35.   TAJNA BOGA

Čini se kao da je selo Puttaparthi zastalo negdje u pretpovijesti. Ritam je života polagan, no počinje vrlo rano ujutro, još prije nego se sunce pomoli na obzoru. Još je duboka noć kada seljaci stavljaju jaram na volove čuvane u prostranijim ili skučenijim oborima. Žene s prvim zrakama svjetla počinju svoj svakodnevni posao. Neke odlaze na rijeku prati rublje lupajući njime snažno po naročito za to postavljenom kamenu sve dok iz tkanja zajedno sa vodom ne izađe i posljednja mrvica prljavštine. Naše su pralje u nekom tek nedavno prošlom

dobu lupale batinom po rublju. Način je isti: ovdje žene lupaju rubljem po predmetu, na zapadu su predmetom lupale po rublju. Druge, sretnije, ostaju kod kuće pripremajući jogurt ili umake, tukući mlijeko ili začine ogromnim kamenim mlatilima.

Šetnja kroz selo nikada nije mirna. Opkoljuju te jata djece, ne toliko tražeći nešto, više zabavljajući te. Zastajemo kod škole. Učitelj nam pripovijeda da je i Sai Baba učio u toj školi, i da je sada, zahvaljujući njemu, škola obnovljena i opremljena ventilatorima. Klupe ne postoje. Djeca sjede na zemlji nastoje pisati oslanjajući se na pod. Sretniji imaju neku vrst pločice na koju oslanjaju bilježnice. Željni su kemijskih olovaka. Galvin, koji poznaje potrebe škole, je sobom ponio veliki snop olovaka koje predaje učitelju.

Po izlasku vidimo da su djeca, koja su nas pratila tijekom čitave šetnje uličicama sela, otišla. Koristimo to da posjetimo Babin hram koji se uzdiže na kraju iste ulice.

Hram od ceste dijele vratnice. Uobičajeni prosjaci čekaju posjetitelje tražeći milostinju koju često ne dobivaju. Sai Baba svoje poklonike poziva da ne daju milostinju, kako ne bi pothranjivali lijenost. Čovjeku treba pomoći na način korisniji i za njega i za društvo. Djevojke nam nastoje staviti oko vrata cvjetne vijence koje noću pletu kako bi iz turista izvukle koju rupiju. U dvorištu sjedi starica, utonula u meditaciju. Bijela kosa i jako naborana koža odaju njenu poodmaklu dob. Izblijedjeli i zgužvan sari otkriva njeno skromno podrijetlo. Osjetim nježnost. Želim joj prići, zagrliti je i dati joj ono što nikada nije imala. No, na kraju krajeva, tko je od nas dvoje bogatiji?

Hram je vrlo jednostavan. Višebojna kupola, koju drže stupovi, natkriva pod okružen ogradom. Priča se da se ovdje povremeno događaju čudne pojave.

„Pred nekoliko je godina talijanski liječnik snimio vibhuti koji je izlazio iz poda hrama, oblikujući razne skupine praha koji su se obnavljali svaki puta kada bi ih netko pokupio”.

„Čine li te pojave dio nadnaravnosti mjesta ili ih treba pripisati Sai Babi?”

„Naša je psiha vrlo snažna. Božanstvenost boravi u svakom čovjeku. Tko može reći je li Baba taj koji čini čuda ili ga proizvodi sam poklonik? Pa i u čemu je razlika? Nismo li svi Jedno?”.

Galvinu su takve tvrdnje sasvim jednostavne. Za čovjeka poput mene koji je još uvijek na početku puta je teško pojmiti da smo svi samo dijelovi istog organizma koji je Univerzalna Svijest.

„Želiš li reći da svatko od nas može stvarati materiju?”.

„A zašto ne?”.

„Pa koja je, konačno, razlika između velikog i suptilnog?”.

„Želiš reći: između stvorenog i nestvorenog?”.

„Točno!”.

„Razlika je samo u pokretu. Kada je Bog nepokretan, svemir ne postoji; kada je u pokretu, stvara se kozmos”.

„Znači li to da se ono što vidimo materijalizira onda kada Bog vibrira?”.

„Vibracija stvara materiju. Kada je u nepokretnom stanju, Bog se nalazi u apsolutu. Ne postoji vrijeme te ni slijed događaja. Pojavni svemir je vezan uz slijed događaja. Materija je podložna stalnim promjenama i zbog toga se kaže da je prividna. Dan tako i sutra i stvari su već drugačije. Oznake stvorenog svemira su prostor i vrijeme”.

