Koliko vredi Tao

Jednom davno, mlad učenik postavi Mudracu pitanje: "Učitelju, koliko vrijedi Tao?"

Mudrac je znao da riječi ne mogu uvijek prenijeti pravo značenje. Najbolji način njegovanja Taoa je učenje neposrednim iskustvom.

Izvadi kamen iz stola, a na papiriću zapise adresu.

"Odnesi ovaj kamen na ovu adresu. Kad stigneš na to mjesto, pitaj ljude koliko bi ti platili za kamen. Nemoj ga prodati. Samo se raspitaj da vidiš koliko bi ljudi platili."

Kad je stigao na naznačenu adresu, učenik vidi daje došao na tržnicu. Oko njega je bilo mnoštvo ljudi, trgovaca koji su prodavali svoju robu i kupaca koji su se s njima cjenkali.

Učenik se obrati najbližem čovjeku i upita ga: "Oprostite, koliko biste platili ovaj kamen?"

Većina ljudi je samo prošla pokraj njega ne osvrćući se na njegova pitanja. Neki su samo zurili u njega. Drugi su ga samo prezrivo pogledali. Treći su prasnuli u glasan smijeh. Malo ih je bilo što reklo, a rekli su većinom "ništa" ili "ne, hvala" ili "odlazi".

Nakon pola sata raspitivanja, jedna se žena sažali na njega: "Mogao bi mi poslužiti kao pritiskač za papire. Evo ti jedan jen." Izvadila je novac, ali učenik odmahne glavom i samo joj zahvali.

Vratio se i svoje doživljaje ispripovjedio mudracu. "Učitelju, većinu ljudi kamen uopće nije zanimao. Najveća vrijednost koju su mi ponudili bio je jedan jen."

"Dobro." Učitelj mu pruži drugi papirić. "Sad ponesi kamen na ovu adresu i učini isto. Pitaj ljude koliko bi ti platili za njega."

Ta je adresa bila u drugom dijelu grada. Kad je učenik stigao, vidio je da je došao u draguljarnicu. Kad je ušao, zabljesnu ga sjaj dragog kamenja. Za tezgom su stajali prodavači ozbiljna lica. Svi su bili vrlo lijepo odjeveni.

"Sto trebaš, mladiću?", obrati mu se jedan od prodavača.

"Hm... Zanima me koliko biste mi platili za ovo." Učenik izvadi kamen. Prodavač se najprije iznenadi, a zatim posta neugodan.

"Gdje su ti roditelji? Ovo nije mjesto za djecu. Van! Bježi odavde."

Valjda je to sve, pomisli učenik. Rezultat nije bio nimalo drukčiji nego na tržnici. Okrene se da izađe.

Sve je vidio šef draguljarnice. Učenik je već bio na vratima kad mu pogled padne na kamen i on ga zaustavi. "Čekaj", reče. "Pokaži mi, mladiću."

Šef draguljarnice je pomno pregledao kamen. Izraz lica mu je odavao zbunjenost, a zatim mu se lice ozari. Posla jednog od prodavača da dovede starog draguljara iz radionice iza trgovine.

Iz radionice je izašao stari draguljar, mrmljajući Ijutito što ga prekinuše u poslu, ali kad je ugledao kamen, lice mu se ozari. Dugo ga je promatrao pod povećalom, okrećući ga sad na jednu, sad na drugu stranu. Zatim ga vrati učeniku i prošapta nešto šefu.

Šef trgovine sada se srdačno smijao. "Mladiću, drag si mi, dat ću ti slatkiša, a ti meni kamen, može?"

Učenik odmahnu glavom. "Samo me zanima koliko biste platili za kamen, gospodine."

"A tako", reče šef draguljarnice. "Ako ti dam deset jena, jesmo li se dogovorili?"

"Ne, gospodine, ne smijem ga prodati. Sada moram poći." Dobio je odgovor koji je tražio i morao je poći natrag da sve ispriča učitelju.

"Čekaj, dat ću ti sto jena. Puno je to novca. Može?" Učenik odbije i tu ponudu i pokuša izaći iz trgovine. Šef mu ponudi još više. S obzirom na to daje mladić nastojao izaći, nudio mu je sve više i više novca, sve dok mu nije ponudio deset tisuća jena, a mladić je, kao i prije, ponudu odbio.

"Znaš što, mladiću." Šef trgovine se sve vrijeme smiješio, ali na čelu su mu izbili grašci znoja. "Reci koliko tražiš. Ti reci cijenu."

"Ne mogu ga prodati ni po kojoj cijeni, gospodine. To vam pokušavam reći."

Šef nije imao drugog izbora nego da ga pusti da ode.

Učenik se vrati učitelju. Bio je sav zbunjen. "Učitelju, na tržnici su mi ponudili najviše jedan jen. A ovdje su mi nudili deset tisuća i više. Odakle takva razlika?"

