Poglavlje 15.

Svijet u kojem nije opasno voljeti

Mi  možemo  ili razoriti planet  ili ga  iscijeliti.

Uputite planetu nešto energije ljubavi i

zdravlja      svakog  dana.

Planet je u razdoblju prijelaza i promjene. Prelazimo iz starog u novi poredak. Neki kažu da je to počelo s "Dobom Vodenjaka"

-  barem to tako vole opisivati astrolozi. Za mene su astrologija, numerologija, čitanje iz dlana i sve ostale takve metode tek puki pokušaji opisivanja života.

Kako, dakle, kažu astrolozi, pomičemo se iz "Doba Riba" u "Doba Vodenjaka", tj. iz razdoblja u kojem smo tražili da nas drugi spase u razdoblje u kojem spoznajemo sebe, spoznavajući da sami sebe možemo spasiti.

Zar ne izaziva čudesan osjećaj slobode izmijeniti ono što ne volimo? Ja zapravo ne vjerujem da se planet mijenja toliko koliko mi postajemo svjesniji. Na površinu su izronili dugo zakuhavani problemi, kao što su na primjer problematične obitelji, zlos­ tavljanje djece i zagađivanje planeta.

Kao i u svemu drugome, najprije moramo postati svjesni da bismo se mogli mijenjati. Jednako kao što vršimo mentalno pospremanje i čišćenje da bismo se mogli izmijeniti, tako možemo učiniti i s Majkom Zemljom.

Počinjemo doživljavati našu Zemlju kao cjelovit živi organizam koji diše, biće samo po sebi. Diše. Srce joj kuca. Brine se za svoju djecu. Snabdijeva nas svime Što nam je ovdje potrebno. Potpuno je uravnotežena. Ako provedete dan  u Šumi ili drugdje u prirodi, možete vidjeti kako svaki sustav ovog planeta funkcionira savršeno. Stvoren je da živi svoje postojanje u apsolutnoj, savršenoj  ravnoteži i skladu.

Tu smo, dakle, mi - veliko čovječanstvo, koje toliko zna i koje daje sve od sebe da uništi planet narušavanjem te ravnoteže i sklada. Naša je pohlepa ogromna. Mislimo da sve znamo naj­ bolje, a ignoriranjem i pohlepom uništavamo živi organizam čiji smo i sami dio. Ako uništimo Zemlju, gdje ćemo živjeti?

Kada ljudima govorim o očuvanju Zemlje, duboko su potišteni i zgromljeni problemima o kojima se sada susrećemo. Čini se da jedna osoba koja nešto poduzima ne može utjecati na cijelu shemu stvari. Ali nije tako. Ako svatko učini malo, to će postati mnogo. Možda nećete odmah pred sobom vidjeti rezultate, ali, vjerujte mi, Majka Zemlja osjeća to kolektivno.

Na skupini podrške za oboljele od AIDS-a imamo mali stol za prodaju knjiga. Nedavno nam je ponestalo vrećica za umatanje knjiga, pa sam počela skupljati vrećice dobivene prilikom kupovine. Prvo sam pomislila: "Neć u ih baš skupiti mnogo do kraja tjedna." Oh, kako sam se prevarila! Koliko ih samo potrošim u tjedan dana! Jednom od mojih radnika dogodilo se isto. Rekao je da nije imao pojma koliko vrećica tjedno potroši sve dok ih nije počeo sakupljati. Kad to prevedete na jezik Majke Zemlje, znači da siječemo drveće za vrećice koje koristimo sat ili dva sata, a zatim bacimo. Ako mi ne vjerujete, pokušajte isto na tjedan dana: sačuvajte sve vrećice koje dobijete i pratite koliko ih dugo upotrebljavate.

Sada imam veliku platnenu torbu za kupovinu. Nitko me zbog toga čudno ne gleda. Svi shvaćaju koliko je to razumno.

U Europi već godinama koriste platnene torbe. Moj prijatelj iz Engleske voli ovdje kupovati zbog papirnatih vrećica. Misli da je to vrlo "američki" i vrlo "šik." Možda to i jest "simpatična" navika,'ali  istina je  da  danas  moramo  misliti  globalno te  razmotriti posljedice te navike na svoju okolinu.

