II.

SVJESNOST    DUŠE

 

 

Vidimo da je drevna  Indija  težila  živjeti  i  napredovati i biti u radosti sa Brahmom, sv

 

 

eprožimajućim i svenadvladavajućim duhom , tako što je širila polje vlastite svjesnosti diljem cijeloga svijeta. Ali to je čovjeku, može se pomišljati, nemogu ć zadatak. Ako je ovo širenje svijesti vanjski proces, on je  beskrajan;  to je  popu t  pokušaja jedrenja oceanom nakon uklanjanja vode. Pokušavajući uvidjeti  sve,  čovjek  mor a  završiti  uviđanjem ničega.

Ali, u stvari,  ovo  nije toliko  apsurdn o  koliko  zvuči. Čovjek  posjeduje  svo  vrijeme  kako  bi  riješio   problem širenja svojih vidika i prilagodavanja svojeg tereta. Njih je mnogo, previše da bi ih nosio, ali on shvaća kako si, prilagodivši se može olakšati. Kad god ih  proglašava pretjerano zamršenim i nezgrapnim, takvima ih smatra jer nije sposoban pronaći sistem kojim  će  sve  postaviti  na svoje mjesto i  pravilno  razmjestiti  težinu.  Ova je  potraga za sistemom u  stvari  potraga za jedinstvom,  za  sintezom; to je naš pokušaj uravnoteženja raznolikih kompleksnosti okolnih predmeta pomoć u unutarnjeg prilagodavanja. Tijekom  traganja  postepeno  postajemo  svjesni  kako pronaći Jedno znači posjedovati Sve; kako  je  to,  odista, naša krajnja i  najveća  privilegija,  zasnovana  na  zakonu onog jedinstva koje je, ako ga dokučimo, izvor naše snage. Njen je vitalni princip moć sadržana u istini; istini o jedinstvu koje prihvaća umnožavanje. Postoji mnoštvo činjenica, ali  istina  je  jedna.  Životinjska  inteligencija uočava  činjenice,  ljudski  um  ima  moć  poimanja istine.

Jabuka pada sa stabla, kiša šiba zemlju - možeš se preopteretiti ispunivši svijest  takvim  činjenicama  i  nikad im nećeš naći  kraja.  Ali  čim  se navikneš  na  zakon gravitacije, u stanju si zaobići neophodnos t sakupljanja činjenica  u  beskraj.  Usmjerit  ćeš  se na  on u  koja  u sebi sadrži  bezbrojne  činjenice.  Ovakvo  otkrivanje   istine postaje čista radost - to je oslobađanje uma. Jer, sama činjenica je popu t slijepe ulice, vodi samo do sebe - a  ne preko. Ali istina otkriva cijeli novi horizont, vodi nas u beskonačnost. To je razlog zbog kojeg, kada čovjek popu t Darwina otkrije neku jednostavnu općenitu istinu  o biologiji,  ona  se tu  ne  zaustavlja,  već  popu t   svjetiljke svojim svjetlom doseže mnog o dalje od predmeta kojeg bi trebala osvijetliti; on a prosvjetljava cjelokupno područje ljudskog života i  misli,  transcendirajući  svoju  izvornu svrhu.  Istražujući  sve  činjenice  pronalazimo  kako  ova istina nije tek njihovo sakupljanje  -  na  sve  ih  načine nadilazi  i   ukazuje  na  beskrajnu stvarnost.

Kao i na području znanja,  tako  i  u  ono m  svijesti, čovjek mor a jasno razumjeti  određenu  središnju  istinu  koja  će mu omogućiti sagledavanje najšireg mogućeg područja. A upravo je to pitanje  koje Upanišade  imaju  na  um u  kada kažu: Spoznaj vlastitu Dušu. Ili, drugim riječima, shvati onaj" veliki  princip jedinstva  koji  se  nalazi  u  svakom čovjeku.

Svi  naši  egoistični  impulsi,  naše  sebične   želje, zatamnjuju našu istinsku viziju duše, jer oni jedino predstavljaju osobno  skučeno  ja. Bivajući  svjesni   svoje duše mi zapažamo unutrašnje  biće  koje  transcendira  naš ego  i  u  dubini je  povezano sa Svim.

