SVIJET I KONTRA SVIJET

Godine 1924, kad su na zboru starješina pravoslavne vladike izglasale da se povuče i posljednja skupina Grka iz Kapadokije, dvije bratovštine odlučile su ostati zauvijek. Turska vlada se suprotstavila i ti Grci odlučiše da se preodjenu u Turke, da se grade muslimanima i da tajno nastave svete obrede. Deset godina kasnije, 1934, taj trik je otkriven i bratovštine su istjerane. Ostali su samo još neoženjeni muškarci i starci. Danas se ne zna, gradi li se šačica ljudi koja tamo živi muslimanima, da li se svi pretvaraju, ili samo neki, žene li se Grci i dalje ili su već izumrli?

Yorgosa se tolerira jer je star. Drže ga ludim. Od 1970. godine kod Yorgosa stanuje i mladi Englez, Bill Farell, koji proučava Kapadokiju, no ništa ne objavljuje i sve manje piše. Sam me upozorio da se s Billom sve teže komunicira i da nije izvjesno hoće li biti voljan i sposoban razgovarati s nama. No Yorgos je još uvijek bio lucidan.

Bilo je oko sedam sati uvečer kad smo pokucali na prozor zemljane zgrade.

Skoro će ponoć, svijeće dogorijevaju, starac se diže i pali nove. U kutu šesterokutne sobe zgrčen na maloj drvenoj stolici sjedi Bill koji se još uvijek duri, gleda na nas kao na uljeze. Starac sjeda pokraj vatre, otvara treću bocu grčkog vina što smo ga donijeli iz Atosa. Starac je davao znakove kao da konačno želi govoriti, ustao je, prišao škrinji u uglu i izvadio neki rukopis. Umjesto da razgovara s nama, sjeo je uz ugašen kamin i počeo polako čitati naglas. Privukli smo se bliže. Bebek je prevodio. Starac kao da je zaboravio na nas, jednoličnim glasom je mrmljao i čitao. Tu i tamo Bebek je hvatao tek po koju riječ gledajući me trijeznim, suvislim očima.

Napolju se čuju zvukovi noći — još uvijek budni cvrčci i po koji krik ptice. Kroz otvoren prozor struji zrak. Cijelu noć pričali smo mi. Pripovijedao sam o tome što me dovelo u Kapadokiju, o namjerama ekspedicije. O mom životu. Pričao sam o Indiji, o skrivenom svijetu što ga još uvijek tražim. Bebek je prevodio na grčki, a starac nas je tu i tamo slušao, govoreći da mu ne treba prevoditi.

Nakon petnaestak minuta shvatih da od razgovora neće biti ništa. Rukopis je bio prilično debeo i starac se očito spremao čitati do kraja. Kako bih izvukao barem nešto, odlučih uključiti magnetofon. No, pomislih, možda to nije dobro, možda se to ne smije, možda će to starca uvrijediti. Bebek kao da je pogađao moje misli. Ode do lenrovera i vrati se s magnetofonom. Starac se nije ni pomaknuo. Bill je bijesno sijevao pogledom, no ipak nije rekao ništa. Kada je Bebek stisnuo taster, stroj je počeo blago zujati. Zagledao sam se u starca. Koliko može biti star? Bio je ćelav, a lice još uvijek senzualno, kao u satira. Pohotljive, već blijede usne i gusta sijeda nepotkresana brada. Nosio je halju kao monah iako su nam na Atosu rekli da ga u crkvi nitko ne priznaje.

Melodičan glas čitao je mehanički, i tek kad sam se zagledao u oči, spazih da ne čita! Starac je govorio samome sebi. Nakon izvjesnog vremena komedija s čitanjem mu je dosadila, odložio je rukopis, zagledao se u kamin i nastavio svoje mrmljanje.

Kada je završio, pozvao nas je u drugu sobu. Tamo, pod svjetlosti svijeća ugledali smo mali oltar i nad njim ikonu crne žene, možda neke crne madone, no madone koja je više podsjećala na božicu Kali. Sjedili smo tako bez riječi pod slikom dok je starac sve više pio. Negdje oko jedan poslije ponoći bio je očigledno pijan — izvalio se na podu, zaspao i počeo hrkati.

Desetak minuta kasnije osjetili smo da nam je vrijeme otići. Natrag u našu jazbinu. Odlučili smo ne spavati. Te cijele noći Bebek je preslušavao kasetu, prevodeći rečenicu po rečenicu. Negdje pred jutro preveo je cijeli tekst i šutke mi ga predao. Počeo sam čitati starčev tekst.

„Van svakog momenta i u svakom momentu nigdje i na svakom mjestu nikada i u

svakom momentu uz ovaj postojeći svijet postoji odnosno ne postoji već nije još jedan prisutan kontra svijet. = tom svijetu se ne govori i ne piše jer se pravila postojanja tog svijeta opiru gramatici, govoru, logici, opisu. Iako u prostoru i vremenu, kontra svijet nije stvaran u prostoru, on je niz zbivanja. Za predmete kontra svijeta ne postoje imenice pošto su stvari samo tokovi i kretanja. Zbog toga o kontra svijetu ne možemo pravilno govoriti, jer sve što kažemo o kontra svijetu je laž, a kada hoćemo govoriti istinu prisiljeni smo lagati. Ipak taj svijet je tu među rečenicama — i njegovi zakoni, njegova estetika javlja se u onom što je skriveno.”

Štošta je još pričao taj starac. Mnogo toga razumljivog, mnogo nerazumljivog. No

nismo znali koliko je potrebno ili moguće u sve to uživjeti se.

Prva točka našega puta — Kapadokija — bila je obrađena. Idemo dalje!