Potaknut beskrajnom važnošću teme osjetio sam se pozvanim pobrinuti se da bude tiskana na hrvatskom, jeziku zemlje čije su poslijeratne traume ponajviše potaknule nastanak ove studije.

Kako smo nekih petnaestak godina udaljeni od događaja koji su nesumnjivo unazadili život u Lijepoj našoj, kao i u onim zemljama s kojima smo dijelili nedavnu povijest, možemo se upitati čemu iz još uvijek ne dovoljno svijetle sadašnjice, zaranjati u gorku stvarnost rata. Tko se toga uopće želi sjećati? Ja prvi – najradije ne bih.

Međutim, iako je štošta s čime sam se prevodeći knjigu susretao bilo mučno, smatrao sam nužnim pružiti vam uvid u ovaj jasan prikaz svih vrsta manipulacija i taktika terora pomoću kojih se potiču sukobi. Razlog je jednostavan, a i zapisan je među recima Svratišta – jedino ako smo kao zajednica svjesni na koji nas se način razdvaja i postepeno uvlači u rat, sposobni smo oduprijeti se i izići iz krvavih ciklusa međusobnih osveta.

Na to nas najefikasnije potiče briga za budućnost naše djece, najviše se zalažemo kada pokušavamo umanjiti šanse da ona budu prisiljena proživjeti užas već naučenih lekcija. Čovječanstvo, želi li zaboraviti oružane sukobe, najprije mora razumjeti kako i zašto nastaju. Ilustracije radi, nabrojimo neke od uvjeta podesnih za nastanak ove vrste nasilja.

Iz primjera predstavljenih u Svratištu očito je da su takvi događaji tim krvaviji što su pomnije planirani. Inicijalno međusobno nepovjerenje naoko bezazleno tavori na periferiji društvenog života. Ono čeka svoju priliku, a najlakše će je dočekati ako izbjegavamo, potiskujemo ili, čak, neprestano gušimo postojeće probleme, ako ne razmatramo ono što nas slabi. Nema garanta mira bez garanta opstojnosti raznolikih društvenih sadržaja. Zanemarimo li ovaj mehanizam, onda će pojedinci, ili čitavi slojevi društva, svjetonazori ili, u slučaju naroda i narodnosti, određena geografska područja, izgubiti povjerenje u mogućnost konstruktivnog izražavanja vlastite samobitnosti, pa će, smatrajući ga neminovnim, posegnuti za nasiljem.

Ta buduća bitka ima svoje tajne ideologe, barjaktare i mučenike; ispod jasne površine svakodnevnog života tinjat će žar veličanstvenijeg sutra, a prenosit će se šaptom i noćnom pjesmom. Do nasilja ne mora doći, problem će se možda sam razriješiti prije nego se susretnemo sa slijedećom velikom ekonomskom krizom ili eventualnom naglom promjenom u tkivu društva. No, čemu riskirati?

Sa svoje strane, oni koji snivaju rat, ne bi li ga potaknuli, ne samo da čekaju takve potrese, nego ih i umjetno stvaraju. Ipak, neki su se među nama već dovoljno izvještili, i lako detektiraju ovakve pokušaje, ali ih, na žalost, još uvijek nisu sposobni spriječiti. Za to je potreban široki konsenzus najvažnijih činilaca svjetske politike kojeg tek treba postići. Hoteći postati istinski efikasni u pokušaju prevladavanja nasilnih sukoba nužno je biti što realniji, pa smo prisiljeni preuzeti zaključak očit svakom tko potiče na rat: kada se ljudi osjećaju ugroženima agresija postaje njihova prirodna reakcija. Pritom su motivi djelovanja najčešće uzvišeni, i time naizgled opravdani. No, budući idu u korist sasvim određenoj, našem srcu prirasloj grupaciji, takve su reakcije pogrešne, štoviše, tragično su pogrešne, jer samo umnožavaju, a ne umanjuje razmirice.

Bez obzira na to, oni koji smatraju da je nasilje datost, i da ga se stoga ne možemo riješiti, griješe. Vojske, nastale u zoru civilizacije, produkt su smanjenja resursa uslijed demografskog buma. Čovječanstvo se pokazalo sposobnom proširiti se i umnožiti do dotad neslućenih razmjera, ali je pritom naša snalažljivost razvila određene običaje koji nas u konačnici lako mogu uništiti.

Rat i svi ostali oblici nasilja nisu neminovni, javljaju se i ponavljaju s matematičkom preciznošću, jedino što mi nismo u stanju sagledavati sve nepoznanice, pa samim tim ne znamo da postoji konzekventna formula. Organizirani sukobi nisu nešto u čemu općenito uzevši uživamo, štoviše. Napokon, zakoni ni jedne države ne podržavaju asocijalno ponašanje poput ubojstva. Čak i kada se određena kultura opaja svojim osvajanjima i kada se ponosi hrabrošću svojih ratnika, dobro znamo, gnuša se takvog ponašanja u mirnodopskim vremenima. Pokušavajući podvesti uzroke nasilja pod isti nazivnik zaključit ćemo da je njihov glavni čimbenik opstanak.

