Taj okrutni svijet

Jedne večeri bila sam u kuhinji u Blanchardstownu, kad mi je pred očima odjedanput bljesnula slika pištolja. Bilo je to malo crno oružje sa smeđim drvenim drškom, slično pištoljima kakve vidite da detektivi u televizijskim filmovima nose na boku. Slika je bila toliko živa i jasna da sam odmah znala da je važna, i da bih trebala dobro obratiti pozornost.

Uskoro je slijedilo još informacija. Rečeno mi je da jedan od dvojice muškaraca koji su me dolazili posjetiti te večeri, nosi pištolj u stražnjem džepu te da je naumio osvetiti se zbog prijatelja koji je nedavno poginuo u oružanom incidentu u Dublinu.

Naravno da me je to otkriće šokiralo i činjenica da ljudi — uglavnom mlađi muškarci — pogibaju od oružja u Dublinu i drugim irskim gradovima gotovo svakodnevno. To je nešto što se ovih dana rijetko čuje u vijestima. Ipak, znala sam da ću biti potpuno sigurna u društvu dvojice muškaraca koji su trebali stići u moj dom za manje od pola sata.

Automobil se zaustavio na kolnom prilazu pred našim vratima i morala sam uvjeravati svojega supruga Frana da će sve biti u redu, kad ta dvojica uđu u našu kuću. Obojica su bili krupni, u kasnim dvadesetima i dolazili su iz središnjih siromašnijih dablinskih četvrti. Onaj muškarac za kojega mi je rečeno da ima pištolj, sjeo je ispred mene. Nikad ga prije nisam vidjela. Izgledao je nervozno i kao da se osjećao nelagodno.

Odjedanput se s njegove lijeve strane počela stvarati svijetloplava energija te sam znala da će se ukazati anđelica Anne. Savjetovala mi je da čovjeku kažem kako znam da u stražnjem džepu ima pištolj. Ostao je zaprepašten.

»Ali ne namjeravam ga upotrijebiti protiv vas«, rekao mi je kad sam mu rekla da znam da ima oružje.

»Znam da nećete«, rekla sam. »Ne znam što bi vam se dogodilo da pokušate, ali znam da sam potpuno sigurna u vašoj blizini.« On se tada pokušao malo opustiti, a Anne se dala na to da mi razotkrije njegovu prošlost. Kad je bila pri kraju, dala mi je do znanja i da postoji plavokosi dječačić koji još nema ni godinu dana. To je bio muškarčev sin kojeg je ovaj silno volio, a Anne mi je dalje proslijedila još informacija o djetetu, a ja sam ih prenosila muškarcu. Primijetila sam da, što sam se više koncentrirala na dječaka, to je muškarac postajao sve uznemireniji.

»Anne mi jasno daje do znanja da ćete, ako odlučite provesti svoju zamisao u djelo i izvedete osvetnički napad, biti razdvojeni od sina na mnogo godina«, rekla sam. »Također mi je pokazala krug neprekidnog nasilja, koji će se nastaviti još dugo, ako vi ne zastanete i ne razmotrite svoje postupke.« Kad je Anne završila sa svojim »čitanjem« muškarca, ustao je, prišao mi i zagrlio me. Sad je bio vidljivo potresen i plakao je.

»Moj Bože, ne znam kako ste ovo učinili, ali zaustavili ste me i natjerali da se zamislim, da o svemu promislim«, jecao je.

Muškarac i njegov prijatelj otišli su iz moje kuće i nestali u noći. Ne znam što se dogodilo poslije, je li muškarac proveo u djelo svoj napad, ali znam da je anđelica Anne dala sve od sebe kako bi mu pokazala kakve će biti posljedice njegovih djela te se nadam da je bio dovoljno duboko dirnut i da se nije okrenuo nasilju. Dok je bio sa mnom, nisam imala vremena, ali bila bih voljela da sam mu mogla naglasiti činjenicu da svatko ima svojeg anđela koji se brine isključivo za tu osobu; nije važno tko ste, što radite, ni što ste u prošlosti učinili. Svi imamo svoje osobne anđele koji samo čekaju da s njima uspostavite kontakt. Te anđele obično zovemo anđelima čuvarima.

