Na jednom od mojih tečajeva netko je iznio sljedeće zapažanje: "Želio bih s vama podijeliti nešto divno što mi se dogodilo. Gledao sam jedan film u kinu, a nakon toga sam otišao  na posao.

Tada sam imao poteškoće s tri osobe u  svom životu. Zato sam si rekao: 'Dobro, izaći ću iz sebe kao što sam naučio gledajući film.’ Nekoliko sati razmišljao sam o svojim osjećajima, i uvidio sam kako su moji osjećaji prema tim ljudima bili jako teški. Rekao sam: 'Zaista ih mrzim.' I zatim: 'Isuse, što ti možeš učiniti glede svega toga?' Nekoliko trenutaka kasnije počeo sam plakati jer sam shvatio da je Isus umro za te iste ljude, i da si sami ne mogu pomoći što su takvi kakvi su. To poslijepodne morao sam ići u ured gdje sam razgovarao s tim ljudima. Rekao sam im kakve sam poteškoće, imao i složili su se sa mnom. Nisam se više ljutio na njih i nisam ih više mrzio."

 

Svaki puta kada imate negativna čuvstva prema nekome, živite u svijetu opsjena. S  vama nešto ozbiljno nije u redu. Ne vidite stvarnost. Nešto se u vama mora promijeniti, ali što ljudi obično rade kada imaju negativna čuvstva? "On je kriv. Ona je kriva. Ona se mora promijeniti." Ne! Sa svijetom je sve u redu. Vi ste taj koji (ta koja) se mora promijeniti.

 

Netko od vas mi je pričao o zavodu u kojem radi. Tijekom svakog sastanka netko bi rekao da je hrana odvratna, a kućna nutricionistkinja bi tada planula. Poistovjećivala se s hranom. Mislila je: "Svatko tko napada hranu, napada mene, osjećam se ugroženom." Ali "ja" nikada nije ugrožen, samo “pripadajuće” je ugroženo.

 

Ali, što ako ste svjedok neke očite nepravde, nečega što je očito i objektivno krivo. Zar pravilna reakcija ne bi bila reći da se to ne bi smjelo događati? Ne biste li se trebali umiješati u ispravljanje nečega što je krivo? Što biste učinili da vidite da netko zlostavlja dijete? Nadam se da niste mislili da sam rekao da ne biste trebali ništa učiniti. Rekao sam da biste bili puno djelotvorniji kad ne biste imali negativna čuvstva, puno djelotvorniji. Jer kad vas obuzmu negativna čuvstva, postajete slijepi - “pripadajuće” stupa na scenu, i sve se zapetlja. Prije ste imali jednu poteškoću na leđima, a sada imate dvije. Mnogi pogrešno misle da, ako nemaju negativna čuvstva kao što su ljutnja i zlovolja, da onda ništa ne čine glede situacije u kojoj se nalaze. A, ne, ne! Ne morate imati negativna čuvstva da biste mogli djelovati. Postat ćete veoma osjetljivi za stvari i ljude oko sebe. Ono što ubija osjetljivost je ono što mnogi nazivaju uvjetovanost ega: kada se tako poistovjećujete s “pripadajućim”, da se nagomila previše “pripadajućeg” da bi stvari mogao vidjeti objektivno, iz odstojanja. Kada započnete djelovanje, vrlo je važna sposobnost gledanja stvari s odstojanjem, a negativna čuvstva to sprečavaju.

 

Kako ćemo onda nazvati onu strast koja nam daje ili u nama potiče energiju s kojom možemo nešto učiniti glede objektivno zlih stvari? Bilo kako bilo, to je akcija, a ne reakcija.

 

Neki se od vas pitaju postoji li neko sivo područje u kojem se na nešto navežemo, prije nego što se s time poistovjetimo. Recimo da vam umre prijatelj. Čini se da je ljudski i normalno da osjećamo tugu zbog toga. Ali kakva je reakcija? Samosažaljevanje? Zbog čega biste bili tužni? Razmislite o tome. Ono što ću sada reći zvučat će vam strašno, ali kao što sam već rekao, ja dolazim iz nekog drugog svijeta. Vaša reakcija je osobni gubitak, zar ne? Žao vam je zbog vas samih, i zbog drugih ljudi kojima je vaš prijatelj donosio radost. Ali to znači da vam je žao drugih ljudi kojima je žao za sebe. Ako im nije žao zbog sebe, zbog čega im je onda žao? Nikada ne osjećamo tugu kada izgubimo nešto čemu smo dopustili da bude slobodno, što nikada nismo pokušali posjedovati. Tuga je znak da sam svoju sreću barem u nekoj mjeri učinio ovisnom o stvarima i ljudima. Tako smo navikli slušati sve što je suprotno ovome da to što govorim zvuči nečovječno, zar ne?

Anthony De Mello

Metafizički portal ZNANJE