Mi nismo agresivni po prirodi, već po potrebi. Nismo zaokupljeni samo neposrednim, fizičkim opstankom, već za nasiljem posežemo u svrhu osiguravanja boljih uvjeta života, radi zadržavanja socijalnog statusa, zatim radi obrane ili osvajanja teritorija, promičući ideje koje smatramo svetima, i tako u nedogled, ali sve u svrhu opstanka. Ukratko, mi nasiljem pokušavamo osigurati ne samo vlastiti opstanak, nego i opstanak vlastitih potomaka, kao i vlastite socijalizacijom uzrokovane identifikacije.

Ponekad nam je dovoljna prednost pred drugima, onaj koji je ostvari koristi je kako bi lakše opstajao. Ovaj uznički odnos može uzrokovati rat; isto tako, unutar inače kompaktne zajednice, koja će se zdušno ispomagati u borbi protiv vanjskog neprijatelja, nastaju raslojavanja temeljena na izrabljivanju, a odatle bune i revolucije.

Prestat ću analizirati ove fenomene, budući mi je bilo dostatno skicirati ih, kako bih vas podsjetio zbog čega je većina utopista i vizionara rješenje tih problema nalazila u općem pristanku na jedinstvo različitih. Pritom nas sve skupa naša pripadnost čovječanstvu obvezuje u odnosu na njega koliko i naša pripadnost bilo kojoj drugoj zajednici s kojom se identificiramo, čak i malo više.

Drugim riječima, kad god je dobrobit određene grupacije važnija od dobrobiti čovječanstva kao cjeline ono je podijeljeno u sebi, pa su ratovi itekako mogući. Ne bi li osigurali opstanak vlastitog nasljeđa, današnji se ljudi, između ostalog oblikovani tisućljećima ispunjenim privikavanjem na nasilje, rješavajući svoje nesuglasice moraju prestati oslanjati na njega. Sve brojniji i sve učestaliji glasovi u tom smjeru pokazatelj su da je suvremeni čovjek dovoljno zreo za pretvaranje vlastitih najcrnjih noćnih mora u skladno sutra.

Napokon, nije li Drugi svjetski rat iznjedrio čvrstu odluku o ujedinjavanju Europe? Naše postojanje ima svoje ograničeno trajanje, pa većinu nas, sasvim logično, ponajprije interesira imati što manje problema, dakle, živjeti što ugodnije. Svi mi imamo svoje definicije tako nečeg i puno pravo na njih, ali smo u prosjeku okrenuti svojim običnim srećama, najdohvatljivijim kad su nam ponuđeni osnovni uvjeti za normalan život, život koji nije ispunjen zebnjom.

Ekonomska stabilnost i neupitnost prava na izražavanje vlastitog identiteta automatski ukidaju potrebu za agresivnošću. Otkrijemo li koliko su rijetki oni poduzetno okrenuti ratovima, to uklanja naše nekontrolirane strahove, više nismo skloni posvuda projicirati neprijatelje. Tamo gdje je svijest dosegnula taj stupanj poticanje na oružane sukobe je prestalo biti unosan posao. Pobjeda mira jest dosežna, ali ne i zajamčena.

Znak je napretka to što nam više nisu neophodni istupi velikana, čija nas čovječnost nagoni da proširujemo svoje vidike. Grubi su radovi, prema tome, dovršeni, sada milijarde bezimenih moraju potvrditi da je mir i njihovo opredjeljenje, njihov životni kredo. Ovo se postignuće može ostvariti jedino malenim, postupnim koracima, umjerenim i strpljivo upornim. Hoće li ta povijesna šansa biti ostvarena po svemu će sudeći biti odlučeno u decenijima koje slijede, jer se variranje opravdanja za nasilni sukob ili prijetnju njime jednom mora iscrpiti, pa će tada upravo malim ljudima, onima kojima je rat najmanje nužan, a kojima se najviše manipulira i koje se najviše potiče na njega, postati jasno koliko im je on u biti izlišan.

Osobno sam prepun optimizma i smatram da, globalno uzevši, napredujemo krupnim koracima. Ipak, nužno je nastaviti demokratizirati zajednice u kojima živimo, i to ne tek formalno, potom ih prepustivši liberalnoj ekonomiji koja u fanatizmu svoje potrošačke demagogije već na prvom koraku žrtvuje ljudsko dostojanstvo. Time se razjedaju temelji društva što je novi generator nesreća. Pravo jamstvo mira je uspostava istinski harmonizirane zajednice koja u svojim građanima budi iskrenu, ničim iskamčenu ljubav i voljni pristanak da joj neprestano daju najbolje od sebe, što se ne može postići bez osiguravanja minimuma uvjeta za normalan život kombiniranog s poticanjem na njegovo stvaralačko oblikovanje, čime se jamči sloboda djelovanja i odlučivanja. Svima koji su čuvši ovakve moje stavove izrazili sumnju da je čovječanstvo sposobno za toliki kvalitativan skok uzvratio sam kako je upornošću moguće ostvariti nemoguće.

Robert Mandić, prevoditelj Svratišta rata, na predstavljanju knjige u Zagrebu, 27.05.2008.

 www.paralele.hr.