Strah - korijen nasilja

Neki kažu da na ovome svijetu postoje samo dvije stvari: Bog i strah; ljubav i strah su jedine dvije stvari. Postoji samo jedno zlo ne svijetu: strah. Postoji samo jedno dobro na svijetu: ljubav. Nekada je zovemo drugačije: sreća, sloboda, mir, radost, Bog, kako bilo. Međutim, etiketa zaista nije važna. I ne postoji nijedno zlo na svijetu koje se ne može povezati sa strahom. Niti jedno.

Neznanje i strah, neznanje zbog straha, otuda dolazi zlo, otuda dolazi vaše nasilje. Onaj tko je zaista nenasilan, tko je nesposoban za nasilje, taj je neustrašiv. Jedino kada se bojite postajete ljuti. Sjetite se kada ste zadnji put bili ljuti. Hajde! Sjetite se kada ste zadnji put bili ljuti, i potražite strah koji je bio iza toga. Što ste se bojali izgubiti? Što ste se bojali da će vam se oduzeti? Otuda dolazi strah. Sjetite se neke ljutite osobe, možda nekoga koga se bojite. Možete li vidjeti kako je taj čovjek, odnosno ta žena uplašen(a)? Stvarno je uplašen(a), zaista. Zaista je uplašen(a) jer se inače ne bi ljutila. Na kraju krajeva postoje samo dvije stvari: ljubav i strah.

U ovim duhovnim vježbama želio bih ostati na ovakvom načinu izlaganja, bez ustaljenog rasporeda, krećući se od teme do teme, i vraćajući se na njih iznova jer to je način na koji ćete zaista moći shvatiti ono o čemu govorim. Ako vam žaruljica ne zasvijetli prvi put, mogla bi zasvijetliti drugi put, i ono što je nejasno za jednu osobu može postati jasno za drugu. Imam različite teme, ali sve govore o istoj stvari. Nazovite to svjesnošću, ljubavlju, duhovnošću, slobodom, ili buđenjem, bilo kako. To je u biti jedna te ista stvar.

Svjesnost i dodir sa stvarnošću

Promatrajte sve u sebi i oko sebe, i kada vam se nešto događa, gledajte na to kao da se događa nekome drugome, bez komentara, bez suđenja, bez stava, bez miješanja, nemojte pokušavati promijeniti to, pokušajte samo razumjeti. Dok to činite, počet ćete shvaćati da se sve manje poistovjećujete s “pripadajućim”. Sveta Tereza Avilska kaže da joj je pred kraj njezina života Bog dao jednu izvanrednu milost. Naravno da ona ne koristi ovaj izraz, ali ono što je htjela reći bilo je da se je prestala poistovjećivati s “pripadajućim”. Ako netko koga ne poznajem ima rak, mene to ne pogađa posebno. Da imam ljubavi i osjećaja, možda bih pomogao, ali to u meni nije pobudilo nikakva čuvstva. Ako vi morate položiti neki ispit, mene to ne pogađa posebno. Mogao bih reći nešto prilično filozofski glede toga: "Čim više brinete, tim gore. Zašto si ne uzmete malo vremena za odmor umjesto da stalno učite?" Ali kad ja dođem na red za ispit onda je to nešto drugo, zar ne? Razlog je taj što sam se poistovjetio s “pripadajućim” - sa svojom obitelji, svojom zemljom, svojim vlasništvom, svojim tijelom, sa svime što mi pripada. Kako bi to bilo kad bi mi Bog podari milost da ne zovem ove stvari svojima? Bio bih distanciran, bio bih oslobođen poistovjećivanja. To je samoodricanje, nijekanje samog sebe, umiranje samom sebi.

