Tajna Društva-Serge Hutin

 

Nema pitanja koje je pobudilo više živih rasprava od prou­čavanja skupova koji se kvalificiraju kao »tajna društva«. Ali, kao što se lako može uočiti, u svim epohama najraznolikiji skupovi su bili poistovjećivani sa »tajnim društvima«: čitave popu­lacije, na primjer Jevreja, bile su smatrane kao da tajanstveno djeluju u sjenci; razne mračne spletke pripisivale su se čak nekim crkvenim Redovima, kao na primjer Jezuitima... Kako se taj izraz nasumce upotrebljavao, morat ćemo, dakle, na počet­ku obrade ove teme, što je moguće točnije, definirati što treba podrazumijevati pod ovim dvjema riječima.

 

Neispravno korištenje izraza. — Prije svega, treba uočiti da svi skupovi koji su pokušavali da ne privlače pažnju nisu nemi­novno bili »tajna društva«. Tako su članovi nekih organizacija, koje u normalno vrijeme nisu bile tajne, tokom progona, morali trenutno da se pretvore u grupe koje su predstavljale izvjesne vanjske analogije sa »tajnim« društvima.

(Primjeri: Katolič­ka crkva u Rimskom carstvu; francuski protestanti poslije opozi­va Nantes-kog edikta...)

S druge strane, sve organizacije zvaničnog ili državnog tipa koje se ponekad smatraju za »tajna društva« izlaze iz okvira ovog djela. ( Mnoga djela smatraju sve religiozne sekte za tajna društva, što je daleko od toga da je uvijek takav slučaj.) Tako, na primjer, Inkvizicija, sa svojim strahovitim prisustvom i mnogobrojnim špijunima i privrženicima, nije bila tajno društvo, mada je aktivnost nekih njenih članova bila po­tajna i misteriozna.

 

Tajna politička društva i tajna inicijatička društva. - Mi, po A.Lantoinu možemo razlikovati dvije vrste tajnih društa­va:

 

1. Tajna »politička« društva. - To su udruženja koja teže ka tome da prikriju svoju aktivnost ili, makar, imena svojih čla­nova, i čija je akcija usmjerena bilo mimo zvaničnih organizama (to je slučaj sa društvima čiji je cilj »pravedan«), bilo, najčešće protiv postojeće vlasti (to su »politička« društva u pravom smi­slu riječi). Ono što karakterizira takve grupe, ma koliko bile organizirane i svrstane po hijerarhiji, to je njihovo ograničeno trajanje: »Jedno tajno društvo traje jedino ako njegov cilj domini­ra vremenom. Ako je cilj politički, on se neizbježno gasi s po­vodom iz koga je proistekao« (A. Lantoine). Tome ćemo prik­ljučiti skupove kriminalaca.

 

2. Tajna »inicijatička« društva. - Ova društva uopće ne nastoje da prikriju svoje postojanje (osim kad su progonjena); njihovi zakoni, historija, mjesta okupljanja, doktrine, pa često danas i imena njihovih članova nisu ni za koga tajna. Ovi sku­povi zapravo čuvaju kao »tajnu« samo svoje obrede - kojima »neposvećeni« ne može prisustvovati - i znakove za raspozna­vanje, koji omogućavaju privrženicima da se prepoznaju. Od običnog »zatvorenog« društva, te organizacije razlikuju se po tome što pružaju svojim članovima »inicijaciju«, imaju manje ili više komplicirane obrede, slave neku vrstu kulta (vidjeti ma­lo dalje, što pod tim treba podrazumijevati).

 

U izvjesnim slučajevima ipak je teško praviti razliku: tako su članovi pravih inicijatičkih organizacija koristili tajnost okupljanja da bi se bavili političkim aktivnostima; s druge strane, mnogi skupovi sa čisto svjetovnim ciljevima osjećali su potre­bu da prihvate hijerarhiju i obrede analogne obredima inicijacijskih društava.

 

Sada ćemo vidjeti što članovi podrazumijevaju pod inicijaci­jom, jer je ovaj izraz, od silnog obavijanja u misterioznu opsjenu, konačno izgubio svaki precizni smisao u običnom govoru.

 

Inicijacija: njene karakteristike i ciljevi. - Inicijacija se

može definirati na uopćeni način kao proces namijenjen da psihološki realizira kod pojedinaca prijelaz iz jednog stanja koje se smatra inferiornim, ka biću u superiornom stanju, transformaci­ja od »svjetovnog« u »posvećenog«: pomoću niza simboličkih činova, moralnih i fizičkih iskušenja, nastoji se da se pojedincu dočara osjećaj da »umire« kako bi se ponovo rodio za neki novi život (otud potiče često upotrebljavani izraz o »drugom rađa­nju«). Možemo, na jedan određeniji način, izdvojiti tri komplementarna elementa:

 

1. Inicijacija upravom smislu riječi, uvođenje u »viši« svijet, u »savršenije« stanje od svjetovnog stanja. U krajnjem slučaju, inicijacija bi postala pravo »obogotvorenje«: njen cilj bi bio da odvede pojedinca »s one strane svakog uslovljenog stanja«.

