6

SVIJET SJENA

Moraš biti zaista vrlo pozoran, jer možeš postati žrtvom anorganskih bića», rekao mi je don Juan sasvim iznenada, nakon što smo razgovarali o

nečem što nije imalo nikakve veze sa sanjanjem.

Njegova me je izjava zatekla nespremnog. Kao i obično, nastojao sam se obraniti. »Ne moraš me upozoravati. Zaista sam pažljiv«, uvjeravao sam ga.

»Anorganska bića kuju zavjeru«, rekao je. »Osjećam to i ne mogu se utješiti izjavom da u početku postavljaju zamke, te da su na taj način nepoželjni sanjači učinkovito i trajno zarobljeni.«

Ton je njegova glasa bio toliko silovit da sam ga odmah stao uvjeravati kako nemam ni najmanju namjeru dati se ulo- viti u jednu od zamki.

»Moraš ozbiljno razmisliti o činjenici da anorganska bića imaju na raspolaganju nevjerojatno učinkovite metode«, nas- tavio je. »Njihova je svjesnost izvanredna. U usporedbi s njima mi smo djeca, djeca puna energije za kojom anorganska bića žude.«

Želio sam mu reći da na apstraktnoj razini shvaćam što nastoji dokazati i zbog čega brine, ali da na planu konkret- nosti ne vidim nikakva razloga za takvu zabrinutost jer sasvim sigurno vladam svojim vježbama sanjanja.

Proteklo je nekoliko minuta neugodne šutnje dok don Ju- an nije iznova progovorio. Promijenio je temu, te rekao kako me mora upozoriti na vrlo važnu pojedinost svojih poučavanja sanjanja, pojedinost koja je dosad uvijek izmicala mojoj svi- jesti.

»Već shvaćaš kako su vrata sanjanja posebne zapreke«, rekao je, »ali još nisi shvatio da sve što je zadano kao vježba postizavanja i prelaženja kroz vrata nije ono što su vrata zaista.«

»Nimalo te ne razumijem, don Juane.«

»Mislim reći da nije istinito ustvrditi, na primjer, da se druga vrata dostižu i prolaze u trenutku kada sanjač nauči bu- diti se u drugi san ili kada sanjač nauči mijenjati snove bez bu- đenja u svijet svakidašnjeg života.«

»Zašto nije istinito, don Juane?«

»Jer se druga vrata sanjanja postižu i prolaze samo onda kada sanjač nauči izdvojiti i slijediti izvidnike strane energije.«

»Čemu onda ideja o mijenjanju snova?«

»Buđenje u drugi san ili mijenjanje snova vježba je koju su preporučili stari vračevi kako bi izvježbali sanjačevu  sposob- nost  izdvajanja  i  slijeđenja  izvidnika.«

Don Juan je tvrdio kako je slijeđenje izvidnika visok doseg i kada su ga sanjači u stanju postići druga su vrata otvorena, te im je dohvatljiv i svemir koji se nalazio s onu njihovu stra- nu. Istaknuo je da je svemir uvijek prisutan ali u njega ne mo- žemo prodrijeti jer nam nedostaje energetske smjelosti. U suš- tini, druga vrata sanjanja su vrata koja vode u svijet anorgan- skih bića, a sanjanje je ključ koji otvara ta vrata.

»Može li sanjač neposredno izdvojiti izvidnika, a da pret- hodno ne mora proći izvježbavanje mijenjanja snova?«, upitao sam.

»Ne, nikako«, odvratio je. »Izvježbavanje je ključno. Pi- tanje je samo je li to jedina vježba koja postoji. Ili sanjač može slijediti  i  druga vježbanja?«

Don Juan me promatrao s podsmijehom. Činilo se kao da zapravo očekuje moj odgovor na to pitanje. »Teško je izmisliti

tako cjelovite vježbe kakve su nam preporučili stari vračevi«, rekao sam ni sam ne znajući zašto, ali svakako tonom neos- porna autoriteta.

Don Juan mi je priznao da sam posve u pravu, te rekao da su stari vračevi preporučili niz savršenih vježbi kako bi se pro- šlo kroz vrata sanjanja u posebne svjetove koji postoje s onu stranu svakih vrata. Ponovio je da sanjanje, kao izum starih vračeva, mora biti izvršeno po njihovim pravilima. Pravilo drugih vratiju opisao je kao niz od tri koraka: prije svega, vjež- banjem mijenjanja snova sanjači otrkivaju izvidnike; drugo, slijeđenjem izvidnika proniču u druge stvarne svemire; i treće, u tom svemiru, u smislu svojih djelovanja, sanjači otkrivaju na vlastiti način vladajuće zakonitosti i pravila tog svemira.

Don Juan je rekao da sam u svojim dodirima s anorgan- skim bićima tako dobro slijedio pravila da se pribojavao ve- ličanstvenih i ujedno zastrašujućih posljedica. Mislio je da će neizbježni odgovor na udio anorganskih bića biti pokušaj za- državanja u njihovu svijetu.

»Ne misliš li da pretjeruješ, don Juane?«, upitao sam. Ni- sam mogao vjerovati da je slika zaista tako crna kako je on oslikava.

»Nimalo ne pretjerujem«, rekao je suhim i ozbiljnim to- nom. »Vidjet ćeš. Anorganska bića nikoga ne puštaju, svakako ne bez ozbiljne borbe.«

»Zašto misliš da me žele?«

»Već su ti pokazala isuviše mnogo stvari. Zar zaista vjeru- ješ da su uložila toliko truda samo da bi se zabavila?«

Don Juan se nasmijao na vlastitu primjedbu. Nisam ga smatrao nimalo zabavnim. Neobičan me je strah naveo da ga upitam misli li da moram prekinuti za neko vrijeme ili čak i posve obustaviti svoje vježbe sanjanja.

»S vježbama sanjanja moraš nastaviti sve dok ne dospiješ u svemir s onu stranu drugih vrata«, rekao je. »Mislim da sam moraš prihvatiti ili odbiti mamac anorganskih bića. Zato osta- jem po strani i rijetko što kažem o tvojim vježbama sanjanja.«

Povjerio sam mu svoju nedoumicu zašto je bio tako veliko- dušan u rasvjetljavanju drugih aspekata svojeg znanja, a is- todobno i tako škrt sa sanjanjem.

»Bio sam prisiljen podučiti te sanjanju«, rekao je  »samo zato što je to obrazac kojeg su izmislili stari vračevi. Put sa- njanja ispunjen je zamkama, a izbjeći te zamke ili upasti u njih osobna je stvar sanjača i, mogu dodati, njegov konačni izbor.«

»Jesu li te zamke rezultat podlijeganja ulagivanja moći ili njezinu  obećanju?«,  upitao  sam.