Dobra vjera - antiteza nedostatku svjesnosti

Netko mi je jednom pristupio tijekom jednog tečaja i upitao me: "Što mislite o Fatimskoj Gospi?" Što mislite o njoj? Kada mi postave slična pitanja, sjetim se priče iz vremena kad su kip Fatimske Gospe avionom prevozili na jedno hodočašće da bi ga tamo častili. Dok su letjeli preko južne Francuske, avion se počeo drmati i tresti, i izgledalo je kao da će se raspasti. I čudesni kip je zavapio: "Gospo Lurdska, moli za nas!" i sve se smirilo. Zar to nije bilo divno - jedna "Gospa" pomogla je drugoj "Gospi"?!

Slična se stvar dogodila kada je skupina od tisuću ljudi išla na hodočašće u svetište Gvadalupske Gospe. Ljudi su protestirali sjedeći pred kipom jer je mjesni biskup zaštitinicom biskupije proglasio Gospu Lurdsku! Bili su uvjereni da je to Gvadalupsku Gospu povrijedilo pa im je protest bio naknada za nanesenu uvredu. Do takvih poteškoća dovodi religija ako ne pazite.

Kada pričam s hindusima, kažem im: "Vaši svećenici neće ovo rado čuti," (pazite kako sam jutros oprezan) "ali, prema onome što kaže Isus Krist, Bog bi bio puno sretniji da ste preobraženi, nego da ga častite. Vaša ljubav bila bi mu puno draža od vašeg čašćenja." A kada pričam s muslimanima, kažem: "Vaš ajatolah i vaše mule neće biti sretni kad ovo čuju, ali Bogu bi bilo puno draže kad biste bili preobraženi u bića puna ljubavi, nego da sluša vaše: 'Gospodine, Gospodine!'" Neizmjerno je važnije da se probudite. To je duhovnost, to je sve. Ako imate to, imate Boga. Tada ćete Ga častiti u "duhu i istini." Kada postanete ljubav, kada budete preobraženi u ljubavi. Opasnost do koje nas religija može dovesti lijepo je opisao kardinal Martini, milanski nadbiskup. Radi se o jednom talijanskom paru koji se vjenčao. Dogovorili su se sa župnikom da će prirediti malo primanje u župnom dvorištu kraj crkve. Međutim, počela je padati kiša tako da nisu mogli imati primanje vani, pa su pitali župnika: "Da li bi bilo u redu ako bismo slavlje imali u crkvi?"

Župnik nije bio oduševljen idejom da se primanje održi u crkvi, ali rekli su mu: "Pojest ćemo malo kolača, malo ćemo pjevati, popiti malo vina, a onda ćemo ići kući." I tako je župnik pristao. Ali to su bili Talijani koji vole život pa su popili malo vina, malo su pjevali, pa su opet popili malo vina, i malo su pjevali, i za pola sata u crkvi se stvorila velika veselica. I svima je bilo lijepo, odlično su se zabavljali i veselili. Ali župnik je bio sav na iglama, šetajući se gore-dolje po sakristiji, usplahiren zbog buke koju su pravili u crkvi. Onda je došao kapelan i rekao mu: "Vidim da ste jako napeti."

"Naravno da jesam. Slušajte samo kakvu buku prave u kući Božjoj, Gospode!"

"Ali, oče, zaista nisu imali kamo otići."

"Znam! Ali, da li baš moraju praviti takvu buku?"

"Da oče, ali ne smijemo zaboraviti da je i sam Isus bio jednom prisutan na svadbi, zar ne?"

"Znam da je Isus Krist bio na svadbenoj svečanosti, vi me na to ne morate podsjećati! Ali tamo nije bio Presveti Sakrament!!!"

