Mitraizam

Treba izdvojiti posebno mjesto za religiju Mit­re, iranskog porijekla, koje su u Rimsko carstvo prenijeli rimski legionari. Ova religija Boga sunca bila je najveći takmac kršćanstvu prije njegovog konačnog trijumfa. Kult se slavio u pod­zemnim svetilištima, najčešće u pećinama. Posvećeni, koji su raspolagali tajnim znakovima za raspoznavanje, formirali su jednu hijerarhiju od sedam stupnjeva:

Gavran (corax);

Okult (cryptius);

Vojnik (miles);

Lav (leo);

Perzijanac (perses);

Glasnik Sunca (heliodromus):

Otac (pater).

Iskušenja kojima su bili podvrgavani kandidati bila su poznata po svojoj strogosti. Žene nisu mogle biti posvećene. Na ovu religiju se bila žesto­ko okomila trijumfirajuća kršćanska crkva, koja je u tom kultu gledala vrlo opasnog rivala: kao i kršćanstvo, mitraizam je pos­tavljao jednog posrednika između Vrhunskog božanstva i čovjeka; evo molitve koju je novoobraćenik upućivao Mitri:

 »Bla­goslov tebi, Gospode, gospodaru vode, blagoslov tebi, vladaru zemlje, blagoslov tebi, prinče duha! Gospode, vraćen u život, ja prelazim u ovaj zanos, i u tom zanosu umirem; rođen u rađanju koje daje život, ja sam oslobođen u smrti i prelazim putovima koje si ti odredio, po zakonu koji si ti uspostavio i sveto otajstvo koje si ti zaveo.«

Kršćanski ezoterizam: gnosa i manihejstvo

Katolič­ki pisci su uvijek negirali daje prvobitna kršćanska religija sadr­žala u sebi jedan tajni kult i ezoterične doktrine. Međutim, No­vi Zavjet posjeduje neke dosta zabrinjavajuće tekstove (usporediti Evanđelja po Svetom Ivanu i Svetom Pavlu, kao i Apoka­lipsu). Ma što se dogodilo s tim vrlo kontroverznim proble­mom, ipak je postojao izvjestan broj kršćana koji su, u želji da idu dalje nego Vjera, tragali za savršenom Spoznajom (Gnosa), onom koja doseže s druge strane privida koji se mogu osjetiti i dozvoljava objašnjenje razloga postojanja svih stvari. »Što je to..., piše H. S. Pieche, Gnosa, ako ne spoznaja (grčka riječ gnosis ne znači ništa drugo), ali spoznaja koja, ne samo da je sva okre­nuta ka traženju Spasenja, nego još, otkrivajući čovjeka njemu samom i otkrivajući mu nauk Boga i svih stvari, donosi mu Spa­senje ili, bolje, ona je sama Spasenje?« To znači da se termin gnosa može primijeniti na veliki broj teozofskih sistema, koji su bili branjeni u svim epohama i u najrazličitijim religijama: »gnostičke« aspiracije se neprestano javljaju u religioznoj mi­sli, jer uvijek postoje ljudi koji hoće izbjeći veze s materi­jom da bi se uzdigli do prvobitnog Uzroka, do nepoznatog Bo­ga. Međutim, u užem smislu, gnosa ili točnije gnosticizam ozna­čavaju široki pokret koji se razvio, tokom prvih vjekova naše ere, unutar kršćanstva. Ovi »gnostičari«, koji su govorili za se­be da raspolažu savršenom i spasonosnom Spoznajom, prikri­venom pod simbolima Svetih knjiga, koju su usmeno i tajno prenosili Apostoli i Svete žene (nasljednici misteriozne tradicije koju je donio Isus Krist), nisu formirali neko homogeno tijelo, već su bili podijeljeni na veliki broj malih grupa, udruženja, koterija, skupova, tajnih društava, održavajući međusobne ve­ze ali se ponekad i suprotstavljajući.

