KREŠIMIR MIŠAK: TAJNA ZEMLJE DUŠA    

Prije nekoliko godina s police antikvarijata u nekoj zemlji u ruke mi je pala knjiga dr. Michaela Newtona „Journey od Souls“, zapis nevjerojatno zanimljivog sadržaja. Jer svi smo čuli za iskustva bliska smrti i za reinkarnacije, ali kad smo imali priliku čuti što se zbiva nakon prolaska kroz onaj famozni tunel svjetlosti, a prije nove reinkarnacije? Ja nikad. Barem do te knjige.

Michael Newton tu je knjigu objavio 1994, a kasnije su uslijedile još dvije, sve na istu temu – života duša između života. Naime, dr. Newton je u svojim hipnotičkim regresijama primijetio da ljudi ponekad pričaju baš o tom razdoblju (ako se to uopće može nazvati vremenskim razdobljem u smislu vremena kakvog mi poznajemo).
            

Nakon što je počeo pisati o tome, osnovao je i institut pod nazivom „Michael Newton Institute for Life between Lives Hypnotherapy“. Danas je to već čovjek u godinama pa nije baš da radi turneje po svijetu. No, zato ima mlađe od sebe da to rade umjesto njega, hipnoterapeute koji nastavljaju njegov rad i koji se također kroz regresije klijenata uvlače u to čarobno područje, gdje se grupe duša sastaju između života kako bi ih prokomentirali, odmorili se, smislili nova iskustva. Svi ćemo se jednom opet naći tamo, ali za sada, u doba amnezije, poslužit će svrsi i to da u glavnim crtama od drugih saznamo čega se to ljudi prisjećaju.

PRVA REGRESIJA U PROŠLI ŽIVOT

Psihijatar Michael Newton započeo je kao tradicionalni psihoterapeut, koristeći hipnozu na tradicionalni način, primjerice, pomažući ljudima da se riješe trauma iz djetinjstva. S vremenom se pojavilo zanimanje za vraćanje u ono što su ljudi doživljavali kao prošle živote i u modu su ušle hipnotičke regresije te vrste. Kao hipnoterapeuta, potencijalne stranke su ga počele nazivati i pitati može li ih vratiti u prošle živote. Ispočetka im je odgovarao da se ne bavi takvim stvarima i da bi bilo bolje da odu nekome drugom.

No, onda je dobio prvi slučaj s prošlim životom. Pacijent se žalio na bolove u boku kojima nije znao razlog, a imao ih je cijeli život. Pitao je Newtona može li otkriti uzrok te boli i deprogramirati je. Pacijent je već bio na svim mogućim snimanjima i pretragama i kod mnogih liječnika, koji su mislili da se radi o psihosomatskom poremećaju jer je s njim fizički sve bilo u redu. Newton je mislio da je osoba u djetinjstvu možda pala na kuhinjski nož i da se bol odnosi na taj događaj, dakle da je u korijenu boli ipak neki medicinski razlog. Pristao je pokušati pomoći osobi te su u hipnozi prošli kroz cijelo njegovo rano djetinjstvo, ali nisu mogli pronaći pravi uzrok njegove boli.

Kako terapija nije nikako napredovala, već frustrirani Newton je naposljetku rekao čovjeku da ode do izvora svoje boli. Dotični gospodin je vrlo brzo zapao u duboku hipnozu i izmicao mu je kontroli. To je bilo ključno za sljedeće događaje, jer se odjednom našao na jednom polju u Francuskoj u vrijeme Prvoga svjetskog rata. Bio je 1. lipnja 1916. godine, a on je bio britanski narednik u prvoj bitci na rijeci Sommi. Newton je znao nešto malo o povijesti, ali, kako je kasnije saznao, dotični gospodin nije znao gotovo ništa, a pogotovo ne o britanskoj povijesti. No, govorio mu je najsitnije pojedinosti o bitci i načinu na koji je poginuo.

Prema vlastitim riječima, Newton je bio potpuno izgubljen, pa je upitao je čovjeka iz koje je divizije, rekavši mu da pogleda oznaku na rukavu. „Taj je jadnik umirao u blatu“, rekao je kasnije Newton, „a ja sam ga ispitivao za ime, čin i broj“. No, ubrzo mu je postalo jasno da se događa nešto neobično jer je iskaz bio iznimno precizan.

