Svijet RNK

Najveći problem svih scenarija o podrijetlu života ostaje nemogućnost preciznog objašnjenja podrijetla prvog sustava replikacije DNK u suvremenim slanicama. Pokušaj objašnjenja načina na koji je sustav replikacije DNK proizašao izravno iz molekularnih podjedinica, pokazao se toliko teškim da su znanstvenici od njega odustali. Stoga su zaključili kako su zacijelo postojale jednostavnije preteče DNK sustava. Danas se znanstvenici uglavnom usredotočuju na sustav replikacije koji se osniva na RNK i koji ima sporednu ulogu u procesima reprodukcije stanica. Pri tome zamišljaju da je u prvim razdobljima povijesti Zemlje, prije svijeta DNK postojao 'svijet RNK'. RNK je nukleinska kiselina koja, pod određenim uvjetima, ima sposobnost samoreplikacije. Bjelančevine se ne mogu same replicirati bez pomoći enzima koji kataliziraju proces replikacije. Stoga RNK pruža moguće rješenje tog problema. Možda sustav replikacije molekula RNK može, nakon određenog razdoblja, ubrzati replikaciju bjelančevina, recimo to slikovito -građevnih blokova organizma.

Glavni problem vezan uz RNK, činjenica je da znanstvenici nisu na zadovoljavajući način objasnili kako se RNK može spontano oblikovati.

Dva istaknuta istraživača RNK, Gerald Joyce i Leslie Orgel, priznali su teškoću pri objašnjenja načina na koji se RNK samoorganizirala u prirodnim uvjetima koji su vladali u prvim razdobljima povijesti Zemlje. Dvije osnovne podjedinice RNK - nukleinske kiseline i šećeri - teže uzajamnom odbijanju. Joyce i Orgel označili su ideju mogućnosti samoorganizacije RNK (1993., str. 13):"... nerealnom u svjetlu trenutnog razumijevanja predbiotičke kemije" i govorili su o: "... mitu samoreplicirajuće molekule RNA, koja se iznova pojavila iz smjese nasumičnih (nepravilno građenih) polinukleotida."

Osim toga, ukazali su na najveći paradoks teorija o podrijetlu života: "Čini se nemogućim da je samoreplicirajući ribosom [RNK] mogao nastati bez evolucije, no bez određenog oblika samoreplikacije nemoguće je izvršiti evolucionističko traganje za prvim, primitivnim samoreplicirajućim ribosomom." Valja također imati na umu da se RNK može samoreplicirati samo pod strogo kontroliranim laboratorijskim uvjetima, koje je nemoguće jednostavno duplicirati u ranoj povijesti Zemlje. Drugi je problem činjenica da postoji mnogo vrsta molekula RNK, od kojih samo neke kataliziraju svoju samoreplikaciju. Behe primjećuje (1996., str. 172): "Čudo koje je proizvelo kemijski netaknutu RNK nije dovoljno. Budući da većina RNK-a nema korisna svojstva katalizacije, za nastanak idealne kemijski netaknute RNK bila bi neophodna druga čudesna slučajnost."

Neki su istraživači proširili svoju potragu za prvom molekulom nukleotida sposobnom za samoreprodukciju bez pomoći enzima izvan RNK.

No, takvi su se pokušaji do sada pokazali bezuspješnima. Naprimjer, Stanley Miller i drugi pretpostavili su da je prva samoreplicirajuća molekula bila peptidna nukleinska kiselina (PNK), kao alternativa RNK. Prema Milleru, PNK je mnogo stabilnija molekula od RNK. No, Miller je svojim pokusima uspio proizvesti samo neke sastavnice PNK, a ne samu molekulu (Travis, 2000.b). U studiji objavljenoj u časopisu

Science, Eschenmoser kaže (1999., str. 2118): "... nije utvrđeno da ijedan oligonukleotidni sustav posjeduje sposobnost učinkovite i pouzdane neenzimske replikacije u potencijalno prirodnim uvjetima." A, govoreći o RNK ili nekoj drugoj oligonukleotidnoj molekuli, kaže: "... vjerojatnost njezina oblikovanja u abiotičkim prirodnim uvjetima ostaje otvorenom za raspravu." Priznao je da, premda većina znanstvenika smatra da je oblikovanje neke vrste oligonukleotida nalik RNK ključni korak u oblikovanju života: "... još uvijek nedostaje uvjerljiv eksperimentalni dokaz da se takav proces uistinu može dogoditi u potencijalno prirodnim uvjetima."