Svjetiljka jednog stranca

NAKON GOTOVO dva mjeseca hodočašća, radost se vratila, ali svake se noći pitam hoće li taj osjećaj sreće ostati i nakon što se vratim kući. Činim li zaista sve što je potrebno kako bi kineski bambus narastao? Već sam prošao šest država, susretao se s čitate- ljima, zabavljao se, privremeno odagnao depresiju koja me gotovo bila obuzela, ali nešto mi govori da još nisam povratio svoje kra- ljevstvo. Sve što sam činio ne razlikuje se puno od mojih prijašnjih putovanja.

Ostaje još samo Rusija. Što ću nakon toga? Nastaviti zakazivati obaveze i ići dalje, ili zaustaviti se i pokušati sagledati rezultate?

Nisam još ništa odlučio. Znam samo da je život bez cilja život bez smisla. I ne smijem dopustiti da mi se to dogodi. Ako bude potrebno, putovat ću do kraja godine.

Nalazim se u afričkom gradu Tunisu, u Tunisu. Konferencija samo što nije počela i — hvala Bogu — dvorana je prepuna. Treba- la bi me predstaviti dva lokalna intelektualca. Na kratkome sastan- ku koji smo imali nešto ranije jedan od njih pokazao mi je tekst od dvije minute, a drugi je napisao esej od pola sata o mojem radu.

Vrlo oprezno, koordinator objašnjava kako nije moguće u cijelosti pročitati esej er bi cijeli događaj trebao trajati najviše pedeset minuta. Zamišljam koliko li je samo čovjek radio na tom tekstu, ali koordinator je u pravu: tu sam kako bih ostvario kontakt sa svojim čitateljima. Nakon kratke diskusije, autor teksta odbija sudjelovati u događaju i odlazi.

Konferencija počinje. Uvod i zahvale traju najviše pet minuta, a sve ostalo vrijeme na raspolaganju mi je za otvoren razgovor. Kažem da nisam ovdje kako bih bilo što objašnjavao i kako bi bilo najbolje da se uobičajena prezentacija pretvori u razgovor.

Jedna djevojka postavlja prvo pitanje: koji su to znakovi o ko- jima toliko pišem u svojim knjigama? Odgovaram da je to vrlo osobni jezik koji razvijemo tijekom života, učeći kroz pokušaje i pogreške, sve dok ne shvatimo kada nam Bog pokazuje put. Drugi čovjek pita me je li me neki znak doveo i u ovu daleku zemlju. Od- govaram da jest, ali ne ulazim u detalje.

Razgovor se nastavlja, vrijeme brzo prolazi i već trebam završiti s predavanjem. Izabirem nasumce, između šesto ljudi, jednog sredovječnog muškarca s velikim brkovima da mi postavi završno pitanje.

—  Ne želim ništa pitati — reče on. — Samo bih želio reći jedno ime.

I kaže ime jedne malene crkve u Barbazan—Debatu, koja se nalazi usred ničega, tisuće kilometara daleko od mjesta na kojem se nalazimo, u kojoj sam nekada postavio pločicu kako bih se zahvalio na jednome čudu. To je ime crkvice u koju sam otišao prije ovog hodočašća zamoliti Djevicu Mariju da me štiti na mojem putu.

Više ne znam kako nastaviti konferenciju. Sljedeće riječi napisao je jedan od predstavljača koji je sjedio sa mnom za stolom:

»Odjednom kao da se Svemir zaustavio u dvorani. Toliko se toga dogodilo: vidio sam vaše suze. Vidio sam suze vaše drage žene kada je taj nepoznati čitatelj izgovorio ime kapele izgubljene na drugom kraju svijeta.

Izgubili ste glas. Vaše nasmiješeno lice odjednom se uozbiljilo. Vaše su se oči napunile sramežljivim suzama koje su drhtale na vrhovima trepavica, kao da se ispričavaju što su došle nepozvane.