Našim univerzumom upravlja niz prirodnih zakona, a jedan od najvažnijih, koji se odnosi i na ljude, taj je da svi imamo slobodnu volju. Zato je u navedenom slučaju anđelica Anne muškarcu mogla jedino ukazati na posljedice njegovih djela, ali nije ga mogla spriječiti da ode i učini što god je već namjeravao učiniti — imao je slobodnu volju. Anđeli mogu stvari raditi samo na svoj način i u svojem vremenu, ne mogu raditi stvari na naš način i u našem vremenu. I njih obvezuju prirodni zakoni.

Muškarac s pištoljem i njegov prijatelj čuli su za mene od nekoga drugoga tko me prethodno posjetio i dao im moje ime.

Anđeli su mi jasno dali do znanja da nikad nikoga ne trebam suditi — oni to nikad ne čine. Također su mi objasnili da ću s vremena na vrijeme nailaziti na ljude koji su umiješani u neke vrlo negativne aktivnosti, a ti će me ljudi posjećivati jer ih privlači svjetlo anđela, znali to oni ili ne.

To se pokazalo točnim u nekoliko slučajeva kad su me posjetili ljudi koji su doista bili uključeni u negativne aktivnosti. Zapravo, toliko negativne da, kad bi oni ušli, u sobi bi zavladala tamnosiva ili čak crna boja. Neki su glumili i pretvarali se da nisu zapravo zainteresirani za poruku anđela, ali ispod površine mogla sam osjetiti da ih zaista privlači anđeosko svjetlo. Anđeli su mi objasnili i to da se nikad ne trebam bojati u prisutnosti tih ljudi, jer sam u svakom trenutku zaštićena.

Pošast droge i nasilja koja prati te poslove često me rastužuje i već godinama promatram kako zbog toga Dublin postaje sve opasnije mjesto za život. U nekim sam prilikama bila uvučena u taj tragičan i mračan svijet podzemlja, ali uz milost i ljubav anđela katkada sam mogla ljudima ponuditi malo svjetla, ali katkada i nisam.

Jedanput mi je došao mladić, a nije mogao imati više od dvadeset dvije ili tri godine. Čudno, ali dok je sjedio preda mnom, prvo što sam vidjela bio je velik komad drveta — ništa više, samo taj velik komad drveta; slika nije htjela otići. Također sam osjetila da u njemu postoji dvojba, jer bio je uvučen u svijet droge, no ne potpuno. Osjetila sam da za tog mladića još postoji mogućnost odabira; još je mogao promijeniti svoj život ako je to doista želio.

Dok sam tako sjedila i razgovarala s njim, svidio mi se, iako sam osjetila svu negativnost koja je okruživala njega i ljude s kojima se družio. Dok smo razgovarali, postala sam svjesna drugog mladića koji mi se pojavio u svijesti. Bio je otprilike istih godina kao i taj mladić u mojoj sobi i osjetila sam da su njih dvojica bili vrlo bliski prije nego što je ovaj umro. Nažalost, umro je nasilnom smrću. Ubijen je iz vatrenog oružja — bila je to egzekucija — a to su učinili ljudi koji su mu trebali biti prijatelji.

Anđeli su mi omogućili da vidim točno što se dogodilo tome mladiću. Od rane je mladosti bio uključen u poslove s drogom, kao što je bio slučaj i s mnogim drugim mladićima iz njihova dijela grada. Međutim, ovaj se prilično brzo uzdigao u svijetu podzemlja i droge: oko sebe je okupio bandu i počeo je puno zarađivati preprodavajući drogu. Kad sam objasnila mladiću da sam stupila u kontakt s njegovim prijateljem, razvedrio se.

Ali njegov prijatelj, koji je prešao u svjetlo, nije bio raspoložen za pristojno ćaskanje.

»Kaže mi da zaista moraš prestati i razmisliti kamo ćeš krenuti u životu. Kaže još i da nije prekasno da se zaustaviš, ali ako to ne učiniš, gotovo ćeš sigurno završiti kao i on — mrtav.«

Prenijela sam to mladiću od riječi do riječi. Osjetila sam i vidjela da mu je bilo teško slušati te riječi i prihvatiti ih. Mislim da se kod njega radilo više o borbi s ovisnošću o drogama nego o pripadanju bandi i novcu koji je dobivao preprodavajući drogu. Onda sam mu postavila pitanje: »Možeš li mi reći zašto mi anđeli pokazuju veliki komad drveta od trenutka kad si ušao u sobu?«

»Ah, da, mislim da mogu. Zato što volim drvo; prije nekoliko godina dosta sam se bavio rezbarenjem u drvetu«, odgovorio je slegnuvši ramenima.

