5

SVIJET ANORGANSKIH BIĆA

Dosljedan pristanku da čekam trenutak kada će don Juan biti voljan početi s bilo kakvim objašnjenjem sanjanja,  tek sam ga u  slučajevima  nužde  pitao za

savjet. Obično ne bih odbijao načinjati tu temu, ali je na neki neobičan način bio nezadovoljan mnome zbog toga. Pretpos- tavljao sam da bi mi potvrda njegova neodobravanja mogla biti činjenica da je uvijek, kada god bismo razgovarali o mojim aktivnostima sanjanja, umanjivao značenje svega što sam do- tada postigao.

Za mene je u to vrijeme oživljeno postojanje anorganskih bića postalo najvažnijim ozračjem vježbi sanjanja. Nakon sus- reta s njima u snovima, te posebice nakon putovanja s njima pustinjom uokolo don Juanove kuće, u većoj bih mjeri bio vo- ljan njihovo postojanje shvatiti kao sasvim ozbiljnu stvar. Svi su ti događaji, međutim, pokazali sasvim suprotni učinak na mene. Postao sam nepristupačan i zatvoren, te uporno poricao mogućnost njihova postojanja.

Potom   sam   promijenio   mišljenje,   te   odlučio   provesti objektivno  i  ozbiljno  istraživanje  njihova  postojanja.  Metoda je  tog  istraživanja  zahtijevala  da  ponajprije  sakupim  svjedo- čanstvo svega što se dogodilo tijekom mojih vježbi sanjanja, te potom  takvo  svjedočanstvo  iskoristim  kao  uzorak  kako  bih otkrio je  li  moje  sanjanje  potvrđuje  ili  opovrgava  bilo  što  o

anorganskim bićima. Zaista sam i ispisao stotine stranica sit- ničavih i ujedno sasvim beznačajnih sitnica, kada mi je treba- lo postati sasvim jasno kako je dokaz njihova postojanja dat is- toga trenutka kada sam započeo svoja istraživanja.

Trebalo mi je nekoliko vježbi sanjanja da otkrijem ono za što sam mislio da je don Juanova uobičajena preporuka i sa- vjet - da opozovem svaki oblik rasuđivanja i jednostavno po- zovem anorganska bića da se pojave - to je ustvari bio postu- pak kojim su se služili vračevi davnine kako bi ih dozvali. Ostavivši me da to sam otkrijem, don Juan je jednostavno sli- jedio način vježbanja starih vračeva. Uvijek bi me upozoravao kako je vrlo teško napustiti sva uporišta osim putem vježba- nja. Jedno je od najsnažnijih obrambenih uporišta sebstva uis- tinu naša racionalnost. To ujedno nije samo najtrajnija i najot- pornija obrambena linija kada je riječ o postupcima vračeva i objašnjenjima, već je ujedno i u najvećoj mjeri zastrašujuća. Don Juan je vjerovao kako je postojanje anorganskih bića naj- istaknutiji napadač naše racionalnosti.

Tijekom mojih vježbi sanjanja ustanovio sam smjer koji sam pratio svakoga dana bez izuzetka. Ponajprije sam uspio promatrati svaku zamjetljivu pojedinost svojih snova, a potom i mijenjanja snova. S pouzdanjem mogu reći da sam svemir promatrao u pojedinostima iz snova u snove. Kao posljedica izabranog smjera u jednom je trenutku moja pozornost u sa- njanju počela popuštati, te su moje vježbe sanjanja završavale ili zasnivanjem i sanjanjem uobičajenih snova u kojem nije bilo nikakvog traga pozornosti u sanjanju, ili bih se budio, te više ne bih mogao usnuti.

S vremena na vrijeme, kako mi je to don Juan opisao, struja strane energije, izvidnik, kako ga je nazvao, prodirao bi u moje snove. Ranije upozoren, podešavao bih svoju pozor- nost u sanjanju i bio na oprezu. Prvi puta kada sam primijetio stranu energiju sanjao sam o kupovini u velikoj trgovini. Kre- tao sam se od odjela do odjela u potrazi za starinama. Napo- sljetku sam jednu pronašao. Nesukladnost traganja za stari- nama u trgovini bila je tako očigledna da sam se nasmijao, ali

u trenutku kada sam jednu pronašao, zaboravio sam na nepri- mjerenost. Starina je bila ručka štapa. Trgovac mi je rekao da je načinjena od iridija koji je nazvao jednom od  najčvršćih tvari na svijetu. Bio je to zaobljen komad: predstavljao je gla- vu i ramena majmuna. Nalikovao mi je na jednu vrstu nefrita. Trgovac je bio uvrijeđen kada sam posumnjao da bi komad mogao biti izrađen od nefrita, te je, kako bi dokazao da je u pravu, udario predmet iz sve snage o betonski zid. Nije se slomio, već je odskočio nalik lopti, te potom zaokružio poput frisbeeja. Slijedio sam ga. Nestao je za drvećem. Potrčao sam kako bih ga pronašao, te sam ga zaista i našao kako leži na zemlji. Pretvorio se u neobično lijep, tamnozelen i crn štap u punoj  dužini.

Poželio sam ga imati. Dohvatio sam ga, te ga nastojao po- dići sa zemlje prije no što itko drugi naiđe tim putem. Ali, ma koliko sam nastojao, nisam ga mogao podići. Bojao sam se da bih ga mogao slomiti cimajući ga naprijed i nazad. Stoga sam golim rukama stao kopati zemlju uokolo. Kako sam kopao, tako se zemlja nasipavala natrag sve dok nije preostao samo jedan čuperak zelene trave. Zurio sam u vodu; odjednom je prasnula. Pretvorila se u bijeli mjehur, te potom iščezla. Moj se san nastavio u drugim likovima i pojedinostima koji se ni- čim nisu posebno isticali, iako su bili savršeno jasni.