I ja sam u grlu osjetio čvor, a da nisam znao zašto. Pogledom sam u gledalištu potražio svoju ženu i kćer, jer njih tražim uvijek kada se nađem na pragu nečega što ne poznajem. Bile su tamo, očiju uprtih u vas, tihe kao i svi ostali, pokušavajući vam dati podršku svojim pogle- dima, kao da se pogledom čovjeku može dati podrška.

Zatim sam pogledao Christinu, tražeći pomoć, pokušavajući shva- titi što se događa, kako da prekinem tu tišinu koja se činila vječnom. I vidjeh da i ona plače, u tišini, kao da ste vas dvoje note iste simfonije i kao da se vaše suze dodiruju usprkos udaljenosti.

U tih nekoliko dugih sekunda nije više bilo dvorane, ni publike, ničega. Vi i vaša žena otišli ste nekamo kamo vas nitko nije mogao slijediti; postojala je još samo radost življenja, izrečena samo tišinom i emocijama.

Riječi su napisane suze. Suze su riječi koje trebaju poteći. Bez njih, nijedna radost ne sja, nijedna tuga nema kraja. I zato, hvala vam na vašim suzama.«

Trebao sam reći djevojci koja je postavila prvo pitanje — o zna- kovima — da je ovo jedan od njih, koji mi potvrđuje da se nalazim točno na mjestu na kojem bih trebao biti, u pravom času, usprkos tome što nikada nisam razumio što me zapravo ovamo dovelo.

Ali mislim da nije bilo potrebno: sigurno je i sama shvatila.

Zena i ja šetamo, držeći se za ruke, po tuniskom bazaru, petna- estak kilometara od ruševina Kartage, koja se u nekoj davnoj prošlosti mogla suprotstaviti moćnome Rimu. Razgovaramo o epopeji jednoga njezinog ratnika, Hanibala. Rimljani su očekivali pomor- sku bitku, s obzirom na to da je ta dva grada dijelilo tek nekoli- ko stotina kilometara mora. Međutim, Hanibal je prešao pustinju, preplovio Gibraltarski tjesnac s golemom vojskom, prošao cijelu Španjolsku i Francusku, uspeo se na Alpe s vojnicima i slonovima i napao Carstvo sa sjevera, u jednoj od najvećih poznatih vojnih epopeja.

Pobijedio je sve neprijatelje na svojemu putu i odjednom — sve do danas nitko točno ne zna zašto — zaustavio se pred Rimom i nije ga napao u pravome trenutku. Rezultat toga trenutka oklijeva- nja: rimske su lađe izbrisale Kartagu s karte svijeta.

—  Hanibal je stao i zato je bio poražen — mislim naglas. — Za- hvalan sam što sam nastavio svoj put, iako mi je na početku bilo teško. Polako se navikavam na putovanje.

Moja se žena pravi da ne čuje jer je već shvatila da se opet pokušavam u nešto uvjeriti. Odlazimo u jedan bar, gdje smo se dogovorili naći s čitateljem Samilom, slučajno odabranim na domjenku poslije konferencije. Molim ga da izbjegne sve spomenike i turističke atrakcije i da nam pokaže gdje se nalazi pravi život grada.

Samil nas odvodi do jedne lijepe  zgrade,  gdje  je  1754.  jedan brat ubio drugoga. Njihov je otac na tom mjestu odlučio sagraditi palaču i otvoriti u njoj školu kako bi sjećanje na ubijenog sina osta- lo živo. Primjećujem da je tako održao živom i uspomenu na sina ubojicu.

—  Nije baš sasvim tako — reče Samil. — U našoj kulturi, zločinac dijeli krivnju sa svima koji su mu dopustili da počini zločin. Kada jedan čovjek ubije drugoga, onaj tko mu je prodao oružje dijeli pred Bogom njegovu krivnju. Jedini način da otac iskupi pogrešku koju je smatrao svojom, bio je da pretvori tragediju u nešto što će pomoći drugima.

Odjednom sve nestaje — fasada kuće, ulica, grad, Afrika. U jednom golemom  skoku  uranjam  u tamu,  ulazim  u  tunel koji  izlazi u nekom vlažnom podrumu. Stojim tamo ispred J.- a, u jednom od mnogih života koje sam proživio, dvjesto godina prije zločina u toj kući. Njegov je pogled tvrd, sprema se osuditi me.