Amerikanci su posebno vješti u pakiranju proizvoda. Kad sam prije nekoliko godina bila u Mexicu, oduševila me činjenica izlaganja nezapakiranog voća i povrća. Nije bilo tako lijepo, ali je sigurno bilo zdravo i prirodno. Nekim ljudima koji su bili sa mnom to je izgledalo užasno.

U drugom dijelu tržnice bile su otvorene kutije mljevenih začina. Bila sam oduševljena jarkim bojama. Moji su prijatelji rekli da nikad ne bi kupili začin iz otvorene kutije, a kad sam ih upitala zašto, rekli su da to nije higijenski. Kad sam ih ponovo upitala, odgovorili su da začini nisu zapakirani. Morala sam se nasmijati. Što su mislili u čemu su začini stajali prije nego što su ih zapakirali?

Pogledajmo gdje možemo učiniti male ustupke za očuvanje okoline. Čak i kad biste nabavili samo platnenu torbu za kupovinu i zatvorili slavinu da ne teče voda dok perete zube, uvelike biste pomogli.

U mome uredu čuvamo stvari koliko je god to moguće. Upotrijebljeni papir za kopiranje svakog tjedna nosimo u tvornicu recikliranog papira. Zaštitne Koverte za knjige ponovo koristimo. Knjige tiskamo na recikliranim papiru kad god je to moguće, premda je to nešto skuplje. Ponekad nije moguće dobiti recik­ lirani papir, ali mi ga svejedno tražimo, jer znamo da će ga tiskari napokon nabaviti budemo li ga uporno zahtijevali. To je tako na mnogim područjima očuvanja okoliša. Stvarajući potražnju za nečim , možemo kao kolektivna sila pomoći planetu na mnogobrojne načine.

U vrtu koristim organsko gnojivo i pravim vlastiti kompost, ne bacam u smeće ni list salate, ni listić s drveta. Smatram da Zemlji treba  vratiti  barem  dio  onoga  što joj  uzimamo.  Od  otpadaka možemo učiniti hranu za Zemlju. Moj vrt obilno rađa i zadovoljava sve moje potrebe, a k tome je i lijep.

Prirodna hrana

Naš je planet stvoren takvim da nam daje svaku hranu i svaku stvar koja nam je potrebna. Ako jedemo prirodnu hranu, hranu planeta, bit ćemo zdravi jer se uklapamo u prirodni plan, Međutim, naša velika Inteligencija stvorila je nadomjestke i onda se čudima svome lošem zdravlju.

Velik broj ljudi hvali različite dijete. "Znamo, znamo", odgovaramo mi i posežemo za slatkišem punim rafiniranog šećera. Prije dviju generacija kad su neki otkrili "brzu hranu", dočekali smo to s dobrodošlicom, ali danas u ovoj zemlji postoje ljudi koji nikad nisu okusili zdravu hranu. Sve je konzervirano, prerađeno, smrznuto, puno aditiva i, naravno, skuhano u mik­ rovalnoj pećnici.

Nedavno sam pročitala da je imunitet mladih ljudi u vojsci niži nego što je bio prije 20 godina. Ako tijelu ne dajemo prirodnu hranu da se izgrađuje i popravlja, kako možemo očekivati da će trajati cijeli život? Dodamo li tome droge, cigarete, akohol j dozu samomržnje, dobili smo savršenu klimu za procvat bolesti.

Nedavno sam bila na 'Tečaju za odgovorne vozače." Velik broj sudionika bio je stariji od 55 godina i cijelo se prijepodne pripovijedalo o bolestima - svim mogućim bolestima starije dobi. O bolestima očiju, ušiju, srca. Kada je došlo vrijeme ručku, 90% tih istih ljudi otrčalo je do najbližeg "fast food" restorana.

Pomislila sam; nismo shvatili, zar ne? Tisuću ljudi dnevno umire od pušenja, a to je 365.000 godišnje. Koliko znam 500.000 ih umire od raka, a 1.000.000 od srčanog udara. Kad to znamo, zašto i dalje trčimo u restorane s "brzom hranom" i tako slabo čuvamo svoje tijelo?

