Jedini način na koji se možete promijeniti je da promijenite svoje razumijevanje. Ali što znači shvatiti? Kako se to postiže? Razmislite o tome kako robujemo različitim navezanostima.

Nastojimo preurediti svijet tako da možemo zadržati svoje navezanosti jer su u ovome svijetu stalno ugrožene. Bojim se da bi me prijatelj(ica) mogao(la) prestati voljeti – mogao(la) bih se okrenuti nekome drugome. Moram se stalno truditi da budem privlačan za tu drugu osobu. Netko mi je isprao mozak tako da mislim da mi je njegova/njezina ljubav potrebna. Ali zaista mi nije potrebna.

Ne treba mi ničija ljubav; treba mi samo dodir sa stvarnošću. Moram se probiti van iz tog svog zatvora, te programiranosti, te uvjetovanosti, tih krivih uvjerenja, tih fantazija. Moram se probiti do stvarnosti. Stvarnost je dražesna - to je potpuna radost. Vječni život je tu. Okruženi smo njime kao riba u oceanu, ali nemamo pojma o tome.

Naše navezanosti nas previše ometaju. Ponekad su okolnosti u svijetu takve da se poklapaju s našim navezanostima. Tada kažemo: “To! Odlično! Moja momčad je pobijedila!” Ali čekajte malo; promijenit će se to; sutra ćete biti potišteni. Zašto to stalno radimo?

Evo jedne kratke vježbe koja će trajati nekoliko minuta: mislite o nečemu ili nekome na što, ili na koga ste navezani. Drugim riječima: na nešto ili nekoga bez čega, ili bez koga mislite da nećete biti sretni. To bi mogao biti vaš posao, vaša karijera, vaš poziv, vaš prijatelj, vaš novac, bilo što. I recite toj stvari ili osobi: “Zaista mi nisi potreban(na) za moju sreću. Samo se zavaravam misleći da bez tebe neću biti sretan. Ali nisi mi potreban(na) za moju sreću; mogu biti sretan bez tebe. Ti nisi moja sreća. Ti nisi moja radost.” Ako ste navezani na neku osobu, on ili ona neće biti sretan, to jest sretna, kada to čuje, ali samo naprijed. Možete to reći u privatnosti svoga srca. Bilo kako bilo, stupit ćete u dodir s istinom; probit ćete se van iz fantazije. Sreća je stanje bez iluzija, odbacivanja iluzije.

Možete probati još jednu vježbu: sjetite se vremena kad ste bili potpuno slomljeni, kada ste mislili da više nikada nećete biti sretni (umro vam je suprug, ili supruga, napustio vas je najbolji prijatelj, izgubili ste novac). Što se dogodilo? Vrijeme je prolazilo i ako ste pokupili neku novu navezanost, ili ako ste uspjeli pronaći nekoga drugoga tko vas je privlačio, što se dogodilo sa starom navezanošću? Niste je u stvari trebali da budete sretni, zar ne? Trebali ste iz toga nešto naučiti, ali nikada ništa ne naučimo. Programirani smo i uvjetovani. Kako je oslobađajuće kada ni o kome emocionalno ne ovisimo. Kada biste opet nešto slično mogli proživjeti, probili biste se van iz svog zatvora i ugledali biste komadić neba. Jednoga dana ćete možda čak i poletjeti.

Bojao sam se to reći, ali razgovarao sam s Bogom i rekao sam Mu da Ga ne trebam. Moja prva reakcija bila je: “To je protivno svemu što sam naučio tijekom svog odgoja.” Međutim, neki ljudi bi željeli navezanost na Boga učiniti izuzetkom. Kažu: “Ako je Bog onakav kakav ja mislim da bi trebao biti, onda Mu se neće svidjeti kada se odreknem navezanosti na Njega!” U redu, ako mislite da nećete biti sretni ukoliko nemate Boga, onda taj “Bog” na kojeg mislite nema nikakve veze s pravim Bogom. Nalazite se u nestvarnom svijetu; mislite na svoje pojmove. Nekada se morate odreći “Boga” da biste mogli pronaći Boga. Mnogi mistici nam to govore.

Toliko smo zaslijepljeni od svega da ne otkrivamo jednostavnu činjenicu da nam navezanosti štete, a ne da nam koriste u našim vezama. Sjećam se kako sam se bojao reći jednom svom bliskom prijatelju: “Zaista te ne trebam. Mogu biti savršeno sretan bez tebe. I rekavši ti to, shvaćam da mogu potpuno uživati u tvom društvu: nema više tjeskobe, nema više ljubomore, nema više posesivnosti, nema više lijepljenja. Veselje je biti s tobom kada uživam u tvom društvu bez lijepljenja. Ti si slobodan, a i ja sam. Ali za mnoge od vas ovo je kao da govorite na stranom jeziku. Trebalo mi je mnogo mjeseci da ovo u potpunosti razumijem, a podsjećam vas - ja sam isusovac, a isusovačke duhovne vježbe se bave upravo time.

Međutim, meni je to promaklo zato što su me moja kultura i moje društvo općenito, naučilo da na ljude gledam u okvirima navezanosti. Ponekad me zabavlja kad vidim da ljudi kao što su psihoterapeuti i duhovnici, koji nam se čine objektivnima, kažu za nekoga: “On je strašan dečko. Zbilja mi se sviđa.” Kasnije shvatim da mi se sviđa zato što mu se ja sviđam. Gledam samoga sebe i vidim da se katkada događa ista stvar: ako ste navezani na odobravanje i pohvale, gledat ćete na ljude u odnosu na to da li ugrožavaju vašu navezanost ili je podržavaju. Ako ste političar i želite biti izabrani, što mislite, kako ćete gledati na ljude, čime će vaše zanimanje za ljude biti vođeno? Brinut ćete se za onoga tko će vam dati svoj glas. Ako vas zanima seks, što mislite, kako ćete gledati na žene, odnosno muškarce? Ako ste navezani na moć, to će obojiti vašu sliku o ljudima. Navezanost uništava čovjekovu sposobnost da voli. Što je ljubav? Ljubav je osjećajnost, ljubav je svjesnost. Na primjer: slušam neku simfoniju, ali ako je zvuk bubnja sve što čujem, onda ne slušam simfoniju. Što je srce koje ljubi? Srce koje ljubi je osjetljivost za cjelinu života, za sve ljude. Srce koje ljubi neće otvrdnuti ni za koju osobu ili stvar. Ali onoga trenutka kada postanete navezani na način na koji to ja tumačim, postajete zatvoreni za mnoge stvari. Vidjet ćete samo objekt svoje navezanosti, čut ćete samo bubnjeve jer je srce postalo tvrdo. Još više - postalo je slijepo jer objekt svoje navezanosti više ne vidi objektivno. Ljubav jamči jasnoću opažanja i objektivnost - ništa nema takvu jasnoću vida kao ljubav.

Anthony De Mello

Metafizički portal ZNANJE