je pitanje glasilo: postoji li danas tendencija napuštanja religije. Rekoh da se, po mom mišljenju, ne napušta religija, ali svakako napuštaju se one konfesije koje, čini se, nemaju drugog posla nego da se neprestano međusobno pobijaju i jedna drugoj otimaju vjernike. Nato me je novinarka upitala znači li to da će prije ili poslije doći do jedne, univerzalne religije - što sam ja zanijekao: naprotiv, rekoh, približavamo se - ne univerzalnoj, nego osobnoj, duboko personaliziranoj religioznosti, iz koje će svatko otkrivati najosobniji, najvlastitiji i najiskonskiji govor za

obraćanje Bogu.

To dakako ne znači da će nestati zajedničkih obreda i simbola. Postoji npr. mnoštvo jezika - a ipak mnogi od njih imaju zajedničku abecedu. Religije su donekle slične raznim jezicima: nitko ne može reći da je njegov jezik iznad drugih. Na svakom jeziku može čovjek doći do istine, ali može i zabluditi pa i lagati. Isto tako preko svake religije čovjek može stići k Bogu - k jedinome Bogu.

(Augustine Meier (»Frankl's 'Will to Meaning' as Measured by the Purpose in Life Test in Relation to Age and Sex Differences«, disertacija na sveučilištu u Ottawi,1973) mogla je pomoću testova i statističkih podataka utvrditi da je pronalaženje smisla moguće neovisno o starosnoj dobi i stupnju obrazovanja, o muškom odnosno ženskom spolu, ali neovisno i o tome je li netko religiozan odnosno nereligiozan i, ako je religiozan, neovisno o konfesiji kojoj pripada. To se slaže s rezultatima istraživanja Leonarda Murphya (»Extent of Purpose-in-Life and Four Frankl-proposed Life Objectives«, disertacija na sveučilištu u Ottawi, 1967), koji jednako počivaju na testovima i statističkim podacima:

»People who had chosen God and another person as their life objective did not differ significantly in their scores on the Purpose in Life Test. Both groups found equal meaning for their lives.«

Ipak, ne s obzirom na vjeru odnosno nevjeru nego s obzirom na konfesionalnu pripadnost glasi sažetak Augustine Meier kako slijedi: »The inability to find evidence to show that subjects differ on the Purpose in

Life Test scores on the basis of religious differences gives support to Frankl's idea that God, as expenenced by different religious affiliations, can give equal meaning to subjects.«