TREĆE POGLAVLJE

Svjetlosna bića

FRITZ ALBERT POPP je vjerovao da je otkrio lijek za rak. Bilo je to 1970.  godine, jednu godinu prije leta Edgara Mitchella na Mjesec, i teoretski biofizičar na Marburškom sveučilištu u Njemačkoj, Popp je poučavao radiologiju, utjecaj elektromagnetskog zračenja na biološke sustave. Proučavao je benzo(a)piren, policiklički ugljikovodik poznat kao jedan od najsmrtonosnijih kancerogena za čovjeka, i osvjetljavao ga ultraljubičastom svjetlošću.

Popp se u laboratoriju često poigravao svjetlošću. Od samog početka svojeg studija na Sveučilištu u Wiirzburgu bio je fasciniran utjecajem elektromagnetnog zračenja na žive sustave. Mnogo puta je učio u kući - a ponekad čak i u istoj sobi - u kojoj je Wilhelm Rontgen slučajno otkrio da zrake određene frekvencije mogu proi- zvesti slike čvrstih struktura u tijelu.

Popp je pokušavao odrediti kakav se učinak postiže kada taj smrtonosni spoj stimuliramo ultraljubičastom svjetlošću. Otkrio je da benzo(a)piren ima ludo optičko svojstvo. Najprije apsorbira svjetlost, a potom ju počne emitirati na posve drugoj frekvenciji, kao neki tajni agent koji presreće neprijateljev komunikacijski signal i ispremiješa ga. Ta kemikalija igrala je ulogu pravog mješača bioloških frekvencija.

Popp je potom isti pokus napravio i na benzo(e)pirenu, isto tako policikličkom ugljikovodiku koji je skoro identičan benzo(a)pirenu osim sitne razlike u molekularnoj strukturi. No ta malena razlika u jednom prstenu tog spoja je ključna jer benzo(e)piren zbog nje nije opasan za čovjeka. Osim toga, kroz tu je kemikaliju svjetlost prola- zila neizmijenjena.

Popp je razbijao glavu ne bi li otkrio u čemu je ta razlika, te se i dalje bavio svjetlošću i spojevima. Isti pokus proveo je na još tri- deset i sedam kemikalija od kojih su neke bile kancerogene, a neke nisu. Nakon nekog vremena bio je u stanju samo na temelju tog pokusa predvidjeti prouzrokuje li neka tvar rak. Sve kancerogene

tvari primile su ultraljubičastu svjetlost, apsorbirale je i promijenile joj frekvenciju.

Ti su spojevi imali još jedno neobično svojstvo. Svi kancerogeni reagirali su samo sa svjetlošću određene valne duljine - 380 nano- metara. Popp još uvijek nije uspijevao razumjeti zašto tvar koja pro- uzrokuje rak mijenja frekvenciju svjetlosti. Zadubio se u znanstvenu literaturu o čovjekovim biološkim reakcijama i pronašao podatak  o pojavi koja se naziva «foto-popravak». Iz laboratorijskih pokusa dobro je poznato da, kada neku stanicu bombardiramo ultraljubiča- stom svjetlošću tako da je 99%-tno uništimo, uključujući i njezinu DNK, u samo jednom danu možemo gotovo u potpunosti popraviti štetu ukoliko tu stanicu osvjetljavamo istom valnom duljinom vrlo slabog intenziteta. Konvencionalni znanstvenici ni danas ne znaju objasniti ovu pojavu, no nitko ju ne opovrgava. Popp je također znao da pacijenti s kožnom bolešću kseroderma pigmentozum na posljetku umiru od raka kože zato što njihov sustav foto-popravaka ne funkcionira i ne popravlja štetu koju nanosi sunčeva svjetlost. Popp je bio nemalo iznenađen kada je otkrio da je sustav foto-po pravaka najdjelotvorniji upravo pri 380 nanometara - pri valnoj duljini na koju reagiraju i koju zamjenjuju spojevi koji prouzrokuju rak.

Tu je Popp napravio logički skok. Priroda je previše savršena a da bi se tu radilo samo o slučajnoj podudarnosti. Ako karcinogeni reagiraju isključivo na toj valnoj duljini, to mora biti na neki način povezano s foto-popravcima. Ako je to točno, u tijelu mora postojati nekakva svjetlost koja je odgovorna za foto-popravke. Kancerogeni spoj očigledno prouzrokuje rak zato što trajno blokira tu svjetlost   i mijenja joj valnu duljinu, i na taj način sustav foto-popravaka ne može više djelovati.

Popp je bio duboko potresen tom mišlju i njezinim implika- cijama. Tada je čvrsto odlučio da će svoj budući rad posvetiti tim istraživanjima. Napisao je opsežnu znanstvenu raspravu koju nije gotovo nikome spomenuo i bio je zadovoljan, iako ne i previše izne- nađen, kada je urednik prestižnog časopisa o raku pristao na to da ju objavi.1 Nekoliko mjeseci prije objavljivanja članka Popp je bio vrlo nestrpljiv jer se brinuo da njegovu zamisao netko ne ukrade. Ako bi se nepromišljeno otvorio nekom slučajnom sugovorniku, taj bi odmah otišao i patentirao njegovo otkriće. Kada znanstvena zaje- dnica shvati da je otkrio lijek za rak, postat će jedan od najslavnijih

znanstvenika svoga vremena. To je bio njegov pohod u novo znan- stveno područje, što će mu osigurati Nobelovu nagradu.

Popp je, uostalom, bio naviknut na razne počasti. Do tog su mu vremena već bile dodijeljene gotovo sve moguće nagrade na sveuči- lištu. Dobio je čak i Rontgenovu nagradu za diplomski rad u okviru kojega je izradio mali čestični akcelerator. Ta se nagrada, nazvana po Poppovom idolu Wilhelmu Rontgenu, svake godine dodjeljuje najboljem studentu fizike na Sveučilištu u Wiirfzburgu. Popp je u mladosti učio kao opsjednut. Ispite je položio mnogo prije drugih studenata. Doktorat iz teoretske fizike također je završio u rekor- dnom vremenu. I poslijediplomski rad za sveučilišnu profesuru, koji njemačkim diplomantima obično oduzme barem pet godina, obavio je u malo više od dvije godine. U trenutku svoga otkrića Popp se među kolegama već proslavio kao čudo od djeteta, ne samo zbog iznimnih sposobnosti nego i zbog pristalog, mladolikog izgleda.

