PRVI DIO
TALISMAN MOĆI I OBJAVE
"Život je vrelo užitka; ali gdje i klatež pije, svi su zdenci zatrovani.
Sklon sam svemu čistome; ali ne volim vidjeti nacerene njuške i žeđ nečistih.
Bacili su pogled dolje u zdenac; sada mi iz zdenca blista njihov odvratni smiješak.
Svetu su vodu zatrovali svojom požudom; a kada su svoje prljave snove nazvali užitkom, zatrovali su i riječi.
I plamen postaje zlovoljan kada njihova vlažna srca stavite na vatru; sam duh ključa i puši se gdje se klatež približi vatri.
Slatkast i premekan postaje plod u njihovoj ruci: od njihova pogleda voćka trune i suši joj se krošnja.
A poneki, koji se odvratio od života, samo se odvratio od klateži; on nije htio s fukarom dijeliti zdenac i plamen i voće.
A poneki, koji je otišao u pustinju i s grabežljivim životinjama trpio žeđ, samo nije htio s prljavim goničima deva sjediti oko gustijerne.
A poneki, koji je stigao poput zatornika i tuče na sva plodna polja, samo je fukari htio nogu u ždrijelo i tako joj začepiti ralje."
Friedrich Nietzsche
Tako je govorio Zaratustra
"Adolf je stajao preda mnom. I sada je uhvatio obje moje ruke i čvrsto ih je držao. Bila je to gesta koju od njega još nisam doživio. Po stisku njegovih ruku osjećao sam koliko je duboko bio potresen. Oči su mu grozničavo gorjele od uzbuđenja. Riječi nisu kao obično vješto dolazile iz njegovih usta, već su iz njega izbijale grubo i promuklo. Po tom sam glasu još više primjećivao koliko mora da ga je taj doživljaj uznemirio... U tom času za oko mi je zapelo nešto posve neobično što prije, kada bi mi se uzbuđeno obraćao, u njega nisam zapažao. Bilo je to kao da iz njega govori neko drugo Ja, koje je i njega samoga dirnulo istim ganućem kao i mene. Ni u kom slučaju to nije bilo kao što u očaravajućeg govornika znamo reći da se opija vlastitim riječima. Naprotiv! Više mi se činilo da s čuđenjem, čak i zapanjenošću, svjedoči onome što elementarnom snagom izbija iz njega... Iz njega su izbile riječi kao što nagomilana bujica probija brane što se rasprskavaju.
U velikim, uzbudljivim slikama razvijao mi je svoju budućnost i onu svoga naroda... Govorio je o misiji koju će mu narod jednom povjeriti kako bi ga iz ropstva odveo u visine slobode."
August Kubizek
Adolf Hitler, moj mladenački prijatelj
Ova scena, koja opisuje jednu od ranih vizija mladoga Hitlera da mu predstoji sudbina koja će obilježiti povijest svijeta, odigrala se u petnaestoj godini njegova života. Nakon što je s gorljivim oduševljenjem poslušao Wagnerovu operu Rienzi u kojoj se govori o meteorskom usponu i padu nekog rimskog tribuna, Hitler se uspeo na vrh brda Frein s kojeg se pružao pogled na njegov zavičajni grad Linz. Za njim je, jedva uspijevajući držati korak, teško sopćući, išao njegov jedini prijatelj Gusti Kubizek, sin siromašnoga tapetara. I ondje, u blistavom sjaju zvijezda ljetne noći,iz njegovih su usta nagrnule te proročanske riječi, koje će se kasnije ispuniti tako zlokobnom preciznošću.
Četiri godine kasnije, dok su Adolf Hitler i Gusti Kubizek stanovali zajedno u bečkom predgrađu, u sobi punoj stjenica, prije se činilo da će se Hitlerova mladenačka nadanja pokazati tlapnjama. Budući da njegove skice nisu zadovoljavale postavljene zahtjeve, uskraćen mu je upis na bečku Akademiju lijepih umjetnosti, a zbog nedostatnih kvalifikacija odbila ga je i Visoka arhitektonska škola. No, on nije imao volje prihvatiti se pravog posla, već je pokušao probijati se s preostalom ušteđevinom pokojne majke i malenom obiteljskom mirovinom za siročad odobrenom mu za rad njegova oca u Carinskoj upravi. Ali i ti će izvori uskoro presušiti.
