Telefonski poziv

BROD POLAKO plovi Tihim oceanom, a sunce počinje zalaziti za brežuljke na kojima se smjestio grad. Umjesto tuge koju sam za-

mišljao da će, kada stignemo, obuzeti moje suputnike iz vlaka, na njihovim licima vidim neizmjernu euforiju. Svi se ponašamo kao da nikada prije nismo vidjeli more i nitko od nas ne želi razmišljati o tome da ćemo si uskoro reći »zbogom«, uz obećanja da ćemo se ubrzo opet vidjeti, uvjereni da to obećanje služi samo tome da učini rastanak lakšim.

Naše je putovanje završilo, došli smo do kraja pustolovine i za tri dana svi ćemo već biti u svojim domovima i grliti članove svoje obitelji, vidjet ćemo svoju djecu, pregledavati poštu koja se nago- milala, pokazivat ćemo stotine fotograija koje smo snimili, pričati priče o vlaku, o gradovima kroz koje smo prošli, o ljudima koje smo susreli na našem putu.

A sve zato da uvjerimo sami sebe da nam se to zaista dogodilo. Za tri dana, kada se vratimo u svakidašnjicu, imat ćemo osjećaj da nikada nismo otišli na tako dalek put. Naravno, imat ćemo fotogra- ije, karte, suvenire koje smo usput kupili, ali vrijeme — taj jedini, apsolutni, vječni gospodar naših života — govorit će nam: oduvi- jek si tu u ovoj kući, u ovoj sobi, za ovim računalom.

Dva tjedna? Što je to u usporedbi s cijelim životom? Ništa se nije promijenilo u ovoj ulici, tvoji susjedi i dalje  komentiraju  iste stvari, novine koje ćeš ujutro kupiti donose potpuno iste vijesti: o Svjetskom nogometnom prvenstvu koje uskoro počinje u Nje- mačkoj, o atomskoj bombi koju navodno rade u Iranu, o izraelsko- palestinskim sukobima, o skandalima u koje su uključeni slavni, o neispunjenim obećanjima stranke na vlasti.

Ništa, baš ništa nije se promijenilo. Samo mi — koji smo puto- vali u potrazi za našim kraljevstvom i otkrili zemlje kojima nikada prije nismo kročili — mi znamo da više nismo isti. Ali što više to objašnjavamo, postajemo sve uvjereniji da i ovo putovanje, kao i sva prethodna, postoji samo u našem sjećanju. Možda ih možemo ispričati našim unucima ili eventualno o njima napisati knjigu, ali što zapravo možemo reći?

Ništa. Možda možemo opisati što se dogodilo izvana, ali nikada što se promijenilo u nama.

Možda se više nikada nećemo vidjeti. A jedina osoba čiji je po- gled u ovome trenutku priljubljen uz horizont jest Hilal. Sigurno razmišlja kako riješiti taj problem. Ne, za nju Transsibirska želje- znica ovdje ne završava. Usprkos tome, ne pokazuje što osjeća i, kada joj se netko obrati, odgovara mirno i pristojno. Nešto što nije činila tijekom cijelog putovanja.

* * *

Yao nastoji biti uz nju. Već joj se nekoliko puta približio, ali ona se uvijek odmakne od njega nakon što izmijene nekoliko rečenica. On odustaje i prilazi meni.

—  Što mogu učiniti?

—  Poštovati njezinu šutnju, mislim.

—  I ja tako mislim. Ali znate da...

—  Da, znam. Ali, zašto se ne pobrinete za sebe? Sjetite se ša- manovih riječi: vi ste ubili Boga. Ako ga sada ne uskrsnete, ovo putovanje za vas nije imalo smisla. Poznajem mnoge ljude koji pokušavaju pomoći drugima samo zato da se udalje od vlastitih problema.

Yao me potapša po ramenu kao da kaže »Razumijem«, i ostavlja

me samog s pogledom na more.

Sada, kada sam došao do najdalje točke svojeg putovanja, ću- tim svoju ženu pored sebe. Proveo sam dan na književnoj večeri i susreo se sa čitateljima, nakon toga smo, kao i uvijek, imali malu proslavu, posjetio sam gradonačelnika i prvi put u životu u ruka-

ma držao pravi kalašnjikov, koji stoji u njegovu uredu. Na izlazu primijetio sam novine na njegovu stolu. Nije potrebno razumjeti ruski, fotograije su govorile više od riječi: nogomet.

Svjetsko prvenstvo počinje za nekoliko dana! Ona me čeka u Münchenu, gdje ćemo se uskoro naći, reći ću joj koliko mi je nedo- stajala i potanko ću joj ispričati sve što se dogodilo između mene i Hilal.