Kad je njegova disertacija bila objavljena, Popp je imao trideset i tri godine i bio privlačan izgledom: imao je izraženu čeljust, pro- doran metalno-plavi pogled pustolova iz Hollywoodskih filmova i dječačko lice zbog čega se doimao mnogo mlađim. Iako je njegova supruga bila sedam godina mlađa od njega, ljudi su često mislili da je starija. I zaista, u njemu su postojale neke karakteristike pustolova: među kolegama studentima glasio je kao najbolji mačevalac na sveučilištu. Tu svoju reputaciju stavljao je na provjeru u brojnim dvobojima, a u jednom od njih zaradio je duboku brazgotinu duž lijeve strane glave.

Međutim, iza Poppovog vanjskog izgleda i nastupa skrivala se velika ozbiljnost. On je, poput Edgara Mitchella, bio i filozof u istoj mjeri kao i znanstvenik. Još kao dijete pokušavao je razumjeti svijet, pronaći neko općenito rješenje koje bi mogao primijeniti na sve stvari u svojem životu. Namjeravao je studirati filozofiju, ali školski ga je učitelj uvjerio da bi za njega fizika mogla biti primjerenije rje- šenje. No, klasična fizika, po kojoj je stvarnost neovisna od proma- trača, ostavila ga je krajnje sumnjičavim. Popp je čitao Kanta i kao filozof bio je uvjeren da je stvarnost kreacija živih sustava. Proma- trač mora imati središnju ulogu u stvaranju svojega svijeta.

Poppa je njegov članak u pravom smislu riječi proslavio. Hei- delberški Deutsche Krebsforschungszentrum (Njemački Centar za istraživanje raka) pozvao ga je da u okviru osmodnevne konferen- cije o svim aspektima raka pripremi predavanje za petnaest vodećih

svjetskih specijalista za rak. Govoriti u tako ekskluzivnom društvu bila je iznimna prigoda koja je također povećala njegov ugled na sveučilištu. Došao je na kolokvij u novoj odjeći, elegantniji od svih, no njegov govornički nastup bio je najlošiji zato što se mučio sa svojim engleskim.

U Poppovoj prezentaciji i članku njegova znanost bila je neobo- riva, izuzev jednog detalja: pretpostavljala je da tijelo na neki način proizvodi slabu svjetlost s valnom duljinom od 380 nanometara. Za istraživače raka taj je podatak bio poput vica. Postoji li doista svje- tlost u tijelu, rekli su mu, ne mislite li da bi ju netko negdje za sve ovo vrijeme već opazio?

Jedna jedina istraživačica, fotokemičarka s Instituta Madame Curie koja je proučavala kancerogenu aktivnost molekula bila je uvjerena da je Popp u pravu. Pozvala ga je da joj se pridruži pri nje- zinom radu u Parizu, no umrla je od raka prije nego što joj se uspio pridružiti. Istraživači raka izazvali su Poppa da im priskrbi dokaz, a on je na to odgovorio protuizazovom: pomognu li mu konstruirati primjerenu opremu, pokazat će im odakle dolazi svjetlost.

Nedugo zatim Poppu je došao student Bernhard Ruth i zamolio ga za mentorstvo pri njegovoj doktorskoj disertaciji.

«Nemam ništa protiv», odvratio mu je Popp, «samo ako mi mo- žete pokazati da je u tijelu svjetlost.»

Ruth je smatrao da je Poppov prijedlog apsurdan; jasno je da u tijelu nema svjetlosti.

«U redu», rekao je Popp, «onda mi dokažite da u njemu nema svjetlosti, i doktorat je vaš.»

Njihov susret je za Popa bio prava sreća jer Ruth je bio sjajan eksperimentalni fizičar. Odmah se primio izrade eksperimentalne opreme koja će jedanput za svagda dokazati da tijelo ne isijava ni- kakvu svjetlost. Za dvije godine napravio je stroj koji je bio sličan velikom rendgenskom detektoru (EMI 9558QA) s ugrađenim foto- multiplikatorom pomoću kojega je stroj mogao brojiti svjetlost, fo- ton po foton. Ta je naprava još i danas jedna od najboljih na svojem području. Aparat je bio vrlo osjetljiv budući je Popp pretpostavljao da će morati mjeriti krajnje slaba svjetlosna zračenja.

Godine 1976. bili su spremni za prvi pokus. Uzgojili su sadnice krastavca, jedne od manje zahtjevnih biljaka, i položili ih u stroj. Foto-multiplikator je detektirao da sadnice emitiraju fotone, odno- sno svjetlosne valove zapanjujuće visokog intenziteta. Ruth je bio

krajnje skeptičan. To je zacijelo posljedica klorofila, mislio je, a Popp se složio s njim. Odlučili su da će pri sljedećem pokusu, ovaj put s krumpirom, sadnice uzgojiti u tami, tako da onemoguće fotosintezu. Unatoč tome, kad su postavili krumpirove sadnice u foto-multipli- kator, instrumenti su zabilježili još veći intenzitet svjetlosti.2 Popp je shvatio kako je nemoguće da opaženi učinak ima bilo kakve veze s fotosintezom. Štoviše, ti fotoni u živim sustavima bili su koherentniji od svega što je dotle vidio.

'Kvantna koherencija' izraz je u kvantnoj fizici koji označava sposobnost kvantnih čestica da međusobno surađuju. Ti subatomski valovi, odnosno čestice ne samo da znaju jedan za drugoga, nego su i čvrsto međusobno spojeni kao svežnjevi zajedničkih elektroma- gnetskih polja, tako da mogu komunicirati kao cjelina. Možemo si ih predočiti kao mnoštvo glazbenih vilica koje sve počnu zajedno rezonirati. Kada ti valovi dođu u fazu, odnosno kada se sinkronizi- raju, počnu djelovati kao jedan jedini gigantski val i jedna jedina su- batomska čestica. Tada ih praktički više ne možemo razlučiti. Mnogi neobični kvantni učinci koje primjećujemo u jednom jedinom valu vrijede i za cjelinu. Ako djelujemo na jednoga, istovremeno utječe- mo na sve druge.

