Templari – Vitezovi gospodnji

 

Michel Picar

 

Pojava vojničkih redova — Hospitalaca, Temp­lara i Teutonskih Vitezova — izraz je ojačanja, ne­strpljivosti religioznog ekstremizma.

 

Ove zajednice nepoznate prije srednjeg vijeka, izviru iz kršćanskih spoznaja kao alegorije odre­đene da veličaju ideje i filozofske koncepcije svo­je epohe. One služe da, putem entuzijazma i egzal­tacije, osnaže volju Zapada za hegemonijom nad civilizacijama.

 

Srednji vijek teži zajedničkim poduhvatima, ve­likim skupnim poduhvatima: hodo­čašćima, građenjima katedrala, svetim ratovima. Na vrhuncu te stvaralačke i osvajačke djelatnosti, Templarski red je izraz više.

 

On slavi veličinu i umišljenost naglašenog povjerenja u europsku civi­lizaciju, u sebe i u Boga, čvrsto utemeljenog. Ta ponosna sigurnost se pojačala i kao posljedica du­gog razdoblja sumnje, podjela i nazadovanja koji joj je prethodio.

 

Kršćanstvo traži apsolutni dokaz nadmoćnosti u stvaranju vojnih i vjerskih redova, u vojniku mo­nahu i, uopćeno gledano, u križarskim ratovima, što su sve izumi kojima vjera, apstraktan i sen­timentalan pojam, jest rukovodeća nit, zajedničko opravdanje i zajednički nazivnik.

 

Prikazati fenomen Templara, kroz komešanje događaja, ima smisla radi promicanja u ono što ih pokreće i što je u njima implicitno sadržano — spiritualnog ispitivanja.

 

Može se učiniti neumjesnim govoriti o ispiti­vanju u epohi u kojoj zajednica smrtnika nije čes­to postavljala pitanje o postojanju Boga, nego je Crkva sve regulirala.

Svećenici, ideolozi i vjernici oslanjali su se na isti neporecivi postulat: Bog po­stoji i, kršćanin je.

 

Ali, nemojmo se dati prevariti od jednog miš­ljenja tako sigurnog u samo sebe. Izvjesnost Boga ugušuje fundamentalna ispitivanja u onoj istoj mjeri u kojoj ne daje nijednom pitanju priliku da se razvije, procvjeta.

 

U svakom slučaju, tako valja gledati na srednji vijek i cijelu njegovu povijest, nje­gova ostvarenja i njegove silne kreature: odlučne i nespokojne.

 

Metafora, čiji su Templari odlučni da budu či­nioci, sastoji se od sljedeće osnovice: da bi se iskrčio i obrađivao jedan svijet tako neprohodan, maglo­vit i zapušten, kao što je svijet vere, potrebni su rat­nici, da bi se zaratilo protiv zmaja metafizičke strepnje i izvojevala pobjeda nad njim, potrebni su vitezovi.

 

Na taj način, naročita vrijednost reda Templa­ra je u potpunosti sadržana u ideji koju su kršćani srednjeg vijeka ugradili u njega, i u njegovom vlastitom razlogu za postojanje. Opasnosti i is­kušenja kojima se izlaže fizičko biće omogućavaju pouzdano duši da se uzdiže do Boga i upozna bla­ženstvo vječnog života — evo smjele oklade Tem­plara.

Oklada u kojoj su lutanja osobnosti, ega i sposobnosti osjećanja bića putem čula nešto što se podrazumijeva, kao utvrđeno.

 

Radi li se tu samo o srednjovjekovnoj naivno­sti? Treba li u tome, naprotiv, vidjeti izraženiju cen­zuru prema tijelu već poprilično zlostavljanom od strane kršćanstva?

 

Ne nastoje li Templari da us­postave jednu geometriju čovječnosti koja će se, od mudrosti do barbarstva, uskladiti u harmoniji sa božanskim?

 

Povijest i duhovna nastojanja Templara imaju dva ulaza: vjeru i iskustvo.

Vjera transcendira materijalni svijet svejednako dopuštajući da se on uzme za to za što jest, i za ništa više.

I

nicijacijsko iskustvo nalaže da se ide putem prividnosti da bi se došlo do iskustva nevidlji­vog. Za onoga koji zna primati poruke, čitati zna­kove — putovanja i bitke predstavljaju srž metafi­zičkog putokaza.

 

nastavlja se...