Jedan prijatelj Mula Nasrudina odlazio je u Meku na hadž, hodočašće. Riječ je o jednom starcu koji se baš prije nekih mjesec, dva dana oženio jednom mladom ljepoticom. Odlučio je otići na hodočašće, ali, naravno, bio je zabrinut zbog svoje mlade tene. Gotovo da je bilo potpuno izvjesno njeno nevjerstvo - jednostavno je visilo u zraku. I sada što da se radi? Kupio je pojas nevinosti, ali sada se pojavio problem: kome da ostavi ključ? Nositi ključ od pojasa nevinosti na hadžiluk nije mu se učinila privlačna ideja - grizla bi ga savjest, jer, eto, pokazao je kako joj ne vjeruje. Međutim, i sam taj ključ mučio bi ga iznutra, jer, kada god bi ga pogledao, to bi ga podsjetilo na moguće nevjerstvo. I stoga je počeo duboko razmišljati. Mislio je i mislio, a kada je napokon prosudio što je najbolje, uputio se do svog najboljeg prijatelja, Mula Nasrudina...

Taj čovjek je zaista bio star - imao je skoro devedeset i nešto godina, i svi su u selu znali da je, za njega, svršeno sa ženama; a kada god ljudi zađu u taj period, oni počinju propovijedaju celibat. Tako je bilo i s tim Abdulom, Nasrudinovim prijateljem. On je stalno govorio o neophodnosti celibata, i strašnim je glasom osuđivao mlade: “Vi razbacujete dragocjeno vrijeme i energiju na potpuno nevažne stvari. Vjerujte mi, to je samo gubitak koji vas nikuda ne vodi, osim u potpunu propast” .

Abdula je tako, nakon silnog razmišljanja došao do svog najboljeg prijatelja: “Nasrudine moj, pomagaj, ako Boga znaš. Velika me nesreća sustigla pod stare dane. Eto, imam mladu i lijepu ženu kojoj je teško vjerovati, te sam zato kupio pojas nevinosti, no onda se nisam mogao sjetiti - gdje da ostavim ključ? I tad sam se sjetio tebe, prijatelju moj, jer ti si oduvijek pričao u slavu celibata, i, zbog tega što ti najviše vjerujem, dajem ti ovaj ključ da ga čuvaš dok se ja ne vratim. Neću ja dugo - za tri mjeseca eto mene nazad”.

“Neizrecivo sam ti zahvalan”, otpoče Mula Nasrudin strašno ozbiljnim glasom, “što si me se sjetio baš u trenutku kada ti je bilo najteže, jer to mi govori da me poštuješ kao prijatelja i čovjeka. Ja te uvjeravam da ključ nije mogao doći u sigurnije ruke. Bez brige. Idi na hadžiluk pjevajući - tvoja žena će biti stalno na mom oku”.

Abdula je od Nasrudina otišao presretan, jer mu je kamen pao sa srca. Nije bilo opasnosti... kao prvo: Nasrudin je bio star, a kao drugo, stalno je pričao o celibatu. Van sebe od radosti - što su

se stvari ipak sredile - Abdula je otišao na put.

Međutim, poslije samo pola sata, okrenuo se i vidio nekoga na magarcu - čovjek je mamuzao jadnu životinju iz sve snage. Kada se jahač približio, i kada se prašina malo slegla, Abdula je prepoznao Nasrudina, a ovaj mu je, zadihan, doviknuo: “Abdula, Bog te ubio, pa dao si mi  pogrešan ključ”.