Kada  sam  don  Juanu  ispripovjedio  svoj  san,  rekao  je,

»Izdvojio si izvidnika. Izvidnici su brojniji kada su naši snovi prosječni i uobičajeni. Snovi sanjača na neobičan su način oslobođeni izvidnika. Kada se pojave, sasvim su neodredivi po svojoj neobičnosti i nesukladnosti s onime što ih okružuje.«

»U kojem smislu nesukladnosti, don Juane?«

»Njihova je  prisutnost  posve  besmislena.«

»Vrlo je malo toga smislenog u snovima.«

»Samo su u prosječnim snovima stvari besmislene. Rekao bih da je tome tako jer u tom trenutku naviru izvidnici i zato što su prosječni ljudi podložni znatnijoj prepreci pred nepoz- natim.«

»Znaš li zašto je tako, don Juane?«

»Mislim da je riječ o uravnoteženju sila. Prosječni ljudi imaju glupo snažne prepreke koje ih štite pred takvim napadi- ma. To su prepreke nalik brizi za vlastito sebstvo. Što je snaž- nija prepreka, to je jači napad.

»Sanjači, nasuprot tome, imaju manje prepreka i manje iz- vidnika u svojim snovima. Čini se da u sanjačevim snovima besmislene stvari nestaju, možda kako bi osigurale da sanjač zahvati  prisutnost  izvidnika.«

Don Juan mi je savjetovao neka obratim pomnjivu pozor- nost i zapamtim svaku pojedinost snova koji sam sanjao. Čak me je natjerao da mu ponovim sve što sam mu već ispričao.

»Zbunjuješ me«, rekao je. »Isprva ništa ne želiš čuti o mo- jem sanjanju, a potom si na to spreman. Postoji li ikakav red u tvojim odbijanjima i prihvaćanjima?«

»Možeš se kladiti da iza svega toga stoji određen red i po- redak«, rekao je. »Jednoga ćeš dana i sam postupati na takav način sa sanjačem. Neke su pojedinosti od ključne važnosti jer su povezane s duhom. Druge su, pak, sasvim nevažne jer su povezane s našom razmaženom ličnošću.

»Prvi izvidnik kojeg si izdvojio uvijek će biti prisutan, u bilo kojem obliku, čak i iridiju. Uzgred, što je iridij?«

»Zaista ne znam«, rekao sam posve iskreno.

»Eto, vidiš! Što ćeš reći ako se ispostavi da je jedna od najčvršćih tvari na  svijetu?«

Don Juanove su oči blistale od užitka, dok sam se ja ner- vozno smijao čuvši za takvu apsurdnu mogućnost koja je, kako sam kasnije saznao, bila posve istinita.

Od tog sam trenutka počeo zapažati prisutnost nesuklad- nih pojedinosti u svojim snovima. Jednom kada sam prihvatio don Juanovo svrstanje strane energije u snovima, posve sam se složio s njime da su nesukladne pojedinosti bili strani na- jezdnici mojih snova. Izdvajajući ih, moja je pozornost u sa- njanju uvijek bila usredotočena na njih s upornošću koja se nije očitovala ni u kakvim drugim okolnostima.

Druga stvar koju sam primijetio bila je da svakoga puta kada  je  strana  energija  prodirala  u  moje  snove,  moja je

pozornost u sanjanju morala biti pojačana kako bih je protu- mačio na poznat način. Nedostatak je moje pozornosti u sa- njanju bila njegova nesposobnost postizanja takve potpune preobrazbe; krajnji je ishod bio ukrštanje pojedinosti koje su mi bile gotovo sasvim nepoznate. Strana se energija u tim tre- nucima s lakoćom rasipala: mješovita bi pojedinost nestala pretvarajući se u bljesak svjetlosti koji bi se brzo utapao u dru- gim dojmljivijim pojedinostima mojih snova.

Kada sam zamolio don Juana da mi objasni što mi se do- gađalo, rekao je, »U ovom trenutku u tvojem sanjanju izvidni- ci su istraživači koji su odaslati iz anorganske oblasti. Vrlo su brzi u tom smislu što se ne zadržavaju dugo.«

»Zašto kažeš da su istraživači, don Juane?«

»Dolaze u potragu za mogućom svjesnošću. Sami su ob- dareni svjesnošću i svrhom, iako je to za nas posve neshvat- ljivo i nezamislivo, a po svoj se prilici može usporediti sa svjes- nošću i svrhom drveća. Unutrašnja brzina drveća i anorgan- skih bića neshvatljiva nam je jer su neusporedivo sporiji od nas.«

»Što te navodi da to kažeš, don Juane?«

»I drveće i anorganska bića traju duže od nas. Stvorena su za nepokretnost. Nepomična su, pa ipak sve oko sebe navode na kretanje.«

»Misliš li, don Juane, da su anorganska bića postojana i nepokretna poput drveća?«

»Dakako. Ono što u snovima vidiš kao svjetlost ili tamu njihovi su odrazi. Ono  što čuješ kao  glas izaslanika sanjanja također je njihov odraz. Takvi su i njihovi izvidnici.«

Zbog nekog nedokučivog razloga bio sam poražen don Juanovim izjavama. Odjednom me je preplavio strah. Upitao sam don Juana imaju li i drveća takve odraze.

»Imaju«, odvratio je. »Njihovi su odrazi, međutim, čak i manje prijateljski naklonjeni negoli odrazi anorganskih bića. Sanjači nikada ne tragaju za njima izuzev ako nisu u stanju du- boke naklonjenosti drveću, što je vrlo teško dostizivo stanje.

Na ovoj zemlji nemamo prijatelja, znaš.« Nasmijao se i dodao,

»Nije tajna zašto.«

»Za tebe možda i nije tajna, don Juan, ali za mene sva- kako jest.«

»Destruktivni smo. Izazvali smo neprijateljstvo svakog ži- vog bića na ovoj zemlji. To je razlog zbog kojeg nemamo pri- jatelja.«

Osjetio sam takvu mučninu da sam poželio sasvim preki- nuti razgovor. Neobuzdani me je poriv iznova vratio temi anorganskih bića. »Što misliš da moram učiniti kako bih slije- dio izvidnike?«, pitao sam.

»Zašto bi, za ime svijeta, želio slijediti izvidnike?«

»Vodim objektivno i nepristrano istraživanje o anorgan- skim bićima.«

»Zezaš me, zar ne? Mislio sam da se čvrsto pridržavaš svo- jeg stanovišta o nepostojanju anorganskih bića.«

Njegov podrugivalački ton i smijeh kazivao mi je sve o njegovu mišljenju i osjećajima o mojem nepristranom istra- živanju.