Gnostičke doktrine, čija su porijekla još uvijek nedovoljno poznata (u njima se nalaze elementi egipatski, iranski, grčki, judejski, itd) prezentiraju se različito od učitelja do učitelja, od sekte do sekte. Bio bi potreban veliki broj stranica samo da ih nabrojimo po imenima. Ovdje se, međutim, može naći izvjestan broj zajedničkih crta: nadmoćnost spoznaje nad vjerom i djela za osiguravanje čovjekovog spasa (usporediti Valentinovo razli­kovanje između »hyliques«, materijalnih ljudi kojima je suđeno da nestanu, »psychiques«, ljudi koji se spašavaju dobrim djelima, i »pneumatiques« (od grčkog Pneuma — »Duh«), ili gnostičari koji su jedini u mogućnosti da dostignu puninu Prosvjetljenja; proistjecanje, iz njedra Bića misterioznog i nedokučivog, iz univerzuma, preko brojnih posrednika (Eona), od koji je posljednji jedan »Demiurg« loš ili samo inferioran koji je stvorio svijet u kome mi živimo; mogućnost koju ima posvećeni da se vrati svom pravom Izvoru razvijajući božansku klicu koja je u njemu, unutarnje prosvjetljenje (donijeto Svetim Duhom, koji je »Bog u svom aktivnom vidu, Prosvjetljivač i Spasitelj«) čineći da mi upoznamo »gdje smo i što smo, otkuda dolazimo i kuda idemo« (H. S. Pieche)... Sve ove spekulacije potiču od iste osnov­ne intuicije: strepnja pred problemom zla, želja da se objasni kako jedan nesavršen i zamršen svijet može biti stvoren od strane jednog beskrajnog i savršenog Boga.

Što se tiče inicijacije kod gnostika čije su grupe, u stvari, bile tajna društva, historičar o tome može imati dosta točno saznanje: novo-pokrštenik je bio posvećen u doktrine sekte po naizmjeničnim stupnjevima, posije iskušenja; ali je tu bilo osobito obreda posvećenja u pravom smislu riječi: sakramenata, ma­gijskih formula, »lozinki«, koje bi trebalo da otvore dušu, prili­kom njenog uzdizanja ka Nebu poslije smrti, slobodan prolaz kroz sedam planetarnih sfera, koje su čuvali neprijateljski ras­položeni »arhonti«. Među posvećenima je bilo, naravno, zna­kova za raspoznavanje.

U tajnom kultu su bile upotrebljavane sve vrste predmeta: dijagrami koji su rezimirali doktri­ne geme poznate pod općim imenom Abraxas (jer većina nosi ugraviranu riječ Abraxas, magijski izraz čiji zbir brojčanih vrijednosti slova je 365): ovdje se primjećuju shematske figure, simbo­lične ličnosti (na primjer, jedno biće s glavom pijetla, s bistom i rukama čovjeka, s nogama koje čine dvije zmije, koje drži u jed­noj ruci štit, u drugoj bič), alegorijske životinje kao što je zmija koja grize sebi rep (ili skarabej, različiti motivi kao jedan čovjek ili jedna žena, sunčeva ploča, polumjesec i zvijezde, itd. Ove geme su služile kao amajlije; na njima se isto tako mogu razaz­nati aluzije na obrede i na vjerovanja sekti koje su se time služi­le a nakit je označavao različite stupnjeve hijerarhije posvećenja, koja je sama odgovarala etapama oslobođenja duše...

Gnosticizam se proširio po čitavom rimskom carstvu, i po­red veoma žive polemike koju su Crkveni Oci imali s njim. Treba također zabilježiti jedan pokret koji potiče od Gnose ali koji je, nasuprot njoj, stvorio Crkvu, nadahnutu duhom revnosti u prikupljanju i obraćanju pristalica: maniheizam, doktrinu po perzijskom reformatoru po imenu Mani, univerzalnu religiju, osvajačku, koja je širila svoj utjecaj kako na Zapadu tako i na Istoku, prodirući čak do Kine i do Turkestana. Manihejci su formirali dvije kategorije: »Slušaoce« ili Kandi­date sjedne strane, s druge strane »Izabrane«, koji su se podvr­gavali strogom asketizmu. Ovu podjelu ćemo naći između »Vernika« i »Neokaljanih« kod Katara ili Albigenza.

Dobro smo obaviješteni o manihejskoj doktrini, najradikalnijoj formi koja postoji o dualizmu načela Dobra i Zla. Rituali, tajni kult koji su slavili »Izabrani« također su dosta dobro poznati: to su bili obredi, vrlo jednostavni sakramenti, nasuprot veoma kompliciranih rituala ostalih gnostika.

Gnosa je uvijek bila veliko iskušenje mnogih religioznih du­hova: mnoštvo ljudi je bilo opsjednuto vječnim antagonizmom Dobra i Zla; bilo je drugih koji su željeli posjedovati savršenu Spoznaju, koja bi sve objasnila, odgovorila na sva pitanja; bilo ih je također koji su osjećali privlačnost misterioznih obreda... Katolička crkva nikada se nije prestajala boriti protiv »heterodoksnih« tendencija. Ako je ona, u vrijeme svog trijumfa, us­pjela uništiti najveći broj djela — zaista mnogobrojnih — koje su napisali »heretici«, to je bilo uzaludno: gnostička tradicija ni­kada nije prestajala sa svojim utjecajem, ali na tajni način, skri­veno od pogleda; i njihov se daleki odjek, uvijek živ, ponovo na­lazi u nekim ritualima i simbolima Slobodnog zidarstva.