ETIKA ZLATA

 

Kako razumjeti da vitezovi koji pretendiraju na siromaštvo i koji izgovaraju molitve da to ostanu — primaju darove, bogatstvo koje im se dodjeljuje, ako i sami ne traže sve to. A njihovi donatori isto, koji su tako dobro poznavali volju za ništavnošću tih što ih mole, ne čine se ni najmanje pogođeni i daju suglasnost da taj i taj zamak, ta i ta šuma. .. Dajući Templarima pravo da posjeduju zemlje i vode i rukovode s njima čije su nadležnosti normalno rezervirane za suverene, koncil u Troisu insistirao je na feudalnom karakteru Templarskog Reda. Rođenje, porijeklo osnivača, ohrabreno da održava društvenu elitu među članovima kongrega­cije jasno se može prepoznati. Pravilnik, tako raz­ličit od onih kod klasičnih monaških redova, održa­va uređenje srednjovjekovnog društva.

Kad su se Ig de Pein i njegovi drugovi ras­trčali Europom, lupajući na kapije velikih feudala­ca da bi došli do fondova koji su im bili nužni, oni su se inspirirali religioznim zajednicama koje su im prethodile i dva vijeka prije, dva vijeka za vrijeme kojih velika gospoda nisu prestajala plaćati, trošiti na Crkvu, vjerujući da kupuje svoje mjesto u raju. Posao se pokazao uzaludnim. Usprkos tome, rezultati su donijeli neposredno povjerenje čime se koriste vitezovi za svoj poduhvat.

Sretno, prosvijetljeno kršćanstvo ima potrebu za pobožnim vojnicima više nego za monasima. »Cid campeador (El Cid - španjolski plemić)« — efikasniji je nego pustinjak ili isposnik, a nije ništa manje dobar vjernik. Osnivači Hrama su od tog soja, iz visoko uzdignutog socijal­nog ranga. Oni su se odrekli svojih dobara i zakli­nju se da neće posjedovati to što im se daje. Živjeti bez želje za slavom, bez ičeg svog — evo što se čini divnim onome koji poznaje zadovoljstvo i po­gađa cijenu odricanja. Ta nezainteresiranost koju propovijedaju vitezovi, ljudi njihove kaste, laska ve­likim feudalcima, obnavlja sjaj njihove časti dok se iscrpljuju u otimanju susjednih zemalja.

Ogroman odjek koji je imala tema odricanja, žrtvovanja, objašnjava se osjećanjem poraza rođe­nog iz pogrešnog poslovanja u kome su taština i egoizam nad svim dominirali.

Delegirani od cijele kršćanske Europe da krenu u traganje za kolektivnim spasenjem, Templari se osjećaju pozvanima da dođu do opskrbe i sredstava — oni će ih i steći.

Njihovo prvo zaduženje jeste intendantura: naoružati, obući, nahraniti, smjestiti ljude izložene vrelinama dana i hladnoćama noći. Da bi efikasno obavila svoj sveti zadatak, vojska Gospoda ne može se mučiti s financijskim nedaćama. Sredstva za iz­državanje ne smiju pomanjkati onome koji odgaja u sebi prisustvo božansko, rezervira za njega u sebi najbolje, čak, ako je moguće, jedino mjesto.

Rizik se, .međutim, ne može izbjeći. Dok oni obilaze Europu da bi osigurali fondove, ojačali svoje kontingente, Templari kao da su dvostruko oblijepljeni kontinentalnim blatom. S jedne strane, oni se češće sukobljavaju sa Maurima iz Portugala i Španjolske nego sa Saracenima iz Palestine, a s dru­ge strane, uspjesi koje postižu donose im naknade u vidu zemalja, utvrđenja, štoviše, i gradova koje treba potom administrativno urediti i iznova braniti. Od 1128. Tereza Portugalska im daje ključeve od Surskog zamka, njen sin dodaje Cersku šumu odakle Templari istjeruju Saracene da bi osnovali grad Coimbru. Raimond III im daje, 1130. zamak Moncon i Mongois odakle Templari idu u lov na Maure.

Iga de Peina nasljeđuje Robert de Croin, pošto je prvi umro po povratku u Svetu Zemlju, mjeseca svibnja 1136. godine. Novi Majstor, postavljen mjesec dana kasnije, pokazuje se odmah kao vrstan orga­nizator, glava poduhvata. Realista, pragmatičan, on umije učiniti plodnim djelo koje je dobio u nasljeđe. Rukovodi baštinom, uvećava je. On izvlači pro­fit iz godina euforije u kojima kršćanstvo izlijeva divljenje prema osvajačima Svetog Groba i učvrš­ćuje utjecaj Hrama.