»Promijenio sam mišljenje, don Juane. Sada želim istražiti sve mogućnosti.«

»Zapamti, oblast anorganskih bića bilo je područje starih vračeva. Kako bi onamo dospio, moraš s namjerom usredo- točiti svoju pozornost u sanjanju na pojedinosti svojih snova. Na taj su način stari vračevi bili u stanju izdvojiti izvidnike. Kada bi se usredotočili na izvidnike, izvikivali bi svoju na- mjeru da ih slijede. Istog trenutka kada bi stari vračevi izustili svoju namjeru, povukla bi ih strana energija.«

»Je li to tako jednostavno, don Juane?«

Nije mi odgovorio. Samo se nasmijao na moja neustrašiva ispitivanja.

Kada sam se vratio kući, bio sam već posve odustao od traganja za pravim smislom don Juanovih riječi. Nisam bio nimalo voljan razmišljati o onome što je po svoj prilici opisao kao jedini raspoloživi postupak. Nakon što sam iscrpio sve zamisli i sve strpljenje, jednog sam dana posve iznevjerio svog

vodiča. U snu koji sam tada usnio, prenula me je riba koja je iznenada iskočila iz ribnjaka uz koji sam šetao. Riba se trzala do mojih nogu, a potom poletjela nalik šarenoj ptici, zastaj- kujući na granju, ali još uvijek kao riba. Prizor je bio u tolikoj mjeri zapanjujući da je moja pozornost u sanjanju bila vrlo napeta i izoštrena. Odmah sam znao da je riječ o izvidniku. Trenutak kasnije, kada se ptica-riba pretvorila u točku svjet- losti, uzviknuo sam svoju namjeru da je pratim i, upravo kako mi je don Juan rekao, bio sam prenijet u drugi svijet.

Lebdio sam kroz naizgled mračni tunel kao da sam leteći kukac bez ikakve težine. Osjet tunela odjednom je prekinut. Kao da sam doslovce bio izbačen iz cijevi, a poriv kretanja me razmrskao o beskrajnu tvarnu masu; gotovo sam je mogao do- dirivati. Nisam mogao nazrijeti kraja ni u kojem pravcu. Cijela me je stvar u tolikoj mjeri podsjećala na filmove znanstvene fantastike da sam bio posve uvjeren kako sam zamišljam vi- đenje mase kao što netko sam zamišlja svoje snove. Zašto ne? Mislio sam, naposljetku, da sam utonuo u san i da sanjam.

Smirio sam se kako bih promatrao pojedinosti svoga sna. Ono što sam promatrao nalikovalo je na divovsku spužvu. Bilo je porozno i prepuno šupljina. Nisam mogao osjetiti njegovu šupljikavost, ali se doimalo grube površine i vlaknasto. Bilo je tamnosmeđe boje. Potom sam odjednom bio obuzet napadom sumnjičavosti da je ta tiha masa samo san. Ono što sam pro- matrao nije mijenjalo oblik. Ni ja se nisam kretao. Kada sam na tu stvar usredotočio pogled, imao sam cjelovit utisak nečeg stvarnog, ali posve nepokretnog; bilo je negdje posađeno, te je posjedovalo tako snažnu moć privlačenja da sam bio nespo- soban izmijeniti svoju pozornost u sanjanju kako bih ispitao bilo što drugo, uključujući samoga sebe. Neka strana sila, koju dotada nikada nisam sreo u svojim snovima, povukla me je nadolje.

Tada sam jasno osjetio da je masu oslobodila moja po- zornost u sanjanju; sva se moja svjesnost usredotočila na iz- vidnika koji me doveo na to mjesto. Nalikovao je krijesnici u tami, lebdeći pored mene. U svojoj je oblasti bio bljesak čiste

energije. Mogao sam vidjeti njegovo energetsko isijavanje. Doimao mi se svjesnim. Odjednom se trznuo prema meni, te me stao vući ili ubadati. Nisam osjećao njegov dodir, ali sam ipak znao da me dodiruje. Taj je osjet bio nov i zapanjujući; či- nilo se kao da je dio mene, koji nije bio ondje, bio nabijen strujom njegova dodira; valovi energije  prolazili  su kroz  nje- ga, jedan za drugim.

Od tog trenutka sve je u mojim snovima postalo mnogo stvarnije. Bilo mi je zaista teško zadržati pomisao da sanjam san. Ovoj poteškoći moram nadodati i izvjesnost  koju  sam imao o dodiru s izvidnikom koji je sa mnom uspostavio ener- getsku vezu. Znao sam što želi da učinim onog trenutka kada me je trznuo ili odrinuo.

Prva stvar koju sam učinio bila je da me gurne kroz veliku šupljinu ili otvor tvarne mase pred kojom sam se nalazio. Ka- da sam se našao u masi, shvatio sam da je unutrašnjost jedno- liko šupljikava kao i vanjski dio, ali mnogo mekšeg izgleda, kao da je gruba površina odjednom skliznula.  Promatrao sam ustrojstvo koje se doimalo kao nešto nalik uvećanoj slici koš- nice. Bilo je nebrojeno mnoštvo geometrijski oblikovanih tu- nela što su se prostirali u svim pravcima. Neki su se dizali, a neki spuštali s moje lijeve i desne strane; sastajali su se u pra- vim kutevima, te se dizali ili spuštali u ravnim kosinama.

Svjetlost je bila vrlo slaba, ali je sve bilo savršeno vidljivo. Tuneli su se doimali živima i svjesnima; cvrčali su. Zurio sam u njih. Pogodila me je iznenadna spoznaja da vidim. Bili su to tuneli energije. U trenutku ove spoznaje, glas izaslanika sa- njanja riknuo je u mojem uhu tako glasno da nisam mogao razumjeti što mi govori.

»Smanji«, viknuo sam s neubičajenom nestrpljivošću, te postao svjestan da progovarajući onemogućujem svoje viđenje tunela, te ulazim u zrakoprazni prostor u kojem sam mogao samo slušati.