Kada djeca započinju  učiti pojedina  slova  abecede,  u tome ne pronalaze nikakvo zadovoljstvo, jer propuštaju uvidjeti   pravu  svrhu  lekcije;   u   stvari,  dok  slova  okupiraju

našu pažnju,  usmjeravajući  je  samo  na  sebe,  i  izgledajući kao  izolirane  stvari,  on a   nas   umaraju.   Izvor   radosti postaju tek kada se kombiniraju u riječi  i  rečenice, izražavajući naše ideje. Slično tome, naša duša, bivajući izdvojena  i utamničen a unuta r skučenih   granica  ličnosti gubi  svoje  značenje. To  se  dešava jer je  njen  istinski smisao u jedinstvu.  Slova  uspijevaju  predočiti  istinu  koja  je  u njima sadržana kroz ujedinjenje sa drugim slovima; tada i samo  tada  nude  svoje  radosti.  Čovjeku  je  bilo  teško  i   živio je u strahu sve dok nije shvatio kako su zakoni prirode uniformni. Prethodno mu je svijet bio nepoznat. Vrhovni zakon kojeg je razotkrio nije ništa drugo do li uviđanje harmonije koja vlada između razumskog dijela čovjekove duše  i  djelovanja  svijeta.   Ovo je  veza jedinstva,  preko  koje je čovjek povezan sa svijetom u kojem živi. On  doživljava krajnji  ushit  kada  to uoči, jer  tada  razotkriva   sebe   u vlastitoj okolini.  Razumjeti  nešto  znači  pronaći  to  u nečem što smo učinili svojim; otkrivanje sebe izvan nas je ono što nas  izrazito veseli. Relacija  razumijevanja je djelomična, dok je relacija ljubavi  sveobuhvatna.  U  ljubavi je osjećaj razlike poništen, a ljudska  duša  ispunjava  svoju svrhu kroz savršenstvo, transcendirajući vlastite granice i prošavši kroz kapiju beskonačnog. Stoga je ljubav najveći blagoslov kojeg čovjek može dosegnuti, jer jedino kroz nju shvaća da je  on više  od  sebe  samog,  te  da je jedno sa Svim.

Ovaj princip jedinstva, koji je dio duše čovjeka, uvijek je djelatan, uspostavlja odnose kroz širine i dubine književnosti, umjetnosti, kao i znanosti, društva, zakonodavstva  i religije.  Veliki   objavitelji   bijahu  oni koji su manifestirali istinsko značenje duše, predavši  sebe  radi ljubavi prema čovječanstvu. Služeći  kroz  ljubav  oni  se susreću  sa  kletvama  i   proganjanjem,  negiranjem  i   smrću.

Žive životom duše, a ne životom ličnosti, pa na m tako dokazuju  krajnju istinu  čovječanstva.  Zovemo   ih mahdmdma,   "ljudima  velike   duše".

Rečeno je u  jednoj  med u  Upanišadama:  Ti  ne  voliš  sina jer  žudiš za  njim,  već ga  voliš jer  žudiš za.  vlastitom  dušom.10  Ovo u puno m smislu te riječi znači da, koga  god  volimo,  u njemu pronalazimo vlastitu dušu.  Tu  nalazimo  krajnju istinu našeg postojanja. Paramdtmd,  vrhovna  duša,  je  u meni, kao i u mojem sinu, a moje radovanje to m sinu je realizacija ove istine. Znan a je činjenica,  pa  ipak  je prekrasno misliti o tome, da su radosti i žalosti naših ljubljenih ujedno naše  radosti  i  žalosti  -  ne,  mnog o  su više. Zbog čega? Jer u njima mi rastemo, u njima mi dodirujemo  tu  veliku  istinu  koja  dokučuje  sav svemir.

Često  se  dešava  da  nas  ljubav  prema  djeci,  prijateljima, ili  drugim  voljenima  sprečava  u  daljnjem   spoznavanju naše duše. On a bez sumnje uvećava  vidik  naše  duše,  pa ipak  uspostavlja ograničenja,  te  na m  nije   omogućena krajnje slobodna ekspanzija. Ipak, ovo je prvi korak, i sva čuda leže u njemu. Pokazuje na m  istinsku  prirodu  naše duše. Odatle sa sigurnošću znam o kako se naša najveća radost nalazi u gubitku egoističkog ja i u ujedinjenju sa drugima. Ova na m ljubav daje novu snagu,  uvid  i  ljepotu uma, šireći mede koje smo izgradili uokolo sebe, ali ne uspijeva u tome ako one izgube vlastitu gipkost, te ako se, općenito uzevši,  suprotstavljamo  duh u  ljubavi  -  uslijed čega naša prijateljstva postaju isključiva,  naše  porodice sebične  i  nedruželjubive,  naši  narodi  su  otuđeni  i agresivni

2 " Na va are putrasva kamava putrah priyo bhavati, atmanastu kamaya putrah priyo bhavati.

prema drugim rasama. To je popu t ubacivanja goruće svjetlosti u zapečaćenu kutiju, žarko će  sijati  dok  se  ne sakupe otrovni plinovi i ugase  plamen.  Svejedno  je dokazala svoju istinu prije smrti,  i upoznala nas  sa radošću slobode od  stiska  tame,  sljepila,  praznine  i hladnoće.