Odgovorit će mi: »Tu sam priču čula već četiri puta.« I izaći

ćemo zajedno na piće u neku njemačku pivnicu.

Ovo putovanje nije služilo tome da otkrijem riječi koje mi nedo- staju u životu, nego da ponovno postanem kralj svojeg kraljevstva. Ono je sada ovdje, i ja sam ponovno povezan sa sobom i s magič- nim svijetom koji me okružuje.

Istina, mogao sam doći do istih zaključaka i ne napuštajući Bra- zil, ali, kao što je već rekao Santiago u jednoj od mojih knjiga, potrebno je otići daleko da bismo razumjeli ono što je blizu. Kada se kiša vraća na zemlju, donosi nam ono što je u zraku. Magično i čudesno uvijek je sa mnom i sa svim bićima u Svemiru, ali povre- meno na njih zaboravljamo i trebamo se podsjetiti, pa čak i ako je zato potrebno prijeći najveći svjetski kontinent s jednog kraja na drugi. Vraćamo se natovareni blagom, koje ponovno može završiti zakopano pod zemljom, pa ćemo ponovno morati krenuti u potragu za njime. To je ono što čini život bogatim i zanimljivim: vjerovati u blaga i čuda.

—  Hajdemo slaviti. Ima li votke na brodu?

Na brodu nema votke, a Hilal me bijesno strijelja pogledom.

—  Što bi ti slavio? To što ću sada ovdje ostati sama, ukrcati se na taj isti vlak da se vratim kući i provesti beskonačno mnogo dana i noći razmišljajući o svemu što smo zajedno prošli?

— Ne. Želim proslaviti sve što sam proživio, nazdraviti samome sebi. A ti trebaš nazdraviti svojoj hrabrosti. Otišla si u potragu za pustolovinom i našla si je. Nakon kratkog perioda tuge, netko će zapaliti vatru na susjednoj planini.

»Vidjet ćeš svjetlost, poći ćeš za njom i pronaći čovjeka kojega

si cijeli život tražila. Ti si još mlada, a prošle noći primijetio sam da nisu tvoje ruke svirale violinu, nego su to bile Božje ruke. Dopusti da se i Bog koristi tvojim rukama. Jednog ćeš dana biti sretna, iako znam da si sada očajna.«

—  Ti nemaš pojma što ja sada osjećam. Ti si običan egoist koji misli da mu cijeli svijet nešto duguje. Potpuno sam ti se predala, a ti si me još jednom ostavio na pola puta.

Nema smisla nastaviti ovu diskusiju, ali znam da će biti onako kako sam rekao. Ja imam pedeset devet, a ona tek dvadeset jednu godinu.

***

Vraćamo se do mjesta u kojem smo smješteni. Ovaj put to nije hotel, već golema kuća sagrađena 1974., za potrebe samita o ra- zoružanju između tada generalnog sekretara Komunističke partije Rusije Leonida Brežnjeva i američkog predsjednika Geralda Forda. Kuća je sva od bijelog mramora, s golemim predvorjem u sredini, a u njezinu nizu soba u prošlosti su boravili politički delegati, dok se one danas koriste samo za posebne uzvanike.

Namjeravamo se istuširati, presvući i odmah izaći u grad na ve-

čeru, daleko od tog hladnog ambijenta. Ali točno u sredini golemog predvorja stoji neki čovjek i čeka nas. Moji mu izdavači prilaze. Yao i ja ih čekamo na pristojnoj udaljenosti.

Čovjek uzima mobitel i bira neki broj. Moj izdavač govori s pu- nim poštovanjem, a oči mu sjaje od radosti. Urednica se smiješi. Njegov glas odjekuje o mramorne zidove.

—  Razumijete li što govori? — pitam.

—   Da, razumijem — kaže Yao. — I vi ćete  razumjeti za

minutu.

Moj urednik završava razgovor i prilazi mi s radosnim osmije- hom na licu.

—  Sutra se vraćamo u Moskvu — kaže. — Moramo biti tamo u

pet sati poslijepodne.

— Zar nećemo ostati ovdje još dva dana? Uopće nisam imao pri-

like upoznati grad. Osim toga, to je devet sati leta. Kako možemo stići do pet popodne?

—  Dobivamo sedam sati na vremenskoj razlici. Ako poletimo u podne, stići ćemo u dva sata popodne. To je više nego dovoljno vremena. Otkazat ću večeru u restoranu i zamoliti da nam ovdje nešto serviraju: moram sve dobro isplanirati.

— Ali otkud sad takva hitnja? Moj avion za Njemačku polazi... On me prekida u pola rečenice.

— Čini se da je predsjednik Vladimir Putin pročitao sve o vašem

putovanju. I volio bi vas osobno upoznati.