Izaslanik je izmijenio glas, te rekao, »U unutrašnjosti si anorganskog bića. Izaberi jedan tunel i moći ćeš u njemu čak i živjeti.« Za trenutak je glas zastao, a potom dodao, »Od- nosno, ako to želiš učiniti.«

Nisam se mogao natjerati da išta izustim. Bojao sam se da bi svaka moja izjava mogla biti protumačena kao suprotna onome što sam uistinu želio reći.

»Pred tobom su neiscrpne pustolovine«, nastavio je izas- lanikov glas. »Možeš živjeti u onoliko tunela koliko ti se pro- htije. Svaki će te od njih podučiti nečem novom. Vračevi drevnosti živjeli su na taj način, te izučili čudesne stvari.«

Bez ikakva sam osjećaja osjetio da me izvidnik gura sa strane. Pokazalo se da me želi navesti na daljnje kretanje. Iza- brao sam tunel s moje desne strane. Onoga trena kada sam se u njemu našao, nešto me je navelo na osvještenje činjenice da tunelom ne koračam; lebdio sam u njemu, letio. Bio sam kug- lica energije koja se nije razlikovala od izvidnika.

Glas izaslanika iznova se začuo u mojim ušima. »Da, tek si kuglica energije«, rekao je. Njegovo mi je ponovno javljanje donijelo silno olakšanje. »I lebdiš unutar jednog anorganskog bića«, nastavio je. »To je način na koji te izvidnici izvješćuju da od tebe očekuju kretanje u ovome svijetu. Kada te dotaknu, mijenjaš se zauvijek. Sada si ustvari jedan od nas. Ako ovdje želiš ostati, samo izreci svoju namjeru.« Izaslanik prestade govoriti, te se iznova usredotočih na viđenje tunela. Kada je iznova progovorio, nešto se promijenilo; iz vida nisam izgubio pogled na taj svijet, te sam još uvijek bio u stanju čuti izasla- nikov glas. »Stari su vračevi naučili sve što znaju o sanjanju ostajući ovdje, među nama«, rekao je.

Namjeravao sam pitati jesu li sve što znaju naučili jednos- tavnim življenjem unutar tunela, ali i prije no što sam mogao izustiti svoje pitanje izaslanik je već odgovarao.

»Da, sve su naučili jednostavnim življenjem unutar anor- ganskih bića«, rekao je. »Kako bi živjeli unutar njih, bilo je do- voljno da stari vračevi kažu da to žele, kao što je i tebi do- voljno da izustiš svoju namjeru glasno i jasno.«

Izvidnik se provukao do mene kako bi mi dao znak da nastavim s kretanjem. Oklijevao sam, te je izvidnik  učinio nešto posve jednako pokazivanju s takvom silinom da sam iz- letio  nalik  metku  kroz  beskonačne  tunele.  Konačno  sam  se

zaustavio jer se zaustavio izvidnik. Za trenutak je lebdio; po- tom se obrušismo niz okomiti tunel. Nisam osjetio potpunu promjenu smjera. Koliko sam mogao percipirati, još uvijek sam se kretao uzdužno s tlom.

Mnogo smo puta promijenili smjer s istim perceptualnim učinkom na mene. Počeo sam u umu oblikovati misao o svo- joj nesposobnosti osjećanja kretanja prema gore ili  prema dolje kada sam začuo izaslanikov glas. »Mislim da će ti biti ugodnije ako budeš puzao namjesto da letiš«, rekao je. »Možeš se kretati i kao pauk ili muha, okomito prema gore ili dolje ili naopačke.«

U trenutku sam sjeo. Gotovo kao da sam posve nepriprem- ljen i sasvim iznenada dobio vlastitu težinu koja me je pri- zemljila. Nisam mogao osjetiti  zidove  tunela,  ali je  izaslanik bio u pravu u pogledu mojeg udobnijeg položaja puzanjem.

»U ovom svijetu ne moraš biti vezan silom težom«, rekao je. I sam sam to bio u stanju dokučiti. »Ne moraš ni disati«, nastavio je glas. »Samo zbog svoje udobnosti možeš zadržati viđenje okom i vidjeti onako kako vidiš u svojem svijetu.« Iza- slanik se kolebao da li da nastavi s uputama. Nakašljao se, na- lik čovjeku koji pročišćava grlo, te rekao, »Pogled okom nika- da nije sužen; stoga sanjač o svojim snovima uvijek govori na način  viđenoga.«

Izvidnik me gurnuo u tunel s moje desne strane. Taj je tu- nel bio nešto mračniji od ostalih. Meni se, na razini protivnoj zdravom razumu, doimao ugodnijim od ostalih, prijateljskiji pa čak i poznatiji. Pomislio sam da sam nalikujem tom tunelu ili tunel nalikuje meni.

»Već ste se ranije sreli«, reče izaslanikov glas.

»Kako, molim?«, rekao sam. Razumio sam što je rekao, ali je  izjava bila neshvatljiva.

»Borili ste se zajedno i zbog toga sada nosite energiju obo- jice«. Pomislio sam da je izaslanikov  glas bio ispunjen natruhama zlobe ili čak i sarkazma.

»Ne, nije to sarkazam«, reče izaslanik. »Drago  mi je da imaš srodnike među nama.«

»Što misliš reći riječju srodnici?«, upitao sam.

»Dijeljenje energije  čini  srodstvo.«,  odvratio je.  »Energija je  poput krvi.«

Nisam bio u stanju ništa izustiti. Jasno sam mogao osjeti- ti ubode straha.

»Strah ne postoji u ovome svijetu«, rekao je izaslanik. I to je  bila jedina  njegova  neistinita  izjava.

Moje je sanjanje prekinuto na tom mjestu. Bio sam tako zaprepašten živošću svega, kao i zapanjujućom jasnoćom i po- vezanošću izaslanikovih izjava, da nisam mogao dočekati pri- godu da sve ispričam don Juanu. Bio sam iznenađen i uznemi- ren činjenicom da o tome nije htio ništa čuti. Nije mi se tako obratio, ali sam imao dojam da je uvjeren kako je sve što mi se dogodilo posljedica moje razmažene ličnosti.