Ta priča, koja je bila početak Newtonovog interesa, imala je sretan kraj jer je na kraju čovjeku uspio deprogramirati bol, liječivši ga kao da se radilo o događajima iz ovog života. No, malo jer reći da je Newton bio zbunjen. Nakon deprogramiranja boli, probudio je pacijenta i porazgovarao s njim o njegovu slučaju. Obojica su bili začuđeni. Newton je bio toliko skeptičan da je, kad je klijent otišao iz ureda, nazvao britansko Ministarstvo rata, u nevjerici da se tako nešto može dogoditi. Naposljetku su ga spojili s Britanskim muzejom rata i doznao je da je doista postojao jedan narednik iz te divizije koji je poginuo u toj bitci na taj dan i u to vrijeme. To nije bio podatak koji je mogao zanemariti, pa je počeo primati stranke koje su zanimale takve stvari i baviti se istraživanjem prošlih života.

Sve je više ljudi vraćao u prošle živote. Nije prošlo dugo, i došao je do neobičnog otkrića – da je ljude u vrlo dubokoj hipnozi moguće „vratiti“ i u razdoblje između dva života. Psihijatru Newtonu to je promijenilo život. S vremenom je postao toliko opsjednut željom da nauči tko smo, odakle dolazimo, zašto smo ovdje i kamo idemo da više uopće nije primao pacijente koje nije zanimalo razdoblje između dva života. Pred njim se počela rasprostirati mapa duhovnog svijeta.

USTROJ DUHOVNOG SVIJETA

Iskazi koje je dobivao bili su vrlo dosljedni što se tiče mape duhovnog svijeta, opisa mjesta na koje duše odlaze, odnosno, kamo ih odvode, kao i svega ono što rade između života, bez obzira na to koje su ljudi bili vjere ili filozofskog opredjeljenja. Razlike u njihovim sjećanjima bile su malene. S vremenom je, na temelju stotina snimljenih sessiona tijekom desetak i više godina, sabrano podatke predstavio u knjigama.

Dakle, što se zbiva s druge strane, iza onog famoznog tunela, kojeg desetljećima opisuju ljudi koji su imali „iskustvo tik do smrti“? Pa, krenimo redom, od ulaznih vrata u taj neobični svijet kojeg ćemo prije ili kasnije svi prijeći prag.

Informacije o samoj smrti, primijetio je Newton, često su ovisile o dobi i razvijenosti duše. Ako se radi o mladoj duši koja je imala tek nekoliko prijašnjih života, na početku dolazi do šoka i dezorijentacije. Te se duše često zadržavaju oko mjesta na kojem su umrle i dugo im treba da krenu dalje. No, s druge strane čekaju „vodiči“, koji su svjesni zbunjenosti tih mladih duša, kako su ih okarakterizirali Newtonovi klijenti u hipnotičkim regresijama. Stoga vodiči čekaju. Ako duše nisu spremne otići, neće ih tjerati da krenu dalje. Postoje neke tehnike koje duhovi koriste kako bi utješili voljene osobe koje su napustili. Kad te duše budu spremne, vodiči će biti tu da ih povedu za ruku. Drugačije od mladih duša ponašaju se one opisane kao sredovječne ili stare duše, dakle, one već iskusne koje pomisle nešti u smislu: Super! Opet sam slobodna! Idem kući! One vrlo brzo napuštaju astralni svijet Zemlje i kreću prema vratima duhovnog svijeta.

Opis zbivanja netom nakon smrti nalik je već klasičnom opisu svijetla i tunela. Kad napuštaju astralni svijet Zemlje, duše vide jarko svijetlo, vide sebe u golemoj sferi, kao da plutaju otvorenim svemirom, a zatim kreću prema vratima duhovnog svijeta gdje ih čeka njihov duhovni vodič. No, duše koje nas dočekaju mogu biti obitelj duša. Duša koja se vraća će često sresti svoje voljene koji su umrli, iz života kojeg je baš živjela, poput roditelja ili supružnika. No, može ih dočekati i dragi rođak ili prijatelj iz netom završenog života koji je umro prije njih. Stranke su Newtonu ispričale da je osobni duhovni vodič uvijek blizu u slučaju da nema prijatelja, rođaka ili bliske osobe.

