Pitamo li se o Ljubavi

Jednom davno, u drevnoj Kini, jedan mladić po imenu Yang Fu oprostio se s roditeljima i krenuo na daleko putovanje u Sečuan. Želja mu je bila posjetiti boddhisatvu Wujija. Putem sretne starog redovnika.

"Kamo si krenuo?", upita ga redovnik. Yang Fu odvrati da želi postati učenikom boddhisattve Wujija.

"Tražiti boddhisattvu ne može se usporediti s traženjem Buddhe", reče starac. Yang Fu se s time složi, jer premda boddhisattva Wuji bijaše vrlo mudar čovjek, Buddha je uzor prosvjetljenja koji nema premca.

Yang Fu stoga upita redovnika gdje će naći Buddhu i iznenadi se kad mu stari redovnik odgovori daje Buddha u tom trenutku u kući iz koje je maloprije otišao — u njegovoj kući!

Yang Fu se pitao po čemu će prepoznati Buddhu. Stari redovnik je i na to imao odgovor: "Kad stigneš kući, pred tebe će izaći netko zaogrnut prekrivačem, u cipelama obuvenim naopako. To je Buddha."

Stari redovnik se doimao vrlo sigurnim u to što govori i Yang Fu mu povjerova te požuri kući. Bila je već kasna noć kad je stigao.

Njegova je majka već bila legla, ali kad je čula da joj sin kuca na vrata, presretna ustane. Poput svih roditelja, bila je zabrinuta što joj dijete odlazi na tako daleko putovanje. Odmah je pohitala da ga dočeka. Da ne oblači kaput, zaogrnula se samo prekrivačem, a od veselja i nestrpljenja nije uopće ni opazila daje cipele obula naopako.

Yang Fu pogleda svoju staru majku i ugleda na njezinu licu čistu radost. Sjetivši se riječi starog redovnika, doživi prosvjetljenje.

                                                                 Tao

Bodhi znači "veliko buđenje" ili "prosvjetljenje"; sattva znači "biće". Boddhisattva je dakle netko tko posjeduje veliku mudrost ili suosjećanje.

Lijepa misao u glavi, radost u nekoj jednostavnoj stvari... to je bit Taoa. Pomaže nam nadići granice svojeg smrtnog bića i opsjednutost materijalnim.

Za nešto tako jednostavno i duboko kao što je radost u majčinu srcu kad ugleda lice svojeg djeteta, nije potrebno izučiti sutre ni poznavati Tao priče. No, budući da se dodiruje Taoa na tako temeljnoj razini, ispunjeno je velikom moći.

Pogledajte ljude koje volite... ali pogledajte ih uistinu. Zagledajte se u njihove oči. I ondje ćete naći Bit Buddhe i Bit.

                        Vezivanje za svetovne stvari

Učitelj zena Ikkyu uvijek se odlikovao velikom bistrinom. Brzina kojom se snalazio dobro mu je došla kad bi kao mlad redovnik upao u kakvu nevolju. U jednoj takvoj situaciji, Ikkjuu je slučajno ispala iz ruke učiteljeva šalica za čaj i razbila se u tisuću komadića.

Problem nije bio mali jer je posrijedi bila najdraža učiteljeva šalica. Rijedak i dragocjen predmet, prekrasne izrade i od finog materijala. Od svih svojih stvari, Učitelj je vjerojatno najviše volio upravo ovu šalicu — a sad je u komadićima!

Ikkyu se grizao zbog toga, no prije nego stoje stigao smisliti kako da se izvuče, čuo je da netko dolazi. Hitro je skupio sve komadiće na hrpu i stao ispred njih da ih sakrije, upravo u trenutku kad su se otvorila vrata i u sobu je ušao Učitelj.

Kad je Učitelj prišao bliže, Ikkyu ga upita: "Učitelju, zašto ljudi moraju umrijeti?"

Učitelj odgovori: "To je prirodno. Sve na Svijetu mora proći kroz iskustvo rođenja i smrti."

"Sve?"

Sve.

"I ne treba se oko toga uzrujavati?" "Sigurno da ne treba."

U tom trenutku, lukavi Ikkyu pomakne se da pokaže komadiće razbijene šalice. "Učitelju... Vaša šalica je upravo doživjela iskustvo neminovne smrti."