Znate, može se dogoditi da nam Presveti Sakrament postane važniji od Isusa, da nam pobožnost postane važnija od ljubavi, da Crkva postane važnija od života, i tako dalje. To je opasno. Prema mom mišljenju, Isus nas je pozivao upravo na to - da najvažniju stvar stavimo na prvo mjesto! Čovjek je puno važniji od subote. Činiti ono što vam kažem, to jest, da postanete onakvi kakvi biste trebali biti, puno je važnije od ponavljanja "Gospodine, Gospodine." Ali budite sigurni da vaš mula neće biti sretan kad to čuje. Najčešće ne. O tome smo dakle govorili: duhovnost, buđenje. I kao što sam vam već rekao, ako se želite probuditi, vrlo je važno da uđete u ono što ja nazivam "samoopažanje." Budite svjesni onoga što govorite, budite svjesni onoga što činite, budite svjesni onoga što mislite, budite svjesni kako reagirate. Budite svjesni od kuda polazite, koji su vaši motivi. Nije vrijedno živjeti, ako niste svjesni da živite.

Ako niste svjesni da živite, živite automatski, a to nije ljudski život, to je programiran, uvjetovan život. To je isto kao da ste kamen ili klada. U zemlji iz koje ja dolazim, stotine tisuća ljudi živi u malim kolibama, u krajnjem siromaštvu. Ti ljudi jedva preživljavaju, svaki dan rade teške fizičke poslove, ujutro nešto malo pojedu, rade do mraka, a onda počinju iz početka. Sjedite i razmišljate: "Kakav je to život? Je li to sve što nam život može pružiti?" I onda vas iznenada prodrma zaključak da 99,999% ljudi ovdje ne živi bolje. Možete ići u kino, voziti se okolo u autu, možete ići na krstarenje. Mislite da živite bolje od njih? Isto ste tako mrtvi kao i oni, isto ste tako mehanički kao i oni, strojevi ste kao i oni, samo što ste malo veći. Žalosno je to. Žalosno je vidjeti da ljudi tako žive.

Ljudi idu kroz život s fiksnim idejama; nikada se ne mijenjaju. Jednostavno nisu svjesni što se događa. Mogli bi biti i drvene klade, ili kamenje, strojevi koji govore, hodaju i razmišljaju. To nije ljudski. Izgledaju kao lutke koje svakakve stvari razvlače okolo. Pritisnite gumb i dobit ćete reakciju. Skoro da možeš predvidjeti kako će ta osoba reagirati. Ako proučim neku osobu, mogu reći kako će reagirati. Ponekad, kada vodim terapeutske grupe, zapišem na listić papira da će taj i taj započeti sastanak, a taj i taj će na to odgovoriti. Mislite da je to loše? Pa nemojte onda slušati ljude koji vam govore: "Zaboravi na sebe, voli druge!" Nemojte ih slušati! Svi su u krivu. Najgora stvar koju možete učiniti je da zaboravite na sebe kada krenete drugima s takozvanim stavom pomaganja.

To mi je postalo vrlo jasno dok sam prije mnogo godina u Chicagou studirao psihologiju. Imali smo jedan tečaj savjetovanja za svećenike. Mogli su prisustvovati samo oni svećenici koji su se stvarno bavili savjetovanjem, s tim da su morali sa sobom donijeti snimke sa svojih sastanaka. Bilo nas je dvadesetak. Kada je red na mene, donio sam kasetu koju sam snimio tijekom sastanka s jednom mladom ženom. Instruktor je pustio kasetu i svi smo je počeli slušati. Nakon deset minuta instruktor je, po svom običaju, zaustavio kazetofon, i upitao: "Ima li kakvih komentara?" Netko me je upitao: "Zašto si je to upitao?" Rekao sam: "Ne sjećam se da sam je išta upitao. U stvari, siguran sam da je nisam ništa upitao." Rekao je: "Jesi." Bio sam potpuno siguran da nisam jer sam u to vrijeme svjesno upotrebljavao metodu Carla Rogersa, koja je usmjerena na osobu i ne uključuje davanje smjernica. Ne postavljate pitanja, ne prekidate, i ne dajete savjete. Prema tome, bio sam svjestan da ne smijem postavljati pitanja. Međutim, došlo je do rasprave između nas, pa je instruktor rekao: "Zašto ne bismo pustili kasetu još jednom?" I tako smo je još jednom pustili i bio sam zaprepašten kad se pojavilo jedno divovsko pitanje, veliko kao Empire State Building, golemo pitanje. Bilo mi je zanimljivo da sam to pitanje čuo tri put: prvi put, valjda, kada sam ga postavio, drugi put kad sam tu kasetu preslušavao u svojoj sobi (htio sam na tečaj donijeti dobru snimku), i treći put u predavaonici. Ali nisam ga registrirao! Nisam bio svjestan!

