Da biste uspješno nastavili svoj put kroz pustinju, neophodno je da se dobrovoljno suočite sa egzistencijalnom patnjom i prevladate je. A za to vam je, kao i većini drugih ljudi, potrebno da promijenite odnos prema bolu. Evo i nekoliko dobrih vijesti. Najbrži način da se taj odnos promijeni je prihvaćanje činjenice da je sve to što nam se dešava neraskidivi dio našeg duhovnog razvoja.

Donald Nichols, autor 'Svjetlosti', smatra da će osoba koju uhvate kako nosi neku knjigu koja se bavi duhovnim temama, na pitanje znatiželjnika šta će joj tako nešto, odgovoriti: Jednostavno me interesira šta pojedini poznavaoci ove tematike govore o tome.' U stvari, Nichols ističe da nema apsolutno nikakve potrebe da kupujete ili posuđujete, a još manje da vučete sa sobom knjige sličnog sadržaja, ukoliko i sami ne želite postati duhovna osoba. Negdje na polovini svoje knjige Nichols je napisao jednu predivnu rečenicu: 'Kada jednom shvatimo da sve što nam se dešava vodi spoznavanju svetog i duhovnog, ne možemo izgubiti.'

I eto, možete li zamisliti bolju vijest od one koja nam poručuje da ni na koji način ne možemo izgubiti, već da smo predodređeni da pobijedimo? Kad jednom shvatimo da je sve što nam se događa samo lekcija koju moramo naučiti probijajući se kroz pustinju, pobjeda je zagarantirana.

Problem, međutim, predstavlja realizacija plana koja zahtijeva kompletnu promjenu odnosa prema bolu i, čini mi sc, prema svjesnosti. Sjetite se, u priči o Rajskom vrtu postajemo svjesni u trenutku kada pojedemo jabuku sa di veta spoznaje Dobra i Zla. Tada svjesnost istovremeno postaje uzrok bola i spasa. svjesnost postaje sinonim za ozdravljenje.

Svjesnost uzrokuje bol - da nismo svjesni ne bismo ga ni osjetili. Da bismo ljude poštedjeli nekonstruktivne i nepotrebne patnje - fizičke patnje - dajemo im anesteziju, pa pacijenti gube svijest i ne osjećaju bol.

Ali svjesnost uzrokuje i spas - proces koji pomaže širenje i napredak svijesti. Širenje svijesti omogućuje nam da napredujemo sve dalje i dalje kroz pustinju - za razliku od onih koji odbijaju odrasti - bez posrtanja i upadanja u rupe duž puta. I sto dalje idemo, suočavamo se sa sve više i više bola koji je produkt naše proširene svjesnosti.

Čak je i stari ateist, Sigmund Freud, priznao da postoji odnos između ozdravljenja i svjesnosti, rekavši daje svrha psihoterapije - liječenja psihe - nesvjesno pretvoriti u svjesno. Zapravo, proširiti svijest. Carl Jung, govoreći o nesvjesnom, spominje zlo koje proističe iz našeg odbijanja da se suočimo sa mračnom stranom vlastite ličnosti, ne želeći da priznamo njeno postojanje. Ne želimo misliti o njoj, govoriti o njoj, ne želimo je postati svjesni.

Važno je naglasiti da Jung nije opisivao ljudsko zlo kao mračnu stranu ličnosti, već kao naše odbijanje da se sa njom suočimo.

Zli ljudi nisu samo pasivne nesvjesne neznalice sposobne da odu i mnogo dalje ne bi li zadržale stanje nesvjesnog neznanja. Takvi su ljudi spremni da ubiju i učine još mnogo gore stvari.

Naravno, priznajem da su pojmu zla slični i takvi termini kao što su ljubav, bog, istina, koji su preširoki da bi se mogli objasniti nekom jednostavnom definicijom. Doduše, jedna od boljih definicja glasi: zlo je 'militantno neznanje'. Militantno nesvjesno.

Vijetnamski rat je jedan od najboljih primjera takvog militantnog neznanja širokih razmjera. Tokom 1963. i 1964. godine, kada su se počeli iznositi dokazi o pogrešnoj politici koju SAD vode u Indokini, prva reakcija je bila potpuno poricanje grešaka. Potrebno nam je još samo nekoliko miliona dolara i još nekoliko specijalnih jedinica na terenu, govorili su zvaničnici. Ali, gomilanje dokaza dovelo je u pitanje nepogrešivost američke politike. I šta se onda dogodilo? U rat je poslano još više trupa, broj žrtava je rastao, a priče o brutalnim incidentima postale su svakodnevne.

Bilo je to vrijeme kada je šest pripadnika specijalnih jedinica američke vojske masakriralo 200 stanovnika jednog vijetnamskog sela. Što je više dokaza pristizalo, više smo ih ignorirali. Bombardirali smo Kambodžu i započeli pregovore o časnom primirju.

Čak i danas, usprkos dobro poznatim činjenicama, neki Amerikanci i dalje vjeruju da smo se uspješno povukli iz Vijetnama. Ne, nismo se povukli - bili smo poraženi. Ali, ljudi još uvijek odbijaju suočenje s tom činjenicom.