Da li da  idemo izravno na PRAKTIKUM čuda? To bi moglo biti dugo i zanimljivo putovanje, jer je taj dio Čuda podijeljen u čak 365 lekcija, reklo bi se po jedna lekcija za svaki dan u godini iako ne vjerujem da je autorima djela to bilo na umu. Oko prijevoda smo već razgovarali, naročito oko poimanja Pokore. Podsjetimo se još jedanput na riječi samog prevoditelja (Petar Vasiljević): 

 

"Tečaj čuda je, po mom skromnom mišljenju , najvažniji duhovni dokument koji se pojavio u prošlom stoljeću. Po svom obujmu, temeljitom preokretanju značenja uvriježenih pojmova i riječi, povremenim namjernim nedorečenostima, specifičnostima engleskog jezika, uvođenjem nekih novih pojmova, izražavanjem na dvije razine (I je razina znanja, a II razina zamjedbe ili percepcije), metaforičkim (tj. neizravnim) i izravnim izričajima, činjenicom da se radi o dokumentu čiji je cilj temeljita PREOBRAZBA čitatelja-učenika, a ne puko informiranje o još jednom duhovnom sustavu mišljenja, kao i relativno ograničenim mogućnostima hrvatskog jezika u ovoj oblasti, ovaj naizgled jednostavno pisani duhovni dokument postavlja vrlo teške zadaće hrvatskom prevoditelju......"

 

 

41. Cjelovitost je zamjedbeni sadržaj čuda. Čuda tako uspostavljaju ili nadoknađuju lažnu zamjedbu nestašice.

 

Da, zanimljivo je da ako mislimo da uvjek svega ima dovoljno nekako i uspijevamo zadovoljiti sve potrebe, ako stalno kukamo da nemamo vreneba, novaca i sl. stalno nam nešto i fali. Paradox ili čudo?

 

 

 

42. Velik doprinos čuda je njihova snaga u tvojem oslobađanju od tvog vlastitog osjećaja osamljenosti, lišenosti i nestašice.

 

Da, ako si samo dopustimo ljudi koje trebamo sami dođu (budu dovedeni) k nama i čini se da se stvari rješavaju „same od sebe“….

 

 

 

43. Čuda  se javljaju iz čudesnog stanja uma ili stanja spremnosti za čuda.

 

Drugim riječima sve zapreke da vodimo sretan i zadovoljan život su u našem umu…

 

 

 

44. Čudo je izraz unutarnje svjesnosti Krista i prihvaćanja Njegove Pokore.

 

Mislim da se ovdje radi o prihvaćanju Krista kao transformacije uma u prihvaćanju svega što život donosi, eliminaciji opiranja koje nam samo jede snagu, a mislim da je u tome i smisao te kontroverzne Pokore…..

 

 

 

45. Čudo se nikada ne gubi. Ono može dotaknuti mnoge ljude koje čak nisi ni sreo, a može proizvesti promjene o kojima se ne može ni sanjati, u situacijama kojih nisi čak ni svjestan.

 

U katoličkim samostanima se umjesto hvala, često govori „Bog plati“…., i doista tako i bude, možda ne tebi, možda ne sada, ali kad-tad (baš kad je potrebno), tebi ili nekome tvome čudesno dođe pomoć „niotkuda“ naoko posve nezasluženo, smatram da je to, to protezanje čuda kroz prostor i vrijeme.

 

 

 

46. Duh Sveti je najviši posrednik priopćavanja. Čuda ne obuhvaćaju ovaj tip priopćavanja jer su čuda prizemno sredstvo općenja. Kad se vratiš u svoj prvobitni oblik općenja s Bogom putem izravnog otkrivenja , tada nestaju potrebe za čudima.

 

Taj prvobitni oblik općenja s Bogom bi po meni bio potpuna predanost i vjera da se sve događa s razlogom…

 

 

 

47. Čudo je uređaj za učenje koji smanjuje potrebu za vremenom. Ono uspostavlja vremenski razmak koji je izvan vremenskog modela, koji ne podliježe uobičajenim zakonima vremena. U ovom smislu čudo je bezvremeno.