»Zašto se tako vladaš prema meni?«, upitao sam. »Nisi za- dovoljan mnome?«

»Ne. Nije u tome stvar«, odvratio je. »Poteškoća je u tome što ne mogu govoriti o tom dijelu tvog sanjanja. U njemu si prepušten samo samome sebi. Već sam ti rekao da su anor- ganska bića stvarna. Sada sam otkrivaš u kolikoj su mjeri stvarna. Ono što ćeš poduzeti sa svojim otkrićima  tvoja je stvar, samo tvoja. Jednoga ćeš dana shvatiti razlog mojeg po- vlačenja.«

»Ali, ne postoji li ondje nešto što mi možeš reći o sanja- nju?«, bio sam uporan.

»Ono što zasigurno mogu reći jest da to svakako nije bio san. Bilo je to putovanje u nepoznato. Nužno putovanje, mogu dodati, i ujedno i nadosobno.«

Ponovno je promijenio temu, te stao govoriti o drugim as- pektima učenja.

Od toga dana unatoč mojem strahu i don Juanovim od- bijanjima da me posavjetuje, postao sam redovni sanjački putnik u spužvasti svijet. Odmah sam otkrio da, što je veća moja sposobnost promatranja pojedinosti snova, to veća pos- taje i  moja  sposobnost izdvajanja izvidnika.  Ako  bih izabrao da  izvidnike  shvatim kao  stranu  energiju,  u  mojem bi  polju

percepcije ostajali neko vrijeme. Ako bih, međutim, izabrao izvidnike shvatiti kao napola poznate predmete, zadržavali bi se duže, u plutanju mijenjajući oblik. Kada bih ih slijedio, otkrivajući glasno svoju namjeru da krenem s njima, izvidnici bi zaista prenosili moju pozornost sanjanja u svijet s onu stra- nu svega što bih inače mogao zamisliti.

Don Juan mi je rekao da su anorganska bića uvijek pri- pravna podučavati. Nije mi, međutim, rekao da je sanjanje ono čemu podučavaju. Tvrdio je da izaslanik sanjanja, budući je glas, predstavlja savršen most između tog svijeta i nama po- znatog svijeta. Otkrio sam da izaslanik sanjanja nije bio glas učitelja, već glas vrlo dovitljivog trgovca. Neprestance je po- navljao, u prikladno vrijeme i zgodnoj prilici, prednosti njego- va svijeta. Pa ipak me je podučio i mnogim dragocjenim stvari- ma o sanjanju. Slušajući što govori, shvatio sam sklonost sta- rih vračeva konkretnim postupcima.

»Za savršeno je sanjanje ponajprije potrebno potpuno is- ključenje unutrašnjeg dijaloga«, jednom mi je rekao glas. »Ka- ko bi to besprijekorno učinio, između svojih prstiju postavi dvije ili tri stope dug kristal ili nekoliko glatkih i tankih riječ- nih oblutaka. Polagano sklopi prste i njima pritisni kristale ili oblutke.«

Izaslanik je rekao da su kovani komadi, ako su veličine i širine kao prst, podjednako učinkoviti. Postupak se sastojao u pritiskivanju najmanje tri tanka komada između  prstiju  obje ruke sve do bolnog pritiska u rukama. Ovakav pritisak poka- zuje neobično svojstvo isključivanja unutrašnjeg dijaloga. Izaslanik je najviše volio kristale; rekao je da oni daju najbolje rezultate, iako je svako vježbanje bilo sasvim dovoljno učin- kovito.

»Zasnivanje u trenutku potpune tišine osigurava savršeni ulazak u sanjanje«, rekao je izaslanikov glas, »osigurava i po- visivanje  pozornosti  sanjanja.«

»Sanjači bi trebali nositi zlatni prsten«, rekao mi je iza- slanik drugom zgodom, »po mogućnosti pomalo preuzak«.

Izaslanik mi je objasnio da je takav prsten služio kao most za  otkliznuće  iz  sanjanja  nazad  u  svakidašnji  svijet  ili  za

udubljenje naše svakidašnje svjesnosti u oblast anorganskih bića.

»Kako djeluje takav most?«, upitao sam. Nisam razumio što se time misli.

»Dodir prstiju uokolo prstena spušta most«, rekao je iza- slanik. »Ako sanjač dospije u moj svijet s prstenom, takav prsten privlači energiju moga svijeta i zadržava je; u trenutku kada je to potrebno, energija prenosi sanjača nazad u njegov svijet, popuštajući dodir prstena na sanjačevim prstima.

»Pritisak prstena na prstu u podjednakoj mjeri služi i kako bi se osigurao sanjačev povratak u njegov svijet. Pridaje mu stalan i poznat osjećaj na vlastitom prstu.«

Tijekom druge vježbe sanjanja, izaslanik je rekao da je naša koža savršen organ prenošenja energetskih valova iz oblika postojanja našeg svakidašnjeg svijeta u oblik postojanja anorganskih bića i obrnuto. Savjetovao mi je da svoju kožu uvijek držim hladnom i čistom od pigmenata ili ulja. Sa- vjetovao je i da sanjači nose uski pojas, povez ili narukvicu kako bi stvorili točku pritiska koja služi kao središte kože za energetsku izmjenu. Izaslanik je objasnio da koža neposredno zaslanja energiju, te da kožu moramo osposobiti ne samo da zaslanja, već i mijenja energiju iz jednog u drugi oblik, što je ujedno i način  našeg obznanjivanja namjere  tijekom sanjanja.

Jednog mi je dana izaslanikov glas podario čudesan  sa- vjet. Rekao je da, kako bismo osigurali oštrinu i brzinu naše pozornosti sanjanja, moramo je navesti iz pozadine  korijena usta na kojem je mjestu smješten ogroman rezervoar po- zornosti svih ljudskih bića. Izaslanikove su posebne upute bile da vježbam i izučim diciplinu i nadzor koja je potrebna kako bih vrh jezika pritisnuo o krov usta tijekom sanjanja. Taj je za- datak toliko težak i zahtjevan, rekao je izaslanik, kao i prona- laženje ruku u snu. Jednom kada se ostvari, međutim, izvršeni zadatak pruža najnevjerojatnije  rezultate  u  pogledu  nadzira- nja  pozornosti  sanjanja.