Iscijieliti sebe i planet

Dio katalizatora za ovo prijelazno razdoblje jest i kriza AlDS-a. Pokazuje nam koliko ne volimo jedni druge i koliko smo puni predrasuda. S osobama oboljelim od AIDS-a postupamo s tako malo suosjećanja. Ono što bih voljela da se dogodi na ovom planetu i čemu bih željela pripomoći jest stvaranje svijeta u kojem nije opasno međusobno se voljeti.

Kada smo bili maleni, željeli smo biti voljeni onakvi kakvi jesmo, maleni, mršavi, debeli, ružni iii sramežljivi. Došli smo na ovaj planet naučiti bezuvjetnu ljubav - najprije prema sebi, a potom i prema ostalima. Moramo se osloboditi ideje njih i nas. Nema ni  njih ni nas. Postojimo samo  mi.  Nema društvene skupine koju bismo mogli žrtvovati ili koja bi bila manje vrijedna od neke druge.

Svatko od nas ima listu onih ljudi lamo. Mi ne možemo biti duhovna bića sve dok nam je makar i samo jedan čovjek onaj tamo . Mnogi od nas odrasli su u obiteljima gdje su predrasude bile normalne i prirodne. Ova ili ona društvena skupina nije bila dovoljno dobra . Da bismo se mi osjećali bolji i važniji, omalovažavali smo druge. Međutim, sve dok govorimo da netko drugi nije dovoljno dobar, ono što stvarno mislimo jest da mi nismo dovoljno dobri. Sjetite se:  svi smo jedni drugima zrcalo.

Sjećam se kad sam bila pozvana u The Oprah Winfrey Show. Na TV sam se pojavila s petero ljudi oboljelih od side, koji su se prilično dobro snalazili, Nas šestero okupili smo se dan prije na večeri. Bio je to silan skup. Energija je bila nešto posebno. Počela sam plakati jer je to bilo nešto što sam nastojala godinama postići: pozitivna poruka američkoj javnosti da ima nade. Ovi su ljudi liječili sami sebe i nije im bilo lako. Liječnici su im govorili da će umrijeti. Eksperimentirali su s različitim metodama. Griješili su i uspijevali, i bili voljni nadrasti vlastita ograničenja.

Idući smo dan snimali. Bio je to izvanredan show. Bila sam sretna što je sudjelovala i jedna žena oboljela od AIDS-a. Željela sam da Srednja Amerika otvori srca i shvati da od AIDS-a ne obolijevaju ljudi koji se nje ne tiču. To se tiče svakoga. Nakon showa Oprah me zagrlila govoreći: "Louise, Louise. Louise!"

Vjerujem da smo toga dana odaslali poruku nade. Čula sam da je dr. Bernie Siegel rekao da za svaku vrst raka postoji bolesnik koji je od njega sam sebe izliječio. Dakle, uvijek postoji nada, a nada otvara mogućnosti. Postoji nešto na što se možemo usmjeriti umjesto da dignemo ruke od svega, govoreći da se ništa ne može učiniti.

Virus AIDS-a samo obavlja svoj posao - on je to što jest. Slama mi se srce kad vidim da će sve više i više heteroseksualnih osoba umirati zbog toga Što vlada I medicina nisu dovoljno brze. Sve dok se AIDS bude shvaćao kao "bolest homoseksualaca", ne će mu se posvetiti potrebna pozornost. Koliko će pravih ljudi morati umrijeti prije nego što na njega počnemo gledati kao i na svaku drugu bolest?

Mislim da će to brže ozdraviti i cijeli planet što se brže oslobodimo predrasude i prionemo raditi na pozitivnom rješenju krize. Ne možemo, međutim, iscijeliti planet ako ljudi pate. Za mene je AIDS samo dio zagađenja planeta. Znate li da dupini na obalama Kalifornije umiru zbog slabog imuniteta? Ne vjerujem da je to zbog njihovih seksualnih navika. Toliko smo zagadili Zemlju da je većina vegetacije neprimjerena za jelo. Ubijamo ribe u rijekama. Zagađujemo zrak pa imamo kisele kiše i ozonske rupe. I nastavljamo zagađivati svoja tijela.