 

O tom ukidanju vremena i njegovih zakonitosti je već bilo riječi…

 

 

 

48. Čudo je jedino sredstvo koje ti neposredno stoji na raspolaganju za kontrolu vremena. Samo otkrivenje nadilazi vrijeme, jer nema nikakve veze s vremenom.

 

Za mene Otkrivennje i znači viđenje kroz prostor i vrijeme, vrhunsku „vidovitost“…

 

 

 

49. Čudo ne pravi razlike među stupnjevima pogrešne zamjedbe. Ono je sredstvo za učinkovito ispravljanje zamjedbe, sasvim nesvjesno o stupnju ili smjeru pogreške.

 

Kad god kažemo za nešto da je nemoguće, a stvari se ipak nekako riješe, dobijemo potvrdu da smo bili u krivu…

 

 

 

50. Čudo uspoređuje ono što si napravio od stvaranja, prihvaćajući ono što je u skladu sa stvaranjem kao istinito, odbacujući ono što nije u skladu kao lažno.

 

Da, ja mislim da nas čuda upravljaju ka ispunjenju naše osobne misije i omogućuju ispunjenje sudbine….

 

Podsjetimo se (iz kronologije new agea, gospodina Josipa Blaževića):

1975. Objavljeno veliko kanalizirano djelo Tečaj čuda (A Course in Miracles) židovske psihologinje i spiritističkog medija Helen Schuman. Na osnovama Tečaja čuda svoj terapeutski rad bazirao je i kontroverzni psihijatar i psihoterapeut dr. Geald G. Jampolsky u knjizi Umijeće opraštanja. Ključ za mir s Bogom i drugima koja je, previdom, na hrvatskom jeziku ugledala svjetlo dana u izdanju katoličke izdavačke kuče UPT iz Đakova (Đakovo, 1998.). U spomenutoj spornoj knjizi Jampolsky svjedoči kako mu je upravo susret s objavom Tečaj čuda promijenio svjetonazor: "Moje viđenje svijeta promijenilo se godine 1975. Do tada sam sebe shvaćao kao militantnog ateistu kome bi kao zadnje padalo na um da se uputi na kakav duhovni put koji vodi k Bogu. U toj godini naišao sam na djelo u tri sveska s naslovom Tečaj čuda, tečaj za samostudij duhovne preobrazbe." Proučavajući Tečaj čuda Jampolsky ga je "naučio primjenjivati u svim svojim životnim područjima" te je u prvom poglavlju spomenute knjige odlučio "iscrpno prikazati taj tečaj" (str. 10 i 11): "Tečaj čuda je knjiga na kojoj se temelje moje misli. Tečaj čuda jest uvod u samostalni studij osobne i duhovne preobrazbe (bez posredstva religija koje su - prema New ageu - zapreka na putu do autorealizacije - op. J. B.). 'Tečaj' naglašava nužnost da se oslonimo više na svog vlastitog, unutarnjeg učitelja (duhovnog vodiča - op. J. B.), umjesto na učitelje koje tražimo izvan sebe." (str. 14) Ovdje do izražaja dolazi newageovsko poimanje vjerskih vođa različitih svjetskih religija koji trebaju ustuknuti pred "duhovima vodičima" kojima se pojedinac treba otvoriti i čijem se vodstvu treba prepustiti. Kao eksperimentalni newageovac koji je "svoj individualni put do Boga" našao mimo institucionalnih religija, Jampolsky indirektno izjednačava "različite putove do Boga", opredjeljujući se za tehniku Tečaja čuda: "U tijeku mog duhovnog putovanja postajalo mi je sve jasnije da imade različitih putova k Bogu, i Tečaj čuda je put koji sam ja sebi našao da bih dospio do duhovne zrelosti" (str. 11-12.), te nastavlja: "Tečaj se razumije kao duhovni učitelj, ne kao religija. On koristi kršćanski jezik, ali je u osnovi ekumenski. On čvrsto drži da je 'neka univerzalna teologija nemoguća; ali univerzalno iskustvo naprotiv nije samo moguće nego je nužno'" (str. 14.). Izostavljajući daljnju analizu sadržaja Jampolskove knjige izražavamo želju da ona što skorije bude povučena s polica katoličkih knjižara.