Koherencija uzrokuje komunikaciju. To je poput subatomske telefonske mreže. Što je bolja koherencija, to je finija telefonska mreža i profinjeniji uzorci subatomskih valova na taj način imaju svoj telefon. Konačni rezultat podsjeća na veliki orkestar: svi fotoni sviraju zajedno, no kao pojedinačni instrumenti mogu izvoditi svoje individualne dionice. Svejedno, kada slušamo cijeli orkestar, teško razlučujemo pojedine instrumente.

Još više zapanjuje činjenica da je Popp u živom sustavu mogao promatrati najvišu moguću razinu kvantnoga reda, odnosno kohe- rencije. Tu koherenciju, nazvanu Bose-Einsteinova kondenzacija, obično opažaju u materijalnim supstancijama kao što su suprafluidi ili supravodiči, i to samo u laboratoriju pri vrlo niskim temperatura- ma od svega nekoliko stupnjeva iznad apsolutne nule, a ne u vrućemi neuređenom okolišu živog bića.

Popp je počeo razmišljati o svjetlosti u prirodi. Svjetlost je, da- kako, u biljkama prisutna kao izvor energije koju koriste tijekom fo- tosinteze. Kada jedemo biljnu hranu, razmišljao je, zacijelo unosimo fotone i potom ih skladištimo. Recimo, pojedemo obrok brokule. Kada ju probavimo, izmjenom tvari nastaju ugljični dioksid (CO2) i

voda, te preostaje samo u fotosintezi uskladištena sunčeva svjetlost. CO2 i vodu izlučujemo, a svjetlost, odnosno elektromagnetska valo- vitost, očigledno se uskladišti. Kada fotone unosimo u tijelo, njihova energija se rasprši i s vremenom raspodjeli preko cijelog spektra elektromagnetskih frekvencija, od najniže do najviše. Ta energija postaje pokretačka snaga za sve molekule našeg tijela.

Fotoni uključuju različite tjelesne procese kao dirigent koji po- jedinačne instrumente uvodi u zvuk cijelog orkestra. Na različitim frekvencijama oni obavljaju različite funkcije. Popp je  u svojim pokusima otkrio da molekule u stanicama odgovaraju na određene frekvencije i da različiti spektri vibracija od fotona prouzrokuju različite frekvencije u drugim molekulama našeg tijela. Svjetlosni valovi pružili su odgovor i na pitanje kako tijelo može obavljati složene zadatke s više različitih tjelesnih dijelova istovremeno, odnosno kako može obavljati dvije ili više funkcije odjednom. Te

«biofotonske emisije», kako ih je nazvao, mogle bi biti savršen ko- munikacijski sustav za prijenos informacija do brojnih stanica po cijelom organizmu. Međutim, još uvijek je ostalo nerazjašnjeno naj- važnije pitanje - odakle dolaze?

Jedan njegov iznimno nadareni student nagovorio ga je da na- pravi jedan poseban pokus. Poznato je da se etidijev bromid, kada ga pomiješamo s uzorcima DNK, ugura u sredinu osnovnih parova dvostruke spirale i prouzroči da se ona odvije. Student je predložio da nakon toga on i Popp izmjere svjetlost koju isijava uzorak. Popp je utvrdio da što je veća koncentracija etidijevog bromida, to se više DNK odvija, pri čemu su mjerili i sve veći intenzitet svjetlosti. Sma- njivanje koncentracije te kemikalije snižavalo je svjetlosnu emisiju.3 Otkrio je također da DNK može isijavati velik opseg frekvencija te da su pojedine frekvencije povezane s različitim funkcijama. Ako je svjetlost zaista uskladištena u DNK, tada je logično da ona isijava više svjetlosti kada se odvije.

Ta i druga istraživanja Poppu su potvrdila da je DNK jedna od glavnih skladišta svjetlosti i jedan od glavnih izvora biofotonskih emisija. DNK možemo usporediti s glavnom glazbenom vilicom u našem tijelu. Kada zazvoni određenu frekvenciju, slijede je druge pojedinačne molekule. Bilo je lako moguće da je nabasao na kariku koja nedostaje u teoriji o DNK pomoću koje bi se možda mogao objasniti najčudesniji proces u biologiji čovjeka uopće - proces kojim iz jedne jedine stanice izraste potpuno razvijen čovjek.

Uobičajeno znanstveno objašnjenje govori o kemijskim inte- rakcijama među molekulama, te njihovoj interakciji s DNK - dvo- strukom spiralom s genetskim kodovima koji sadrže u sebi nacrt tjelesnih proteina i aminokiselina. Svaka spirala DNK odnosno kromosom - a dvadeset i šest parova identičnih kromosoma postoji u svakoj od deset milijardi stanica našeg tijela4 - sadrži dugi lanac nukleotida ili baza od četiri različite komponente (adenin, timin, ci- tozin i gvanin) koji su u tijelu svakog pojedinog čovjeka raspoređeni u jedinstvenom poretku.

Najveći broj znanstvenika favorizira objašnjenje da su naši geni na taj način «programirani» te da kolektivnim djelovanjem odre- đuju oblik tijela, a popularna je i hipoteza neodarvinista Richarda Dawkinsa koji tvrdi da bezobzirni geni, kao čikaški razbojnici, imaju moć stvaranja oblika te da smo mi «strojevi za preživljavanje«, slijepo programirana vozila za očuvanje sebičnih molekula koje zovemo geni.5

Prema toj teoriji, DNK je poput nekog renesansnog čovjeka našeg tijela - u jednoj osobi i arhitekt, i glavni graditelj, i središnja strojarnica - čije oruđe za svu tu zapanjujuću djelatnost jest šačica kemikalija koje tvore proteine. Suvremena znanstvena teorija govori da DNK na neki način uspijeva izgraditi tijelo i voditi sve njegove dinamičke aktivnosti jednostavno na način da selektivno uključuje i isključuje određene segmente ili gene, čiji nukleotidi ili genske upute izabiru pojedine molekule RNK, a one iz opsežne abecede aminoki- selina izabiru genske «riječi» koje stvaraju određene proteine. Ti su proteini navodno sposobni obavljati oba divovska zadatka: izgraditi tijelo, te uključiti i isključiti sve kemijske procese u stanicama o ko- jima je, naposljetku, ovisno funkcioniranje tijela.

