4. Katari. - Katari (to jest: »Čisti«) nazivani također Albigenzi, jer su bili posebno brojni u oblasti Albi, osobito su slavni zbog žestoke borbe koju su Crkva i Kraljevstvo započeli protiv njih, tamaneći ih svim sredstvima.

Njihove doktrine su dobro poznate: dovodeći, makar naizgled, do krajnosti doktrinu dvaju načela Dobra i Zla, oni su govorili da je Princ tmina stvorio či­tav svijet, zbog čega su oni izvodili zaključke za asketski moral, osuđujući vjenčanje, potomstvo, pa i sam život, za koji su tvrdili daje loš po sebi, jer on drži u zatvoru dušu sazdanu od svjetlosti u mračnoj materiji...

Pravo rečeno, samo su Savršeni bili podvrgnuti striktnom asketizmu; što se tiče običnih Slušalaca, oni su koristili blaži moral... Paradoksalno uostalom, ovi heretici su bili, u nekom smislu, mnogo više »optimisti« nego Crkva: pretvarajući Zemlju u »Kraljevstvo Satane«, Katari su isključi­vali Pakao, iz svijeta nadosjetilnog i duhovnog; pri kraju vreme­na, svi duhovi, poslije prelaska kroz jedan broj inkarnacija, biće spašeni, sva će Svjetlost biti oslobođena iz Tmina...

Okultna literatura je pripisala Katarima sve vrste ezoteričkih vjerovanja koja su im mogla biti strana. Ništa manje nisu postojali obredi i rituali Posvećenja, različite prakse koje su imale za cilj da izdvoje duh od ovog svijeta i da oslobađaju dušu zarobljenu u svom tijelu: neki su čak željeli da to postignu uz pomoć »Endure«, prepuštajući se umiranju od gladovanja; ali većina se ogra­ničavala na obrede Posvećenja u pravom smislu riječi, koji su omogućavali duhovno prosvjetljenje kroz aksetizam i različite tehnike koje su dopuštale da se duša trenutno odvoji od tijela. »Katari su, piše Arnu, imali od XII vijeka znakove za raspozna­vanje, lozinke, jednu astrološku doktrinu.«

»Križarski rat« organiziran protiv Albigenza suviše je poz­nat da bismo se ovdje vraćali na to. Treba ipak istaći da su katarske doktrine nadživjele pokolj njihovih svećenika. Doista, Trubaduri, koji su se pokazali kao vatreni i odani pomagači albigenške hereze, nastavili su propagirati u svojoj »Veseloj Nauci« ideje koje je Inkvizicija osuđivala.

5. Hramovnici (ili Templari). - Ezoterizam Hramovnika je još jedna enigma. Poznata je historija tog čuvenog reda, osno­vanog 1117. godine za zaštitu hodočasnika koji su išli u Svetu zemlju, čija je pravila uspostavio Sveti Bernard. Pošto su se dugo borili sa Saracenima, Hramovnici su se naposljetku morali povući u Siriju. Kad su je Muslimani ponovo osvojili, u Kršćanstvu su zadobili veliku moć i velika bogatstva i imali su Dob­ra u svim kraljevinama Evrope.

Često se pričalo o procesu koji je počeo da vodi zavidljivi Filip Lijepi protiv ovih suviše utjecajnih ljudi. Opće je poznato na koji je način ovaj vladar naposljetku izmamio od pape Klementa V osudu Hramovnika, kao ljudi ko­ji se »odriču Krista, vjerski otpadnici koji se odaju idolopoklonstvu i užasnom razvratu u toku tajnih svetkovina«. Poslije du­gog suđenja i raspuštanja Reda izrečenom papskom Bulom 1312. godine, Veliki Učitelj Žak de Moli i jedan znatan broj Hramovnika bijahu živi spaljeni u Parizu 1314. godine.

Jesu li Hramovnici imali tajnu doktrinu i obrede inicijaci­je? Taj problem je pobudio veliki broj interpretacija, neki historičari su kategorički negirali postojanje hramovničkog ezoterizma, drugi naprotiv nisu oklijevali s tvrdnjom kako Slobodno zidarstvo potiče od Mučeničkog reda.

Izgleda, zaista, da su Templari imali tajni kult i doktrine isključivo za posvećene, i da su ih u te doktrine uveli muslimani — možda Ubojice, sa kojima su održavali odnose — kao nasljednici gnostičkih spekulacija.

Ali mi veoma slabo poznajemo taj ezoterizam, tim prije što sigur­ni dokumenti o tom pitanju skoro da nedostaju. Historičar se tu rado prepušta nagađanju, koje se odnosi na bafometičke figure (od Bafometa = »inspiracija Duha«), vrste dvospolnih idola, koje prikazuju sjedinjenje muških i ženskih načela, čija uloga u tajnim ritualima ne može se još sigurno utvrditi.

Aru, navode­ći fon Hamera, aludira na »gnostičke simbole utisnute na amajliji nađenoj u XVII vijeku, u grobu jednog Hramovnika, ko­ji je umro prije raspuštanja Reda«, kao i na »dva kovčežića« ot­krivena istovremeno, jedan u Burgonji, drugi u Toskani, na ko­jima se prepoznaju ti isti simboli, osobito Eonov lanac, predstavljen zupčastom kićankom.

Aru, dalje, navodeći Fon Hamera aludira i na primjerke vatre i vode, falus, zatim na mitskog bika i križ s ručkom Egipćana (ank), a također i na sve one čudne ambleme na portalima nekih crkava, kako svojom formom izgledaju kao da istovremeno žele pokazati i sakriti unu­tarnje doktrine hrama (na primjer, pri vrhu glavnog portala crkve Sen-Meri našao bi se jedan Bafomet, između dva anđela koji ga ograđuju)...

Ali mi još uvijek ne poznajemo mnoge vido­ve hramovničkog ezoterizma, pa se historičar treba ponekad čuvati isuviše točnih opisa što su davali neki autori o Misterijama koje su Vitezovi obavljali.

Nastavlja se...