"Ljudi koji su ga tih godina poznavali u Beču čudili su se oprečnosti njegova kultiviranog nastupa, njegovanog načina govora i samouvjerenog držanja s jedne strane i bijednog života što ga je vodio s druge strane, i smatrali su ga oholim i prohtjevnim. On nije bio ni jedno od toga. Jednostavno se prilagodio građanskom sustavu... Usred korumpiranog grada moj je prijatelj oko sebe podigao zid neoborivih načela koji mu je omogućio da usprkos svim iskušenjima kojima je bio okružen izgradi unutarnju slobodu... Išao je svojim putem, ignorirajući sve što se oko njega zbivalo. Ostao je usamljen čovjek i askezom redovnika očuvao je 'sveti plamen života'".
August Kubizek
Adolf Hitler, moj mladenački prijatelj
Bio je u cijelosti upućen na samoga sebe, i budući da se ni s kim nije mogao sprijateljiti, iz dana u dan postajao je sve usamljeniji i ogorčeniji.
Razočaranje je bilo utoliko bolnije što je Gusti Kubizek u glazbenom konzervatoriju pokazao začuđujuć uspjeh. Ali usprkos tek neznatnim izgledima, s nepopustljivom se upornošću posvetio samostalnom školovanju.
Nitko ga te godine nije s pravom mogao optužiti za lijenost, iako su mnogi smatrali da je krenuo krivim smjerom.
Svakodnevno je mnoge sate provodio u knjižnici u Hofburgu proučavajući nordijske i teutonske mitologije i folklor i opsežnu lektiru njemačke povijesti, literature i filozofije. Ali Hitlerova glavna nastojanja u to doba još su bila vezana uz arhitekturu te je skicirao planove za cijeli niz ambicioznih građevinskih projekata koji nikada nisu imali ni najmanjih izgleda za realizaciju."Stari carski grad na crtaćem stolu devetnaestogodišnjeg mladića, koji je obitavao u mračnom stražnjem krilu zgrade u predgrađu Mariahilf, pretvarao se u grad što se širio i rastao daleko u otvorene prostore, u svjetlom okupan i životom ispunjen grad, sastavljen od kuća za četiri, osam ili šesnaest obitelji."
August Kubizek
Adolf Hitler, moj mladenački prijatelj
Tijekom dugih ljetnih praznika što ih je Kubizek provodio u Linzu razmišljao je o tome kako njegov prijatelj stanuje sam u skromno namještenoj sobi i neprestano trpi glad. Zbog toga je nagovorio majku da mu pošalje veću količinu velikodušno odmjerenih paketa hrane.
"Što li sada samo radi, sam u svojoj sobi? U mislima sam vrlo često bio s njim. Možda je okolnost da je sada cijelu prostoriju imao samo za sebe iskoristio kako bi se iznova prihvatio velikih graditeljskih planova. Već odavno je čvrsto odlučio rekonstruirati bečki Hofburg. Nakon naših tumaranja gradskom jezgrom uvijek se iznova vraćao tom projektu koji je s idejne strane bio gotov, jedino ga je još trebalo kopirati na paus-papir. Smetalo ga je što su stari Hofburg i stajske zgrade izrađeni od opeke. Opeka je u njegovim očima bila nedovoljno kvalitetan materijal za monumentalne građevine.
Stoga je ta zdanja trebalo srušiti i zamijeniti ih kamenim građevinama istoga stila. Nadalje, Adolf je nasuprot prekrasnom polukrugu stupova novoga dvorca htio postaviti pandan i time na jedinstven način zaokružiti Heldenplatz...
Dva golema slavoluka iznad Ringa trebala su veličanstven trg uključiti u planiranje s dvorskim muzejima."
August Kubizek
Adolf Hitler, moj mladenački prijatelj
Gusti K. dugo će ostati u neznanju o tom što je pokretalo Hitlera.