Nema nikakve dvojbe da proteini imaju vrlo značajnu ulogu u funkcioniranju tijela. Međutim, darvinistima nedostaje objašnjenje o tome kako DNK zna kada da to sve orkestrira, te kako kemikalije koje se slijepo zalijeću jedna u drugu djeluju više ili manje istovre- meno. U svakoj stanici svake sekunde prosječno se odvija oko sto tisuća kemijskih reakcija i isti proces se istovremeno odvija u svim tjelesnim stanicama. Svake sekunde dogodi se na milijarde kemij- skih reakcija ove ili one vrste. Tempiranje je nevjerojatno precizno; kada bi bilo koji kemijski proces u svim milijunima naših tjelesnih stanica imao samo malen vremenski pomak, za nekoliko bismo se- kundi eksplodirali. Problem kojega genetičari općenito ostavljaju po

strani glasi: ako DNK djeluje kao upravljačka soba, koji je mehani- zam povratnih informacija koji joj omogućava usklađivanje djela- tnosti pojedinih gena ili stanica da unisono održavaju sve sustave? Koja kemikalija ili genski proces kaže pojedinačnim stanicama da izrastu u ruku, a ne u nogu? I koji stanični procesi se događaju u kojem vremenu?

Kada se oplođeno jajašce počne dijeliti i stvarati stanice kćeri, svaka od njih polako preuzima strukturu i funkciju s obzirom na svoju konačnu ulogu u tijelu. Svaka kći ima jednake kromosome s jednakim genetskim informacijama, međutim određene vrste stanica odmah «znaju» da moraju upotrijebiti druge genetske informacije da bi  se  ponašale  drukčije  od  drugih;  određeni  geni  dakle  moraju

«znati» da je došao red na njih, a ne na ostale gene iz paketa. Nadalje, ti geni na neki način znaju koliko od svake određene vrste stanica treba proizvesti na pravom mjestu. Svaka stanica, nadalje, mora po- znavati svoje susjede kako bi odredila svoje mjesto u cjelokupnom planu. Za sve to je već u vrlo ranoj fazi embrionalnoga razvoja, kao i za svako daljnje razdoblje našeg života, potrebna vrhunski domišljata metoda sporazumijevanja među stanicama.

Genetičari se slažu da je za staničnu diferencijaciju ključno da se stanice već vrlo rano nauče međusobno razlikovati, da na neki način zapamte da su različite, te da tu bitnu informaciju prenose sljedećim generacijama stanica. Ako današnje znanstvenike upitate kako sta- nice mogu sve to obaviti, i još tako brzo, samo sliježu ramenima.

I sam Dawkins je priznao: «Kako se točno na taj način s vreme- nom razvije dojenče priča je koju će embriolozi još desetljećima, možda i stoljećima, razvijati. No, činjenica je da se razvije.»6

Znanstvenici su pri tome slični policajcima koji u želji da što prije riješe slučaj uhite najvjerojatnijeg počinitelja tako da se ne bi morali mučiti s prikupljanjem dokaza. Podrobnosti njihove apsolu- tne sigurnosti o tome kako proteini sve to postižu posve sami ostaju sasvim nejasne.7 A o orkestraciji staničnih procesa biokemičari se u stvari nikada ni ne pitaju.8

Jedan od najustrajnijih i najglasnijih kritičara takvog pristupa britanski je biolog Rupert Sheldrake koji kaže da razvoj oblika nije moguće objasniti isključivo aktivacijom gena i proteina, isto kao što kuću ne možemo izgraditi isključivo dostavom građevinskog mate- rijala na zemljište. Trenutna teorija o genetici također ne objašnjava, kaže, kako sustav u razvoju može sam sebe regulirati ili normalno

rasti čak i kada je dio sustava dodan ili odstranjen, kao što ne obja- šnjava ni na koji način se organizam obnavlja, odnosno zamjenjuje manjkajuće ili oštećene strukture.9

Tijekom boravka u indijskom ašramu, Sheldrake je u trenutku grozničavog nadahnuća izradio svoju hipotezu o formativnoj kau- zalnosti koja govori da se svi oblici samoorganizirajućih živih tvari - od molekula i organizama do društva ili cijelih galaksija - oblikujuuz pomoć morfnih polja. Ta polja imaju «morfnu rezonanciju«, zaje- dničko, odnosno kumulativno sjećanje sličnih sustava kroz kulture i vremena; tako životinjske i biljne vrste mogu «zapamtiti» ne samo svoj izgled nego i svoje ponašanje. Rupert Sheldrake terminom

«morfna polja», kao i drugim izrazima iz vlastitog rječnika opisuje sposobnosti bioloških sustava - od molekula do tijela i društva - da se sami organiziraju. Morfna rezonancija za njega je načelo «utjeca- nja jednakog na jednako kroz prostor i vrijeme«. Ta polja, kojih je više, po njegovom su mišljenju različita od elektromagnetskih polja jer se protežu kroz mnoge generacije i imaju inherentno sjećanje o pravilnom obliku i formi.10 Što više naučimo, to je drugima lakše slijediti naše stope.

Sheldrakeova teorija prekrasno je i jednostavno izvedena no, unatoč tome, kao što i sam priznaje, ne sadrži fizikalna objašnjenja o načinu na koji se sve te informacije skladište u morfnim poljima.11

Popp je bio uvjeren da je u biofotonskim emisijama pronašao odgovor na pitanje morfogeneze i «gestaltbildunga» (međustanične komunikacije i koordinacije) koji su mogući samo u holističkom sustavu s jednim glavnim dirigentom. Popp je u svojim pokusima pokazao da su ta slaba svjetlosna isijavanja sposobna orkestrirati cijelim tijelom. Emisije moraju imati malen intenzitet budući da se te komunikacije odvijaju na kvantnoj razini; veći intenziteti mogli bi se osjetiti samo u makrosvijetu.