»Ne samo takvog podlijeganja,  već  i  podlijeganja  svemu što nude anorganska bića. Ne postoji način da vračevi prihva- te bilo što što im nude preko stanovite granice.«

»A koja je ta stanovita granica, don Juane?«

»Ta granica ovisi o pojedincima. Izazov je pred svakim od nas da uzmemo samo ono što nam je potrebno iz tog svijeta i ništa više. Znati što je potrebno stvar je čestitosti vračeva, ali uzeti samo ono što je potrebno njihovo je najviše dostignuće. Ne razumjeti ovo jednostavno pravilo najsigurniji je put da se upadne u zamku.«

»Što se događa ako upadnemo u zamku, don Juane?«

»Ako dopadneš zamke, plaćaš svoju cijenu, a cijena ovisi o okolnostima i dubini pada. Ne postoji, međutim, način da se govori o takvim mogućnostima jer se ne suočavamo s poteš- koćom kažnjavanja. Energetski su tijekovi na kocki, energets- ki tijekovi koji stvaraju okolnosti što su strašnije i od same smrti. Sve je na putu vračeva stvar života i smrti, ali na putu sanjanja sve je to uvećano stotinu puta.«

Uvjeravao sam don Juana kako sam vježbe sanjanja uvi- jek provodio uz najveću smotrenost, te da sam bio krajnje dis- cipliniran i obazriv.

»Znam da jesi«, rekao je. »Ali želim da budeš čak i mnogo više discipliniran i da sa svime što je u vezi sa sanjanjem pos- tupaš u rukavicama. Iznad svega budi budan i na oprezu. Ne mogu predvidjeti odakle će doći napad.«

»Vidiš li, kao vidovnjak, neku neposrednu opasnost koja me očekuje, don Juane?«

»Vidio sam neposrednu opasnost koja te očekuje onoga dana kada si nogom stupio u tajanstveni grad, prvi puta kada sam ti pomogao zaokružiti energetsko tijelo.«

»Znaš li, međutim, sasvim određeno što bih morao učiniti i što izbjegavati?«

»Ne, ne znam. Znam samo da je svemir s onu stranu dru- gih vrata najbliži našem vlastitom, a naš je svemir poprilično nakrcan i bezdušan. Ta se dva svemira, dakle, baš i ne raz- likuju.«

Uporno sam ga ispitivao što mi se sprema. On je, pak, uporno odgovarao da je kao vrač osjetio stanje opće opasnos- ti, ali ipak ne može u tom pogledu biti određeniji.

»Svemir anorganskih bića uvijek je spreman napasti«, nas- tavio je. »Ali takav je i naš vlastiti svemir. To je razlog zbog ko- jeg u tu oblast moraš stupati kao da se spremaš prodrijeti u oblast zahvaćenu ratom.«

»Misliš li, don Juane, da se sanjači uvijek moraju bojati tog svijeta?«

»Ne, ne mislim tako. Jednom kada sanjač prodre u svemir s onu stranu drugih vrata ili jednom kada sanjač odbije misli- ti o njemu kao o mjestu koje je primjereno za život, nema više glavobolja.«

Don Juan je tvrdio kako su tek tada sanjači spremni nas- taviti svoje putovanje. Nisam bio siguran što time misli reći; objasnio je da je svemir s onu stranu drugih vrata u tolikoj mjeri moćan i nasilan da služi kao prirodni zaslon ili ispitno tlo na kojem sanjači iskušavaju svoju slabost. Ako prežive kušnje, mogu nastaviti do sljedećih vratiju; ako ne uspiju, zau- vijek ostaju zatočeni u tom svemiru.

Borio sam se sa svojim uzbuđenjem i radoznalošću, ali, unatoč svem svojem ulagivanju, nije više prozborio ni riječ. Kada sam se vratio kući, nastavio sam svoja putovanja u ob- last anorganskih bića s velikom pažljivošću. Moja je pomnji- vost samo pojačala osjećanje užitka u ovim putovanjima. Dospio sam do mjesta kada mi je i samo razmišljanje o svije- tu anorganskih bića bilo dovoljno da pobudim ushit kojeg je

teško opisati. Bojao sam se da će moje oduševljenje prije ili kasnije splasnuti, ali nije bilo tako. Nešto neočekivano samo ga je još uvećalo.

Jednom prigodom izvidnik me je vrlo grubo vodio nebro- jenim tunelima kao da za nečime traga ili kao da nastoji posve iscrpsti moju energiju. Naposljetku se konačno zaustavio, a ja sam se osjećao kao da sam pretrčao maraton. Činilo se da smo na kraju svijeta. Nije više bilo tunela, samo tama svud uokolo. Odjednom nešto osvijetli cijeli prostor upravo ispred mene; svjetlost je svijetlila iz bočnog izvora. Bila je to prigušena svjetlost koja je sve obojila u nejasno sivu ili smeđu boju. Kada sam se priviknuo na tu svjetlost, nejasno sam razabrao neke mračne, pokretne oblike. Nakon kratkog vremena činilo se da usredotočivanje moje pozornosti sanjanja čini te pokretne likove razaznatljivijima. Zapazio sam da postoje tri vrste ovih oblika: neki su od njih bili okrugli nalik loptama; drugi su nalikovali zvonima; ostali su se doimali poput divovskih, va- lovitih zraka svijeće. Svi su uglavnom bili okrugli i iste veli- čine. Procijenio sam da mjere tri do četiri stope u promjeru. Bilo ih je na stotine, a možda čak i na tisuće.

Bio sam svjestan da je moje viđenje neobično i vrlo istan- čano. Pa ipak, ti su likovi bili u tolikoj mjeri stvarni da sam se zatekao kako reagiram s istinskom i nepatvorenom mučni- nom. Imao sam mučan osjećaj da se nalazim ponad gnijezda divovskih, okruglih, smeđih i sivkastih stjenica.  Odjednom sam se osjetio i na neobjašnjiv način sigurnim dok sam iznad njih lebdio. Odbacio sam sva ovakva razmišljanja, međutim, u trenutku kada sam shvatio da je sasvim idiotski osjećati se si- gurnim kao da je moj san zbiljska životna situacija. Pa ipak, dok sam promatrao meškoljenje oblika nalik stjenicama, pos- tao sam vrlo uznemiren pri pomisli da me se spremaju dotaći.

