Unutarnji glas

 Ako razumijemo i primjenjujemo stečene duhovne vrijednosti i uvide svojom sadhanom sebe, i ako su one temelj na kojima počiva naša svijest, onda posjedujemo i znanje i iskustvo u kojem razlikujemo, osjećamo kad smo u dodiru sa našim unutarnjim glasom a kad je to glas uma (razuma zelja, navika).
Ako su naše misli riječi i djela u harmoniji, ako jedinstvo u različitosti je stanje naše svjesnosti, tada posjedujemo mir u svom biču koje nam pruža samokontrolu i jasan uvid u sebe kako funkcioniramo. Ako znamo da je um sredstvo, alat i samo kanal za provođenje duhovnog impulsa koji je Bog , ljubav, tada je naša osobnost spremna i podešena za komunikaciju sa unutarnjim glasom, koji je isto što i Bog, atma, cista svijest.
Drugim riječima sa umirenim umom, koji zna svoju prirodu sa tijelom u ravnoteži, sa srcem ispunjeno Božjim likom mi postajemo ono sto stvarno jesmo i tada je komunikacija sa Bogom ili unutarnjim glasom jedno, odnosno stalno prisutna.

Da bi se ovo iskustvo približilo svima treba objasniti da svi ljudi nisu na istom nivou razumijevanje sebe. Po tom pitanju razlikujemo tri načina samoodnosa.

Pojedinci koji sebe doživljavaju kao odvojenim od drugih, koji žive u razlikovanju dobrog od zla i koji su vezani za tijelo. Oni traže odgovore za svoje akcije sto činiti u nekoj situaciji koja traži izlaz. Traže neki izbor. Oni neprestano komuniciraju sa sobom. Zatim pojedinci koji su u potrazi za višim vrijednostima i koji razumiju i prihvaćaju postojanje duh istina iako ih u potpunosti ne slijede. Oni čuju unutarnji glas pod posebnim okolnostima umirenog utišanog uma i komuniciraju sa umom. I treći manjina koja su znalci i koji žive duhovne vrijednosti znaju da božanski glas ne dijeli ne vrednuje i ne procjenjuje. Duhovna biča su uvijek u skladu i jednosti sa Istinom koja ne razlikuje i ništa ne odvaja od Boga. Oni prihvaćaju egzistenciju kakva jeste.
Kad počnemo govoriti o unutarnjem, riječi se razumiju ali ne i značenje tih riječi. Značenje dolazi putem iskustva.
Koji su dokazi pokazatelji da smo u komunikaciji sa unutarnjim glasom.
Ako je unutarnji glas Boga, glas nas samih onda je značenje uvijek univerzalne vrijednosti.

Unutarnji glas nije intuicija, nije um, nije poznati logički obrazac nekog stanja.

Primjeri koji nam mogu to rasvijetliti su životi poznatih svetaca i ljudi koji su u uzvišenom stanju svijesti doživjeli katarzu i totalnu transformaciju svog biča u duhovno biče slušajući unutarnji glas. (Mojsije, Isus, Franjo Asiški, Yogananda, i dr.) Svi su oni bili u stanju svijesti povišene percepcije u kojoj je njihova ljudska svijest postala božanska. Čuli su sebe-atmu, jer oni su to, oni su Bog (Ja i ti smo jedno nismo dva).

Unutarnji glas je stalno prisutan, ali mi nismo unutra, jer je naša pažnja stalno vani, stalno smo usmjereni vani, i tako postajemo kruti da kad i zatvorimo oči mi smo podijeljeni. Zato nismo u stanju pojmiti sto znaci biti unutra.
Komunikacija sa Bogom se odvija u tišini, u komunikacija sa čovjekom jezik je sredstvo komunikacije. 
Biti unutra znaci biti u stanju uma u kome ne postoji vanjsko i ne postoji unutra. Biti unutra znaci da ne postoji granica između vas/nas i sveprisutnog. Do unutrašnje struje dolazimo samo kad vani nema ničega. A kad steknemo taj uvid mi smo preobraženi.
Nebo je tu samo trebamo otvoriti prozor i uspostavit ćemo vezu sa Istinom-Bogom Spoznat ćemo nešto što je nepojmljivo, nešto što intelekt ne može  razumjeti, i što se teško može  prenijeti, ali zato naše biće isijava blaženstvo poslije tog iskustva iz vlastite nutrine. Kad se sva čula stope u srcu ona nestanu i blaženstvo dolazi, jer se lotos srca otvorio.

Komunikacija dolazi kroz ta vrata, vrata ljubavi, na kojima vi osobnost nestajete u sve. Većina duhovnih aspiranata komunicira sa svojim Bogovima preko slika, kipova i hramova oni postaju prolaz otvaranju nove dimenzije u kojemu nešto nadilazi um. Tada se javlja praznina u nutrini koja se naziva čista svijest, tu se odvija sva komunikacija sa Bogom. To se događa uvijek u sada.
Put ka nutrini je put ka apsolutnoj samoći, na tom putu smo sami, nikog ne možemo povesti sa sobom, to je u prirodi stvari. U momentu kad ulazimo u sebe sve veze sa vanjskim svijetom se prekidaju čitav svijet nestaje. Iz te samoće dolazi blaženstvo- doživljaj Boga. U tim iskustvima osoba postaje individua što znači nedjeljiv, jedinstven.

Jer onog trenutka kad spoznamo unutarnje susreli smo se sa beskonačnim prostorom, cjelinom koja pripada nama, to je naš centar. Doživjeti to iskustvo kažemo «Ja sam Bog»
Unutarnje biće je vječno, beskonačno i besmrtno.

Ljudska biča su samo sjeme koje može da izraste u veliko drvo može da izraste u božansko. Zato znalac zna da svako ljudsko biče treba prihvatiti kako jeste i kao takvo ne smije se osuđivati, jer ako je čovjek sjeme i ako osudimo sjeme, kako možemo onda hvaliti drvo. Isto tako on zna da kad se dozivi veliko blaženstvo, kad se spozna taj fenomen velike sreće,-tada se ne odriče ničega, jer sve otpada samo od sebe.

Milost teče sa svih strana, svakog trenutka, to je priroda postojanja jer ljubav i milost su jedno te isto.  

  Girija