"Ljudi vide ono što se vidi izvana", objasni učitelj. "Ovaj kamen izgleda obično i jednostavno te su na tržnici ljudi mislili daje bezvrijedan.

Međutim, ovaj kamen nije samo običan kamen. Ovo je dijamant nevjerojatne krupnoće i kakvoće. Malo je ljudi koji to znaju vidjeti. A na tržnici nema ljudi koji bi to znali."

"Ali, Učitelju, ni prodavač koji me otjerao nije to vidio, a radi u draguljarnici."

"To što radi u draguljarnici ne znači da ima stvarno znanje. On vjerojatno odlično zna vrijednost dragog kamenja koje se prodaje u draguljarnici jer je svaki kamen lijepo upakiran i jasno označen. Ali kad treba prepoznati dijamant u njegovu posve prirodnom, nerafiniranom obliku... očito ne zna više od obična čovjeka."

"A šef trgovine i draguljar, Učitelju? Po čemu su oni drukčiji od prodavača i ljudi na tržnici?"

"Šef trgovine je pomislio da kamen ima neku vrijednost jer ima mnogo godina iskustva s raznim kamenjem. Draguljar ima još više iskustva. On je dragom kamenju posvetio nekoliko desetaka godina života i postao je znalac. On nije samo pomislio da bi kamen mogao biti vrijedan — on je znao vrijednost kamena."

Ovo nije priča o kamenu, učeniku ili mudracu. Ovo je priča o Taou.

Kamen isprva izgleda posve obično, ali kad se nade u rukama stručnjaka koji ga zna rezati i polirati, otkrit će blistavu ljepotu dijamanta. Tako se i tao često doima kao nešto posve jednostavno, ali kad znalac kaže ili protumači neku duhovnu istinu, tao otkriva svoju sjajnu ljepotu. Svijet u kojem živimo nalik je tržnici gdje se sve vrti oko novca: cjenkanje, kupovanje, prodavanje. Svijet je jedno materijalističko mjesto u kojem na svemu piše cijena. Pravih je Učitelja Taoa malo, pa većina ljudi slabo razumije i cijeni Tao. U ovoj priči to vidimo u reakcijama ljudi prema mladom učeniku. Premda je kamen koji on nosi neobično vrijedan, ne zanima ih ili ga gledaju s podsmijehom. Poglavlje 41 Tao Te Chinga govori o tome kako različiti ljudi različito doživljavaju Tao:

Kad mudar čovjek čuje Tao,on ga marljivo primjenjuje.                                                                                                      Kad prosječan čovjek čuje Tao,on se spotiče između vjere i nevjere.                                                                                Kad neznalica čuje Tao,on ga glasno ismijava.                                                                                              Kad mu se takav ne bi smijao,Tao ne bi bio Tao.

 

Ovdje spomenute tri razine odnose se na fazu njegovanja Duhovnosti, nisu ni na koji način povezane sa svjetovnim podjelama kao što su stupanj obrazovanja, kvocijent inteligencije, društvena klasa, starješinstvo, titule i položaji. Ljudi koji su postigli visok stupanj Duhovnosti prepoznaju Duhovnu Istinu zato što ona u njima nalazi dubok odjek. U našoj priči su takvi bili rijetki, na tržnici nije bilo nijednog. Većina ljudi na tržnici još su daleko od tog stupnja. Naučeni su samo na predmete koje mogu vidjeti i dodirnuti, kao što je roba koja se nudi na tržnici. Tao koji se ne može rukom dodirnuti i nije umotan u šareni papir, ne najavljuju ga veliki plakati i ne nudi se po cijeni o kojoj se može i pregovarati, njima je neshvatljiv.

Bilo je i ljudi koji su se Tau smijali. To su obično ljudi na najnižem stupnju Duhovnosti. Kad čitamo kako ih Lao Tzu opisuje, čini nam se da govori o ljudima koje smo i sami sretali i koji Tao smatraju "čudaštvom". Neki se rugaju ili podsmjehuju: "Tao? To je ona nova new-age fora?" Oni Tao vide tako zato što je materijalni Svijet prepun robe koja se nudi na prodaju, a ljudi često brkaju cijenu i vrijednost. Jednostavno pretpostavljaju da sve što ima veliku cijenu ima i veliku vrijednost, a nešto što nema cijene nema nikakvu vrijednost.

Tako je rekao i Mudrac objasnivši da većina ljudi prosudbe donosi na temelju vanjskog izgleda. Kamen nije izgledao impresivno te su ga otpisali kao bezvrijednog. Samo su najupućenije oči mogle vidjeti da se iza te fasade krije dragocjeni dijamant.

Ako je tržnica metafora za Svijet, onda draguljarnicu možemo prispodobiti vjerskoj instituciji poput hrama ili crkve. U draguljarnici znalci režu i poliraju drago kamenje te ih zatim uređene pokazuju publici koja će ih kupiti. Tako vjerske institucije ureduju, organiziraju i formaliziraju vjerska učenja i pokazuju ih publici koja traži Duhovne Vrijednosti.