»Mi smo pokretne jedinice našega svijeta«, rekao je izne- nada glas izaslanika. »Ne boj se. Mi smo energija i zasigurno te nemamo namjeru dotaći. Bilo bi to ionako nemoguće. Od- vojeni smo stvarnim granicama.«

Nakon duge stanke, glas je dodao, »Želimo da nam se pri- družiš. Siđi na mjesto na kojem se nalazimo. I nemoj da ti bude

mučno. Nije ti mučno s izvidnicima, a zasigurno niti sa mnom. Izvidnici i ja smo upravo nalik svima ostalima. Ja sam oblika zvona, a izvidnici su nalik zrakama svijeće.«

Posljednja je tvrdnja zasigurno bila znak mojem energet- skom tijelu. Začuvši ove riječi iščezli su i moja mučnina i strah. Spustio sam se na njihovu razinu gdje su me okružile lopte, zvona i zraci svijeće. Približili su mi se na tako malu udaljenost da bi me zasigurno dotakli da sam imao tjelesno obličje. Namjesto toga, prošli smo jedni kroz druge nalik ne- uobličenom dašku zraka.

U tom me je trenutku prožeo nevjerojatan osjet. Iako ništa nisam osjećao sa ili unutar energetskog tijela, osjećao sam i mogao primijetiti sasvim neobično škakljanje na nekom dru- gom mjestu; meke stvari nalik dašku zraka zasigurno su pro- lazile kroz mene, ali ne na tom mjestu. Osjet je bio nejasan, te nije bilo ni vremena da ga posve shvatim. Namjesto da svoju pozornost sanjanja usredotočim na njega, postao sam posve obuzet promatranjem ovih gigantskih stjenica energije.

Na razini na kojoj smo se nalazili činilo mi se da postoji jedna zajednička crta između sjenki i mene samoga: veličina. Možda mi se tako činilo jer sam procijenio da su iste veličine kao i moje energetsko tijelo, te se osjetio gotovo ugodno u nji- hovu društvu. Ispitujući ih, međutim, zaključio sam da me za njih nije bilo nimalo briga. Bili su neosobni, hladni, udaljeni i neizmjerno su mi se sviđali. Za trenutak sam razmišljao je li moja mučnina jednoga trenutka i sviđanje drugoga bilo pri- rodna posljedica sanjanja ili ishod nekog energetskog utjecaja ovih jedinica koji su se očitovali na meni.

»Zaista su privlačni«, rekao sam izaslaniku u istom tre- nutku kada sam bio nadvladan valom dubokog prijateljstva ili čak i privlačnosti.

Istoga trenutka kada sam izrekao tu misao tamni su likovi nestali nalik gomili svinja, ostavljajući me samoga u polum- raku.

»Odrazio si isuviše osjećanja i time ih zastrašio«, rekao je izaslanikov glas. »Osjećaj je isuviše težak za njih i za mene, uostalom.« Izaslanik se  sramežljivo  nasmijao.

Moja je vježba sanjarija prekinuta u tom trenutku. Za bu- đenja moja je prva reakcija bila da spakiram kovčege i krenem u Meksiko kako bih se susreo s don Juanom. Neočekivani obrat događaja u mojem osobnom životu, međutim, onemo- gućio mi je put unatoč svim mojim upornim nastojanjima. Uz- nemirenost koja je otuda nastala posve je prekinula moje vježbe sanjanja.  Nisam voljom nastojao prekinuti ih; nisam bio ni svjestan koliko sam važnosti pridao ovom posebnom snu - znao sam, ako ne dospijem do don Juana neće biti ni- kakva smisla nastaviti s vježbama sanjanja.

Nakon prekida  koji je potrajao više od pola godine, sve sam više postajao opčinjen posljednjim događajem. Nisam imao pojma da će sami moji osjećaji prekinuti moje vježbe. Razmišljao sam bi li samo želja bila dovoljna da ih se iznova pokrene. I bila je! Jednom kada sam oblikovao zamisao o po- novnom ulaženju u sanjanje, moje su se vježbe nastavile kao da nikada nisu bile prekinute. Izvidnik je nastavio gdje je stao, te me neposredno poveo viđenju koje sam imao tijekom po- sljednje  vježbe.

»Ovo je svijet sjena«, rekao je glas izaslanika istoga trena kada sam se ondje našao. »Pa iako smo sjene, prosipamo svjet- lost. Ne samo što smo pokretni, već smo i svjetlost u tunelima. Mi smo druga vrsta anorganskih bića koja postoji ovdje. Po- stoje tri vrste: jedna je nalik nepokretnom tunelu, druga je na- lik pokretnoj sjenci. Mi smo pokretne sjenke. Tuneli nam daju svoju energiju, a mi izvršavamo njihove zapovijesti.«

Izaslanik prestade govoriti. Osjetio sam da me izaziva na pitanje o trećoj vrsti anorganskih bića. Osjetio sam i to da, ako ne postavim to pitanje, izaslanik mi sam neće htjeti reći.

»Tko je treća vrsta anorganskih bića?«, rekao sam.

Izaslanik se nakašlje, te se stade smijati. Činilo mi se da je zazvučao kao da mu je laknulo što sam konačno pitao. »Oh, to je naše najtajanstvenije ozračje«, rekao je. »Treća se vrsta ra- zotkriva našim posjetiteljima samo kada odaberu ostati s nama.«

»Zašto?«, upitao sam.

»Jer je potrebno mnogo energije kako bi ih se vidjelo«, od- govorio je izaslanik. »A mi bismo morali osigurati tu energiju.« Znao sam da mi izaslanik govori istinu. Znao sam i da mi prijeti strašna opasnost. Pa ipak, vodila me je znatiželja koja nije poznavala granica. Želio sam vidjeti treću vrstu anorgan-

skih bića.

Izaslanik je, činilo se, bio svjestan moga raspoloženja. »Bi li ih želio vidjeti?«, upitao je nenametljivim tonom.

»Svakako«, rekao sam.

»Sve što moraš učiniti jest da glasno kažeš kako želiš osta- ti s nama«, rekao je izaslanik nehajno.

»Ali, ako to kažem, morat ću ostati, zar ne?«, upitao sam.

»Dakako«, rekao je izaslanik tonom neodložne odlučnosti.

»Sve što u ovom svijetu glasno kažeš u njemu i ostaje.«

Nisam se mogao odvratiti od pomisli da mi izaslanik mora lagati ako me želi navesti da ostanem u njegovu svijetu. Sam ne bih prepoznao razliku između nagovaranja i laži.