Prema Upanišadama, ključ do kozmičke svijesti, do Božanske svijesti, u svjesnosti je duše. Znati svoju dušu odvojeno             od   ličnosti   je     prvi     korak prema   realizaciji najuzvišenijeg izbavljena.    Moram o         sa   apsolutno m sigurnošću utvrditi da smo u suštini duh . To  možem o uraditi jedino ovladavši sobom, uzdizanjem ponad bilo kakvog ponosa, gramzivosti i straha, shvaćajući kako svjetovni gubici i fizička smrt  ne  mog u  ništa  oduzeti istinitosti i veličini naše duše.  Nako n  što  se  probilo  kroz sebi usmjerenu odvojenost jajeta, pile zna da  čvrsta ljuska koja gaje prekrivala nije stvaran dio njegovog života. Taj e ljuska mrtva, ona ne raste,  ne  nudi  nikakav  odbljesak svega beskrajnog što leži iza nje.  Koliko  god  ugodn o savršena  i  okrugla bila,  mor a  se  kljucnuti,  mora  se probiti, i   time        zadobiti    sloboda    svjetlosti      i         zraka,        čime   je dosegnuta cjelokupna svrha rađanja ptice. Na  sanskrtu pticu nazivaju dvaput rođenom, baš kao i čovjeka koji je prošao kroz    ceremoniju   discipline  samouzdržavanja   i dubokog promišljanja  tijekom  makar  dvadeset  godina; koji je jednostavnih potreba,  čist  u srcu,  i  spreman preuzeti     sve  odgovornosti   života sa           nepomućeno m veličinom duha. Njega se smatra ponovno rođenim iz slijepog okruženja sebe u slobodu života  duše.  On  je' dosegnuo pravi odnos sa svojom okolinom, postavši jedno^ sa Svime.

Već sam upozorio svoje slušaoce i mora m ih još jedno m upozoriti  na netočnost  ideje da učitelji  Indije propovijedaju odricanje od svijeta i sebe, vodeći nas jedino tamnoj praznini negacije.  Njihov je  cilj  ostvarivanje  duše, ili, drugim riječima, dohvaćanje  svijeta  u  savršenoj  istini. Kada je Isus rekao: "Blaženi su krotki, jer će naslijediti zemlju.", to je i mislio. Proglasio je istinu  da,  kada  se čovjek oslobodi svojeg ponosa, ulazi u vlastito istinsko nasljeđe. Ne mor a se  više  boriti  za  svoj  položaj  u  svijetu; on mu je  osiguran  besmrtnim  pravom   njegove   duše. Ponos se sukobljava sa ispravnom funkcijom duše, ona razotkriva samu  sebe  kroz  usavršavanje  vlastitog jedinstva sa  svijetom  i  njegovim Bogom.

U svojoj  propovjedi   Sadhu   Simhi  Buddh a   je   kazao: Istina  je, Simha, da  ja   negiram   djelovanja,   ali   samo   ona   koja vode zlu u svijetu, kroz misli ili postupke. Istina je, Simha, da ja propovijedam iščeznuće, ali samo   iskorjenjivanje   ponosa,   žudnje, zlih  misli  i  neznanja,   a  ne  opraštanja,   ljubavi,   milosrđa  i  istine.