Kada je Popp počeo istraživati to područje, uvidio je da su prije njega mnogi drugi znanstvenici već spominjali polje elektroma- gnetskog zračenja koje na neki način usmjerava rast staničnog tijela. Ruski znanstvenik Aleksandar Gurvič bio je prvi koji je, u dvadese- tim godinama prošlog stoljeća, otkrio «mitogenetsko zračenje« u korijenju luka.

Gurvič je pretpostavio da je za strukturalno formiranje tijela najvjerojatnije odgovorno polje, a ne same kemikalije. Gurvičev rad je većim dijelom bio teoretski, no kasniji istraživači su i eksperimen-

talno dokazali da slabo zračenje iz tkiva stimulira stanični rast u susjednim tkivima istog organizma.12

Daljnja rana istraživanja te pojave, koja su u međuvremenu pono- vili mnogi znanstvenici, u četrdesetim je godinama obavio neuroana- tom Harold S. Burr sa sveučilišta Yale koji je proučavao i mjerio elek- trična polja oko živih organizama, konkretno daždevnjaka. Burr je otkrio da daždevnjake ovija energetsko polje koje ima oblik odraslog daždevnjaka; taj je uzorak postojao čak i u neoplođenom jajetu.13

Burr je otkrio električna polja oko  svih vrsta organizama, od plijesni, preko daždevnjaka i žaba, do ljudi.14 Pronašao je da su promjene u električnim nabojima u međuovisnom odnosu s ra- stom, spavanjem, regeneracijom, svjetlošću, vodom, nevremenima, nastankom raka, pa čak i s mjesečevim mijenama.15  Kada je, na primjer, eksperimentirao sa sadnicama biljaka, otkrio je električna polja koja su slična odraslim, razvijenim biljkama.

Još neke od zanimljivih prvih pokusa proveo je na početku dva- desetih godina i Elmer Lund, istraživač sa sveučilišta u Texasu koji je eksperimentirao s hidrama, slatkovodnim životinjicama koje imaju do dvanaest glava koje imaju sposobnost regeneracije. Lund je, a kasnije su do toga došli i drugi, otkrio da se s puštanjem vrlo slabe struje kroz hidrino tijelo može upravljati njezinom regeneracijom. Upotrebom struje koja je dovoljno jaka da nadjača vlastitu elektri- čnu silu organizma, Lund je mogao prouzročiti da na mjestu gdje bi trebao biti rep izraste glava. Lundove eksperimente kasnije su pono- vili i drugi znanstvenici. U pedesetim godinama su G. Marsh i H. W. Beams otkrili da će se pri dovoljno velikim naponima čak i trakavica početi reorganizirati: glava će se pretvoriti u rep i obrnuto. Druga su istraživanja pokazala da vrlo mlad embrio s odstranjenim živ- čanim sustavom, kada ga se presadi u zdrav embrio, zapravo može preživjeti kao sijamski blizanac na leđima zdravog embrija. Daljnji pokusi pokazali su da je proces regeneracije čak moguće i obrnuti ako kroz daždevnjakovo tijelo pustimo slabu struju.16

Ortoped Robert O. Becker uglavnom se bavio stimuliranjem i pospješivanjem regeneracije kod ljudi i životinja. Međutim, osim toga je u stručnom časopisu Journal of Bone and Joint Surgery obja- vio brojne pokuse o «struji ozljede»; u tim eksperimentima se kod daždevnjaka i drugih životinja s amputiranim udovima na mjestu badrljka razvila promjena naboja čiji napon bi rastao sve dok im ne bi izrastao novi ud.17

Brojni biolozi i fizičari zagovornici su ideje da su za sinkronizira- nost pri dijeljenju stanica te razašiljanje kromosomskih uputa po ti- jelu odgovorni zračenje i oscilacijski valovi. Možda najslavniji među njima, Herbert Frohlich, istraživač sa Sveučilišta u Liverpoolu i do- bitnik prestižne medalje Maxa Plancka, kojom Njemačko društvo za fiziku svake godine počasti nekog iznimnog fizičara, među prvima je predstavio zamisao da je za međusobnu suradnju proteina i nji- hovo izvršavanje uputa od DNK i staničnih proteina zaslužna neka vrsta kolektivne vibracije. Frohlich je čak predvidio da vibracije u tim proteinima mogu generirati određene frekvencije (koje se sada nazivaju «Frohlichove frekvencije») tik ispod staničnih membrana. Prema njemu, valna komunikacija je sredstvo koje omogućava ma- nje aktivnosti proteina, kao što je na primjer rad aminokiselina, te usklađuje aktivnosti između proteina i cjelokupnog sustava.18

Frohlich je u svojim istraživanjima pokazao da jednom kada energija dosegne određeni prag, molekule počinju unisono vibrirati sve dok ne dosegnu visok stupanj koherencije. Onog trenutka kada dosegnu to stanje koherencije preuzimaju neka svojstva kvantne mehanike uključujući nelokalnost. Dođu do točke u kojoj mogu djelovati u tandemu.19

Talijanski fizičar Renato Nobili sa Sveučilišta u Padovi sakupio je eksperimentalne dokaze o pojavljivanju elektromagnetske fre- kvencije u životinjskim tkivima. U pokusima je otkrio da stanična tekućina sadrži struje i valne uzorke, te da oni odgovaraju valnim uzorcima u moždanoj kori i tjemenu koje pokazuje elektroencefalo- gram (EEC).20 I ruski nobelovac Albert Szent-Gyorgyi je postulirao da proteinske stanice djeluju kao poluvodiči koji  energiju elektrona pohranjuju i prenose u obliku informacija.22

Međutim, većina tih istraživanja uključujući i Gurvičev početni rad bila je ignorirana, a razlog je uglavnom ležao u činjenici što prije izuma Poppovog aparata nije bilo dovoljno osjetljivih instrumenata pomoću kojih bi se mogle mjeriti sićušne svjetlosne čestice. Osim toga, svaki spomen o zračenju kao međustaničnoj komunikaciji bio je potpuno odbačen sredinom dvadesetog stoljeća kada se nakon ot- krića hormona rodila biokemija prema kojoj je sve moguće objasniti uz pomoć hormona i kemijskih reakcija.22