»Ne mogu ti lagati jer laž ne postoji«, rekao je izaslanik, prodirući u moje misli. »Mogu ti govoriti samo o onome što postoji. U mojem  svijetu  postoji  samo namjera; laž iza  sebe nema nikakve namjere;  stoga nema niti postojanja.«

Htio sam prigovoriti da namjera postoji i u pozadini laži, ali i prije no što sam mogao izgovoriti svoj prosvjed, izaslanik je rekao da u pozadini laži postoji namjera, ali ta namjera nije namjerna.

Svoju pozornost sanjanja nisam mogao zadržati na tvrdnji koju je izložio izaslanik. Kliznula je prema bićima sjena. Od- jednom sam zapazio kako im je izgled nalik jatu neobičnih ži- votinja koji su se doimali poput djece. Izaslanikov me je glas upozorio neka zadržim za sebe svoja osjećanja jer iznenadna provala osjećanja ima moć da ih rasprši nalik jatu ptica.

»Što želiš da učinim?«, upitao sam.

»Siđi na našu stranu i pokušaj nas pogurnuti ili povući«, požurivao me je izaslanikov glas. »Što brže to naučiš  činiti, brže ćeš postati sposobnim pokretati stvari uokolo sebe u svo- jem svijetu tek se u njih zagledajući.«

Taj je prijedlog zaokupio moj trgovački um. U jednom sam se trenu našao među njima pokušavajući ih gurati ili povlačiti. Nakon nekog vremena posve sam iscrpio svoju energiju. Imao sam utisak da sam pokušavao učiniti nešto  nalik  podizanju kuće snagom zuba.

Drugi je utisak bio da se broj sjena povećava s mojim is- crpljivanjem. Činilo se kao da iz svakog kuta dolaze ne bi li me promatrali ili se mnome hranili. U istom trenu kada  mi je umom proletjela ova misao, sjene su se iznova raspršile.

»Ne pothranjujemo se tobom«, rekao je izaslanik. »Svi do- lazimo kako bismo osjetili tvoju energiju, vrlo slično onome što ti sam činiš sa sunčevom svjetlošću za hladna dana.«

Izaslanik me je požurivao  neka im se  otvorim razgoneći svoje sumnjičave pomisli. Čuo sam glas, te sam u trenutku ka- da sam slušao što mi govori, shvatio da slušam, osjećam i mi- slim upravo onako kako to činim u svakidašnjem svijetu. Po- lako sam se okrenuo kako bih razgledao sve što se oko mene nalazilo. Uzimajući jasnoću svoje percepcije kao osnovno mje- rilo, zaključio sam da se nalazim u stvarnom svijetu.

Začuo sam izaslanikov glas. Rekao je da je za mene jedi- na razlika između percipiranja mojeg svijeta i percipiranja nji- hova u tome što percipiranje njihova svijeta započinje i zavr- šava u jednom treptaju oka; s percipiranjem mojeg svijeta nije tako jer je moja svjesnost - zajedno sa svjesnošću neizmjernog broja bića poput mene koja moj svijet zadržavaju na svome svijetu svojim namjerama - učvršćena na moj svijet. Izaslanik je dodao da percipiranje moga svijeta započinje i završava na isti način za anorganska bića, u jednom treptaju oka, ali s per- cipiranjem njihova svijeta nije tako jer postoji neizmjerno mnoštvo koje svijet zadržava na svome mjestu svojim na- mjerama.

U jednom se trenutku prizor počeo rasplinjavati. Bio sam poput ronioca, a buđenje iz tog svijeta nalikovalo je izranjanju na  površinu.

U idućoj je vježbi izaslanik otpočeo razgovor sa mnom još jednom rekavši kako između pokretnih sjenki i nepokretnih

tunela postoji posve usklađen i uzajamno djelatni odnos. Svo- ju je tvrdnju okončao rekavši, »Ne možemo postojati jedno bez drugoga.«

»Shvaćam što želiš reći«, rekao sam.

Bilo je natruha prijezira u izaslanikovu glasu kada je po- novio kako zasigurno ne mogu shvatiti što znači biti u takvom odnosu, a značilo je neizmjerno više negoli biti ovisan. Na- mjerio sam upitati izaslanika da mi objasni što je time mislio reći, ali sam se već narednog trenutka našao u unutrašnjosti nečega što mogu opisati samo kao kopreninu tunela. Vidio sam neke groteskno stopljene izbočine nalik žlijezdama koje su isijavale neprozirnu svjetlost.  Pomislio sam da je riječ o istim izbočinama koje su mi odavale utisak Brailleovog pisma. Smatrajući da su ustvari energetske kuglice promjera tri do četiri stope, počeo sam se pitati o stvarnoj veličini ovih tunela.

»Veličina ovdje nije isto što i veličina u tvojem svijetu«, re- kao je izaslanik. »Energija je ovoga svijeta druga vrsta energi- je; njezina se ozračja ne podudaraju s ozračjima energije tvo- ga svijeta, iako je ovaj svijet podjednako stvaran kao i tvoj.«

Izaslanik je nastavio govoriti, te mi naposljetku rekao da mi je o bićima sjena rekao sve kada ih je opisao i objasnio kao izbočine na zidovima tunela. Ponovio sam mu da sam mogao jasno čuti objašnjenja, ali na njih nisam obraćao pažnju jer sam vjerovao da se neposredno ne odnose na sanjanje.

»Sve ovdje, u ovoj oblasti, ima neposrednog dodira sa sanjanjem«, tvrdio je izaslanik.

Želio sam promisliti o razlogu svojeg protivljenja, ali je moj um iznenada postao posve prazan. Moja je pozornost sa- njanja blijedjela. Imao sam poteškoća da se usredsredim na svijet oko sebe. Natjerao sam se na buđenje. Izaslanik je izno- va stao govoriti i zvuk je njegova glasa iznenada propeo moje snage. Moja se pozornost sanjanja znatno razbistrila.

»Sanjanje je vozilo koje sanjače dovodi u ovaj svijet«, rekao je izaslanik, »I sve što vračevi znaju o sanjanju naučili su od nas. Naš je svijet povezan s vašim vratima koja se nazi- vaju snovi. Mi znamo kako proći kroz ta vrata, ali ljudi to ne znaju. Moraju tek naučiti.«

Izaslanikov je glas nastavio objašnjavati ono što mi je već ranije  objasnio.

»Izbočine su na zidovima tunela bića sjena«, rekao je. »I ja sam jedan od njih. Krećemo se u unutrašnjosti tunela, na nje- govim zidovima, puneći se energijom tunela koja je naša energija.«

Umom mi je proletjela neobična misao: bio sam zaista nesposoban razumjeti simbiotski odnos nalik onome kojem sam upravo sada bio svjedokom.