OPORAVAK, DUHOVNI VODIČI I SKUPINE DUŠA

Mnogo se toga događa dušama u tom duhovnom svijetu i postoji puno aktivnosti kojima se one bave, ovisno o ciljevima, talentima i ambicijama neke duše. No, netom nakon povratka iz života duša se prvo – oporavlja. Postoji neko međuvrijeme, odmah poslije smrti, u kojem duše ostaju na mjestu za odmor i oporavljanje, nešto poput tibetanskog barda ili kršćanskog limba i koncepta čistilišta. Težina Zemlje i njenih emocija trebaju se maknuti i očistiti. Ponekad se to mjesto opisuje kao komora za iscjeljivanje, sa zlatnim svjetlom poput toplog i okrijepljujućeg tuša.

Kad se oporavi i orijentira, duša koja je ušla u duhovni svijet vraća se u svoju skupinu duša. Svaka skupina duša broji deset do dvadeset duša i uvijek se održava integritet skupine duša. Broj duša se ne povećava, a kad se uđe u skupinu duša, ostaje se s njima dok god se ne ode na višu razinu. Učitelj čije je prisutvo toliko taknulo ljude u regresijama zapravo je učitelj te skupine.

Roditelji, bake i djedovi, djeca, najbolji prijatelji i srodne duše … oni su puno puta u neposrednoj grupi duša u duhovnom svijetu, ili su blizu u susjednim grupama. Čini se da naši odnosi ne završavaju smrću. Povezujemo se s našom grupom duša, i potom reinkarniramo s njima, učimo životne lekcije, pohađamo „satove“ koje vode viša bića i imamo mudre i brižne učitelje koji nas vode. Dok smo u duhovnom svijetu odabiremo svoja tijela i obitelji, uz vođenje naših duhovnih vodiča i drugih mudrih bića. To je često puta dio većih lekcija, karme i misije u životu, stoga je vrlo poticajno iskustvo u hiponotičkim regresijama prizvati takva sjećanja.

U većini slučajeva duše se vraćaju u svoje grupe duša. No, ima prostora i za druge zanimacije. U duhovnom svijetu često postoje vrlo prosvijetljena mjesta gdje osoba uči velike lekcije života i smrti. Razvijenije duše uključe se u neke kreativne grupe ili grupe za učenje, nešto poput fakulteta ili grupa za specijalne projekte. Članovi tih grupa duša će se često zajedno inkarnirati na Zemlji i učiti dogovorene životne lekcije; također, duša može pohađati „satove“ koje vode viša bića i imati mudre učitelje pune ljubavi da ju vode. U duhovnom svijetu, osim posebnih mjesta za iscjeljivanje, postoje i mjesta za za igru i rekreaciju.

Osobno sam skeptičan prema konceptu „učenja životnih lekcija“ i principa akcije i reakcije koji se naziva karmom. Kad smo već u metafizici, krenimo do kraja. Mnogi mistici i ljudi koji su na razne načine doživjeli mistična iskustva opisivali su osjećaj povezivanja sa svime. Možda je najbolji izraz – beskrajna svijest. Pa onda, ako smo svi beskrajna svijest, što imamo za učiti. I kakvog smisla ima zakon karme? U svom negativnom obliku, doživljava ga se kao okolnost u kojoj osoba doživljava nešto loše zato jer je i sama nekome nešto takvo napravila. Kad bih krajnje pojednostavio, ako ste nekome namjerno razbili glavu, u nekom drugom životu (ili možda u istom) i vama isto sljeduje.
Ali iz perspektive beskrajne svijesti, u kojoj smo svi jedno, to bi značilo da je beskrajna svijest dvaputa sama sebi razbla glavu.