To se na mojim terapeutskim sastancima i na duhovnim vježbama često događa. Snimimo razgovor, a kad ga sugovornik sluša, kaže: "Znate, u stvari nisam čuo što ste rekli tijekom razgovora. Čuo sam što ste rekli tek kad sam preslušavao snimku." Još zanimljivije je da ja nisam čuo što sam govorio tijekom razgovora. Grozno je otkriti da na terapiji govorim stvari kojih nisam svjestan. Važnost tih stvari postane mi jasna tek kasnije. Nazivate li to ljudskim? "Zaboravi na sebe i idi k drugima", kažete! Bilo kako bilo, nakon što smo preslušali cijelu kasetu, tamo u Chicagu, instruktor je upitao: "Ima li kakvih komentara?" Jedan svećenik u svojim pedesetim, koji mi je bio simpatičan, rekao mi je: "Tony, želio bih ti postaviti jedno osobno pitanje. Slažeš se?" Rekao sam: "Da, samo naprijed. Ako neću htjeti odgovoriti, neću." Upitao je: "Je li ta žena s kojom si razgovarao zgodna?"

Znate, iskreno rečeno, tada sam bio na tom stupnju razvoja (ili nerazvijenosti) da nisam primjećivao je li netko zgodan ili ne. To mi nije bilo važno. Ona je bila ovca u Kristovom stadu, a ja sam bio pastir. Pružao sam pomoć. Zar to nije divno? Tako su nas odgajali. Zato sam mu rekao: "Kakve to veze ima s ovim?" Rekao je: "Ne sviđa ti se, zar ne?" Uskliknuo sam: "Što?!"

Nikada mi nije palo na pamet da neke osobe volim ili ne volim. Kao i većina ljudi, i ja sam ponekad bio svjestan da mi se neki ljudi ne sviđaju, ali uglavnom sam imao neutralan stav. Upitao sam: "Po čemu to zaključujete?" Rekao je: "Po snimljenom razgovoru." Ponovno smo preslušali kasetu i rekao je: "Slušaj svoj glas. Primjećuješ li kako je postao sladak. Bio si razdražen, zar ne?" Bio sam, i postajao sam toga svjestan tek tamo. I što sam joj neizravno govorio? Govorio sam joj: "Nemoj više dolaziti." Ali nisam toga bio svjestan. Moj prijatelj, svećenik, rekao mi je: "To je žena, sigurno je to primijetila. Kada bi se trebao opet sastati s njom?" Rekao sam: "Sljedeće srijede." Rekao je: "Ja mislim da neće doći." I nije došla. Čekao sam još tjedan dana, i nije došla, a onda sam je nazvao. Prekršio sam jedno od svojih pravila: nemoj glumiti osloboditelja.

Nazvao sam je i rekao joj: "Sjećate se one kasete za koju ste mi dali dopuštenje da je snimim za naš tečaj? Snimka je bila od velike koristi jer su mi kolege ukazale na puno stvari" (Nisam joj rekao na što!) "koje bi naše sastanke učinile nešto djelotvornijima." Rekla je: "U redu, doći ću ponovno." Došla je. I dalje mi se nije sviđala. To se nije promijenilo, ali nije niti više stajalo na putu. Ono čega ste svjesni možete kontrolirati, ono čega niste svjesni kontrolira vas. Uvijek ste rob onoga čega niste svjesni. Kada postanete svjesni, oslobodit ćete se toga. Tu je, ali više ne utječe na vas. Niste više pod kontrolom te stvari, niti ste joj rob. U tome je razlika.