»Kada bi ostao među nama, zasigurno bi naučio osjećati što znači biti povezan na način na koji smo mi povezani«, re- kao je izaslanik.

Činilo se da izaslanik čeka moj odgovor. Imao sam osjećaj da je zapravo očekivao moju privolu na ostanak.

»Koliko ima bića sjenki u svakom tunelu?«,  upitao  sam kako bih promijenio raspoloženje i istog trenutka požalio jer mi je izaslanik stao kazivati podrobni prikaz brojeva i funkci- ja bića sjena u svakom tunelu. Rekao je kako svaki tunel ima određeni broj ovisnih bića koja vrše određene funkcije što su bile povezane s potrebama i očekivanjima potpornih tunela.

Nije mi bila namjera da izaslanika navedem na podrobni- je izvješćivanje. Smatrao sam da što manje znam o tunelima i bićima sjenki to bolje za mene. Istoga trenutka kada sam ob- likovao ovu misao izaslanik se zaustavio, a moje je energetsko tijelo iznenada trzajem odgurnuto kao da ga je odjednom po- vuklo kakvo uže. Slijedećeg sam se trenutka iznova zatekao u svojoj postelji posvema razbuđen.

Otada se više nisam bojao da bi moje vježbe mogle biti prekinute. Stala me je voditi druga zamisao: zamisao kojoj ni- sam mogao naći usporedbe po njezinoj zavodljivoj uzbud- ljivosti. Jedva bih dočekao sljedeći dan kako bih mogao zapo- četi s vježbama i kako bi me izvidnik poveo u svijet sjenki. K tome me je privlačila i spoznaja da su moji uvidi u svijet sjen- ki postajali sve življi i bliži stvarnosti. Mjereći njihovu dojm- ljivost mjerilima uobičajenih misli i svakidašnjih vidnih i sluš- nih osjeta, kao i mojih uobičajenih odgovora na njih, moja su

iskustva, ma kako kratkotrajna, bila podjednako stvarna kao i svaki drugi događaj u svakidašnjem svijetu. Nikada ranije nisam doživio takva čulna iskustva u kojima bi se jedina raz- lika između vizija i svakidašnjeg svijeta sastojala u brzini ko- jom su završavale moje vizije. Jednog sam se trenutka nalazio u neobičnom, ali zbiljskom svijetu, dok bi se već idućeg zati- cao u postelji.

Žudio sam za don Juanovim objašnjenjima i tumačenjima, ali sam i nadalje lutao Los Angelesom. Što sam više razmišljao o prilikama u kojima sam se zatekao, narastala je i moja tjes- kobnost; čak sam počeo osjećati kako se nešto u svijetu anor- ganskih bića kovitla nevjerojatnom brzinom.

Kako je narastala moja tjeskoba, tako se i moje tijelo is- punjavalo nevjerojatnim strahom, iako mi je um bio posvema spokojan u trenucima podrobnog razmišljanja o svijetu sjenki. Da sve bude još gore, glas izaslanika sanjanja prodro je u moju uobičajenu svjesnost. Jednoga dana dok sam prisustvovao predavanju na sveučilištu, začuo sam izaslanikov glas kako mi neprestance ponavlja poruku: prekidanje  mojih  vježbi  sanja- nja imalo bi nesagledive posljedice za ciljeve kojima sam stre- mio. Prisnaživao je kako istinski borci nikada ne uzmiču pred iskušenjima i kako nemam nikakva dostatna razloga za preki- danje svojih vježbi. Slagao sam se s izaslanikom. Nisam imao nikakve namjere prekinuti vježbe, a glas je tek iznova potvr- đivao ono što sam i sam osjećao.

Ne samo što se promijenio izaslanik, već se pojavio i novi izvidnik i zauzeo svoje mjesto u cijelom prizoru. Jednom pri- godom, prije no što sam započeo istraživati pojedinosti svojeg sna, izvidnik je doslovce iskočio preda me i nasilno obuzeo moju pozornost u sanjanju. Upadljivo je obilježje ovoga izvid- nika bila činjenica da nije morao prolaziti ni kroz kakve ener- getske preobrazbe; bio je kuglica energije od samoga početka. U tren oka izvidnik me ponio u drugi dio svijeta anorganskih bića, a da pritom nisam morao izustiti svoju namjeru da kre- nem s njime: ponio me je, naime, u svijet tigrova posječenih zuba.

U svojim sam djelima već opisao prosjaje ovakvih vizija. Kažem samo prosjaje jer u to vrijeme nisam imao dovoljno energije kako bih zadržao opaženi svijet u granicama moći razumijevanja  moga jednolinijskoga  uma.

Noćne vizije tigrova posječenih zuba redovito su mi se jav- ljale dugo vremena sve dok se jedne noći nasilni izvidnik koji me je prvi puta sa sobom poveo u taj svijet nije iznenada ponovo pojavio. Nije čekao na moj pristanak, već me je istoga trenutka poveo u tunele.

Začuo sam izaslanikov glas. Istoga je trenutka zadobio odzvuke najdužeg i najustrajnijeg tona kojim dozivaju trgovci što sam ga ikada začuo. Govorio mi je o nevjerojatnim pred- nostima svijeta anorganskih bića i o nadmoćnom znanju koje bi obuzelo i očvrsnulo moj um posredstvom vrlo jednostavnog čina, pristanka da ostanem u ovim čudesnim tunelima. Govo- rio je o nevjerojatnoj pokretljivosti, beskrajnom vremenu koje bi mi bilo na raspolaganju za istraživanje i, prije svega, o do- djeljivanju kozmičkih slugu koji bi me služili na treptaj oka.

»Svjesna su bića iz najnevjerojatnijih zakutaka svemira uz nas«, rekao je izaslanik, završavajući svoj govor. »I svim su sr- cem uz nas. Ustvari, nitko ne pokazuje nimalo želje za od- laskom.«

Umom mi je istoga trena proletjela misao kako mi je slu- ženje sasvim protivno. Nikada se nisam osjećao lagodno pri pomisli na sluge ili da me netko služi.

Izvidnik je preuzeo vodstvo, te mi pokazao mnoštvo tu- nela. Zastao sam u jednom od tunela koji mi se doimao većim od ostalih. Moja je pozornost u sanjanju ostala prikovanom za veličinu i ustrojstvo tunela i zasigurno bih  dugo vremena ostao zuriti da nisam bio naveden da se okrenem. Moja se po- zornost u sanjanju potom usredotočila na kuglicu energije koja je bila tek nešto veća od bića sjenki. Bila je plava nalik modrini što se može zapaziti u središtu plamena svijeće. Bio sam svjestan da ovakvo energetsko ustrojstvo nije biće sjenki i da ne pripada ovome svijetu.

