POLITIČKA AVANTURA

Bili smo ruglo svijetu, anđelima i ljudima.

Prva poslanica Pavlova Korinćanima

Podignimo zavjesu s pustolovine Templara u Svetoj Zemlji. Prisustvujmo dvobojima, patnjama, veličini i niskosti, u bojevima slavnim i jezivim, onakvim kakve je danas nemoguće zamisliti osim u tehnikoloru i na velikom ekranu.

Ništa ne nedostaje toj basnoslovnoj istočnjačkoj snazi: izobilje ličnosti koje su sistematski obradili kroničari i historičari. Vremenom su njihovi portreti postali suhoparni i pretjerani. Hulje spletkare i izdaju, lakomi grabe i stječu, velikodušni se ovjenčavaju slavom i zrače u panteonu vjere i vojne vještine. Melodrama, romantizam, malo pomalo su prešli preko toga, ne brišući pokatkad suštinsko: ono što bi se moglo nazvati mitska stvarnost koja sadrži samo univerzalnu stranu anegdotskog.

Viteški ideal, vjera kadra da pomakne planine, usijani spiritualizam, jesu mamuze težnje, nadanja koje se ispunjava posle niza iskušenja kojima se srednjovjekovni vitez izlaže prema znanju, kulturi svoje epohe.

Može li se oboriti, svesti ni na ništa draž materijalnog svijeta uz pomoć vjere? — pita se on, ne sumnjajući možda da traži također način da se otrese i vjere da bi se sasvim oslobodio.

Drugo iskušenje: jedna uzvišena dimenzija samog sebe — postoji li samo u budućem vremenu ili nam može biti suvremena? A Krist, Bog koji se načinio čovjekom, je li, kao što se uvjerava, najbolji vodič u jednom takvom traganju?

Kroz takvo sito treba gledati na bojeve koji su se odvijali u palestinskoj areni. Bitke, u njihovom rušilačkom bijesu, u njihovoj nepresušnoj žeđi osvajanja, ilustriraju od riječi do riječi doslovno, tu borbu za nadmoć duha nad materijom.

Vječnog nad prolaznim.

UZOR VITEZOVI

Bijeli plašt ljudi pustinje vijori se iza njih kad se bacaju na konje. Iznad srca vidi se križ krvavo crvene boje koji im je dodijelio kao znak papa Eugen III, stigavši na brzu brzinu u kuću Pariškog Hrama u aprilu 1147. — »Neka vam služi kao štit i neka vam pomogne da nikad ne uzmaknete pred nevjernikom«, uskliknuo je Sveti Otac.

Templari su se toplo odazvali Papinim riječima što su ih podsjećale na formulu napisanu od Svetog Bernarda nešto ranije u njegovoj pohvali »De laude militiae«: »Idite, dakle, naprijed sa sigurnošću!« Oni to stvarno i čine, ratujući između pijeska i nebesa, rijetko se kupajući, prljavi od prašine, neošišani, zanemarenih brada, kosmati, kože ispečene od vrućine. U ovim spodobama koje podsjećaju na legiju stranaca i na vestern, Sveti Bernard nazire upadljivo savršenstvo obasjanog heroja. Ovaj Kristov vitez je križar stalno angažiran u dvostrukoj bitci: protiv tijela i krvi, protiv duhovnih sila u nebesima. On juriša bez straha, taj vitez spreman za obranu i zdesna i slijeva. On je obukao svoje grudi u pancirnu košulju, svoju dušu u oklop vjere. Naoružan s te dvije obrane, on se ne plaši ni čovjeka ni demona. Obuzdavajući svoj entuzijazam, vatreni opat iz Clairvaix nastavlja tonom kroničara: »Oni odlaze i stižu na mig svog zapovjednika, oni nose odjeću koju dobivaju, ne tražeći ni drugih haljina ni druge hrane. Oni se stide svih pretjeranosti u življenju i u oblačenju, ne želeći ništa, do onog najpotrebnijeg. Žive svi zajedno bez žena i djece. I da im ništa ne bi nedostajalo od anđeoskog savršenstva, oni konače svi skupa pod istim krovom bez ikakvog vlasništva, ujedinjeni Pravilnikom u poštovanju prema Bogu. Nema u njihovoj družini ni ljenjivaca ni danguba; kad nisu u službi (što se dešava samo u najrjeđim slučajevima) ili kad jedu svoj hljeb hvaleći Gospoda, oni se zanimaju time da čiste svoju odjeću i svoju pocijepanu ili rasturenu opremu, ili još češće rade ono što im naređuje njihov Majstor ili ono što im označe potrebe njihovih Kuća. Niko nije inferioran između njih, oni ukazuju čast najboljem, a ne najplemenitijem po porijeklu, oni su međusobno učtivi i žive Kristov zakon međusobno se pomažući«.

Preko ovih pohvala Sveti Bernard ocrtava dvostruku ulogu Templara. Zvanična misija, javna i proglašena, jest da su najamnici kršćanstva, da osiguravaju zaštitu Jeruzalemskog kraljevstva. Potajice, oni su uzor samozatajnosti za jedno arogantno i surovo viteštvo. Odjednom, moralno uzdignuće, kao i spiritualno, nije više strano vojničkom pozivu u slučaju kad se on upražnjava u dobru svrhu. Templari blistaju na nebesima uzornosti i Sveti Bernard ima divan povod da se izruguje vitezovima mekušcima:

»Vi umarate svoje konje zabavama i prekrivate svoje pancire ne znam sve kakvim svilenim sifonima. Vi glancate vaše mačeve, štitove i sedla, ukrašavate svoje uzde i dizgine zlatom, srebrom i dragim kamenjem. Vi se pompozno spremate za smrt i jurite u svoju propast s ludošću bez srama i uvredljivom nebrigom. Te sjajne prnje, je li to oprema viteška ili ženska odjeća?«

Gijom, glavna ličnost knjige George Diba svjedoka Templara, a poslije i sam Templar, promatra izuzetno držanje braće Reda, svjesnih simboličnog bremena kojim su zaduženi:

»Tokom svog hodočašća koje je potrajalo više mjeseci u Svetoj Zemlji, u 1185, Gijom Mareshall je mogao vidjeti u akciji i u svoj silini njihovu snagu, pogibeljima izloženih poradi Krista, uvijek ostajući strogo podložni monaškoj disciplini, spremni da poslušaju bez oklijevanja, ne posjedujući ništa kao vlasništvo, ne dodirujući žena, kloneći se u potpunosti razmetanja, igara, svih nepotrebnih ukrasa. Divio im se izbliza u borbi, koju su vodili radosno, ubojitije od ikog. Procijenio je da se u njihovoj ličnosti vjenčavaju vrijednosti dvaju dominantnih kategorija ljudskog društva, red religioznosti i onaj viteštva, da se ti ljudi nalaze očigledno zarad toga na čelu svih onih koji će steći raj«.

U Svetoj Zemlji Red se, osim toga, trudio da ne razbuktava vjersku mržnju. Robert de Craon je u izvjesnoj mjeri bio tolerantan prema muslimanskoj vjeri, imajući u vidu predostrožne savjete svog prethodnika Iga de Peina: »Težiti ostvarenju ravnoteže između Franaka i muslimana«.

Najpatetičniji kralj Istočnog kraljevstva, Baudouin IV, težit će da ostvari tu veliku zamisao. On će postati kršćanin kome se Islam divio u najvećoj mjeri