Nekako mi se čini da beskrajna svijest može i bolje od toga.
Stoga sam skloniji konceptu u kojem utjelovljenje duša služi doživljavanju iskustava. I to je sve. A Velika kozmička majka, koja nam je dala sve alate da stvaramo vlastite svemire i cijeli kozmos kao igralište, šušta nas da se igramo do mile volje.

No, vratimo se temi. Ljudi koji su imali bliski susret sa smrću često kažu da bi im se, kad su bili u tunelu ili na nekom osvijetljenom mjestu, približavala neka osoba koji bi im rekla da još nije njihovo vrijeme i da se vrate. Pripadnici različitih vjera tu su osobu doživljavali kao Isusa, Budu ili Muhameda. Newton je zaključio da to nije vjerska osoba. Stranke koje su u regresijama prošle prošle kroz tu fazu i prisjetile se vremena kad su nastavile put, rekle su da je to njihov osobni učitelj. Ljudi koji po prvi put u dubokoj hipnozi vide svog osobnog učitelja jednostavno briznu u plač, što je razlog da Newton uvijek nadohvat ruke drži kutiju s papirnatim maramicama. Razlog zašto je taj trenutak toliko emotivan jest činjenica da je to superiorno biće bilo uz dušu od njezina nastanka. Duhovni vodiči su opisani brižna i mudra bića koja nas ohrabruju da se pružamo, rastemo i učimo. Strpljivi su, inspirativni i daju savjete, ali nikad ne zapovijedaju.

VIJEĆE MUDRIH I ODABIR SLJEDEĆEG ŽIVOTA

Naposljetku će duša otići na mjesto koje Newton zove „Prostorija za odabir života“. Tamo će sudjelovati u odabiru svog idućeg života i tijela, a zatim će krenuti dalje, u taj novi život. Njeni vodiči sudjeluju u broju izbora tijela koja se nude duši. Duša odabire tijelo, ali oni određuju ponudu. Postoje razne priče o Prostoriji za odabir života, a duše ponekad izlaze i pred Vijeće mudrih bića koja su na višem stupnju razvoja od njihova duhovnog vodiča.

Vijeće mudraca hipnoterapeut Stephen Poplin opisao je ovako: „Zamislite sve što sam rekao o duhovnim vodičima i desetorostruko umnožite sile, mudrost i ljubav i dobit ćete vibracijsku frekvenciju Vijeća mudraca ili Vijeća staraca. Kakav je užitak sresti se s njima. Mnogi od mojih klijenata plaču od ushićenja. Zanimljivo je da su neki nervozni zbog susreta s njima, jer imaju osjećaj da će im se suditi. Nama to Vijeće nikad ne sudi, ali nam se pokazuju detalji naših djelovanja na Zemlji i kako su utjecali na druge; na taj način učimo lekcije. Na temelju karme prošlog života, na temelju naših želja za rastom i znanjem, i složene dinamike rada s našim grupama duša, Mudraci nas savjetuju o mogućim izborima života. Rezultat je život koji vidite u ogledalu.“

Duša koja odluči doći kroz nekog roditelja vrlo je vjerojatno imala prošli život s tom osobom. Postoji karma koju treba naučiti i mora se odraditi osjetljiva ravnoteža dva ili tri odvojena života. Na temelju lekcija prošlih života, opće svrhe i namjere, i balansirajuće karma (i također potreba i sličnih želja uša supitnika, najčešće obitelji), duše dobivaju savjet od velikog Savjeta Staraca ili Mudraca i onda idu na mjesto za izbor tijela i života u duhovnom svijetu. Često imaju nekoliko opcija koje odgovaraju njenim potrebama pa izaberu za koju misle da im najbolje odgovara i najviše im može pomoći, kako kažu, u učenju.
Stephen Polin je u regresijama s klijentima sreo i puno „duša njegovateljica“, bića punih ljubavi koja brinu za vrlo mlade duše. Proći će puno zemaljskih godina prije neg se te bebe-duše inkarniraju na Zemlji.