Doktrina  oslobađanja,  koju  je   propovijedao   Buddha, bila je sloboda od ropstva u avidji. Avidyd je neznanje koje pomračuje svijest, i pokušava je zadržati unuta r granica vlastite ličnosti. To je ta  avidyd,  to  neznanje,  ta ograničavajuća svjesnost koja donosi  potpun o  razdvajanje ega, i time postaje izvor sveg ponosa, pohlepe i okrutnosti, svojstava neprimjerenih tražiteljima jastva. Kada čovjek spava, on je ograničen  skučenim  djelovanjem  fizičkog života. On živi,  ali  ne  uočava  različite  relacije  svojega života sa svojom okolinom - stoga on ne  shvaća  sebe. Dakle, kada čovjek  živi  život  avidye,  uvjeren  je  u  nju unuta r svoje ličnosti. Duša mu sanja; njegova svijest nije sasvim  probuđen a   do   najviše   stvarnosti  koja  ga okružuje,

stoga ne poznaje stvarnost vlastite duše.  Kada  dosegne  ! bodhi, to jest buđenje iz sna ličnosti u  savršenu  svijest,  on   postaje  Buddha.

Jedno m sam u nekom bengalskom  selu  susreo  dvojicu asketa iz određene religiozne sekte. "Možete li mi kazati  u  , čemu su posebnosti vaše religije?" upitao sam ih. Prvi je na trenutak  oklijevao  i  poto m  kazao:  "Teško je  to  definirati."

Drugi je rekao: "Ne,  to je  sasvim jednostavno. Smatram o da najprije moram o spoznati vlastitu duš u pod vodstvom našeg duhovnog učitelja, a kada to uradim o sposobni sm o unuta r nas samih pronaći onoga koji je Vrhovna Duša." "Zašto  ne  propovijedate  svoje  učenje   svim   ljudima svijeta?" upitao sam. "Tko god je žedan sam  će  otići  do rijeke." glasio  je  njegov  odgovor.  "Ali,  da li  je  to  tako? Stižu li oni?"  Čovjek  se ljubazno  nasmiješio,  i  sa sigurnošću koja nije posjedovala ni tračak nestrpljenja ili brige,  rekao je:  "On i  moraju doći,  prije  ili kasnije."

Da, u pravu je, taj jednostavni asket ruralnog  Bengala. Čovjek  je  odista  prinuđen  zadovoljiti  veće  potrebe  od hrane i odijevanja. On mor a pronaći samoga sebe. Ljudska povijest je povijest njegovog putovanja kroz nepoznato u potrazi za ostvarivanjem besmrtno g jastva - vlastite duše. Kroz uspone i padove carstava; kroz zgrtanje nezamislivih bogatstava i njihovog surovog rasipanja u prašini; kroz stvaranje golemih  količina  simbola  koji su  oblikovali njegove snove i aspiracije, odbacujući ih popu t igračaka preraslog  djetinjstva;  kroz  kovanje  čarobnih   ključeva pomoć u kojih su se otključavale zagonetke stvaranja,  te kroz napuštanje ove muk e godina zbog  povratka  u radionicu i otpočinjanja neke  nove  zamisli;  uistinu,  kroz sve  to  čovjek  stupa  iz  epohe  u  epohu  prema još potpunijoj realizaciji vlastite duše, duše veće od stvari koje sakuplja čovjek, od djela koja ostvaruje,  od  teorija koje  gradi;  duše čije neprestano napredovanje nikada neće biti zaustavljeno smrću ili  raspadanjem.  Ljudske  greške  i  promašaji  su odista bile beznačajne ili neznatne. Posipali su vlastiti pu t gigantskim  ruševinama;   njihove   su   patnje   beskrajne, popu t  bolova  izazvanih  rađanjem  divovskog  djeteta;   one su predigra ispunjenju viđenja beskonačnog. Čovjek je prošao, i još uvijek prolazi kroz mučeništvo na različite načine, a njegove institucije su oltari koje je izgradio   kako bi tam o svakodnevno  prinosio  žrtve,  veličanstvene  po vrsti, ali budalaste po količini. Sve bi ovo bilo apsolutno besmisleno i beznačajno, kada cijelo vrijeme ne bi osjećao najdublju radost duše unuta r sebe, koja iskušava svoju božansku snagu kroz patnju i dokazuje vlastito neiscrpivo bogatstvo kroz odricanje. Da, oni stižu,  ti  hodočasnici, prije ili kasnije  -  stižu  svojoj  istinskoj  ostavštini  svijeta; oni vječno proširuju svoju svijest, uvijek težeći sve višem i višem jedinstvu, uvijek stižući sve bliže središnjoj, sveobuhvatnoj Istini.

Čovjekovo je siromaštvo nesagledivo, njegove potrebe su beskrajne, sve dok ne postane istinski svjestan  svoje  duše. Do   tada  mu  svijet  neprestano  protječe  -   maštarija  koja jest i nije. Kada čovjek doživi svoju dušu, on pronalazi istinsko, središte svemira, oko kojeg se sve drugo smješta na  svoje pravo                            mjesto.   Jedino   odatle   može  pobrati        i   uživati blagoslove harmoničnog života.