(Tako Rene Genon piše: »Ovdje se ne radi o komuniciranju s drugim bićima, nego o tome da čovjek sam dostigne i ostvari jedno takvo nad-individualno stanje, ne, naravno, kao ljudska jedinka, što bi svakako bilo apsurdno, već kao biće koje se manifestira kao ljudska jedinka u izvjesnom stanju koje ima također u sebi mogućnosti svih ostalih stanja«).

To je dakle čisto unutarnja realizacija ljudskog bića, ostvarenje jedne moguć­nosti koju je pojedinac nosio u sebi, u potencijalnom stanju: na primjer, »obredi prelaska« u primitivnim društvima (usporediti ono što dalje slijedi) »realizirajući« mutaciju iz djetinjstva u doba zrelosti; ali odrasla osoba je »na snazi« kod djeteta... Evo sada koje su opće karakteristike tako shvaćene inicijacije:

 

- Zacijeo, da bi »neposvećeni« mogao da bude »
on treba imati izvjesnih sklonosti: pisci često insistiraju na prirodnim naklonostima bez kojih bi obredi ostali mrtvo slovo na papiru...

 

- Ali jedinka ne može sama sebe »inicirati«, (Uostalom, »iniciran« dolazi od latinske riječi initium, što znači »početak« i, u širem smislu, »ulazak«). U tome se inicirani razlikuje od mistika koji je, najčešće, netko tko je izoliran, neko »neregularan«: jedinka može biti »inicirana« samo od strane jedne »inicijacijske« organizacije (otud društveni karakter inicijacije). Međutim, u većini slučajeva, organizacija ne uči novog člana doktrini u pravom smislu riječi; ona se samo ograničava na to da mu prenosi ono što Genon naziva »duhovnim utjecajem«.

Pobornici su naveliko razvili »neiskazivu« prirodu inicijacije neposvećenome, jer je u njoj riječ o stanjima koja se moraju unutar sebe
ostvariti. »Podučavanje je moguće, piše Genon, samo u pripremnim metodama za postizanje tih stanja; sve u svemu, izvana se u tu svrhu može pružiti pomoć i podrška koje uveliko olak­šavaju posao koji treba obaviti, kao i kontrolu koja uklanja prepreke i opasnosti koje se mogu ukazati.

 

»Inicijatička Tajna« je, po prirodi, »neizreciva«, i jedino inicijacija može da pruži pristup za njeno spoznavanje. Već je Aristotel pisao, kad je govorio o Eleuzinskim misterijama, »ne naučiti, već osjetiti«:
U Misterijama se nije učila neka tajna doktrina, već su se do­življavala osjećanja."

»Inicijatička tajna« je zaista neiskaziva, jer svako na izvjestan način »personalizira« glavne misli tradicionalnog simbolizma obreda. Tako masonski pisci mogu tvrditi bez paradoksa, premda »neposvećeni« da poznaju njihove obrede do najsitnije pojedinosti, da »Masonska tajna« pri
svemu tome nije mogla biti otkrivena, i ne može biti otkrivena: »Nema više drugih tajni u našim Misterijama, piše jedan Mason, G. Persigu, osim onih koji borave u nenarušivom pribježištu riječi«.

Psihološki mehanizmi kojim operiraju različita »Is­kušenja«, zastrašujuća ili neobična, na koje se nailazi u svim tajnim društvima Misterija, i koja izgledaju apsurdna onome tko ih površno proučava, dosta se loše poznaju; evo, na tu temu, teorije jednog drugog Masona, G. Bushet:

 »Rituali djeluju ne­kom vrstom prožimanja podsvjesnog, kome daju stvarnu moć i učinak«.

 

- Kroz inicijaciju, biće se dakle »realizira« na »autentič­ni« način, prebacuje svoje latentne mogućnosti u čin. Prema privrženicima, kad se jednom dostigne, inicijacija postaje »per­manentna«, jedno zauvijek stečeno stanje, koje ništa ne bi mog­lo izbrisati; stoga je, za R. Genona, apsurdno govoriti o ne­kom bivšem Masonu, postoje svojstvo »Masona« stalno i doži­votno (Englezi uostalom označavaju nekog Slobodnog zidara koji je isključen ili je dao ostavku izrazom unattached Mason).

Ali pisci odmah dodaju kako inicijacija treba da bude stvarna.

 

- Najzad, inicijacija nije neki pasivni proces, već nešto suš­tinski aktivno, što ostaje obična sposobnost djelovanja ako je­dinka zatim ne učestvuje u tome svim svojim bićem. Neki teo­retičari Slobodnog zidarstva zapravo na taj način objašnjavaju prosječnost u kojoj ostaju neka Braća, čak i poslije njihove inici­jacije.

»Vi ćete u Masoneriji znati ono što ste sami našli« (O.Wird). Ukratko, proces inicijacije je trostruk:

Unutrašnja sklonost jedinke.

Prožimanje podsvijesti.

Proces »realizacije« koji jedinka treba obaviti. .

 

2. Obredi inicijacije su suštinski fizička i moralna iskušenja, koja ciljaju na psihički život pojedinca. Oni se ponekad odvijaju javno (na primjer obredi koji označavaju prijelaz iz mladalačkog doba u svijet odraslih ljudi kod primitivnih naroda), ali, najčešće1

 

Ovi obredi, bi u stvari, proizveli efekte u izvjesnoj mjeri bliske efektima jednog psihoanalitičkog liječenja.