VJERA I MAČ

 

Bernard iz Clairvaux-a je ispovijedao nauk Svetog Augustina. On veli: Čovjek je nemoćan, ako ostane inertan. Kontemplacija je samo dokolica. Čovjek je dužan da izrazi svoju moć nad prirodom i nad društvom. Aktivnost je princip spasa. Zadatak čovjeka sadrži se u spoznavanju Boga kroz praksu istrajnosti, časnosti, poslušnosti, odanosti, žrtvovanja, rada. Dokolica je neprijatelj duše. Čovjek je dužan ratovati i boriti se s materijom. Vjera koja spašava dušu vodi osvajanju neba.

 

Povjesničar to komentira:

»To nije bilo dovoljno za Bernarda: vjera i mač moraju djelovati u zajedničkom skladu, tući se za pobjedu i jedinstvo katoličanstva, jer se kruna dobiva samo bitkom. Opatu iz Clairvaux -a ne­dostajala je naoružana vjera, militantna religija — Karlo Veliki stvorio je carstvo uz pomoć vjere i mača.. . Bernard je htio spojiti — zbog osvajanja i očuva­nja Svete Zemlje — duhovni mač sa zemaljskim, koji u to doba bijahu solidarni u pogledu upravlja­nja i pravosuđa.

 

Nužno je da se pojave dva mača — piše on papi Eugenu... Bernard je vjerovao u korisnost jedne stalne elitne policije, sačinjene od ka­toličkih vitezova svih nacionalnosti, dvostrukog ka­raktera - vjerskog i vojnog, dosta moćne da bi slu­žila kao prethodnica armijama vjere«.

 

Ovaj savez vjere i mača, tipično srednjovjekovna koncepcija, ima odličnu ilustraciju u profesiji kra­lja, onu koju je vodio Seint Louis:

 

»Njegov neusporedivi uspjeh zrači dubokim je­dinstvom između njegovog vjerskog života i njegovog položaja, takvog kakvog ga je om shvatio, piše povjesničar.

 

Blagosiljanje Louisa IX (St.Louis)

 

Budući kralj, on je to bivao do svetosti. Prelazilo je njegove vlastite snage, nadvi­sivalo ga što. . . je gradio mir i prosperitet za svoj narod — savez mistike i politike, ostvaren preko uvijek spremnog odziva na Božji poziv.«

 

HRAM BOŽJI

 

Oni su se prvotno nazvali Siromašni Kristovi vitezovi, ali budući da »nisu imali crkvu ili na­stambu koja bi im pripadala, Jeruzalemski kralj ih smjesti u svojoj palači, bli­zu Božjeg Hrama. . . i iz tog razloga prozvaše ih Hramovnici (Templari)«.

 

Od bivšeg Solomonovog hrama, Templum Domini, čiji zadatak je bio da emanira Boga samog, muslimani su načinili mošeju Eb-Akša.

To zdanje u prošlosti blistavo, obilježeno od starih antičkih civilizacija i velikih religioznih pra­vaca srednjeg vijeka, graničilo je s viteškom kućom koju je Red zauzimao sve do gubitka Svetog grada.

 

U »Rječniku simbola« značenje hrama je ovako iskazano: »Hram je odraz božanskog svijeta. Njego­va arhitektura je slika koju ljudi imaju o božanskom... Sama riječ hram povezana je s promatranjem kretanja zvijezda. »Templum« je prvo­bitno označavao nebeski sektor koji je rimski augur ocrtavao pomoću svog štapa i u kome je vršio promatranja, bilo prirodnih pojava, bilo letenja ptica, otuda je došlo da se obilježavaju mjesta, ili sveto zdanje, gdje su se vršila ta promatranja nebesa«. A nešto dalje, piše o Fran-Masoneriji: »Hram može biti shvaćen kao simbolična slika Čovjeka i Svijeta; za stjecanje spoznaje nebeskog Hrama, tre­ba ga ostvariti u sebi samom, živjeti u duhu, izgra­diti ga i braniti.

 

. . Sam smjer Hrama, sa ulaskom na Zapadu, sa sjedištem Visoko Poštovanog na Is­toku, na način katedrala, sam je po sebi simbol. Hram simbolizira put koji vodi od Zapada na Is­tok, drugim riječima, prema svjetlosti«.

 

Ukorijenjena u jednu tako bogatu simboliku, sudbina Templara, skupa s ostalim vojnicima-monasima, morala je biti bremenita značenjem.

 

nastavlja se...