Nekad davno je zemlja  bila  tek  neraspoznatljiva  masa, čije su čestice bile raspršene kroz  šireću  silu  vrućine;  on a tada još uvijek nije dosegnula svoj konačni oblik i nije posjedovala   ni    ljepotu   ni    svrhu,   već    samo   užarenost    i

32

kretanje. Postepeno, kako su njene izmaglice bivale kondenzirane u  ujedinjenu  okruglu  cjelinu,  zahvaljujući silini koja je uspjela dovesti svu sukobljenu materiju pod kontrolu središta, zauzela je svoje pravo mjesto med u planetima sunčanog sistema,  popu t  smaragdnog  privjeska na dijamantnoj ogrlici. Slično je i sa našo m dušom. Kada vrućina i kretanje slijepih impulsa i strasti ometa sve naše postupke, ne uspijevamo istinski davati niti uzimati.  Ali kada kroz snagu  samootkrivanja  pronađem o  vlastito središte u duši, služeći se silinom koja uravnotežuje sve sukobljene elemente i ujedinjuje one  koji  su  razdvojeni, tada se svi naši odvojeni utisci  preobražavaju u  mudrost, i svi  trenutni impulsi našeg srca  pronalaze svoju  potpunos t u  ljubavi; tada  svi  sitničavi  detalji   našeg   života razotkrivaju svoju beskrajnu svrhu, a  sve  naše misli  i  djela se  neodvojivo  ujedinjuju  u  unutrašnjoj   harmoniji.

Upanišade podcrtavaju: Znaj da si Jedan, Duša.2'  To je  most koji  vodi do  besmrtnog bića.22

Ovo  je  istinski  kraj  čovjeka,  pronaći  onog Jednog  koji   je u njemu; koji je njegova istina, koji je  njegova  duša;  ključ pomoć u kojeg otvara vrata duhovno g života, kraljevstvo nebesko. Njegovih   je          želja          mnogo ,  i  poludjelo     one proganjaju različite  stvari  svijeta, jer  u  njima  pronalaze vlastiti život i ispunjenje. Ali onaj koji je Jedan u  njemu vječno          traži       sjedinjenje -           sjedinjenje           kroz        znanje, sjedinjenje u ljubavi, sjedinjenje kroz  ciljeve  volje;  njegov najveći užitak je kada  dosegne  beskonačno jedno  unuta r tog beskrajnog jedinstva. Odatle izreka iz Upanišada:  Sama. oni spokojnog uma,  i  nitko  drugi,  u  stanju  su  doseći  vječni  užitak,

 

"  Tamevaikam janatha  atmanam. "  Amritasvaisha setuh.

razotknvši u duši Biće koje manifestira jedinstvenu suštinu u mnogostrukosti   oblika."

Kroz sve razlike  svijeta  jedno  u  nam a  se  usmjerava prema jedno m u svemu; takva je njegova priroda i njegov užitak. Ali, ako ne posjeduje vlastitu svjetlost pomoć u koje uspijeva sagledati on o što traži u mesu, to m krivudavom stazom nikada ne može dosegnuti vlastiti cilj. Vizija Vrhovnog  u  našoj  duši  stvorena  je  izravnom   i' neposredno m intuicijom, nije zasnovana ni na kakvoj racionalizaciji ili prikazu. Prirodno je da naše  oči  vide objekt kao cjelinu, ne razbijajući ga na komadiće,  već dovodeći sve dijelove u jedinstvo sa sobom. Isto je i sa intuicijom naše Duhovne svijesti, koja se prirodno i u potpunost i  otkriva  u  jedinstvu sa Vrhovnim  Bićem.

Upanišade kažu: Ovo božanstvo, koje je manifestiralo sebe u aktivnostima  svemira,  uvijek  boravi  u  srcu   čovjeka,   bivajući vrhovna duša. Oni koji  ga otkriju kroz   neposredno   sagledavanje srca   postižu   besmrtnost."