Postao sam posvema zaokupljen promatranjem te neobič- ne energetske kuglice. Izvidnik me je pozivao da promijenim

smjer svoje pozornosti, ali me je nešto činilo posve neosjet- ljivim na sve njegove pozive. Ostao sam posve nepokretan na mjestu na kojem sam se nalazio. Izvidnikovi su pozivi, me- đutim, uznemirili moje usredotočenje i tako sam izgubio iz vida plavi oblik.

Iznenada me je znatna sila nagnala da se okrenem, te me je dovela u samo središte plavog oblika. U trenutku kada sam ga stao pomnjivo promatrati, postala je lik osobe: vrlo niske, nježne, ljupke, gotovo dodirljive. Očajnički sam nastojao ustanoviti da li je muškarac ili žena, ali u tome nisam uspije- vao ma kako se trudio.

Izjalovili su se svi moji pokušaji da o tome upitam izasla- nika. Iznenada je odlebdio s tog mjesta i ja sam ostao sam u tunelu, licem u lice s nepoznatom osobom. Pokušavao sam s njome razgovarati na način na koji sam razgovarao s izasla- nikom. Nije bilo nikakvog odgovora. Bio sam očajan nikako ne mogavši slomiti zapreku koja nas je dijelila. Sljedećeg me je trenutka preplavio očajnički strah što sam ostavljen sam s ne- kime tko je mogao biti i moj neprijatelj.

Preplavilo me mnoštvo rekacija što ih je izazivalo prisu- stvo ovoga stranca. Osjetio sam i navalu nenadanog uzbuđe- nja jer sam u trenutku postao svjestan da mi je izaslanik ko- načno pokazao drugo ljudsko biće koje je bilo uhvaćeno u to- me svijetu. Očajavao sam samo zbog mogućnosti da ne uspi- jemo uspostaviti dodir jer je stranac mogao biti i jedan od vra- čeva davnine, te pripadati posve drugačijem vremenu no što sam ja pripadao.

Što je više narastalo moje uzbuđenje i znatiželja, postajao sam sve teži sve do trenutka kada sam postao tako neizrecivo težak da sam se našao u svome vlastitom tijelu i u uobičaje- nom svijetu. Zatekao sam se u Los Angelesu, u parku uz sve- učilište California. Stajao sam na travi u redu ljudi koji su igrali golf.

Osoba ispred mene poprimila je čvrst oblik u istom trenut- ku. Zagledali smo se jedno u drugo za vrlo kratak tren. Bila je to djevojčica u uzrastu od po svoj prilici šest ili sedam godina.

Pomislio sam da je poznajem od ranije. Ugledavši je moje je uzbuđenje i znatiželja u tolikoj mjeri narasla da sam iskusio povratnu spregu. Takvom sam brzinom gubio na težini da sam se već u narednom trenutku iznova zatekao kao kuglica ener- gije u svijetu anorganskih bića. Izvidnik je došao po mene  i žurno me odgurnuo u stranu.

Probudio sam se s oštrim osjećanjem straha. Tijekom izro- njavanja u svakidašnji svijet, nešto je ostavilo za sobom po- ruku koja se provukla i u moju uobičajenu svjesnost. Bio sam posve obuzet nastojanjem da sastavim cijelu sliku onoga što sam znao ili mislio da sam saznao. Proveo sam više od četrde- set i osam sati neprestanog nastojanja da razotkrijem to skri- veno osjećanje ili skriveno znanje što me je tako iznenada obuzelo. Jedini je uspjeh bilo osjećanje snage - otkrio sam da se nalazi izvan moga uma i tijela - koja mi je kazivala neka više ne gajim nimalo povjerenja u sanjanje.

Nakon nekoliko dana mračno i tajanstveno pouzdanje stalo me je posvema obuzimati, sigurnost koja je toliko naras- tala da više nisam gajio nikakve sumnje u njezinu pouzdanost: bio sam siguran da je plava kuglica energije bila zatočenik u svijetu anorganskih bića.

Don Juanov mi je savjet bio potrebniji no ikada. Znao sam da u vjetar bacam godine rada, ali tome nije bilo pomoći; ostavio sam sve čime sam se dotad bavio i pojurio u Meksiko.

»Što zapravo hoćeš?« upitao me je don Juan u nastojanju da prida barem malo smisla mojem histeričnom brbljanju.

Nisam mu mogao objasniti što želim jer to ni sam nisam znao.

»Tvoj je problem zasigurno vrlo  ozbiljan kada  te  nagoni da ovako juriš«, rekao je don Juan zamišljenog izraza lica.

»Zasigurno jest, usprkos činjenici što  nisam u stanju dokučiti u čemu se ustvari sastoji«, odvratio sam.

Don Juan je od mene zatražio da opišem svoje vježbe sa- njanja u svim podrobnostima što su bile od imalo važnosti. Opisao sam mu viziju malene djevojčice i kako je na mene utjecala na čuvstvenoj ravni. Namah me je posavjetovao neka

zaboravim cijeli događaj i neka se spram njega odnosim kao neprimjereno nasilnom pokušaju anorganskih bića da obuzmu moju sposobnost maštanja. Primijetio je kako prenaglašenost zbivanja u sanjanju postaje ono što je za vračeve davnine zna- čilo: izvor neiscrpne samilosti.

Zbog nekog neobjašnjivog razloga nisam imao volje pri- povijedati don Juanu o svijetu bića sjenki. Tek u trenutku kada je raskrinkao moje vizije o malenoj djevojčici osjetio sam ob- veznim opisati mu svoje posjete tom svijetu. Dugo je vremena šutio odajući dojam kao da je nadvladan.