O svakoj sam zamislivoj temi dobio niz vrlo korisnih sa- vjeta, poduka koje sam odmah zaboravljao ako mi ih izaslanik

ne bi bezbrojno mnogo puta ponovio. Od don Juana sam po- tražio  savjet kako  da  riješim ovu  poteškoću  zaboravljanja.

Njegov je odgovor bio kratak kako sam i očekivao. »Usre- dotoči se samo na ono što ti izaslanik govori o sanjanju«, re- kao je.

Što god da je izaslanikov glas ponavljao dovoljan broj pu- ta, shvaćao sam i prihvaćao s napregnutim zanimanjem i gor- ljivošću. Dosljedan preporuci don Juana, slijedio sam njegove upute samo u slučajevima kada je govorio o sanjanju, te sam sam ispitivao vrijednost njegovih uputa. Najvažniji je dio no- vina za mene bio onaj koji je govorio da pozornost sanjanja dopire iz krova ustiju. Bilo mi je potrebno mnogo napora i nastojanja kako bih tijekom sanjanja osjetio da pritišćem krov usta vrhom jezika. Jednom kada sam to postigao, moja je po- zornost sanjanja zadobila vlastiti život, te je postala, da tako kažem, izoštrenija od moje  uobičajene pozornosti  u svaki- dašnjem svijetu.

Nije mi trebalo mnogo da shvatim kako je duboka morala biti zaokupljenost starih vračeva anorganskim bićima. Don Juanova upozorenja o opasnosti takve zaokupljenosti postala su mi življima no ikada. Nastojao sam koliko sam mogao da dostignem njegova mjerila samopropitivanja bez ikakve mi- losti. Po svaku sam cijenu morao izbjeći popuštanje iskušenju izaslanikova obećanja spoznaje, te sam do nje morao doprijeti sam jer je don Juan i nadalje odbijao saslušati sve što mi se događalo.

»Moraš mi reći barem malo kako bih znao što mi je činiti«, bio sam uporan jednom zgodom kada sam sakupio dovoljno hrabrosti da mu postavim novo pitanje.

»Ne mogu«, rekao je odlučno, »i nemoj mi više postavljati to pitanje. Rekao sam ti, u ovakvim trenucima sanjači moraju biti prepušteni samima sebi.«

»Ali ti ni ne znaš što sam te htio upitati.«

»O, da, itekako dobro znam. Želiš da ti kažem da je posve u redu živjeti u jednom od onih tunela, ako ni zbog kojeg

drugog razloga barem zato da saznaš što ti govori izaslani- kov glas.«

Priznao sam da se upravo oko toga kolebam. Ako ništa drugo, želio sam saznati što ustvari znači da se može živjeti unutar onih  tunela.

»I sam sam prošao isti nemir«, nastavio je don Juan, »i nitko mi nije mogao pomoći jer je riječ o nadosobnoj i ko- načnoj odluci, konačnoj odluci koju donosiš onoga  trenutka kada izustiš svoju želju da želiš živjeti u tom svijetu. Kako bi te navela da izustiš takvu želju, anorganska bića će ti otkrivati tvoje  najskrovitije  želje.«

»To je zaista paklenska stvar, don Juan.«

»Možeš to i ponoviti. Ali ne samo zbog ono o čemu raz- mišljaš. Za tebe je paklenski dio u iskušenju predavanja, po- sebno kada su tako velike nagrade u igri. Za mene je paklen- ski dio prirode anorganskih bića u tome što to doista može biti jedino utočište koje je sanjačima na raspolaganju u nepri- jateljskom svemiru.«

»Je li to zaista raj za sanjače, don Juan?«

»Svakako jest za neke sanjače. Ne i za mene. Meni nisu potrebne podstreke ili ismijavanja. Sam znam što sam.  Sam sam u neprijateljskom svemiru i naučio sam reći: Neka tako bude!«

Bio je to kraj našeg razgovora. Nije rekao ono što sam že- lio čuti, iako sam bio posve svjestan da čak i sama želja da saz- nam kako je živjeti u tunelima gotovo već znači svršeni odabir načina života. To me nije zanimalo. Upravo sam u tom tre- nutku donio odluku da nastavim svoje vježbe sanjanja bez ikakvih drugih primisli. Brzo sam don Juana izvijestio o svojoj namjeri.

»Nemoj ništa reći«, posavjetovao me je. »Ali shvati da, ako odlučiš ostati, tvoja će odluka biti konačna. Ostat ćeš ondje zauvijek.«

Nemoguće mi je nepristrasno procijeniti što se stvarno događalo tijekom nebrojenih zgoda mojih sanjanja toga  svije- ta. Mogu samo reći da se pokazalo da je taj svijet podjednako

stvaran kao što to može biti svaki san. Ili mogu reći da se pokazao onoliko stvarnim kao što je stvaran i naš svakidašnji svijet. Sanjanje toga svijeta, toga sam postao svjestan, kao i onoga što mi je don Juan nebrojeno puta rekao: da pod utje- cajem sanjanja stvarnost proživljava preobrazbu. U tom sam se trenutku našao pred dvije mogućnosti koje su, kako mi je to rekao don Juan, mogućnosti s kojima se suočavaju svi sanjači: ili oprezno ispraviti ili posve zanemariti naš sustav osjetilnog izvora prikupljanja podataka kao nužne osnove tumačenja.

Za don Juana je ispravljanje našeg sustava tumačenja zna- čilo namjeru da se provede njegovo preuvjetovanje. To je zna- čilo namjerno i pomnjivo provođenje pokušaja uvećanja naših sposobnosti. Živeći u skladu s načinom vračeva, sanjači pohra- njuju i štede nužnu energiju kako bi opozvali moć rasuđiva- nja, te na taj način olakšali namjeravano ispravljanje. Don Juan mi je objasnio da, u slučaju da izaberemo preuvjetovanje našeg sustava tumačenja, stvarnost postaje tekuća i pokretna, te je opseg onoga što može biti stvarno povećano pod cijenu ugrožavanja jednolikosti stvarnosti. Sanjanje, dakle, zaista otvara vrata u druga ozračja onoga što je stvarno.