On je Vishvakarma; što  znači  da  umnožavanje  oblika i silina leži  u  izvanjskim  manifestacijama  prirode;  ali njegova unutarnja manifestacija u našoj duši je ono što postoji u jedinstvu.  Naša  potraga za  istinom  kroz  kontak t sa prirodom se stoga ostvaruje preko analize i drugih postupni h  metod a  nauke,  međutim,  naše  poimanje  istine u   našoj   duši  je   neposredno  i   intuitivno.  Ne   možem o

" Ekam rupam bahudha yah karSti * * tarn atmastham ye anupacyanti dihrah, tesham sukham cacvatam netarčsham. [Prepisivačeva bilješka: Gornja fusnota sadrži oznaku * * u izvornoj  tiskanoj  verziji,  koja je  i  ovdje  ostavljena  kao takva.]

24 Esha devo vishvakarma mahatma sada jananam hridave sannivishtah. Hrida manisha manasabhiklripto ya etad viduram ritaš te  bhavanti.

doseći vrhovnu dušu neprestanim dodavanjem znanja,' ostvarenim djelić po  djelić,  čak i  nako n  čitave vječnosti, jer je ona jedinstvena, nije sastavljena od dijelova; možem o je spoznati jedino kao srce našeg srca i duš u naše duše; možemo je znati jedino u ljubavi i radosti koju  osjećamo kada se  prepustimo  i  stanemo  pred nju,  licem  u lice.

Najdublja i najiskrenija molitva koja je ikada izišla iz ljudskog srca bila je izrečena našim drevnim jezikom: O ti samootkriveni, otkrij se u meni.25 Mi smo nesretni  jer smo stvorenja ličnosti - ličnosti koja je svojeglava i skučena, ne reflektira svjetlost, slijepa je s obzirom na postojanje beskonačnog. Naša se ličnost glasno izražava kroz vlastitu neskladnu galamu - on a nije ugodena harfa, čiji tonovi vibriraju  muziko m  beskrajnog.  Nezadovoljni  uzdasi  i svijest o grešci, uzaludno žaljenje za prošlošću i nestrpljivo očekivanje budućnosti unesrećuju naša prazna srca, jer još uvijek nismo pronašli vlastite duše, a samootkrivajući du h nije bio otkriven unuta r nas. Odatle naš krik: O ti strahoviti, spasi me svojim ljubaznim osmjehom, uvijek i zauvijek.2'' To je zagušljivi pokrov smrti, ovo samouzdizanje, ova neutaživa pohlepa, ova potreba za posjedovanjem, ovo surovo otuđivanje  srca. Rudra,  ti  strahoviti,  pocijepaj  ovaj  mračni pokrov na dvoje i dozvoli da spasonosne zrake tvojeg milosrdnog osmjeha  prodru  kroz  ovu  mračnu  noć i  razbude  moju   dušu.

Od nestvarnog vodi me ka stvarnom,  iz  tame  u  svjetlost.27  Ali kako se itko može nadati da će mu molitve biti uslišane? Napokon,    beskrajna    udaljenost    leži     između    istine   i

2!      Aviravirmavedhi.

"  Rudra yat te  dakshinam mukha m  tena  raam  pahi nitvam.

17 Asatoma sadgamava, tamasoma jyotirgamaya, mritvorma mritangamaya.

neistine, smrti i besmrtnosti. Pa  ipak  je ovaj  beskrajni procjep  trenutn o  premošćen  kada se  samootkriveni  otkrije u duši. Tada se dešava čudo, jer se ovdje nalazi  točka susreta konačnog i beskonačnog. Oče, sve moje grijehe u potpunosti raščini!2" Jer kroz grijeh čovjek sudjeluje u borbi konačnog protiv beskonačnog u sebi. Taj poraz duše mu nanosi njegova ličnost. Ova je igra unaprijed izgubljena, u njoj čovjek  ulaže sve  ne bi li dobio  tek djelić.  Grijeh zaklanja istinu,  umanjivši  čistoću  svijesti.  U  grijehu žudim o za zadovoljstvima, ne stoga  što  su  stvarno poželjna, već stoga što ih crveno svjetlo naših strasti čini naizgled poželjnima;  mi  žudimo  za  stvarima ne  stoga što su velike same  po sebi, već  stoga  što  naša  pohlepa pretjeruje i čini ih naizgled velikima. Ova pretjerivanja, ova lažna sagledavanja stvari,  cijepaju  harmoniju  našeg  života na svakom  koraku;  mi  gubimo  istinsko  mjerilo vrijednosti, bivajući ometeni lažnim tvrdnjama različitih životnih interesa što  se  natječu jedni  protiv drugih.  Ovdje je prikazan neuspjeh dovođenja svih elemenata vlastite prirode u jedinstvo sa i pod  kontrol u  Vrhovnog  Bića, uslijed čega čovjek osjeća bol odvojenosti od Boga i uzdiže iskrenu molitvu: 0 Bože, O Oče, sve moje grijehe u potpunosti raščini.2'' Daj nam ono što je dobro,'" dobro koje je  kru h svagdašnji naše duše.  U  našim  smo  zadovoljstvima usmjereni prem a sebi, u dobru smo slobodni i pripadamo svemu. Kao što dijete u majčinoj  utrobi  opstaje  kroz vezivanje svojeg života  sa  životom  majke,  tako  je  i  naša duša     održavana     jedino     kroz     dobro,    pokazateljem