Svog prijatelja nije susreo prije nego što je ovaj, dvadeset i četiri godine kasnije, postao neosporni vođa Trećeg Reicha. Jer dok je K. tog ljeta imao praznike, Adolf Hitler došao je do vrlo važnog otkrića - otkrića koje će mu promijeniti način života i natjerati ga na samotan put moći.
Jednoga dana dok je Hitler radio na svojim nacrtima ispred muzeja Hofburg, njegovo raspoloženje doseglo je novo dno. Cijeloga je dana drhtao od studeni plašeći se da bi ponovno mogao izbiti nedavno preboljeni bronhitis i prisiliti ga da se duže zadržava u svom bijednom prebivalištu.
Nebo je bilo zastrto oblacima, a prvi hladni jesenji vjetar tjerao mu je kišu u lice. Njegova knjiga sa skicama bila je potpuno promočena. Bio jeto trenutak bolne samospoznaje. Zastrašujućom jasnoćom shvatio je da su svi njegovi grandiozni arhitektonski planovi kojima se predao dušom i tijelom posve bezvrijedni. Tko bi ih smatrao vrijednim i jednog pogleda?
I najednom je spoznao što je on doista - beznadna nula. Ispunjen odbojnošću, razderao je knjigu sa svojim skicama i uspeo se stubama prema riznici, gdje je potražio toplinu i zaštitu kako bi razmislio o svojem sumornom položaju.
Adolf Hitler već je mnogo puta prije toga bio u Habsburškoj riznici i izložene je komade, s izuzetkom malog broja stvari, smatrao bezvrijednom kramom. Čak ni službena kruna habsburških careva nije bila njemačkog podrijetla. Jedini znak dostojanstva, što su ga Habsburgovci pronašli kada su postali carevi Austro-Ugarskog Carstva, bila je češka kruna od rubina i safira koja je od sedamnaestog stoljeća bila u posjedu obitelji.
No, lijepa, poviješću bremenita kruna njemačkih careva, središnji dio carskih dragocjenosti, kao simbol njemačkoga naroda, u njihovim očima nikada nije postigla puno priznanje. "Tko bi još mogao očuvati vjernost prema dinastiji koja je u prošlosti i sadašnjosti uvijek iznova izdavala potrebe njemačkoga naroda zbog sramotnih vlastitih probitaka?"4
Puki pogled na te razmetljive regalije u riznici pojačavao je njegovu odbojnost prema cijeloj habsburškoj dinastiji. Kao vatreni njemački nacionalist, nikada ne bi bio mogao usvojiti njihove ideje o jednakosti svih rasa. Osjećao je nesavladivu odvratnost prema toj rulji izmiješanoj od svih mogućih rasa, koja bi u ljetnim mjesecima preplavila riznicu te bi blesavo i bez razumijevanja zurila u simbole dekadentnog i neodlučnog carstva što se protezalo od Rajne do Dnjestra i od Saske do Crne Gore.5
Adolf Hitler stajao je u srednjem hodniku i nije obraćao nikakvu pozornost na krune, žezla i dragocjenosti - toliko je bio zadubljen u misli o bezizlaznosti osobne situacije. On tvrdi da nije primijetio čak ni službeno društvo koje mu se polako približavalo: skupinu inozemnih političara što ju je vodio stručnjak muzejskog arhiva.
"Dok je vodič pokazivao na vrh starog koplja, ti stranci zaustavili su se gotovo preda mnom. U početku nisam baš bio raspoložen slušati što o
4
Adolf Hitler: Mein Kampf.5
"Ta mješavina naroda od Čeha, Mađara, Rutena, Srba, Hrvata i Židova - tajčopor tuđinskih naroda koji su uživali u tom starom prebivalištu njemačke kulture."
(Adolf Hitler:
Mein Kampf)tomu kaže stručnjak i prisutnost skupine osjećao sam više kao neugodno zadiranje u područje mojih beznadnih misli. A tada začuh riječi koje će mi promijeniti život: Uz ovo koplje vezana je legenda: onaj tko na njega polaže pravo i odgonetne njegove tajne, u rukama drži sudbinu svijeta, kako u dobru tako i u zlu."