AIDS je strašna bolest, ali broj ljudi koji od nje umiru, manji je nego kod raka, pušenja i srčanih bolesti. Neprestano tražimo sve znažnije otrove da ubijemo bolesti koje smo sami stvorili, ali ne mijenjamo način života i prehrane. Radije uzimamo lijekove ili pristajemo na kirurške zahvate. Što više potiskujemo problem, to se on više manifestira na druge načine. Nevjerojatna je spoznaja da medicina sanira samo 10% svih bolesti, i to uza sav novac utrošen na lijekove, zračenja i kirurgiju. Samo 10% bolesti!

Pročitala sam podatak da će u idućem stoljeću bolesti uz­ rokovati nove vrsti bakterija, koje će djelovati na naš oslabljeni imunološki sustav. Zbog mutacije bakterija postojeći lijekovi ne će djelovati. Očito je da ćemo to brže iscijeliti sebe i planet Što više ojačamo svoj imunološki sustav. To se ne odnosi samo na naš fizički imunološki sustav, već i na mentalni i na emocionalni.

Za mene iscjeljivanje i liječenje imaju različite posljedice. Iscjeljivanje smatram timskim radom. Ako očekujete da vas liječnik "sredi", "popravi", on će samo otkloniti simptome. Međutim, to ne rješava problem. Iscjeljenje znači učiniti sebe cijelim. Ako se želite iscijeliti, morate biti dio tima. Postoji velik broj liječnika holističke medicine koji vas ne tretiraju samo fizički, nego vas vide kao cjelokupnu osobu.

Mi živimo s pogrešnim sustavima vjerovanja, ne samo pojedinačno, već i društveno. Postoje ljudi koji kažu da bolesti uha vladaju njihovom obitelji. Drugi kažu da se prehlade kad šeću po kiši, ili da su prehlađeni svake zime. Ili kad netko u uredu oboli od gripe, gripu dobiju i svi ostali jer je zarazna. "Zarazna" je samo pojam, a pojam jest zarazan.

Mnogo se govori da su bolesti nasljedne. Ne mislim da je to nužno tako. Mislim da preuzimamo mentalne modele svojih roditelja. Djeca su vrlo pažljiva. Počinju oponašati svoje roditelje, Čak i njihove bolesti. Ako otac steže svoj anus svaki puta kad je ljut, dijete to pokupi. Nije Čudno da kad otac nakon nekog vremena dobije kolitis, i dijete također dobije kolitis. Svi znamo da rak nije zarazan, pa kako to da vlada u nakim obiteljima? Ogorčenje se skuplja i skuplja i rak je konačno tu.

Moramo si dopustiti da budemo svjesni da bismo mogli svjesno i razumno birati. Neke nas stvari užasavaju (to je dio procesa buđenja), ali možemo  nešto poduzeti.  Sve u Svemiru, od  zlostavljanja  djece  i  AIDS-a  do  beskućništva  i  umiranja  od gladi, treba našu ljubav. Maleno dijete koje je voljeno i prih­ vaćeno, postat će snažna i samosvjesna osoba. Ako planetu koji nam može omogućiti sve u životu dopustimo da bude ono što jest,  uvijek će se brinuti za nas.

Otvorimo se mogućnostima ovog nevjerojatnog desetljeća. Deset zadnjih godina ovog stoljeća mogli bismo proglasiti dobom iscjeljivanja. Mi u sebi nosimo Moć da očistimo - tijelo, um, emocije i sav silni napravljeni nered. Osvrnimo se oko sebe i pogledajmo Što je potrebito. Način na koji svatko od nas bira živjeti, imat će neizmjeran utjecaj na našu budućnost i na naš svijet.

Za najveće dobro svih nas

Metode osobnog rasta možete primijeniti i na cijeli planet. Ako radite samo za planet, a ne i za sebe, niste u ravnoteži kao ni kad radite samo na sebi i tu stanete,

Pogledajmo, dakle, kako možemo uskladiti sebe i okolinu. Mi znamo da naše misli oblikuju i stvaraju naš život. Premda tu filozofiju ne živimo u potpunosti, prihvaćamo njezine osnovne premise. Ako želimo promijeniti svijet koji je neposredno oko nas, moramo mijenjati način razmišljanja. Ako želimo promijeniti široki svijet, moramo promijeniti misli o njemu i ne doživljavati ga po modelu oni i mi.