»Mislim da si ti radio i više od pukog rezbarenja. Anđeli mi pokazuju mnoge ljude koji gledaju tvoja djela i prilično su impresionirani«, rekla sam. U tom se trenutku opet javio njegov preminuli prijatelj.

»Sjećam se njegovih rezbarenja dok smo bili u školi. Bio je apsolutno sjajan i mogao bi biti opet ako to zaista želi«, reče on oduševljeno. Prenijela sam mladiću riječi njegova prijatelja i dodala da upravo to kažu i anđeli.

»Tvoja nadarenost s drvetom može biti put izlaska i rješavanja tvojih problema, ali morat ćeš u sebi naći malo vjere i dopustiti da se to dogodi«, rekla sam mu. »Anđeli kažu da ono što prvo moraš učiniti jest udaljiti se od droge. Ako ti je u tome potrebna pomoć, moraš je otići zatražiti, a onda će se sve za tebe početi mijenjati.«

Još smo malo razgovarali, zatim mi je mladić zahvalio i otišao.

Dok sam ga gledala kako odlazi, poželjela sam da postoji još nešto što bih mogla učiniti za njega, ali kad je izašao, vratio mi se osjećaj da za njega još nije sve gotovo. Zaklopila sam oči i poželjela mu sve najbolje.

Anđeli su mi objasnili da ću s vremena na vrijeme susretati ljude iz podzemlja. Međutim, doživjela sam to na način koji nikad nisam mogla zamisliti ni sanjati da će se dogoditi.

U sjevernom Dublinu postoji jedna cesta koju sigurno znaju stanovnici tog područja jer povezuje dvije četvrti predgrađa, Blanchardstown i Finglas. Cesto sam njome prolazila jer mi je služila kao prečac, ali svaki put kad bih se tamo zatekla osjećala sam se vrlo nelagodno. Ponekad bi to graničilo s osjećajem panike na određenom mjestu na cesti. Jedne večeri vozila sam se sama u autu kad se pokraj mene iznenada materijalizirao mladić, star oko dvadeset pet godina. Zamalo sam sletjela s ceste, ali uspjela sam zaustaviti automobil. Sjedio je pokraj mene vrlo uspaničen. Glava mu je bila krvava, ali i ruke i gotovo cijela košulja. Zgrabio je upravljačku ploču automobila i očima razrogačenim od straha gledao van, kao da ga netko progoni. Dok sam ga šokirano promatrala, preci očima mi se počeo odigravati drugi prizor. Bilo je prisutno mnogo policajaca, neki su bili u odori, a drugi su imali crvene i narančaste prsluke dok su trčali naokolo. Čula sam kako netko viče: »Naoružana policija!« »Baci oružje!« »Ostani miran!«

Posvuda je vladao metež, ljudi su se saginjali i bacali na tlo. Onda sam začula pucnjeve, tri ili četiri pucnja, a zatim je sve utihnulo. Sad sam vidjela kola hitne pomoći, svećenika i mnogo ljudi koji promatraju i stoje iza žute policijske vrpce. Zatim je zavladala sablasna tišina, sve dok me mladić nije vratio u sadašnjost mojeg automobila. Još je bio na sjedalu suvozača, gledao kroz prozor i bio skamenjen od užasa. Dok sam ga gledala, suze su mi navirale na oči. Bio je istih godina kao i moj sin Jason i naravno, i on je imao majku. Kakva šteta, kakva apsolutna šteta mladog života, mislila sam. Dok sam ga gledala, neke stvari su mi postajale jasnije. To nije bio prvi put da je bio u ovakvoj situaciji; imala sam osjećaj da mu je to bilo poput karijere, no ovaj put sreća ga je izdala. Sukobio se s policijom, a kad su ga policajci stjerali u kut nakon pljačke, ubijen je u pucnjavi. I dalje promatrajući ga, u meni se javilo razumijevanje za te mlade ljude koje nešto tjera da počine takva nedjela. U tome je izvjesna energija, nekakav mačizam i junačenje koji, kad pogledate malo bolje, ne drže vodu — sve je lažno. Nažalost, ta je energija vrlo jaka i dok je on sjedio do mene u autu i prestrašeno zurio u svijet užasa koji je samo on poznavao, zaklopila sam oči i obratila se anđelima.