Tao

Premda smo se nasmijali priči o mladom Ikkvuu koji se vješto izvukao iz nevolje, priča suptilno nudi i jednu životnu pouku. Podsjetila nas je da i materijalne stvari imaju određen životni vijek, jednako kao i živa bića. Ako smo u stanju shvatiti svoju smrtnost, morali bismo moći razumjeti da predmeti koje kupujemo također nisu vječni. U svakom nas trenutku mogu napustiti, bez obzira na to koliko nam je stalo do njih i nastojimo ih zadržati. Većina nas prilično se veže za predmete koje posjeduje, a tako će biti i nakon što su pročitali ovu priču i shvatili njezinu poruku. Svi se ražalostimo kad nestane ili se uništi ili bude ukradeno nešto što je naše. Barem privremeno osjećamo se mirnije ako te dragocjene predmete čuvamo i ako smo ih sakrili od lopova.

Mnogi od nas i gomilaju. Imamo hrpu kutija prepunu stvari koje godinama nismo ni vidjeli, a kamoli upotrijebili. Nakon nekog vremena se još jedva možemo sjetiti što je u kojoj kutiji. Zaboravili smo da nešto uopće imamo, prema tome, te kutije bi isto tako mogle i ne biti ovdje. A ipak nam ih je teško baciti.

Kako raste broj stvari koje posjedujemo, tako nam kuća i radno mjesto postaju sve zatrpaniji stvarima. Pokušavamo spriječiti kaos, ali stvari kao da nikad ne ostaju dugo na mjestu gdje smo ih stavili. To je najgora posljedica nespremnosti da se riješimo svojih stvari. Polako ali sigurno, guši nas nered koji smo sami stvorili.

Neki koji shvaćaju da imaju s tim problema, možda će čak kupiti knjigu ili videokasetu o tome kako bolje organizirati stvari - ali i tom knjigom i videokasetom samo smo pridonijeli neredu u kojem smo zatrpani. Tražimo rješenje izvana tonući sve dublje, jer ne shvaćamo da sve što nam je u životu potrebno već imamo u nama samima.

Ne znamo kakva je bila Učiteljeva reakcija na dosjetljivi plan koji je mladi redovnik smislio da ne bi odgovarao za štetu. Ako se nije lako oprostio od šalice, vjerojatno je bio vrlo ojađen - ljut na Ikkvua zbog nepažnje i tužan zbog gubitka predmeta koji mu je bio dragocjen. Ako je stvarno primjenjivao ono što poučava i jasno uviđao da je "životni vijek" predmeta ograničen na sličan način kao i životni vijek ljudi, znači da je mirno prihvatio taj gubitak i oprostio se sa svojom šalicom za čaj.

Veza između posjedovanja materijalnih stvari i kompleksnog pitanja života i smrti nov je način gledanja. Podsjeća nas na činjenicu da bismo, premda nam se teško odreći stvari, u slučaju iznenadne smrti ostali bez svega. Izbora tu nema.

Smrt nije jedini razlog zbog kojeg ostajemo bez svega što smo imali i voljeli. Prirodna katastrofa također nam može sve oduzeti. U slučaju požara, ako nam kuća izgori do temelja, ne bismo imali drugog izbora nego da se rastanemo od svih svojih stvari.

To nas dovodi do sljedećeg pitanja: Zašto da čekamo? Zašto da čekamo situaciju kad nećemo imati izbora i kad će rastanak biti bolan? Zašto da čekamo posljednje trenutke života ili neku katastrofu, da bismo ovo jasno spoznali? Zašto da ne počnemo odmah?

Ako smo istinski shvatili, gomila stvari oko nas počet će se smanjivati. Možda ćemo uočiti da u čistom, nezatrpanom okruženju imamo više energije. Kad smo okruženi hrpom stvari, naš um se trudi da ih ignorira, a za to je potrebna mentalna energija - ne mnogo, ali kad je riječ o konstantnom naporu, iz sata u sat, mentalna energija se prilično troši. Vjerojatno većina nas i nije svjesna toga kakav je to pritisak bio sve dok nered ne nestane te kad osjetimo mir i ogromno olakšanje.

Tako treba čitati poglavlje 48 Tao Te Chinga:

Znanje se ostvaruje svakodnevnim uvećavanjem.Tao se ostvaruje svakodnevnim umanjivanjem.

Gomilamo zato što tražimo znanje. No nastavimo li gomilati, stvorit ćemo nered, a nered donosi stres i uznemirenost. A kad u takvom stanju razmišljamo, ulažemo dodatan napor, ali ne dobivamo rezultat proporcionalan uloženom.

Na putu koji zovemo Tao, svaki dan odbacujemo sve više. I što više odbacujemo, to bolje koristimo ono što je preostalo. Što više pojednostavljujemo, to lakše postižemo mirnoću uma i spokoj. Mudrost Ikkvueve priče neraskidivo je povezana s mudrošću Tao Te Chinga.