U vrijeme kada je Popp razvio svoj svjetlosni stroj bio je ma- nje-više osamljen u pogledu teorije o zračenju DNK. Unatoč tome, nepokolebljivom je ustrajnošću nastavio s pokusima i otkrivao sve

više osobina te tajanstvene svjetlosti. Uvidio je da sve žive tvari, od najjednostavnijih biljaka i životinja do najkompleksnijeg bića - čo- vjeka, isijavaju stalan tok fotona, od samo nekoliko pa do više sto- tina. Bilo je očito da je broj emitiranih fotona povezan s položajem organizma na evolucijskoj ljestvici: što je organizam kompleksni)i, emitira manje fotona. Nerazvijene životinje i biljke isijavale su sto fotona po kvadratnom centimetru u jednoj sekundi pri valnoj duljini od dvjesto do osamsto nanometara, što odgovara vrlo visokoj fre- kvenciji elektromagnetskog vala koji je još unutar vidljivog spektra svjetlosti, dok su ljudi pri jednakoj površini, vremenu i frekvenciji isijavali samo po deset fotona. Otkrio je još jednu zanimljivu stvar. Kada je žive stanice osvijetlio svjetlošću, one bi je najprije upile, a poslije nekog vremena snažno zasjale, što se naziva «zakašnjela lu- miniscencija». Popp je pomislio da bi to mogao biti korekcijski me- hanizam. Živi sustav mora održavati osjetljivu ravnotežu svjetlosti. U ovom primjeru bio je bombardiran s previše svjetlosti te je zato njezin suvišak odbacio.

Na svijetu je vrlo ograničen broj mjesta koja su zaista crna kao ugljen. Za to bi najpogodniji bio zatvoren prostor sa svega šačicom fotona. Popp je imao takvo mjesto - sobu koja je bila toliko mračna da se u njoj moglo detektirati svega nekoliko fotona u minuti. To je bio jedini prikladni laboratorij za mjerenje svjetlosti u čovjeku, i upravo je na tom mjestu počeo proučavati uzorke biofotonskih emi- sija nekih svojih studenata. U jednom nizu istraživanja ispitanica je bila zdrava dvadesetsedmogodišnja djevojka koja je devet mjeseci svakoga dana dolazila u njegov prostor gdje joj je mjerio fotone koji su izlazili iz malih područja na ruci i čelu. Popp je nakon analize prikupljanih podataka bio iznenađen kada je shvatio da svjetlosne emisije slijede određene uzorke - biološke ritmove od 7, 14, 32, 80 i 270 dana kada su emisije bile identične, čak i nakon jedne godine. U korelaciji su bile i emisije lijeve i desne ruke. Kada je desne ruka isijavala više fotona, emisija se pojačala i u lijevoj ruci. Na subatom- skoj razini valovi obje ruke bili su u fazi. Desnica je, što se svjetlosti tiče, znala što čini ljevica.

Činilo se da se emisije poklapaju s još nekim prirodnim biolo- škim ritmovima; sličnosti su bile zamijećene obzirom na dan i noć, te tjedno i mjesečno, kao da se tijelo istovremeno ravna i po plane- tarnim i po vlastitim bioritmovima.

Do sada je Popp proučavao samo zdrave osobe kod kojih je ot- krio izuzetnu koherenciju na kvantnoj razini. No, kakva je svjetlost prisutna u bolesnom čovjeku? Da bi odgovorio na to pitanje testirao je svoj instrument na nizu osoba oboljelih od raka. Otkrio je da su svi bolesnici izgubili prirodne periodičke ritmove kao i vlastitu ko- herenciju. Uzorci njihove unutarnje komunikacije bili su pomiješani. Izgubili su svoju vezu sa svijetom, a njihova se svjetlost doslovno gasila.

Posve suprotne rezultate dobio je kod multiple skleroze; tu je stanje bilo previše uređeno. Pacijenti s tom bolešću upijali su previše svjetlosti zbog čega stanice nisu mogle obavljati svoj posao. Previše kooperativne harmonije onemogućava prilagodljivost i individual- nost, isto kao što previše vojnika koji stupaju u korak prouzroče urušavanje mosta pod njima. Savršena koherencija je optimalno sta- nje između kaosa i reda. Prevelika kooperativnost je kao orkestar u kojemu pojedinci više ne mogu improvizirati. Bolesnici s multiplom sklerozom utapali su se u svjetlosti.23

Popp je ispitao i učinak stresa. U stanju stresa biofotonsko je zračenje ojačalo: očito je to obrambeni mehanizam smišljen da se uz njegovu pomoć pacijent vrati u ravnotežu.

Sve su te pojave dovele Poppa do zaključka da su biofotonske emisije neka vrsta korekcije koje fluktuacije u polju nulte točke oba- vljaju u živom sustavu. Svaki sustav pokušava postići minimum slo- bodne energije. U savršenom svijetu zbog destruktivne bi se inter- ferencije svi valovi međusobno poništili. Međutim, to je nemoguće u polju nulte točke u kojem sićušne fluktuacije energije neprestano ometaju sustav. Zračenje fotona predstavlja čin kompenzacije koji pokušava zaustaviti te smetnje i uspostaviti jednu vrstu energetske ravnoteže. Poppu je pala na pamet usporedba da polje nulte točke čovjeka sili u stanje slično svijeći. Najzdravije tijelo odašilje najma- nje svjetlosti i najbliže je idealnom stanju nulte točke - najbliže sta- nju ništavila što žive stvari mogu postići.23

Popp je sada uvidio da je predmet njegova istraživanja čak nadilazio okvire lijeka za rak ili gestaltbildunga. Model koji mu se razotkrio mogao je bolje od neodarvinističke teorije objasniti evoluciju svih živih organizama na planetu. Ako DNK raznovrsne frekvencije upotrebljava kao sredstvo za prenošenje informacija, tada je to cjeloviti sustav povratnih informacija, preko valova koji ih kodiraju i prenose, što je pretpostavka koja ima mnogo više smisla

od neodarvinističke teorije o sustavu sretnih, no u konačnici slučaj- nih pogrešaka.