Kada je konačno progovorio njegove su riječi bile: »Osam- ljeniji si no što sam mislio jer tvoje vježbe sanjanja ne mogu u cijelosti protumačiti. Na mjestu si na kojem su se nalazili i vračevi davnine. Sve što mogu učiniti jest da ti ponovim kako moraš usavršiti svu pomnjivost koju si u stanju posvetiti po- jedinostima sanjanja.«

»Zašto kažeš da sam na mjestu na kojem su se nalazili vračevi davnine?«

»Već sam ti nebrojeno puta ponovio kako je tvoje raspolo- ženje opasno nalik osjećanju starih vračeva. Oni su bili vrlo sposobna bića; njihova je pogreška bila što su se u svijetu anorganskih bića osjećali poput ribe u vodi. I ti si u istom čamcu. O anorganskim bićima znaš više no što bi ostali mogli i zamisliti. Ja, na primjer, nikada nisam ništa znao o svijetu sjenki; o njemu ništa nije saznao ni nagual Julian ni nagual Elias usprkos činjenici što je u svijetu anorganskih bića proveo mnogo vremena.«

»Ali kakvog značenja ima poznavanje  svijeta sjenki?«

»Ima veliko značenje. Sanjači se ondje prenose samo u slučaju kada su anorganska bića posve sigurna da će sanjač ostati u tom svijetu. O tome znamo dovoljno iz pripovijesti starih vračeva.«

»Uvjeravam te, don Juane, da nemam nikakve namjere ostati ondje. Govoriš kao da sam već spreman opsjeniti se obe- ćanjima služenja ili obećanjima zadobivanja moći. Nemam ni- malo zanimanja ni za što od toga i to je sve.«

»Na razini na kojoj se nalaziš takva odluka više nije nima- lo jednostavna. Zašao si preko granice na kojoj možeš jednos- tavno odustati. Osim toga, imao si nesreću da te odabere upravo vodeno anorgansko biće. Sjećaš li se kako si se s njime okretao na sve strane? I kako si se pritom osjećao? Već sam ti rekao da su vodena anorganska bića najupornija i najustrajni- ja u neprestanim dodijavanjima. Ovisna su i rado prisvajaju i jednom kada puste korijenje više nikada ne  odustaju.«

»Što to znači u mojem slučaju, don Juane?«

»Znači pravu nevolju. Određeno anorgansko biće koje vla- da cijelim tvojim položajem ono koje si uhvatio tog usudnog dana. Tijekom godina posve se zbližio s tobom. Vrlo dobro i prisno  te  poznaje.«

Otvoreno sam priznao don Juanu kako sama pomisao da me anorgansko biće prisno poznaje izaziva u meni nepod- nošljivu mučninu.

»Kada sanjači shvate da anorgansko biće  ne podnosi nikakvog priziva«, odvratio je, »obično je prekasno jer ih do tada  anorganska bića već posve  posjeduju.«

Duboko u srcu osjetio sam da je govor don Juana posve apstraktan, te da govori o opasnostima koje postoje samo u teoriji, ali nikako ne i u stvarnosti. Potajice sam bio uvjeren da na me ne vreba nikakva opasnost.

»Neću dopustiti anorganskim bićima da me zavedu ni na koji način, ako na to misliš«, rekao sam.

»Mislim da će te prevariti«, odvratio je. »Kao što su obma- nuli naguala Rosenda. Namjestit će ti zamku, a ti je nećeš ni primijetiti ili posumnjati da postoji. Lukavi su  i  prepredeni. Sada su čak izmislili i malu djevojčicu.«

»Ali ja nimalo ne sumnjam u njezino postojanje«, bio sam uporan.

»Ne postoji nikakva djevojčica«, žurno je rekao, »Plav- kasta je kuglica energije izvidnik, istraživač koji je uhvaćen u svijetu anorganskih bića. Već sam ti rekao da su anorganska bića nalik ribarima:  privlače i hvataju svjesnost.«

Don Juan je ustvrdio kako vjeruje bez imalo sumnje da je plavkasta kuglica energije porijeklom iz dimenzije koja se posve razlikuje od naše, te da je riječ o izvidniku koji se na- sukao i bio ulovljen nalik leptiru u paukovoj mreži.

Nije mi se svidjela takva usporedba. Zabrinula me je do stupnja tjelesne nelagode. Nisam to spomenuo don Juanu, a on mi je sam rekao kako ga moja zabrinutost za izvidnika-

-zatvorenika dovodi do pravog očajanja.

»Zašto te to toliko zabrinjava?« upitao sam.

»Nešto se komeša u tom zbrkanom svijetu«, rekao je. »A ja ne mogu dokučiti što je to.«

Za vrijeme dok sam se zadržavao u don Juana i njegovih prijatelja uopće nisam sanjao o svijetu anorganskih bića. Kao i obično moje su se vježbe sastojale u usredotočivanju pozor- nosti sanjanja na pojedinosti snova, kao i na mijenjanje snova. Kako bi razagnao moju zabrinutost, don Juan me je navodio na promatranje oblaka i udaljenih planinskih vrhunaca. Po- sljedica je bila nenadano osjećanje da se nalazim na istoj razi- ni s oblacima ili, pak, osjećanje da sam ustvari poistovjećen s udaljenim planinskim vrhuncima.

»Zadovoljan sam, ali i vrlo zabrinut«, primijetio je don Ju- an o mojim nastojanjima. »Poučavam te čudesima, a ti nisi ni- ti svjestan tog zbivanja. Pritom ne mislim reći da te sam po- dučavam.«

»Misliš na anorganska bića, zar ne?«

»Da, na anorganska bića. Savjetujem ti da ništa ne proma- traš; promatranje je bila tehnika starih vračeva. Bili su sposob- ni prodrijeti u svoja energetska tijela u tren oka jednostavnim promatranjem predmeta kojima su bili skloni. Vrlo impresiv- na tehnika, ali i sasvim nekorisna modernim vračevima. Ni- malo ne pridonosi usavršavanju naše razboritosti ili sposob- nosti traganja za slobodom. Sve u čemu uspijeva jest da nas povuče prema konkretnosti što je sasvim nepoželjno stanje.«

Don Juan je nadodao da ću postati  sasvim  nepodnošljiv ako se na vrijeme ne zaustavim, upravo u trenutku kada poč- nem   miješati   drugu   pozornost   s   pozornošću   svakidašnjeg

života. Postojala je, tvrdio je, opasna provalija između moje pokretljivosti u drugoj pozornosti i mojeg ustrajavanja na nepokretnosti u svjesnosti svakidašnjeg svijeta. Primijetio je kako je provalija između ovih dviju svjesnosti toliko velika da sam u stanju budnosti gotovo nalik posvemašnjem idiotu, dok sam u drugoj pozornosti pravi genij.

Prije no što sam krenuo kući osmjelio sam se porazgova- rati o svojim vizijama u sanjanju svijeta sjenki s Carolom Tiggs, iako mi je don Juan savjetovao neka o takvim iskustvi- ma ni s kime ne razgovaram. Carola je pokazala veliko razu- mijevanje i zanimanje jer je bila moja savršena nadopuna. Don Juan je bio vrlo nezadovoljan mnome začuvši da sam joj povjerio svoje nevolje. Osjećao sam se lošije no ikada. Obu- zelo me je samosažaljenje, te sam se stao žaliti kako uvijek učinim pogrešnu stvar.