Tako su pobuđeni Hitlerovi apetiti za tiraniju i osvajanja te je sada napeto osluškivao dok je znanstveno potkovani vodič objašnjavao kako je ta legenda o sudbini svjetova istkana oko koplja što ga je svojedobno neki rimski centurion nakon raspeća zabio u bok Isusa Krista. No, kazao je on, postoji tek nepouzdana predaja da je ovdje riječ o istom koplju.
Očito sudbina koplja nije mogla biti praćena od vremena njemačkoga cara Otona Velikog; čvrsto zabijen čavao ni po čemu se nije razlikovao od stotina ostalih čavala koji su se mogli naći posvuda po europskim crkvama i muzejima. Dodan je tek u trinaestom stoljeću. Neki od njemačkih careva Srednjega vijeka legendu su dovodili u vezu s tim kopljem, no u posljednjih pet stotina godina, ili još više, nitko nije vjerovao u tu legendu osim, dakako, Napoleona, koji je nakon bitke kod Austerlitza polagao pravo na koplje. No, ono je još prije bitke kradomice prokrijumčareno iz Nürnberga u Beč i skriveno kako bi ga se sačuvalo od tiranina.
Skupina je nastavila dalje, dok se Hitler, fasciniran, približio na nekoliko koraka kako bi bolje vidio objekt oko kojega se očigledno isplela tako neobična legenda.
Samotna, u otvorenim kožnatim koricama, na izblijedjelom crvenom jastuku od baršuna, počivala je glava koplja pocrnjela od starosti. Dugačak vršak bio je učvršćen na jak komad metala, čiji su stršeći dijelovi predstavljali krila goluba. U otvoru smještenom u sredini lista nalazio se iskovani čavao učvršćen pomoću manšete smotane od metalne žice. Sasvim na dnu, u koplje su bili urezani zlatni križevi.
"Odmah sam znao da je to bio važan trenutak u mojemu životu", kazao je Hitler kada je kasnije pričao o svom prvom susretu s kopljem. "A ipak nisam mogao shvatiti kako to da vanjski kršćanski simbol na mene ostavlja takav dojam. Stajao sam posve mirno i zurio nekoliko minuta, potpuno zaboravljajući riznicu oko sebe. Činilo se kao da sadrži neki skriveni smisao koji nisam mogao dokučiti, značenje za koje sam, ne mogavši ga osvijestiti, vjerovao da ga u svojoj nutrini već poznajem. Glavom su mi prolazile riječi iz Majstora pjevača Richarda Wagnera:"A ipak to ne može tako.
Osjećam, a ne shvaćam.
Ne mogu zapamtiti - ali ni zaboraviti.
A ako i shvatim - ne mogu procijeniti."
Bio je to stih za koji sam prije uvijek vjerovao kako izražava želju drugih da shvate mene i smisao moje sudbine, svakodnevnu opomenu i utjehu, u mojim najmračnijim i najsamotnijim časovima, koja nikad ne zakazuje."
I sada je taj mladić, blijed i boležljiva izgleda, koji je tako brzo zaboravio svoje prijašnje beznađe i očaj, osjećao da ti mistični redci izražavaju njegovu nesposobnost da shvati tajanstvenu poruku koju mu je taj talisman moći htio objaviti i istovremeno uskratiti.
"Koplje kao da je bilo neki magični medij objave, jer ono je svijet ideja dovuklo u toliko blisku i živu perspektivu da je ljudska mašta postala stvarnijom od svijeta osjetila.
Vjerovao sam kako osjećam da sam ga u nekom od ranijih stoljeća povijesti jednom već držao u rukama - da sam jednom već polagao pravo na taj talisman moći i u rukama držao sudbinu svijeta. A ipak, kako je to bilo moguće? Kakva je to glupost bila koja mi je došla u glavu i koja je izazvala takvo komešanje u mojim grudima?"
Adolf Hitler još uvijek je kao začaran stajao pred tim starim oružjem kada su se vrata svjetovne riznice zatvorila i kada je došlo vrijeme za odlazak.