Svlacenje do "ja"

Predlažem da sada napravite još jednu vježbu. Napišite ukratko na list papira svoj opis, na primjer: poslovni covjek, svecenik, ljudsko bice, katolik, Židov, bilo što.

Kako vidim, neki pišu stvari kao: uspješan, hodocasnik koji traži, sposoban, živ, nestrpljiv, sabran, prilagodljiv, pomirivatelj, zaljubljenik, pripadnik ljudske vrste, prekompliciran. Vjerujem da je to ishod samoopažanja. Kao da ste promatrali drugu osobu.

Ali pazite, imate "ja" koji promatra "sebe". To je jedan zanimljiv fenomen kojemu se filozofi, mistici, znanstvenici i psiholozi nikada ne prestaju cuditi: "ja" promatra "sebe". Cini se da životinje to ne mogu. Cini se da je za to potrebna odredena mjera inteligencije. Ono što cu vam sada reci nije metafizika, niti filozofija, vec cisto opažanje i zdrav razum. Veliki istocnjacki mistici u biti govore o "ja", a ne o "sebi", o “pripadajucem”2. U stvari, neki od tih mistika govore da bi prvo trebali poceti sa stvarima, posvješcivanjem stvari, a

onda prelazimo na posvješcivanje misli (to jest "sebe", “pripadajuceg”), i na kraju postižemo svjesnost mislitelja. Stvari, misli, misltelj. Ono što stvarno tražimo je mislilac. Može li se mislitelj poznavati? Mogu li ja znati što je "ja"? Neki mistici odgovaraju: "Može li nož rezati samog sebe? Može li zub gristi samog sebe? Može li oko vidjeti samo sebe? Može li 'ja' poznavati sebe." Ali mene sada zanima nešto puno svrsishodnije, a to je da odredimo što "ja" nije. Ici cemo polako, najsporije moguce, jer posljedice su uništavajuce. Strašne ili zastrašujuce, ovisno o stajalištu s kojeg gledate.

1  “Pripadajuce” je ono što mi pripada, što je dio moje osobnosti, ali nije “ja”. op. p.

Poslušajte ovo: jesam li ja moje misli, misli koje mislim? Ne. Misli dolaze i odlaze, ja nisam moje misli. Jesam li ja moje tijelo? Kažu da se milijuni stanica u našem tijelu promijeni ili obnovi svake minute, tako da nakon sedam godina u našem tijelu nema ni jedne jedine stanice koja je bila tamo prije sedam godina. Stanice dolaze i odlaze, pojavljuju se i nestaju, ali, cini se da je "ja" trajan. Onda, da li sam ja moje tijelo? Ocito ne!

"Ja" je razlicito od tijela, i nešto više od njega. Možete reci da je tijelo dio "ja", ali

taj dio se mijenja. Stalno se pokrece, stalno se mijenja. Imamo jedno te isto ime za njega, ali se stalno mijenja. Isto kao što imamo isto ime za Slapove Nijagare, ali Nijagarine Slapove sacinjava voda koja se stalno mijenja. Koristimo isto ime za stvarnost koja se stalno mijenja.

A moje ime? Je li "ja" moje ime? Ocito ne, jer mogu promijeniti svoje ime a da ne

promijenim "ja". A moja karijera, moja uvjerenja? Ako kažem da sam katolik ili Židov - je li to bitan dio "ja"? Kada promijenim svoju vjeroispovijest, hoce li se promijeniti i "ja"? Hocu li imati novo "ja", ili je to ono isto "ja" koje se promijenilo? Drugim rijecima, je li moje ime bitan dio mene, dio "ja"? Spomenuo sam onu djevojcicu koja je upitala djecacica: "Jesi li ti prezbiterijanac?" Netko mi je ispricao vic o Paddyju, Ircu iz Belfasta. Paddy je hodao po ulici kad najednom osjeti pištoljsku cijev na potiljku, i zacuje glas: "Jesi li ti protestant ili katolik?" Peddy je morao brzo razmisliti, a onda rece: "Ja sam Židov." Glas mu odgovori: "Pa ja sam najsretniji Arapin u Belfastu!"

Etikete su nam tako važne. Kažemo: "Ja sam republikanac." Ali, jeste li zaista? Ne možeš reci da ako promijeniš stranku imaš novo "ja". Nije li to ono isto staro "ja" s novim politickim uvjerenjima? Sjecam se covjeka koji je pitao svojeg prijatelja: "Kaniš li glasovati za Republikansku stranku?" Prijatelj mu odgovori: "Ne, namjeravam glasovati za Demokrate. Moj otac bio je demokrat, moj djed bio je demokrat, i moj pradjed bio je demokrat." Prvi rece: "To je neka luda logika. Mislim, ako ti je otac bio konjokradica, i ako ti je djed bio konjokradica, i ako ti je pradjed bio konjokradica, što ceš ti onda biti?" "Ha, pa onda bih bio republikanac", odgovori mu ovaj.

Toliko puta u životu reagiramo na svoje i tude etikete. Poistovjecujemo etikete i

"ja". "Katolik" i “protestant" su vrlo ceste etikete. Jedan covjek došao je k sveceniku i rekao: "Oce, želio bih da odslužite jednu misu za mog psa." Svecenik je bio ogorcen. "Kako to mislite, da odslužim misu za psa?" "Taj pas je bio moj ljubimac", rece covjek. "Volio sam tog psa i želio bih da prikažete misu za njega." Svecenik rece: "Kod nas se ne prikazuju mise za pse. Pokušajte kod onih dolje niže niz ulicu, oni su druge vjeroispovijesti. Pitajte njih ako bi mogli imati obred za vas.” Dok je covjek izlazio rece: "Šteta. Zaista sam volio tog psa. Namjeravao sam ponuditi milijun dolara za misu. A svecenik rece: "Cekajte malo, pa niste mi rekli da je pas bio katolik."

Kada se zarobite u etikete, koja je vrijednost tih etiketa, ako govorimo o "ja"? Možemo li reci da "ja" nije ni jedna od etiketa koje na njega lijepimo? Etikete spadaju u “pripadajuce”. Ono što se stalno mijenja je “pripadajuce”. Da li se "ja" ikad mijenja? Da li se promatrac ikad mijenja? Cinjenica je da se sve etikete (osim možda "ljudsko bice") koje upotrebljavate spadaju u “pripadajuce”. "Ja" nije nijedna od tih stvari. I zato, kada izadete iz sebe i promatrate “pripadajuce”, ne poistovjecujete se više s njim. Patnja postoji u “pripadajucem”, i zato kada "ja" poistovjecujete s “pripadajucem”, pocinje patnja.

Recimo da se bojite, ili nešto želite, ili ste tjeskobni zbog necega. Kada se "ja" ne poistovjecuje s novcem, ili imenom, ili nacionalnošcu, ili ljudima, ili prijateljima, ili bilo kojom odlikom, "Ja" nije nikada ugrožen. Može biti vrlo aktivan, ali nije ugrožen. Sjetite se necega što vam je uzrokovalo, ili vam još uvijek uzrokuje bol, ili tjeskobu, ili vas zabrinjava. Prvo: možete li prepoznati želju koja leži ispod te patnje. Ima nešto što jako želite jer inace ne biste patili. Koja je to želja? Drugo: nije rijec samo o želji, rijec je o poistovjecivanju. Nekako ste se uvjerili u to da je blagostanje "ja", skoro i postojanje "ja",

povezano s tom željom. Sva patnja nastaje kada se covjek poistovjeti s necim u njemu ili izvan njega.