Ako odaberemo zanemarivanje našeg sustava, opseg ono- ga što može biti percipirano bez tumačenja raste preko svake granice. Proširenje je naše percepcije toliko divovsko da smo prepušteni vrlo malom broju oruđa osjetilnog tumačenja, te na taj način i osjećanju beskrajne stvarnosti koja je nezbiljska ili, pak, beskrajne nezbiljskosti koja može biti stvarna, ali to nije.

Za mene je jedina prihvatljiva mogućnost bila preustroj i povećanje mojeg sustava tumačenja. U sanjanju oblasti anor- ganskih bića bio sam suočen sa srašćenošću toga svijeta iz sna u san, od izdvajanja izvidnika posredstvom slušanja glasa iza- slanika sanjanja, do kretanja kroz tunele.  Kroz njih sam se kretao ništa ne osjećajući, ali ipak svjestan da su prostor i vri- jeme postojani, ali ne na način pojmovnika našeg uobičajenog racionalnog rasuđivanja. Zapažanjem razlike između odsut- nosti ili preobilja pojedinosti u svakom tunelu, ili zapažanjem

osjećaja udaljenosti između tunela, ili zapažanjem očigledne duljine ili širine svakog tunela kojim sam putovao, dospio sam i do osjećanja nepristrasnog promatranja.

Oblast u kojoj je  moje preustrojstvo tumačenja  sustava pokazalo najdramatičnije posljedice bila je spoznaja u kolikoj sam mjeri uvučen u odnos spram svijeta anorganskih bića. U tom svijetu, koji je za mene bio stvaran, bio sam kuglica ener- gije. Tako sam mogao zujati u tunelima nalik svjetlosti koja se brzo kreće ili sam, pak, mogao puzati njihovim zidovima nalik kukcu. Kada bih letio, glas mi je govorio ne samo približne, već vrlo konzistentne podatke o pojedinostima na zidovima na koje bih usredotočio svoju pozornost sanjanja. Te su poje- dinosti bile zamršene izbočine nalik Brailleovom sustavu pisma. Kada bih puzio zidovima, mogao sam vidjeti pojedi- nosti s većom točnošću i slušati glas koji mi je izlagao podrob- nije opise.

Neizbježna je posljedica bila razvoj dvostrukog stanovišta. S jedne strane znao sam da sanjam san; s druge strane, znao sam da sam sudionik neposredno korisnog putovanja koje je bilo stvarno kao i svako putovanje u svijetu. Ovaj je intimni rascjep bila potvrda svega što je don Juan rekao: postojanje je anorganskih bića najznatniji napad na naš racionalni um.

Tek nakon što sam uistinu obustavio svaki oblik rasuđi- vanja osjetio sam stvarno olakšanje. U jednom trenutku, kada je napetost mojeg neodrživog stajališta - ozbiljnog vjerovanja u provjerljivo postojanje anorganskih bića, u isto vrijeme dok sam ozbiljno vjerovao da je ono tek san - bila na rubu vlasti- tog samouništenja, nešto se u mojem pristupu drastično izmi- jenilo, ali bez ikakva udjela s moje strane.

Don Juan je tvrdio da je moja energetska razina, koja je neprestance i pouzdano rasla, jednoga dana dospjela do praga koji mi je dozvolio napuštanje svih pretpostavki i predrasuda o prirodi čovjeka, stvarnosti i percepcije. To  se  zbilo  onoga dana kada sam postao očaran spoznajom, bez obzira na nje- zinu logičku ili funkcionalnu vrijednost i, prije svega, bez ob- zira na osobnu udobnost.

U trenutku kada moje nepristrasno istraživanje teme anorganskih bića više nije imalo nikakve važnosti, don Juan je sam načeo temu mojih sanjačkih putovanja u taj svijet. Rekao je, »Mislim da nisi svjestan redovitosti i učestalosti svojih sus- reta s anorganskim bićima.«

Bio je u pravu. Nikada nisam poklanjao nikakvu pozornost toj činjenici. Stao sam govoriti o neobičnosti svog nadzora.

»Nije riječ o nadzoru«, odvratio je. »Priroda je te oblasti takva da pothranjuje tajanstvenost. Anorganska se bića skri- vaju u kopreni tajnovitosti i zatamnjelosti. Promisli o njihovu svijetu: nepokretan, učvršćen kako bi nas privlačio nalik lep- tirima svjetlosti ili vatri.

»Postoji nešto što ti izaslanik nije htio dosad reći: da su anorganska bića u lovu na tvoju  svijest  ili  svijest  bilo  kojeg bića koje dopadne njihove  mreže.  Darovat će nam spoznaju, ali će za to zahtijevati i plaću: cijelo naše biće.«

»Misliš li, don Juane, da su anorganska bića nalik riba- rima?«

»Upravo tako. U jednom će ti trenutku izaslanik pokazati čovjeka koji je ondje uhvaćen ili druga bića koja nisu ljudska, a isto su ondje uhvaćena.«

Odvratnost i strah trebali su biti moj odgovor. Don Jua- nova su  me se otkrića duboko dojmila, ali  u  smislu  izne- nadnog osjećanja neutoljive znatiželje. Čeznuo sam za potpu- nim otkrićem.

»Anorganska bića nikoga ne mogu prisiliti da s njima os- tane«, nastavio je don Juan. »Život je u njihovu svijetu voljna odluka. Pa ipak su sposobni zatočiti svakoga od nas otkrićem naših želja, njihovim obilnim zadovoljavanjem i milostivim poklanjanjem pažnje. Budi oprezan  s  nepokretnom  svjesnoš- ću. Takva svjesnost mora tragati za kretanjem i to i čini, rekao sam ti, stvaranjem odraza, fantazmagorijskim odrazima što ih povremeno  oblikuje.«

Zamolio sam don Juana da mi objasni što znači »fantaz- magorijski odraz«. Rekao je da anorganska bića love sanjačeve duboko  skrivene  osjećaje  i  bez  milosti  se  njima  poigravaju.