TU NEŠTO NE ŠTIMA!(vidi gornji ulomak…)

„Zašto Bog odluči vibrirati, pokrenuti se?”.

„Sai Baba kaže, a uz njega to potvrđuju i svi drevni mistici, da je vibracija dio Božje prirode. Bog, Apsolut, je povremeno podvrgnut tom kretanju, a kretanje stvara svemir”.

„Ako je dio njegove prirode, onda ne postoji drugo objašnjenje! Tako jeste. Točka i gotovo. Postoji, znači, jedna statična i jedna dinamična stvarnost”.

„Statična stvarnost je ona apsolutna i ona je Bog. Ona dinamična, međutim, pripada materiji i označuje svjetovnost i uobličeno. U statičnoj stvarnosti nestaje dvojnost i pojavljuje se apsolutnost. Dok se u dinamičnoj fazi Bog podijelio na mnoge, u statičnoj ponovno postaje Apsolut, Jedinstven, bez drugoga, bezobličan, bez vremena i prostora”.

„Tako se objašnjava smisao života. Život se pojavljuje zbog oznake urođene Bogu. Božanstvo je najednom potreseno vibracijom, tako kao što krv kola žilama neke osobe, i u tom se trenutku mijenja i postaje stvoreno. Mi smo posljedica te vibracije; i sve što nas okružuje, što se rađa i umire, je dio tog pokreta”.

„Od tuda potječe potreba gašenja pokreta da bi se u što kraćem vremenu ponovno postigla praiskonska

bit”.

„Ugasiti pokret znači ugasiti um. Gašenjem uma se prekida vibracija i ponovno se vraća u ono stanje

spoznaje koje je apsolut, to jest Bog”.

„Tako je!”.

„Znači čovjekov je cilj, te dakle cilj života, prekinuti pokret koji periodički potresa apsolutnost Boga da bi se ponovno zadobilo vlastito blaženstvo!”.

„Shvatio si postavku!”.

„Uspijevam je naslutiti, no teško mi je usvojiti je. Gubim se!”.

„Ne pokušavaj shvatiti tajnu Boga. Dok god ne iskusiš apsolutnost, nemoguće ga je intelektualizirati. Kada se kaže da je Bog osobno iskustvo o kojem se ne može razgovarati ni opisati ga, to je upravo stoga što je nemoguće dostići postavku nepokretnosti i jedinstva racionaliziranjem. Nikada nećeš znati što je zubobolja ako je nisi iskusio. Nikada nećeš znati što znači vinuti se zmajem u nebo ako to nisi doživio. Zamisli dvojicu od kojih jedan promatra svijet sjedeći na vrhu neke planine a drugi putuje biciklom. Biciklist će imati ograničen pogled jer mora paziti kuda upravlja svojim vozilom i dijelovi će mu vidika prolaziti pred očima dajući dojam slijeda različitih prizora i prostora. Za prelaženje tih različitih prostora mu je potrebno vrijeme. Bilo je dovoljno sjesti na sjedalo bicikla da bi se potpuno promijenio vlastiti pogled na svijet. Za čovjeka na vrhu planine se vidik ne mijenja i čini se da vrijeme stoji”.

„Dovoljno je biti u različitom položaju da bi se stvari vidjele na različit način! Dovoljno je promijeniti vlastitu statičnost da bi stvari bile potpuno izmijenjene. To je sveta istina, no moj intelekt udara o zid. Naslućujem ponešto, no moja inteligencija ne uspijeva prevladati neke ograde i sudara se sa neprelaznom preprekom. Nikada ne uspijevam u potpunosti pojmiti postavku”.

„Ne možeš je pojmiti intelektom, no možeš iskusiti; a kada je budeš iskusio shvatiti ćeš kako je sve jednostavno. Objave svetih spisa i mistika će trenutno postati razumljive. Drugačije ih ne možeš shvatiti, pa ni ako stotinu života posvetiš tom proučavanju. Tajnu se Boga može otkriti tek postajući Bog sam”.

Mlada žena pjeva uspavanku umirujući malo nezaštićeno dijete i ta se pjesma uzdiže prema beskrajnim prostorima, ponad koprene koja Puttaparthi dijeli od vječnosti. Čini mi se da je selo postalo najednom posljednja granica svijeta, mjesto na koje je Bog sišao kako bi čovjeku otvorio pozlaćena vrata Spoznaje.