Istom brzinom vraćam se u sadašnjost. Sve se dogodilo u djeliću sekunde; kuća, Samil, moja žena i žamor ulice u Tunisu opet su tu. Zašto? Zašto korijenje bambusa i dalje ustraje u trovanju biljke? Sve je već proživljeno i cijena je plaćena.

»Ti si jednom bio kukavica, dok sam ja mnogo puta bio nepra- vedan. Ali to me oslobodilo«, rekao mi je J. u Saint— Martinu. Baš on, koji me nikad nije poticao da se vraćam u prošlost, koji je bio apsolutno protiv knjiga, priručnika i zadataka koji to podučavaju.

Umjesto da posegne za osvetom, koja se ograničava na kaznu, škola je omogućila da se znanje i mudrost prenose više od dva sto- ljeća — završava Samil.

Nisam propustio nijednu njegovu riječ, iako sam napravio golem

skok u vremenu.

—  To je to.

—  Što je to? — pita moja žena.

—  Putujem. Počeo sam shvaćati. Sve ima smisla.

Obuzela me potpuna euforija. Samil ne razumije što se događa.

—  Što islam misli o reinkarnaciji? — pitam. Samil me gleda iznenađeno.

—  Nemam pojma, nisam to proučavao — reče.

Molim ga da sazna. On uzima mobitel i nekoga zove. Nas dvoje odlazimo u obližnji bar i naručujemo jaku kavu. Oboje smo umor- ni, ali večeras ćemo jesti plodove mora i trebamo se oduprijeti po- rivu da nešto sada prezalogajimo.

—  Imao sam deja vu — objašnjavam.

—  Svi ih katkada imamo. To je onaj čudni osjećaj da smo već nekada proživjeli sadašnji trenutak. Za to nije potrebno biti ča- robnjak — šali se Christina.

Naravno da nije. Ali deja vu je puno više od običnog iznenađenja

koje brzo zaboravimo, jer se nikad ne zadržavamo u nečemu što nema nikakvog smisla. On pokazuje da vrijeme ne prolazi. To je skok u nešto što je zaista proživljeno i što se ponovilo.

Samil je nestao iz našeg vidokruga.

Dok nam je mladić pričao priču o kući, na djelić sekunde otpu- tovao sam u prošlost. Siguran sam da se to dogodilo u trenutku kad je rekao kako odgovornost nije samo na ubojici, nego i na svima ostalima koji su stvorili uvjete za zločin. Prvi put kad sam bio s J.- om, 1982., spomenuo mi je nešto o mojoj povezanosti s njegovim ocem. Nikada poslije nije mi to spomenuo i ja sam na to potpu- no zaboravio. Ali maloprije sam vidio njegova oca. I sada znam o čemu je govorio.

—  U onom životu o kojem si mi pričao...

—  Točno. U tom životu za vrijeme španjolske inkvizicije.

—  To je davno prošlo. Nema smisla vraćati se i mučiti se zbog nečega što si učinio tako davno.

—  Ne mučim se. Već sam odavno naučio da svoje rane mogu izliječiti samo ako smognem hrabrosti suočiti se s njima. Naučio sam i kako si oprostiti i ispraviti svoje pogreške. Usprkos tome, otkad sam krenuo na ovo putovanje kao da se nalazim pred gole- mom slagalicom, čiji dijelovi mi se polako počinju otkrivati; dije- lovi ljubavi, mržnje, žrtve, praštanja, radosti, nesreće. Zato sam ov- dje s tobom. Osjećam se puno bolje, jer tragam za svojom dušom, za svojim kraljevstvom, umjesto da se samo žalim kako ne mogu usvojiti sve što sam naučio.

»Ne mogu jer sve to ne razumijem dobro. Ali, kada shvatim, istina će me osloboditi.«

* * *

Samil se vraća s nekom knjigom na arapskom. Sjeda za naš stol, baca pogled na svoje zabilješke i lista knjigu s dubokim poštova- njem, mrmljajući riječi na arapskom.