SRODNE DUŠE

Jedna od fascinantnih točaka koju su otkrile Newtonove regresije jest postojanje „srodne duše“. U Mjestu izbora života, u duhovnom svijetu, duše dogovore znakovi i simboli koji će im u ljudskom životu, kad se više neće sjećati ničega iz duhovnog svijeta, omogućiti da prepoznaju srodnu dušu kad je sretnu. Nekome će neki mirisi upaliti zvonce, netko drugi, ni sam ne znajući zašto, „trznut“ će na neki ukras ili životnu naviku ili hobi. Nekome kao podsvjesni signal prepoznavanja srodne duše može biti žuto cvijeće. Hoće li to biti pravo cvijeće u vrtu ili ono otisnuto na ljetnoj haljini? Duh je dosjetljiv, kaže Stephen Poplin, i često zaigran. Jedna duša sa sklonošću prema kaubojima znala je da u modernom američkom gradu neće na bijelom konju naći svog praktičnog i sposobnog čovjeka, pa je tražila čovjeka koji nosi šešir ili ima bijeli kamion – i našla ga je.

No, srodne duše nemaju uvijek bajkovite ljubavne priče. Poplin je imao iskustva sa supružnicima, roditeljima i susjedima koji su bili srodne duše, a da to uopće nije bilo romantično. Ponekad netko može biti pretjerano vezan za tu dušu i previše se oslanjati na to drugo biće, zaboravivši druge ljude i čak svoje vlastito „ja“ i svrhu. Osim toga, kraju, duhovni vodiči nisu zainteresirani za ljubavnu priču „živjeli-su-dugo-i-sretno“, već ih zanima evolucija, rast, razumijevanje i viša ljubav i mudrost.

VRSTE DUŠA

Ne utjelovljuju se sve duše. Postoje one koje ne mogu ili ne žele funkcionirati pojedinačno i postati, primjerice, ljudi na Zemlji. One obično funkcioniraju unutar nekog kolektiva i ne napuštaju duhovni svijet. Imaju priliku otići, ali, kao što je Newton saznao, te duše ne žele živjeti u fizičkim tijelima. To je čuo iz razgovora s dušama koje poznaju ta bića (jer, naravno, Newton, bar u ovom fizičkom životu, ne može razgovarati s dušama koje ne žive na Zemlji i ne mogu doći do njegove ordinacije.) Duše koje ne žele živjeti u fizičkom tijelu, žive u nekoj vrsti mentalnih svjetova i s lakoćom prolaze između dimenzija. Duše koje žive isključivo u fizičkom svijetu također možda imaju mogućnost živjeti u mentalnom svijetu između života, ali Michael Newton je saznao da većina to ne želi te da ih ne privlači putovanje između dimenzija. Uz sve navedeno, postoje duše koje imaju vrlo širok spektar sposobnosti te imaju mogućost (i želju) funkcionirati u svim tipovima fizičkog i mentalnog okruženja. To ne znači, kaže Newton, da su te duše prosvjetljenije od drugih duša, već da više vole takav način postojanja.

Newton je otkrio još jedan zanimljiv tip duše. Među njegovim strankama, otprilike 15% ljudi spadalo je u kategoriju „hibridnih“ duša. To je ime dao onim dušama koje danas žive na Zemlji, a svoje su utjelovljenje započele na drugim svjetovima u svemiru gdje postoji život. Kad neka duša želi promjenu i izazove, zamoli svoga vodiča da je premjesti. To je jedan način na koji su neke duše došle na Zemlju. Ili se događalo da je njihov svijet možda eksplodirao i više ne postoji pa je stoga premještena na neki drugi svijet jer joj je ostalo još mnogo posla – i eto je na Zemlji!