Kada biste svu snagu koju utrošite žaleći se na zlo u svijetu koristili za afirmacije i vizualizacije tog istog svijeta, mogli biste započeti preokret. Sjetite se; svaki put kad koristite svoj um, povezujete se sa ljudima koji misle slično kao i vi. Ako prosuđujete i kritizirate druge ili o njima imate predrasude, povezujete se sa svim ljudima koji čine to isto. Međutim, ako meditirate, vizualizirate mir, ako volite sami sabe i ovaj planet, povezujete se s takvim ljudima. Možete biti kod kuće, vezani za postelju i unatoč tome pomagati iscjeljenju planeta načinom na koji koristite um-   vježbanjem unutarnjeg  mira. Jednom je Robert Schuller  u Ujedinjenim  narodima  izjavio:  "Ljudska  rasa  treba  znati  da zaslužuje mir.'" Kako istinite riječi!

Ako podučimo mlade o tome što se događa u svijetu i ponudimo im mogućnost da glede toga nešto poduzmu, pomak u svijesti počet će se očitovati. Podučiti djecu u očuvanju okoliša, jedan je od načina da ih uvjerimo kako se ipak poduzimaju odgovarajući koraci. lako neki odrasli i dalje ne žele preuzeti odgovornost za ono što se događa u svijetu oko njih, možemo objasniti svojoj djeci da sve više ljudi diljem svijeta postaje svjesno dugoročnih efekata sveopćeg zagađenja te nastoji tu situaciju izmijeniti. Divno je biti uključen kao obitelj u rad neke od ekoloških fundacija, kao Što su Greenpeace ili Spasimo Zemlju, a nikad nije isuviše rano početi uvjeravati djecu da svi moramo preuzeti odgovornost za dobrobit našeg planeta.

Skupine dragovoljaca mogu biti uspješne tamo gdje zakaže vlada. Ako vlada ne želi pomoći iscjeljenju naše okoline, ne možemo sjediti skrštenih ruku i čekati. Svatko može pridonijeti. Otkrijte kako i gdje. Radite dobrovoljno ako možete. Poklonite barem sat vremena mjesečno, ako ne možete učiniti ništa drugo.

Definitivno hodamo po oštrici britve glede sila koje bi mogle iscijeliti planet. Možemo pasti u ponor bez dna ili se uspeti k ozdravljenju planeta. To ne ovisi o njima, nego o nama, pojedinačno ili zajedno.

Vidim da je sve više prilike za stapanje znanstvenih tehnologija prošlosti i sadašnjosti s duhovnim istinama, od jučer, danas i sutra. Vrijeme je da se ti elementi spoje. Shvaćajući da čin nasilja vrši osoba koja je kao dijete bila traumatizirana, možemo joj kombinacijom znanja i tehnologije pomoći da se izmijeni. Ne ćemo spriječiti nasilje započinjanjem ratova ili bacanjem ljudi u zatvore. Umjesto toga podržimo i  ohrabrimo samosvjesnost, samopoštovanje i samoljubav. Oruđe promjene nam je dostup­ no, samo ga trebamo upotrijebiti.

Lazaris ima čudesnu vježbu, koju bih željela podijeliti s vama. Odaberite mjesto na planetu. To može biti bilo gdje - vrlo daleko ili odmah tu , iza ugla - neko mjesto kojem biste željeli pomoći. Zamislite to mjesto kao mirno, s ljudima koji se dobro hrane i oblače, te žive sigurno i u miru. Svakog dana na trenutak zamislite to mjesto.

Uložite svoju ljubav za iscjeljenje planeta. Vi ste važni. Davan­ jem svoje ljubavi i svih veličanstvenih darova  koje nosite u sebi, i vi čete početi mijenjati energiju na ovom lijepom, zeleno- plavom,  krhkom planetu koji je naš dom.

To je tako!