»Sto god da je ovaj čovjek učinio, sad je već otišao s ove zemlje, a ja vas molim da mu sad pružite utjehu na koji god način možete«, molila sam. Nestao je podjednako brzo kao što se pojavio, a ja sam ostala sama u autu, parkiranom uz cestu.

Znam da će mnogi ljudi reći: »Dobro da ga nema, to je samo još jedan kriminalac manje na ulici«, kad čuju za slučaj kao što je slučaj tog mladića. Ali vidjela sam veliku bol i patnju koju ti mladići ostavljaju za sobom u svojim obiteljima kad odluče krenuti putem droge i nasilja.

Jedanput me posjetila žena i pitala mogu li joj išta reći o sinu, koji je ubijen u zapadnom Dublinu u sukobu dviju bandi. Kad sam ostvarila kontakt sa svijetom duhova, mladić mi se naposljetku javio. Odmah mi se učinilo kao da sam ranjena u glavu; bila je to velika rana, zaista strašna, kao da mi nedostaje cijela stražnja strana glave. Mladić me zamolio da kažem majci da mu je žao zbog patnje koju joj je nanio, i da, kad bi mogao vratiti vrijeme, učinio bi to. I da joj kažem da voli nju i cijelu obitelj. Njegovu je majku svladala tuga kad sam joj prenijela njegove riječi. Ali tada se dogodilo nešto što me jako iznenadilo: pojavio se drugi mladić u obliku duha. Bio je vrlo sličan prvome. Upitala sam ga tko je.

»Ja sam mu brat«, odgovorio je i pokazao na prvoga mladića.

Zatim sam ugledala prizor u kojemu taj drugi leži i umire nasilnom smrću, također zbog upletenosti u trgovinu drogom.

Onda sam upitala ženu pred sobom je li joj još jedan sin poginuo. Počela je drhtati i mogla je samo kimnuti glavom. To je sigurno bio jedan od najtužnijih prizora koje sam ikad vidjela, tu na Zemlji ili u duhovnom svijetu — tu dvojicu mladića, starih oko dvadeset pet i trideset godina, koji su trebali početi osnivati svoje obitelji ili jednostavno uživati u životu, a bili su sa mnom u svijetu duhova, tražili majčin oprost i žalili zbog puta koji su odabrali dok su bili živi.

Teško je objasniti što osjećam dok sam s nekim iz svijeta duhova i kad ta osoba ima poruku za svoje najdraže koji su još na Zemlji. Od osobe koja je prešla na onu stranu, ne primam samo riječi, nego mi se ukazuje cijeli prizor. Mogu osjetiti i druge članove obitelji koje mi nitko nije ni spomenuo, a i druge događaje koji su se dogodili u njihovim životima dok su bili tu na Zemlji. Tako se dogodilo i s ovom dvojicom braće. Dok su tražili majčin oprost, postala sam svjesna njihova loša odnosa s ocem, ali najsnažnije mi se javila energija njihovih mlađih sestara.

I njima su nedostajala starija braća i bile su shrvane njihovom smrću. Mogla sam vidjeti mnoge neugodne i bolne stvari koje su im ljudi govorili nakon što su im braća poginula.

Znam da bi mnogi roditelji željeli da im djeca nikad ne dožive ništa slično ovome slučaju koji opisujem, ali sjećam se da sam u onom trenutku poželjela da mogu taj prizor prenijeti u svaku učionicu u Irskoj tako da mladi ljudi vide kako završavaju oni koji udu u svijet droge i kriminala. Imala sam osjećaj tako duboke frustracije zbog potraćenih ljudskih života, potraćenog nečega što je trebalo biti jednostavno i dobro.

Kad me je majka tih dvaju mladića napustila, pomislila sam na svoje sinove, Jasona i Dwaynea, koji su bili tek nešto malo mlađi od one dvojice braće. Bila sam tako tužna da sam osjetila potrebu da kontaktiram svoju najbolju prijateljicu, anđelicu Anne. Pojavila se sa svojim prekrasnim krilima širom raskriljenim, kojima me obuhvatila dok mi je prilazila. Glas joj je bio nježan i utješan kad je rekla: »Život je dobar kad mu dopustiš da to bude, moraš naučiti pustiti stvarima da jednostavno budu.« Osjetila sam da je njezina poruka jako važna. Život je dobar, samo ako ga pustite da bude takav. Kad pokušavamo dodavati sve više stvari životu, bilo da su to droge ili potreba za više novca, počinjemo sami sebi stvarati probleme.