PUTOVANJE U UNUTRAŠNJOST REDA

Majstor (ili Veliki Majstor, kako ga kasnije nazivaju), upravlja Hramom a da nije pritom ovjenčan apsolutnom vlašću. Njegove vrijednosti moraju biti u skladu s njegovom službom. On kontrolira financije Reda i ima pravo raspolagati vlastitom svotom novca. Kapitalne odluke se donose na saborima gdje odlučuje većina, gdje glas Majsto­ra nije zakonodavan. Zbor glasa, na primjer, za rat, za napad na neko utvrđenje, za prijem novog Tem­plara, osvajanje neke zemlje. Privilegije prirodno pripadaju Majstoru. Njegova kuća skuplja konje, braću ordonanse, kapelana, svćenika, brata tuma­ča za arapski jezik, znalca turskog, izviđače kuhare, dva mlada štitonoša, izabrane konje za vojne poduhvate. Dva brata viteza vrše službu ađutanata, oni podižu okrugli šator za vrijeme logorovanja i vitlaju crkve­nim barjacima za vrijeme borbi.

Oficir neposredno podčinjen Majsto­ru, koristi velike a materijalne prednosti i služi kao jedna vrsta vice-majstora, postajući šef Reda u slučaju odsustva prvog među Templarima.

Visoka figura u hijerarhiji Hrama, naročito u Svetoj Zemlji, jeste maršal. Njegov autoritet se svodi na onaj koji imaju Majstor i oficir onda kad su ovi odsutni.

U provincijama, maršal je rukovodeća ličnost. Njegova kuća i njegova oprema ne razlikuju se mnogo od onih njegovih pretpostavljenih. Zapovjednik zemlje i kraljevstva Jeruzalemskog vrši funkciju glavnog rizničara i vrhovnog komandanta majstor­ske provincije Reda. On rukovodi oblastima, dob­rima, a, također, i lađama koje su pod njegovom upravom. U njegov resor od značaja spada određi­vanje smještaja Templara, pravo da raspolaže ko­njima i šatorima, u čemu mu pomažu paževi, ljudi poslanici.

Zapovjednik grada Jeruzalema odgovoran je za obranu hodočasnika i za njihovu opskrbu. Deset vitezova mu pripomažu u tom poslu i osiguravaju čuvanje relikvije Istinskog križa.

Zapovjednici Tripolija, Antiohije, kao i oni Fran­cuskih provincija Poitou, Aragona, Portugalije, En­gleske, Ugarske, raspolažu vlašću jednakom s onom Velikog Majstora u sektoru s kojim uprav­ljaju, kad ovaj nije prisutan.

U tom impresivnom okruženju, oficiri kao što su zapovjednici kuća, zapovjednici vitezova, zajedno s braćom vitezovima zauzimaju, usprkos svega, priželjkivan položaj, jer oni koriste tri konja, imaju pravo na paža i šator za logorovanje. Kategorija braće seržanata (sergeant) sadrži također brojne pod-maršale, bar­jaktare i kuhare koji uživaju veliko uvažavanje dok

braća kasalijeri, čuvari farmi i braća kaštelani, bra­nioci zamaka, imaju položaj običnog vojnika u toj armiji Gospoda.

„Turkopolci« su, kao što se može pomisliti, neposredno pripremljeni za borbu sa muslimanima. To su lake trupe za pojačanje, stavljene pod zapovjedništvo »turkopoljera«. Neke značajne kuće upo­trebljavaju i bolničare i duhovnike.

Čineći posebnu kastu, braća kapelani vezani su za Red radi vršenja religioznih službi. Ispovjednici Templara — koji se ne mogu obratiti drugima do samo njima – oni pripadaju neposredno Sve­toj Stolici.

Kapelani su razdijeljeni na različite stupnjeve od kojih su neki biskupski. Imaju privilegiju da objeduju za stolom Majstora, da nose rukavice i da kroje svoja odijela od prvoklasnih materijala. U svemu drugom, ti kapelani, svećenici i kler, čitaju molitve i vrše obrede na čisto funkcionalan način bez posebnih prava i autoriteta.

Bula pape Inocenta II »Omne datum opti­mum«, iz ožujka mjeseca godine 1139, dodijelila je Hramu jedan broj privilegija među kojima i pravo i da   imaju svoje vlastite svećenike i kapelane. Taj isti dokument ustanovljuje pravo Templara, dotad jedinstveno osim kod Cistercita, da budu oslobođeni poreza, da mogu zidati vlastite oratorije i sahranjivati se u njima.

Ovakva velika autonomija dodijeljena vjerskoj zajednici koja uostalom slobodno raspolaže obil­nim darovima koji su joj dati, ne može da ne ozlovolji sekularno svećenstvo. U stvari, Templari su ovdje dolje podčinjeni samo autoritetu Rima i poštivanju svog Pravilnika. Oni razgovaraju na ravnoj nozi sa svećenstvom za koje se zna da je podložno kralju isto koliko i Papi. Nezavisnost postignuta u odnosu na Crkvu ima da zahvali privremenoj snazi koja ju je iščupala. Priznajući se Papi i samo njemu samom, Templari mogu u potpunoj slobodi voditi svoj život ljubavi prema Bogu, prema ratu i svojoj religioznoj zajednici.