—  Razgovarao sam s tri stručnjaka — reče konačno. — Dvojica su mi potvrdila da nakon smrti pravednici odlaze u Raj. Ali treći

me uputio da pročitam nekoliko stihova iz Kurana.

Vidim da je uzbuđen.

Evo prvoga: 2:28: »Alah će te usmrtiti, a potom će te oživjeti i ponovo ćeš se k Njemu vratiti.« Oprostite mi ako moj prijevod nije potpuno precizan, ali značenje je otprilike takvo.

Ponovo počinje uzbuđeno listati svetu knjigu. Prevodi drugi stih,

2:154:

»I ne govori o onima koji su žrtvovani u Alahovo ime: ‘Oni su mrtvi.’Ne, oni žive, iako ih ne možeš vidjeti.«

—  To je to!

—  Imam zabilježeno još stihova. Ali, istini za volju, nerado sad o tome razgovaram. Radije bih vam pričao o Tunisu.

— Dovoljno si već rekao. Ljudi nikada ne odlaze. Uvijek smo tu u našim prošlim i budućim životima. Za tvoju informaciju, ta tema se pojavljuje i u Bibliji. Sjećam se jednog odlomka u kojem Isus spominje Ivana Krstitelja kao Ilijinu inkarnaciju: »I ako želite to prihvatiti, ovaj čovjek (Ivan) je onaj koji bijaše Ilija.«

— Ali ima i drugih stihova koji o tome govore — kažem.

Samil nam pripovijeda nekoliko legendi o nastanku grada. Osje-

ćam kako je došao čas da ustanemo i nastavimo šetnju gradom.

* * *

Na jednim vratima drevnih zidina obješena je svjetiljka Samil nam objašnjava njezino značenje:

—   Ovdje je izvorište jedne od najpoznatijih arapskih  izreka:

»Svjetlost obasjava samo stranca.«

Kaže da ta izreka jako dobro opisuje trenutak u kojemu živimo. Samil želi biti pisac i bori se za priznanje u svojoj vlastitoj zemlji, dok sam ja, Brazilac, u njegovoj zemlji već poznat i prepoznat.

Kažem mu da i mi koristimo sličnu izreku: »Nitko nije prorok u vlastitoj zemlji.« Imamo običaj vrednovati sve što dolazi izdaleka, a ne prepoznajemo ljepotu kojom smo okruženi.

—  Zato, — nastavljam — katkada trebamo biti stranci sebi sa- mima. Tako će svjetlost skrivena u našim dušama obasjati ono što

trebamo vidjeti.

Moja se žena čini pomalo odsutnom, kao da ne prati naš razgo- vor. Ali u jednom trenutku okreće se prema meni i kaže:

—  Ima nešto u toj svjetiljci što ne mogu baš dobro objasniti, ali odnosi se na situaciju u kojoj se ti sada nalaziš. Kada shvatim što je to, reći ću ti.

* * *

Malo smo odspavali, večerali s prijateljima i ponovo odlazimo u šetnju gradom. Tek tada moja mi žena uspijeva reći ono što je osje- tila tog popodneva:

—  Ti putuješ, ali istodobno nisi ni izašao iz kuće. I sve dok smo

zajedno, to će se i dalje događati jer imaš uza se nekoga tko te po- znaje i to ti daje varljiv osjećaj da ti je sve poznato. Zato mislim kako je došao trenutak da nastaviš sam. Samoća može tištati i biti velik teret, koji će polako nestajati kako budeš dolazio u dodir s drugim ljudima.

Nakon kratke pauze, ona nastavlja:

Negdje sam pročitala da ne postoje dva identična lista u šumi u kojoj raste stotinu tisuća stabala. Tako ne postoje ni dva ista putovanja na istome Putu. Ako nastavimo zajedno putovati i pokušamo stvari prilagoditi našem načinu viđenja svijeta, to neće koristiti nijednome od nas. Blagoslivljam te i kažem ti:

—  : »Naći ćemo se u Njemačkoj, na prvoj utakmici Svjetskog prvenstva.«