Svjesnost, svjesnost, svjesnost, svjesnost, svjesnost. Ono čemu su nas podučavali na tom tečaju bilo je da postanemo djelatni promatrači. Slikovito rečeno, to je kao da vam nešto govorim, a da u isto vrijeme i vas i sebe promatram sa strane. Dok vas slušam, neizmjerno je važnije da slušam samoga sebe, nego da slušam vas. Svakako, važno je da slušam vas, ali važnije je da slušam sebe, inače vas ne bih čuo, ili bih iskrivljivao sve što čujem. Dolazio bih pred vas sa svojim uvjetovanostima. Reagirao bih na vas na sve moguće načine zbog svoje nesigurnosti, zbog svoje potrebe da manipuliram s vama, zbog svoje želje da uspijem, zbog razdraženosti i osjećaja kojih možda ne bih bio svjestan. I zato je osobito važno da slušam samog sebe, dok slušam vas. To su nas obučavali, da postignemo svjesnost.

Ne morate uvijek zamišljati da lebdite negdje u zraku. Da biste mogli otprilike shvatiti o čemu govorim, zamislite nekog dobrog vozača dok vozi auto, a istovremeno je usredotočen na ono što govorite. U stvari, mogao bi se i svađati s vama, ali savršeno je svjestan signalizacije na cesti. Onoga trenutka kada se dogodi nešto nepredvidivo kada se začuje neki zvuk, ili šum, ili lupanje, odmah će to čuti. Reći će: "Jesi li siguran da si dobro zatvorio ta vrata otraga?" Kako je to uspio? Bio je svjestan, bio je budan. Žarište njegove pažnje bilo je na razgovoru, odnosno na svađi, ali njegova svjesnost bila je šira. Bio je svjestan više različnih stvari.

Ono što ja ovdje preporučam nije koncentracija. To nije važno. Mnoge meditativne tehnike naglašavaju koncentraciju, ali ja sam sumnjičav prema tome. Te tehnike uključuju nasilje i često uključuju daljnje programiranje i uvjetovanje. Ono što bih ja preporučio je svjesnost, što uopće nije isto što i koncentracija. Koncentracija je svjetiljka, reflektor. Otvoreni ste za sve što ulazi u područje vaše svijesti. Pri tom možete biti ometani, ali kada primjenjujete svjesnost, nikada niste ometeni. Kada se svjesnost uključi, nikada nema nikakvog ometanja jer ste uvijek svjesni onoga što se događa.

Recimo da gledam ono drveće i da sam zabrinut. Jesam li ometan? Bit ću ometen  jedino ako se pokušavam usredotočiti na drveće. Ali ako sam također svjestan svoje zabrinutosti, onda me to uopće neće ometati. Samo budite svjesni onoga na što je usmjerena vaša pažnja. Ako se dogodi nešto krivo ili nepredvidivo, bit ćete odmah pripravni. Nešto nije u redu! Bit ćete pripravni istoga trenutka kada bilo koji negativan osjećaj uđe u vašu svijest. Slični ste vozaču automobila.

Kazao sam vam da je sv. Tereza Avilska rekla da joj je Bog dao milost da se "od-poistovjeti" od sebe. Čujete djecu kako govore na taj način. Dvogodišnji dječak kaže: "Tommy je ujutro doručkovao." Ne kaže "ja" iako je on Tommy.  Kaže Tommy u trećem licu. Mistici se tako osjećaju. "Otpoistovijetili" su se od sebe i u miru su.

To je ta milost o kojoj je sv. Tereza govorila. To je ono "ja" koje učitelji s Istoka naglašavaju i pozivaju ljude da ga otkriju, a također i učitelji na Zapadu! Majstora Echarta možete ubrojiti među njih. Nukaju ljude da otkriju "ja".

Anthony De Mello

Metafizički portal ZNANJE