To bi moglo objasniti i sposobnost tijela za regeneraciju. Tijela brojnih životinjskih vrsta imaju sposobnost da im ponovno naraste izgubljeni ud. Još tridesetih godina prošlog stoljeća pokusi s dažde- vnjacima dokazali su da im se može amputirati cijeli ud, čeljust ili čak očna leća, no oni će im se kao po nekom tajnom nacrtu regene- rirati.

Taj bi model mogao pojasniti i pojavu fantomskih udova - sna- žan fizički osjećaj ljudi kojima je jedan od udova amputiran da je njihova ruka ili noga koja nedostaje još uvijek prisutna. Mnogi s amputiranim udovima koji se tuže na vrlo stvarne grčeve, bol ili svr- bež na mjestu manjkajućeg uda možda doživljavaju fizičku stvarnost koja još uvijek postoji - kopiju uda utisnutu u polje nulte točke.24

Popp je uvidio da bi svjetlost u tijelu također mogla biti ključ kako za zdravlje tako i za bolest. U jednom pokusu uspoređivao je svjetlosnu emisiju jaja od kokoši koje su se slobodno kretale i jaja od kokoši iz gajbi. Fotoni u jajima pilića iz slobodnog uzgoja bili su daleko koherentniji od onih u jajima iz peradarnika. U sljedećoj je seriji pokusa upotrijebio biofotonske emisije kao mjerilo za određivanje kvalitete hrane. Najzdravija hrana imala je najniži i naj- koherentniji intenzitet svjetlosti. Svaka smetnja u sustavu povećala je proizvodnju fotona. Zdravlje je bilo stanje savršene subatomske komunikacije, a bolest je bilo stanje u kojem je ta komunikacija na- rušena. Bolesni smo kada naši valovi nisu sinkronizirani.

Kada je Popp započeo objavljivati svoja otkrića, počeo je na sebe privlačiti neprijateljstvo znanstvene zajednice. Mnogi njegovi kolege znanstvenici u Njemačkoj bili su uvjereni da se Poppova svijetla zvi- jezda konačno ugasila. Na njegovom sveučilištu počeli su onemogu- ćavati studente koji su željeli proučavati biofotonske emisije. Kada je 1980. godine istekao Poppov ugovor za mjesto profesora asistenta, imali su dobar izgovor da ga otpišu. Dva dana prije isteka roka u njegov su se laboratorij ušetali zastupnici sveučilišta i zahtijevali da im preda svu opremu. Na sreću, Popp je bio pravodobno obaviješten o raciji te je sakrio svoj fotonski brojač u podrumu stana jednog do- brohotnog studenta. Kada je napustio sveučilišni posjed, svu svoju dragocjenu opremu ponio je sa sobom.

Odnos uprave Sveučilišta u Marburgu prema Poppu bio je sličan odnosu prema kriminalcu bez poštenog suđenja. Kao profesor

asistent s višegodišnjim stažem, Popp je imao pravo na znatnu ot- premninu koju mu Sveučilište nije željelo isplatiti. Bio je primoran tužiti ih kako bi dobio četrdeset tisuća maraka koje su mu pripadale. Izborio se za svoj novac, no karijera mu je bila u rasulu. Bio je ože- njen muškarac s troje male djece i bez stvarnih izgleda za zaposlenje. Nijedno sveučilište u to vrijeme nije željelo imati posla s njim.

Izgledalo je da je Poppova akademska karijera završena. Proveo je dvije godine radeći za privatnu farmaceutsku tvrtku Roedler koja je proizvodila homeopatske lijekove i bila jedna od rijetkih ustanova koja je njegove lude teorije uzimala ozbiljno. Popp je, usprkos svemu, kao tvrdoglavi autokrat u vlastitom laboratoriju, jednako tvrdoglavo, uvjeren u njegovu valjanost, nastavio sa svojim radom. S vremenom je pronašao pokrovitelja, profesora Waltera Nagla sa Sveučilišta Kaiserslautern, koji ga je pozvao da radi s njim. Međutim, Poppova istraživanja još su jedanput prouzročila ogorčenje među nastavničkim osobljem fakulteta koje je zahtijevalo njegovu ostavku na temelju toga što svojim radom narušava ugled Sveučilišta.

Naposljetku je Popp dobio posao u Centru za tehnologiju u Ka- iserslauternu kojeg u velikoj mjeri subvencionira njemačka Vlada. Otprilike dvadeset i pet godina okupljao je preobraćenike iz redova znanstvene zajednice i polako je nekolicina izabranih znanstvenika iz svih krajeva svijeta počela razmatrati postavku da je tjelesni ko- munikacijski sustav složena mreža rezonancije i frekvencije. Napo- sljetku su osnovali Međunarodni institut za biofiziku (International Institute of Biophysics) kojeg je činilo petnaest skupina znanstvenika iz međunarodnih centara diljem svijeta. Popp je u mjestu Neuss pokraj Düsseldorfa otvorio ured svoje nove skupine. Brat dobitnika Nobelove nagrade, unuk Aleksandra Gurviča, atomski fizičar s bo- stonskog sveučilišta i atomskog istraživačkog laboratorija CERN, dva kineska biofizičara: uvaženi znanstvenici iz cijelog svijeta napo- kon su se počeli slagati s njim. Poppu se sreća ponovno nasmiješila; iznenada su mu ugledna svjetska sveučilišta počela slati ponude i ugovore za profesuru.