Majstor Reda, zapovjednik duša i vjere, i djeluje kao zapovjednik. I kao vojskovođa, također.

Hram podiže utvrđene baze na Istoku, organizira njihovu obranu sa čvrstim uvjerenjem da Jeruzalemsko kraljevstvo ne smije više predstavljati samo točku konvergencije nego da mora zračiti, vojno i duhovno, na svijet — sve dok se ne ostva­ri preporod kršćanstva.

FINANCIJSKA EKSPANZIJA

Pomoć, u načelu nesebična, koju Hram pruža hodočasnicima u Svetu Zemlju na putu je da do­nese ogromnu novčanu ekspanziju. Radije nego da razvlače značajne sume po putovima Palestine, vi­tezovi su skloni tome da ih polože u europske bla­gajne Reda koji se trudi da ih pretvori u monetu zemlje u kojoj jesu. Samo po sebi se razumije da ta olakšica dovodi do uzimanja kamata, opravdavajući ga radom koji braća obavljaju

Novac hodočasnika skuplja se u komandama koje su zvanične agencije i koje se, da bi odgo­vorile na potražnju, stalno umnožavaju. Tamo brižni i budni rizničari bdiju nad kretanjem novca koji bilježe u velikim registrima. Za svaki ulog je određena lična škrinja čiji ključ posjeduje jedi­no rizničar. Ponekad je klijentu povjeren duplikat. Tapije rente, vlasništva, službeni papiri ispunjavaju skupa sa gotovim novcem male kase.

Rizničari nisu pripadali visokoj hijerarhiji Reda osim samo u Parizu u XII i XIII vijeku kad je Filip August, svjestan sigurnosti koju pružaju zidovi Hrama, smjestio kraljevsku riznicu u Posed. Tu je odnio i svoje financijske arhive zaduživši Hram da bdije nad njegovim bogatstvom i osigura poslovanje. Tri puta godišnje podrobnosti troškova i dobiti bivali su davani kralju na uvid.

Ovako gledan, rizničar ipak ima ograničenu moć. Rizniar, piše Boreli de Ser, izvršava pod kontrolom nekog svećenika, naređenja dana u kraljevo ime od strane najviših savjetnika koji se bave financijskim pitanjima i podnose račun o njima periodičnim komisijama za reviziju. Jedan takav rizničar može se promatrati samo u svojstvu bankara, on službuje kao onaj koji obračunava prihode i troš­kove, ali ne miješajući se ni na kakav način u uprav­ljanje.

U svakoj komandi rizničar je okružen ra­čunovođama i blagajnicima čija je osnovna briga da osiguraju operacije promjene valuta. »U stvari, postojanje dvanaestak moneta od kojih svaka ima svoju vlastitu vrijednost, težinu i kurs, iziskuje od svakog blagajnika da je istovremeno i mjenjač, utoliko prije što se moneta obračuna razlikuje od metalne«.

Uskoro, velikani ovog svijeta pokreću otvaranje računa uz trezore hrama: kraljica Blanche od Castiglie, kraljev brat Joan Navarski, grof Anžujski, grof d'Artoa. Gomila manje slavnih klijenata se javlja sa svoje strane. Njihova imena su upisana u Magnus liber koji označava velike uloge. Odvojene knji­ge razlikuju račune ulaganja od kreditnih računa. Platežno sposobne osobe dobivaju po volji zajmo­ve pod uvjetom da su pokatkad garantirani od druge strane. Samo je kamata nepre­cizno zabilježena u registrima — razlog tome je to što je Crkva osudila trošenje i pozajmljivanje sa kamatama.

Međutim, dok se Hram ne prestaje bogatiti, papinska kurija zatvara oči pred tim njihovim nedo­statkom poštovanja za dobra drugih. Još bolje: ona aplaudira. Papa Aleksandar III piše 1162. go­dine: Dopuštamo vam da čuvate za vas same cijeli plijen koji uzmete od Saracena. Objavljujemo da vaša Kuća sa svim posjedima stečenim dobrom voljom kneževa, milostinjom ili na bilo koji drugi pravedan način, ostaje pod starateljstvom i protek­cijom Svete Stolice.

Bankarski uspjeh Templara naljutio je Filipa Lijepog. U tome se mogu vidjeti prsti njegovih talijanskih financijskih savjetnika kojima se kralj okru­žio i koji su na svoje suparnike u Europi i na Me­diteranu gledali veoma urokljivim okom.