Nekima od tih duša je tada vrlo teško. Stopa samoubojstava među dušama koje su došle iz drugih, mirnijih svjetova vrlo je visoka. No, Newton je otkrio da, kad prebrode početnu traumu u ranim životima na Zemlji, puno bolje funkcioniraju i pridonose općem dobru. Često imaju jače moždane funkcije, snažnije psihičke sposobnosti od normalnih osoba, a neki čak i telepatske sposobnosti, pogotovo ako dolaze iz telepatskog svijeta.
Baš kao i u ljudskim obiteljima i zajednicama, postoje mlade duše, duše-tinejdžeri, starije duše i napredne duše. Dr. Newton opisao je njihovu vibracijsku frekvenciju u duginim bojama – mlađe duše prema tom opisu vibriraju u bijelom i žutom i kako su starije, njihova boja idu prema crvenom, narančastom, zelenom, plavom i konačno ljubičastom. Hipnotapeut Stephen Poplin, jedan od Newtonovih bliskh suradnika, rekao je da su mu klijenti duše opisivali i kao male lopte ili vrlo velike sfere; to upućuje, smatra on, na razlike između neiskusnih, zrelih i potom mudrih i ostvarenih duša. Njegovi klijenti rekli su mu da je na Zemlji inkarnirano više mladih duša nego starih. Kad pogledamo oko sebe – moglo bi biti. Pogotovo ako se ima u vidu da mlade duše odlikuje veća agresivnost i impulzivnost da streme prema položajima moći, gdje mogu uzrokovati puno štete.

PROGRES INKARNACIJA

S vremenom i razvojem, saznao je Newton, duše prelaze na viši stupanj, kako bi postale prosvjetljenije, a zatim prelaze na napredni stupanj u kojem se bliže kraju svojih reinkarnacija. Tijekom tih faza ili razina duše se suočavaju se sa sve većim problemima i postaju sve boljim učenicima. Zbog toga dobivaju teže zadatke. Zvuči kao još jedna razina matrice, akd se gleda iz stvarno kozmičke perspektive, ali tako kaže priča. Kad se prijeđe viši stupanj, duše se počinju specijalizirati. Neke duše možda žele postati učiteljima. Duše na vrlo naprednim stupnjevima počinju pokazivati svoje talente i dobivaju zadatke na kojima mogu pokazati svoje specijalnosti. Naposljetku će doći vrijeme kad se više neće morati reinkarnirati i kad će i sami postati vodiči, učitelji ili će raditi nešto drugo u duhovnom svijetu.

KORISTI OD UVIDA

Naše sjećanje na život duša između života nije nam pristupačno u svakodnevnom životu, ali očito je stalno s nama kad ga se može prizvati hipnozom. Pitanje jest jesmo li zaista dizajnirani tako da se ne sjećamo tih zbivanja ili se mnogi ljudi ustvari sjećaju ali im roditelji, autoriteti i društvo kaže da ignoriraju te luckaste misli? U tom slučaju opet bi bilo riječi o hipnozi, ali masovnoj hipnozi društva. Zapadna kultura sklona je ignorirati reinkarnaciju dok je u Indiji reinkarnacija dio tradicije i ustvari je se ne propituje. Svakako, dio naše „amnezije“ proizlazi iz činjenice da nam naše društvo govori da ignoriramo dojmove, intuicije i osjećaje koje mnogi od nas imaju, a koje bi se moglo interpretirati kao reinkarnaciju. Vjerojatno, smatra Poplin, mnogi od nas imaju spontana sjećanja prošlih života u snovima, kroz iskustva déjà vu-a i tome slično.

Ipak, zapitajmo se i ovo: kako bi nam bilo kad bismo se mogli sjetiti deset ili dvadeset života dok još pokušavamo živjeti ovaj i svladati sve stvari koje učimo u ovom životu? To bi vjerojatno bilo vrlo zbunjujuće pa je dobro što nam sva ta sjećanja ne plutaju našim mozgovima cijelo vrijeme. Trebamo se usredotočiti na ovaj sadašnji život, ali u isto vrijeme trebamo se „educirati“ na širi, holistički način. Zato, da bismo se mogli sjetiti zašto smo se uopće našli ovdje, može biti korisno pokušati se sjetiti dovoljno detalja prošlih života koji imaju značajni utjecaj na naše sadašnje živote, jer to vodi boljeg shvaćanja sadašnjih okolnosti. Osim toga, te točke prisjećanja često objašnjavaju zašto smo se inkarnirali s članovima naše obitelji ili zašto nas privlače ili odbijaju određene kulture, ljudi ili poslovi, a neke fobije i strahovi nakon takvih sessiona nestaju.

 Izvor: http://www.svjetlost-online.com/kresimir-misak/?p=34