Prstenje i drugo drago kamenje u draguljarnici slika su pročišćenih i privlačno umotanih vjerskih doktrina na koje svakodnevno nailazimo. Deset zapovjedi, Četiri plemenite istine, Osmerostruka staza... Prepoznaju se i cijene kao vrijedne jer su jasno označene, kao što su i prstenje i drago kamenje označeni etiketom na kojoj piše i cijena po kojoj se prodaju.

Često pretpostavljamo da ljudi u hramu sigurno puno znaju o Taou, ali primjer prodavača u draguljarnici pokazuje nam da to ne mora biti istina. Prodavačevo znanje možda je ograničeno na ono što može pročitati na etiketi - ime proizvoda i njegovu cijenu. Tako i netko tko jest u hramu možda poznaje samo osnovne doktrine i ništa više. Kad se nadu pred duhovnom istinom, ovakvi je ljudi teško prepoznaju. Možda će je brzopleto i odbaciti, kao što je prodavač u našoj priči pokušao otjerati mladića. Šef trgovine draguljima predstavlja nekog tko je već na višoj razini razumijevanja. Takva je osoba uložila vrijeme i napor u proučavanje taa te se tim znanjem izdigla iznad najniže razine na kojoj su ljudi koji ponavljaju fraze i pravila bez pravog razumijevanja duhovnih učenja koja iza njih stoje. Premda je šef draguljarnice iz perspektive prodavača osoba koja ima autoritet, njegovo znanje blijedi u usporedbi sa znanjem draguljara. Šef trgovine dosta zna o draguljima, ali njegovo znanje potječe uglavnom iz knjiga i rada s gotovim proizvodima. Možda se njegovo knjiško znanje čini dojmljivim, ali kad se nađe pred nečim čega u knjigama nema, ipak se mora obratiti draguljaru za pomoć i objašnjenje. Draguljar predstavlja višu razinu razumijevanja. On je pravi učitelj jer primarni izvor njegova znanja nisu knjige. On je znanje stekao marljivim radom, radeći izravno na kamenju, od izvornog nepročišćenog stanja do sjajnih dragulja u prstenju, ogrlicama i drugom nakitu.

Ovo nam kazuje da je čin ono po čemu se pravi majstor razlikuje od nekog tko ima samo knjiško znanje. Istinski mudraci ne zadovoljavaju se čitanjem knjiga o Taou, oni Tao njeguju izravnim i neposrednim iskustvom. Oni moraju sami osjetiti Tao.

Kao što draguljar reže i polira drago kamenje da bi ono bilo predstavljeno publici, tako i majstor Taoa uči, razmišlja, secira i pokazuje Duhovne Istine da bi i oni koji su na nižim razinama lako shvatili Tao.

Imamo li na umu da je Tao samo generički naziv za Duhovnost, možemo reći da su svi Veliki Učitelji u povijesti — Isus, Buddha, Lao Tzu i mnogi drugi - majstori draguljari. Oni vide ljepotu u neobrađenom dragulju koji zovemo Duhovnost. Oni tu ljepotu vide, ali mnogi je ne vide, i zato je predstavljaju na način koji će i njima biti shvatljiv.

Spomenuti povijesni velikani nisu jedini majstori. Mnogi pisci znali su nam tumačiti Duhovne Istine na jednostavan i fascinantan način. I oni su draguljari. Kad pročitate neku osobito dobru knjigu koja vam je otvorila oči, znači da ste se našli pred majstorom draguljarom.

Što nam to govori, koliko vrijedi Tao? Odgovor ovisi o razini pojedinca.

Na nižim razinama, ljudi na tržnici nisu znali cijenu jer nisu znali vrijednost. Prodavač i šef draguljarnice znaju cijenu svakog dragulja koji poželite kupiti, ali ni oni nisu znali vrijednost kamena.

Draguljar je znao da kamen nije manje vrijedan zato što je neobrađen. Zapravo vrijedi mnogo više od svih ostalih ' dragulja jer se iz ovog jednog kamena može izraditi mnogo dijamanata raznih veličina.

To je bila stvarna vrijednost kamena, a kolika je stvarna vrijednost Taoa?

U našoj priči kamen je ostao neprodan. Zašto nije prodan? Zato što nije na prodaju, kao što je govorio učenik. Samo je Mudrac znao da kamen vrijedi više od bilo koje svote novca. Kamen nije roba koja se prodaje na tržištu. U draguljarnici su došli do iznosa koji su bili spremni platiti; no za Mudraca nikakvo cjenkanje, kupovanje i prodavanje nije dolazilo u obzir jer kamen nema cijene. Ni za kakvu se cijenu ne može kupiti. Za razliku od sveg ostalog kamenja u draguljarnici, na njemu nije istaknuta cijena. Tao nema cijene. Tao je vrijednost koja nema cijene. Toliko vrijedi Tao!