28 Vishvanideva savitar  duratani parasuva. 2" Vishvani deva savitar duritani  parasuva. "' Yad bhadram tanna  asuva.

 

unutarnje srodnosti i  kanalom komunikacije  sa beskonačnim, kojim je okružena  i  hranjena.  Otud a  se kaže: "Blagoslovljeni su oni  koji  su  gladni  i  žedni pravednosti, jer će se oni nasititi." Jer je pravednost božanska snaga duše; ništa osim nje ju  ne  može  ispuniti, ne može učiniti da živi život beskrajnog, ne može  joj pomoći dok raste prema vječnom. Mi se klanjamo  tebi,  od kojeg stiže  radost  našeg  života.11  Također  se  klanjamo  tebi,  od kojeg stiže dobrota naše duše." Klanjamo se  tebi  koji  si  dobar, najveći Bože," u kojem smo sjedinjeni sa svim, u miru  i harmoniji,  u  dobroti  i ljubavi.

Čovjek krikom  pokušava  dosegnuti  svoj  najviši  izražaj. To je ta žudnja za samoizražavanjem koja nas navodi da tragamo za bogatstvom i moći. Ali on će otkriti kako ta akumulacija ne znači ostvarenje. Unutarnje  je  svjetlo on o koje ga razotkriva, a ne vanjske stvari. Kada je ovo svjetlo upaljeno, tada zna kako je Čovjekovo najveće otkrivenje u stvari Božje otkrivenje sebe u njemu.  Tom e  služi  i  njegov krik - izražavanju njegove duše, to jest izražavanju Boga u njegovoj  duši.  Čovjek  postaje  savršen   čovjek,   on  doseže svoj potpun i izražaj kada njegova duša otkrije sebe u Vječnom  biću koje  je  dvib,  čija  je  krajna   suština izražavanje.

Prava čovjekova patnja leži u činjenici  da nije sasvim dovršen, da nije jasan samom e sebi, izgubljen je  med u vlastitim žudnjama. Nije u stanju  osjetiti  sebe  pona d vlastitog okruženja,  njegovo  je više jastvo  isključeno, njegova    istina    nije    ostvarena.    Molitva    koja    stiže   iz

31   Namah sambhavava.

12  Namah cankaravacha.

"  Namah  civavacha,  civatarava eha.

cjelokupnosti njegovog bića je stoga: Ti, koji su  duh manifestacije, pokaži se kroz mene." Ova težnja za savršenim izražavanjem  sebe  je  daleko  prirodenija  čovjeku   od njegove gladi i žedi za tjelesnim zadovoljstvima, žudnje za bogatstvom i isticanjem. Njegova molitva  nije  samo njegova; on a je u dubinam a svih stvari,  to  je  neprestana težnja aviha u njemu, duh a beskrajne manifestacije. Razotkrivanje beskonačnog u konačnom, što je motiv svekolikog stvaranja, nije u svojem savršenstvu vidljivo na zvjezdanim nebesima, u ljepoti cvijeća,  već  u  čovjekovoj duši. Stoga će on težiti svojem izražavanju kroz volju, a sloboda će zadobiti svoju završnu nagradu u  slobodi predaje.

Prema tome, veliki Kralj svemira nije svojim prijestoljem zasjenio čovjekovu ličnost - ostavio ju je slobodnom. U fizičkom i mentalno m organizmu, gdje je čovjek određen prirodom,  on  mor a  priznati  vladavinu  svojega  kralja,  ali je u sebi slobodan razvlastiti ga. Tu, gdje  mor a  stupiti  naš Bog, on stiže kao gost, a ne kao kralj, te stoga mor a čekati dok ne bude pozvan. Bog je  razvlastio  sebe  unuta r  ličnosti, jer ovdje on dolazi snubiti našu ljubav. Zakoni prirode, njegova naoružana vojska, ostaju pred vratima, i samo ljepota, glasnica  ljubavi,  biva  puštena  unuta r  ovoga posjeda.