»Još ništa nisi učinio«, žurno je rekao don Juan. »Toliko sigurno znam.«

Da je barem bio u pravu! Tijekom moje naredne vježbe sa- njanja, u vrijeme kada sam već boravio kod kuće, posve sam izgubio nadzor nad svime što se događalo. Dostigao sam svi- jet sjenki kao i nebrojeno puta ranije; razliku je činilo prisust- vo plavog energetskog oblika. Nalazio se između ostalih bića sjenki. Znao sam da je bilo posve moguće da se ova kuglica i ranije nalazila ondje, samo što je nisam primijetio. Istoga tre- nutka kada sam je ugledao, moja je pozornost u sanjanju ne- izbježno bila privučena toj kuglici energije. Za tren oka našao sam se kraj nje. Pristupile su mi i druge sjenke, kao i obično, ali im nisam poklanjao nimalo pažnje.

Iznenada se plavi, okrugli oblik pretvorio u malenu dje- vojčicu koju sam već vidio. Okrenula je tanki, nježni i dugi vrat u jednu stranu i gotovo nečujnim šaptom izustila, »Po- mozi mi!« Rekla je to ili sam sam sve izmislio. Ishod je bio isti: sledio  sam se  na  mjestu,  ispunjen  istinskom  zabrinutošću. Osjetio sam ledenu jezu koja me nije obuzela u energetskoj masi, već u nekom drugom dijelu moga bića. Prvi sam puta jasno osjetio da je moje iskustvo posvema odvojeno od mojih

osjetila. Svijet sjenki doživljavao sam u svem smislu onoga što sam uobičajeno smatrao doživljavanjem: bio sam sposoban misliti, procjenjivati, odlučivati; imao sam psihološku posto- janost i neprekidnost; drugim riječima, bio sam ja. Jedini dio moga bića koji je nedostajao bio je osjetimo sebstvo. Nisam imao nikakvih tjelesnih osjeta. Sve moje iskustvo oblikovalo se slušanjem i viđenjem. Moj je razbor naišao na neobičnu dile- mu: viđenje i slušanje nisu bile tjelesne sposobnosti, već svoj- stva vizija što sam ih doživljavao.

»Zaista vidiš i čuješ«, rekao je izaslanikov glas, prodirući u moje misli. »U tome je ljepota ovoga mjesta. Sve možeš do- živjeti viđenjem i slušanjem, da pritom ne moraš ni udahnuti. Razmisli o tome! Ne moraš disati! Možeš se kretati svim mjes- tima ovoga svemira a da ne moraš disati.«

Obuzeo me je vrlo neugodan osjećaj, ali ga iznova nisam osjetio ondje, u svijetu sjenki. Osjetio sam ga na drugome mjestu. Bio sam neobično uzbuđen jasnom, pa ipak i opsje- njenom spoznajom o živućoj povezanosti između mojeg seb- stva koje je doživljavalo i izvora energije, izvorišta osjetilnos- ti koje je bilo usredišteno na nekom drugom mjestu. Iznenada sam postao svjestan činjenice da je to »negdje drugdje« bilo moje stvarno tijelo koje je spavalo u postelji.

U trenutku kada je zabljesnula ova misao u mojem umu, bića sjenki su se  iznenada povukla  ostavljajući  djevojčicu  sa- mu u dosegu mog vidnog polja. Promatrao sam je i napo- sljetku postao siguran da je poznajem. Zastajkivala je  u  go- voru kao da se sprema zaplakati. Obuzelo me je neizmjerno osjećanje  sućuti za nju.

Pokušavao sam razgovarati s njom, ali nisam bio u stanju izustiti ni riječ. Postalo mi je jasno da su svi moji razgovori s izaslanikom ostvareni pomoću njegove energije. Prepušten vlas- titim snagama bio sam posve bespomoćan. Pokušao sam usmje- riti svoje misli djevojčici, ali je i taj napor bio uzaludan. Bili smo odijeljeni opnom energije kroz koju nisam mogao prodrijeti.

Djevojčica se doimala kao da razumije moj očaj, te stala uistinu razgovarati sa mnom, izravno prodirući u moje misli.

U suštini mi je rekla isto što i don Juan: da je izvidnik koji je uhvaćen u mreže ovoga svijeta. Potom je dodala kako je po- sudila oblik malene djevojčice jer mi je taj oblik bio poznat, te da joj je moja pomoć bila potrebna u istoj mjeri koliko sam sam žudio za njezinom pomoći. Sve mi je to rekla u jednom naboju energetskog osjećanja, što je nalikovalo riječima koje su do mene prodrle u jednom dahu. Nisam imao nikakve poteškoće razumjeti je, iako sam to iskustvo doživio prvi puta.

Nisam znao što da učinim. Pokušao sam joj prenijeti svoje osjećanje vlastite posvemašnje nesposobnosti da bilo što uči- nim. Činilo se da me odmah razumjela. Šutke me je molila po- niknutim pogledom. Čak se i nasmiješila dajući mi do znanja da je posvema prepuštena mojoj volji da je oslobodim okova u kojima se zatekla. Kada sam joj u mislima odvratio da ne- mam nikakvih moći da je spasim, stala se vladati kao histe- rično dijete u napadu očajanja.

Uporno sam nastojao razgovarati s njom. Djevojčica je plakala kao i svako dijete njezine dobi, obuzeto očajanjem i strahom. Nisam to mogao duže podnositi.  Tješio sam je,  ali bez ikakva vidljiva učinka. Moja je energetska masa prodrla kroz nju. Mislio sam da je tako mogu podići i ponijeti sa mnom.

Neprestance sam ponavljao taj pokret sve dok nisam bio posve iscrpljen. Zastao sam kako bih odvagnuo mogućnost sljedećeg pokušaja. Bojao sam se da je moja pozornost sa- njanja na izmaku i da ću je u tom trenutku posve izgubiti iz vida. Sumnjao sam da bi je anorganska bića još jednom dovela na to mjesto svojeg svijeta. Činilo mi se da je ovo moja pos- ljednja posjeta: posjeta o kojoj je sve ovisilo.

Zatim sam učinio nešto nezamislivo. Trenutak prije no što je iščezla moja pozornost sanjanja, glasno i jasno sam uzvik- nuo namjeru da svoju energiju prožmem s energijom izvidni- ka-zatočenika i tako ga oslobodim.