Pogovor

Sjećam se vremena kada nisam znala dobro pjevati. Mi danas ne pjevam baš krasno, ali sam hrabrija. Počinjem radionice pjesmom. Jednom sam prilikom povela pjesmu, a osoba zadužena za ozvučenje isključila je mikrofon. Moj asistent Joseph Vattino upitao ga je što radi. Čovjek je odgovorio: "Ona pjeva falš." Bilo je prilično neugodno. Sada mi to više nije važno. Naprosto pjevam iz srca, a ono kao da se još malo otvara.

Moj je život pun neobičnih događaja, ali rad s ljudima oboljelim od side otvorio je moje srce na najdubljoj razini. Sada mogu grliti ljude koje prije tri godine nisam mogla ni pogledati. Nadrasla sam mnoga svoja ograničenja, a nagrada mi je ljubav kamo god se okrenem.

U studenom 1987. Joseph i ja bili smo u Washingtonu na maršu za vladinu  pomoć za sidu. Ljudi iz cijele zemlje dolazili su s listama na kojima su bila imena svih onih što su umrli od AIDS-a. Liste su bile rasprostrte između Washigtonovog i Lincolnovog spomenika. U šest sati ujutro počelo je sa čitanje imena ljudi s popisa. Možete zamisliti kako su to bili ganutljivi trenuci. Svuda naokolo ljudi su plakali.

Stajala sam i čekala sa svojim popisom da ga pročitam, kad me netko dodirnuo po ramenu. Čula sam: "Mogu li vas nešto upitati?" Okrenula sam se, a mladić je pogledao u moje ime na bedžu i uzviknuo: "Louise Hay! Oh, moj Bože!" Obuzeo ga je plač i histerija i bacio mi se u naručje. Držali smo jedno drugo, a on je jecao i jecao. Konačno mu je uspjelo kazati  da je njegov ljubavnik nekoliko puta pročitao moju knjigu. Kad je došao čas da napusti ovaj planet, zamolio ga je da mu pročita jedan odlomak. Posljednje riječi njegovog ljubavnika bile su: "Sve je dobro." Zatim je umro.

Bio je dirnut. I, sad je ta Louise stajala pred njim. Kad se dovoljno pribrao, upitala sam ga: "Ali, što ste me htjeli pitati?" On nije stigao napraviti svoj prilog, pa je želio da na svoj popis dopišem ime njegovog ljubavnika. Slučajno je odabrao mene. Ovog se vrlo dobro sjećam jer pokazuje da je život uistinu jednostavan i da su važne stvari isto tako vrlo jednostavne.

Željela bih citirati Emmetta Foxa, vrlo popularnog učitelja od 40-ih do ranih 60-ih godina. Napisao je nekoliko divnih knjiga, a ovo su moje omiljene rečenice iz njih:

"Nema te poteškoće koju dovoljno ljubavi neće pobijediti. Nema te bolesti koju dovoljno ljubavi ne- će iscijeliti. Ni vrata koja dovoljno ljubavi neće otvoriti. Ni ponora koji dovoljno ljubavi neće premostiti.  Ni  zida  koji  dovoljno  ljubavi  neće srušiti. Ni grijeha koji dovoljno  ljubavi  neće  is­ kupiti. Nije važno koliko je nevolja strašna, a izgledi beznadni. Koliko je zapetljana ta velika greška. Dovoljno ljubavi riješit će sve. Pa, ako možete dovoljno voljeti, bit ćete najsretnija i najmoćnija osoba na svijetu."

Znate da je to istina. Zvuči čudesno, a istinito je. Što trebate učiniti kako biste stigli do mjesta u kojem ste najsretnija i najmoćnija osoba na svijetu? Vjerujem da je upravo počelo putovanje k to m unutarnjem mjestu. Tek počinjemo učiti o Moći koja je u nama. Ne ćemo je naći ako se zatvaramo. Što se više otvorimo sami sebi, to će nam više pomagati Univerzalna ener­ gija. Sposobni smo za nevjerojatne stvari.

Udahnite nekoliko puta. Isturite grudi, dajte svom srcu pros­ tora da se širi. Vježbajte i, prije ili

kasnije, prepreke će se početi rušiti. Danas je vaš početak!

Volim vas. Louise  Hay