Podsjetimo se (iz kronologije new agea, gospodina Josipa Blaževića):

1975. Objavljeno veliko kanalizirano djelo Tečaj čuda (A Course in Miracles) židovske psihologinje i spiritističkog medija Helen Schuman. Na osnovama Tečaja čuda svoj terapeutski rad bazirao je i kontroverzni psihijatar i psihoterapeut dr. Geald G. Jampolsky u knjizi Umijeće opraštanja. Ključ za mir s Bogom i drugima koja je, previdom, na hrvatskom jeziku ugledala svjetlo dana u izdanju katoličke izdavačke kuče UPT iz Đakova (Đakovo, 1998.). U spomenutoj spornoj knjizi Jampolsky svjedoči kako mu je upravo susret s objavom Tečaj čuda promijenio svjetonazor: "Moje viđenje svijeta promijenilo se godine 1975. Do tada sam sebe shvaćao kao militantnog ateistu kome bi kao zadnje padalo na um da se uputi na kakav duhovni put koji vodi k Bogu. U toj godini naišao sam na djelo u tri sveska s naslovom Tečaj čuda, tečaj za samostudij duhovne preobrazbe." Proučavajući Tečaj čuda Jampolsky ga je "naučio primjenjivati u svim svojim životnim područjima" te je u prvom poglavlju spomenute knjige odlučio "iscrpno prikazati taj tečaj" (str. 10 i 11): "Tečaj čuda je knjiga na kojoj se temelje moje misli. Tečaj čuda jest uvod u samostalni studij osobne i duhovne preobrazbe (bez posredstva religija koje su - prema New ageu - zapreka na putu do autorealizacije - op. J. B.). 'Tečaj' naglašava nužnost da se oslonimo više na svog vlastitog, unutarnjeg učitelja (duhovnog vodiča - op. J. B.), umjesto na učitelje koje tražimo izvan sebe." (str. 14) Ovdje do izražaja dolazi newageovsko poimanje vjerskih vođa različitih svjetskih religija koji trebaju ustuknuti pred "duhovima vodičima" kojima se pojedinac treba otvoriti i čijem se vodstvu treba prepustiti. Kao eksperimentalni newageovac koji je "svoj individualni put do Boga" našao mimo institucionalnih religija, Jampolsky indirektno izjednačava "različite putove do Boga", opredjeljujući se za tehniku Tečaja čuda: "U tijeku mog duhovnog putovanja postajalo mi je sve jasnije da imade različitih putova k Bogu, i Tečaj čuda je put koji sam ja sebi našao da bih dospio do duhovne zrelosti" (str. 11-12.), te nastavlja: "Tečaj se razumije kao duhovni učitelj, ne kao religija. On koristi kršćanski jezik, ali je u osnovi ekumenski. On čvrsto drži da je 'neka univerzalna teologija nemoguća; ali univerzalno iskustvo naprotiv nije samo moguće nego je nužno'" (str. 14.). Izostavljajući daljnju analizu sadržaja Jampolskove knjige izražavamo želju da ona što skorije bude povučena s polica katoličkih knjižara.