Samo je u  tome  području  volje  dozvoljena  anarhija; samo u ličnosti vlada nesklad neistine i nepravde; a stvari mog u stići do točke u  kojoj pateći  uzvikujemo:  "Takva krajnja zbrka nikada ne bi prevladala da  tam o  prebiva Bog!"  Odista,   Bog   ostaje   po   strani,   izvan   naše ličnosti,

JJ Aviravirmavedhi. 38

tamo gdje njegovo budn o strpljenje ne poznaje granica,  i odakle nikada ne zahtijeva da se otvore vrata  koja  su  pred njim treskom zatvorena. Napokon , ova naša ličnost mor a dokučiti svoje krajnje značenje, a to je duša, i to ne kroz nestrpljivost božanske moći, već kroz ljubav,  tako postavši u  slobodi  ujedinjena  sa  Bogom.

Onaj čiji je du h združen sa Bogom staje pred čovjeka predstavljajući vrhovni cvijet ljudskosti. Tam o  čovjek pronalazi istinu koja jest on; jer je tam o dvih  razotkriven duši čovjekovoj kao vlastita savršena spoznaja Boga; jer mi tamo vidimo  sjedinjenje vrhovne  volje  sa  našom voljom, naše  ljubavi  sa  ljubavlju  vječnog.

Stoga onaj koji istinski voli Boga u  Indiji  prima  takve počasti od ljudi da bi se one na zapadu smatrale gotovo svetogrđem. Mi u njemu vidimo Božju želju ispunjenom, najtežu  od   svih      prepreka    njegovog          razotkrivanja odstranjenom;  Božja  se   savršena  radost  sasvim  rascvjetala u ljudskosti. Kroz njega nalazimo cijeli čovjekov svijet prekrivenim    božanskom   jednostavnošću.     Njegov   život, plamteći           božanskom       ljubavlju,     osvježava                   sve naše zemaljske ljubavi. Sve intimne  veze  našega  života,  sva iskustva zadovoljstava i patnje, okupljaju se uokolo ovog prikaza božanske ljubavi, i drame  posvjedočene  u  njoj. Dodir beskrajnog misterija nadvladava površno i prisno, ostvarivši  svoj  prodor u  neopisivu  glazbu.  Drveće  i  zvijezde^ i tmurn a brda izgledaju popu t simbola prepunih značenja koja se ne mog u izraziti kroz riječi. Kada čovjekova duša odmakn e svoj teški zastor ličnosti u stranu, kada je veo podignut, a ona se nade licem u lice sa svojim besmrtni m ljubavnikom, izgleda na m kao da promatram o Majstora u samom  činu  stvaranja  novoga  svijeta.

Ali, što je to stanje? On o je popu t proljetnog jutra, odiše životom i ljepotom, istovremeno jedinstveno i sveukupno. Kada čovjekov život,  oslobođen ometanja,  pronađe vlastito jedinstvo u duši, tada  mu svjesnost  vječnog odjednom postaje prirodna i neposredna, popu t svjetlosti plamena. Izglađeni su svi konflikti i kontradikcije života; znanje, ljubav i postupci su  uravnoteženi;  zadovoljstva  i boli postaju jedno sa ljepotom, radosti i odricanja  su jednaki u bogolikosti; pukotina između konačnog i beskonačnog je ispunjena ljubavlju i prelijeva se; svaki trenutak donosi vlastitu poruk u vječnog; bezoblično se pojavljuje  u  obličju  cvijeta,  ili  ploda;   bezgranično  nas uzima u svoje naručje popu t oca i hod a uz nas popu t prijatelja. Samo duša, Jedno u čovjeku, po svojoj prirodi može nadvladati sva ograničenja i pronaći vlastitu vezu sa Vrhovnim Bićem. Ali dok ne dosegnemo unutarnju harmoniju, i sveukupnost svojega bića, naš život je puka navika. Svijet na m još uvijek izgleda popu t stroja, kojim se treba zagospodariti tamo gdje je to korisno, kojeg se trebamo čuvati tamo gdje leže opasnosti,  ali  sa  njim nikada nije ostvareno potpun o prijateljstvo, ni u fizičkom obličju,  ni  u  duhovno m  životu  i ljepoti.