Popp je zajedno sa svojim novim kolegama započeo eksperi- mentirati sa svjetlosnim emisijama više organizama iste životinjske vrste, najprije s vodenom buhom po imenu Daphnia. Otkrili su nešto zaista zapanjujuće. Testovi s foto-multiplikatorom pokazali su da vodene buhe upijaju emitiranu svjetlost jedna od druge. Popp je isti pokus ponovio s manjim ribama te otkrio da i one rade to isto. Pre-

ma njegovom fotonskom brojaču, suncokreti su bili pravi biološki usisavači, okretali su se u smjeru najveće količine sunčevih fotona i usisavali ih. Čak su i bakterije proždirale fotone iz medija u koji su bile postavljene.25

Poppu je sinulo da te emisije imaju svoju svrhu i izvan tijela. Valna rezonancija se ne koristi samo za komuniciranje unutar tijela, nego i za komunikaciju između živih tvari. Dva zdrava bića jedno drugome «sišu fotone», kao što je to nazvao Popp, i tako ih međuso- bno izmjenjuju. Shvatio je da bi ta izmjena mogla pružiti odgovor na neke od najvećih, a dosad nerazjašnjenih zagonetki iz životinjskog kraljevstva. Na primjer, kako plove riba ili jata ptica u trenutku po- stignu savršenu koordinaciju. Također, mnogi pokusi o sposobnosti životinja da nađu put do kuće pokazali su da one pri tome ne slijede uobičajene putove ili miris, pa čak ni Zemljina elektromagnetska polja, nego se ravnaju po nekoj tihoj komunikaciji, koja djeluje kao nevidljiva elastika, čak i kada su kilometrima udaljene od ljudi.26 A za ljude je to predstavljalo još jednu mogućnost. Ako možemo primati fotone od drugih živih bića, tada također možemo upotre- bljavati njihove informacije kako bi korigirali vlastitu svjetlost kada dođe u stanje neravnoteže.

Popp je počeo eksperimentirati na temelju te ideje. Ako neke kancerogene kemikalije mogu poremetiti biofotonske emisije u tijelu, tada bi moglo biti moguće da neke druge kemikalije imaju sposobnost ponovno uspostaviti dobru komunikaciju. Popp se pi- tao bi li određeni biljni ekstrakti mogli promijeniti prirodu biofo- tonskih emisija kancerogenih stanica tako da one ponovno počnu komunicirati s ostalim tijelom. Započeo je pokuse s više neotrovnih tvari koje bi mogle pomoći u liječenju raka. U svim slučajevima osim u jednom te su tvari samo dodatno povećale emisiju fotona u tumorskim stanicama tako da su postale još smrtonosnije za ti- jelo. Uspješna je bila jedino imela koja je očito pomagala tijelu da

«resocijalizira», odnosno vrati u normalno stanje fotonsku emisiju tumorskih stanica. Jedan od brojnih slučajeva na koje je Popp naišao bila je žena u kasnim tridesetima s rakom na dojci i vagini. Na uzor- cima njezinog od raka oboljelog tkiva iskušao je imelu i druge biljne ekstrakte, te otkrio da je određeni ekstrakt imele u tkivu ostvario koherenciju koja je bila slična koherenciji tijela. Uz suglasnost svoga liječnika žena je napustila sve druge načine liječenja osim tog ek- strakta imele. Nakon jedne godine svi su njezini laboratorijski nalazi

ponovno bili praktički normalni. Žena, koja je kao slučaj s rakom u zadnjoj fazi bila već otpisana, samo uzimanjem trave ponovno je uspostavila svoju svjetlosnu ravnotežu.

Za Fritz-Alberta Poppa homeopatija je bila još jedan primjer usisavanja fotona. O njoj je počeo razmišljati kao o «rezonantnom absorbentu». Homeopatija se temelji na postavci da se jednako liječi jednakim. Biljni ekstrakt koji u punom koncentratu može prouzro- čiti koprivnjaču u krajnje razrijeđenom obliku koristi se za njezino liječenje. Ako maligna frekvencija u tijelu može proizvesti određene simptome, tada i visoko razrijeđena tvar koja bi, u svom nerazri- jeđenom obliku, proizvela te iste simptome, još uvijek u sebi nosi te vibracije. Kao glazbena vilica koja je u rezonanciji, primjerena homeopatska otopina može privući i potom apsorbirati nepravilne vibracije, čime tijelu pomaže da se vrati u normalu.

Popp je razmišljao o tome da bi se čak i akupunktura mogla objasniti uz pomoć elektromagnetske molekularne signalizacije. Tradicionalna kineska medicina kaže da čovjekovo tijelo posjeduje sustav meridijana koji se nalazi duboko u tjelesnim tkivima i kroz kojega teče nevidljiva energija koju Kinezi nazivaju «či» ili životna sila. Či navodno u tijelo ulazi kroz akupunkturne točke i odatle tečeu dublje organske strukture (koje se ne poklapaju s organima u bi- ologiji čovjeka kod zapadne znanosti) dovodeći energiju i životnu silu. Bolest se pojavljuje kada negdje duž tih prolaza dođe do zastoja energije. Prema Poppu, meridijani djeluju kao provodnici valova koji prenose određene tjelesne energije do određenih dijelova tijela.

Znanstvena istraživanja pokazala su da brojne akupunkturne točke na tijelu - u usporedbi s točkama na koži oko njih - drastično smanjuju električni otpor koji u sredini akupunkturne točke iznosi deset kilooma, a na koži oko nje tri megaoma.28 Istraživanja su po- kazala i da se kod stimuliranja akupunkturnih točaka pri niskim frekvencijama u tijelu oslobađaju endorfini koji ublažavaju bol te steroidni kortizol, a pri visokom frekvencijama neurotransmiteri koji reguliraju raspoloženje, kao što su serotonin i norepinefrin. Isto se ne događa kada stimuliramo kožu oko tih točaka.29 Druga su istraživanja pokazala da akupunktura može proširiti krvne žile i povećati dotok krvi do pojedinih organa.30 Daljnjim istraživanjima eksperimentalno je dokazano postojanje meridijana te učinkovitost akupunkture pri raznim oboljenjima. Ortopedski kirurg Robert Becker, koji je obavio brojna istraživanja elektromagnetnih polja u

tijelu, izradio je posebnu elektrodnu napravu koja je kod svih testi- ranih ljudi registrirala električne naboje na mjestima koja se redom točno poklapaju s točkama kineskih meridijana.31

Pred znanstvenicima su bile brojne istraživačke mogućnosti od kojih će neke biti uspješne, a neke ne. Međutim, Popp je bio uvjeren u jedno - njegova teorija o DNK i biofotonskoj emisiji bila je ispravna i to je pokretalo tjelesne procese. Nije imao ni najmanje dvojbe da biologiju vode kvantni procesi koje je promatrao. Sada je preostalo još samo to da njegovu teoriju eksperimentalno dokažu i drugi znanstvenici.