Stvaraju utvare kako bi ugodila sanjačima ili ih zastrašila. Podsjetio me je da sam se poigravao s jednom od takvih ut- vara. Objasnio je i da su anorganska bića vrlo uspješna u odra- žavanjima, te uživaju u vlastitim odrazima nalik sjenama na zidu.

»Stari su se vračevi pokorili svojem neograničenom po- vjerenju u takve odraze«, nastavio je. »Stari su vračevi vje- rovali da njihovi saveznici imaju neograničenu moć. Previdjeli su činjenicu da su njihovi saveznici bili tanani energetski od- razi u svjetovima nalik svemirskom filmu.«

»Proturječiš samome sebi, don Juane. Sam si rekao da su anorganska bića stvarna. Sada govoriš da su samo slike i od- razi.«

»Mislio sam reći da su anorganska bića u našem svijetu nalik pokretnim slikama što se projiciraju na platno; mogu čak dodati da su nalik pokretnim slikama prorijeđene energije projicirane kroz granice dvaju svjetova.«

»Ali što je s anorganskim bićima u njihovu vlastitu svije- tu? Jesu li i ondje nalik pokretnim slikama?«

»Nikako. Taj je svijet podjednako stvaran kao i naš svijet. Stari su vračevi oslikali svijet anorganskih bića kao kuglice šupljina i otvora koji lebde u mračnom svemiru.  Anorganska su bića oslikali kao prazne šupljine što su međusobno pove- zane, nalik stanicama našeg tijela. Stari su vračevi taj beskra- jan  zamotak  nazivali  labirintom  zasjenjenja.«

»Vidi li svaki sanjač taj svijet na isti način?«

»Dakako. Svaki sanjač vidi taj svijet  onakvim  kakav  on jest. Misliš li da si jedinstven?«

Priznao sam da mi je nešto u tom svijetu davalo osjećaj jedinstvenosti. Ono što je stvorilo takav ugodan i jasan osjećaj iznimnog nije bio glas izaslanika sanjanja ili bilo čega o čemu sam mogao  svjesno  razmišljati.

»To je upravo ono što je prizemljilo stare vračeve«, rekao je don Juan. »Anorganska su im bića činila upravo ono što čine i tebi; stvorila su za njih osjećaj jedinstvenosti i iznimnosti; uz

još jedan vrlo poguban osjećaj: osjećaj posjedovanja  moći. Moć i jedinstvenost nepobjedive su podmitljive snage. Budi oprezan!«

»Kako si ti izbjegao opasnosti, don Juane?«

»Nekoliko sam puta putovao u taj svijet, a potom se više nikada  nisam vratio.«

Don Juan je objasnio kako je po mišljenju vračeva svemir razbojničke i grabežljive nastrojenosti, te vračevi više od bilo koga drugoga moraju to uzimati u obzir u svojim svakidašnjim djelatnostima vraćanja. Mislio je da je svjesnost u unutraš- njosti obdarena sposobnošću rasta, te da je jedini način raš- ćenja u borbi,  sukobljavanjima na život i smrt.

»Svjesnost vračeva raste kada sanjaju«, nastavio je. »U tre- nutku kada svjesnost raste, nešto izvan njih priznaje rast, pre- poznaje ga, te za njega čini prostor. Anorganska bića su stva- ratelji prostora  za novu,  povećanu  svjesnost. Sanjači zauvijek moraju biti u njihovu dosegu. Oni su žrtve trenutka kada izbi- jaju  izvan  granica  grabežnog svemira.«

»Što mi predlažeš da učinim za svoju sigurnost, don Juane?«

»Budi svoj svakoga trenutka! Neka ništa i nitko ne donosi odluke umjesto tebe. U svijet anorganskih bića putuj jedino kada to sam želiš.«

»Iskreno, don Juane, ne bih znao kako da to učinim. Jed- nom kada sam izdvojio izvidnika, neizmjeran me je poriv nag- nao da krenem. Nemam nikakve mogućnosti da se predo- mislim.«

»Hajde, hajde! Koga misliš zavaravati? Sve zasigurno mo- žeš prekinuti. Nisi to pokušao, i to je sve.«

Uporno sam ponavljao da mi je nemoguće prekinuti svoja putovanja. Nije više načinjao tu temu i na tome sam mu bio zahvalan. Počeo me je obuzimati uznemirujući osjećaj krivnje. Zbog nekog nepoznatog razloga, pomisao o svjesnom preki- danju poriva što mi ga je davao izvidnik nikada nije proletjela mojim umom.

Kao i obično don Juan je bio u pravu. Otkrio sam da mo- gu promijeniti tijek sanjanja namjeravajući ga odabrati. Naposljetku, nisam namjeravao da me izvidnici prenesu u svoj svijet. Bilo je sasvim izvedivo da hotimice namjeravam nešto drugo, te da moje sanjanje slijedi odabrani smjer.

S vježbom moja je sposobnost namjeravanja mojih puto- vanja u oblast anorganskih bića postala vrlo izoštrena. Pove- ćana sposobnost namjeravanja istakla je u prednji plan i moj povećani nadzor nad pozornošću sanjanja. Ovaj me je dodat- ni nadzor učinio još smionijim. Osjećao sam da mogu putovati nekažnjeno jer sam putovanja mogao prekinuti u bilo kojem trenutku ako bih to samo poželio.

»Tvoje je samopouzdanje zaista zastrašujuće«, bio je don Juanov odgovor kada sam mu opisao, na njegov zahtjev, novo ozračje svojeg nadzora nad pozornošću sanjanja.

»Zašto bi bilo zastrašujuće?«, pitao sam. Bio sam posve uvjeren u  praktičnu vrijednost svojeg otkrića.

»Jer je  tvoje  samopouzdanje  vjera  glupana«,  odvratio je.

»Ispričat ću ti priču vračeva na tu temu. Nisam joj sam bio svjedokom, ali je to bio učitelj moga učitelja, nagual Elias.«

Don Juan mi je ispričao da su nagual Elias i ljubav njego- va života, vrač imenom Amalia, u mladosti bili izgubljeni u svijetu anorganskih bića.

Nikada nisam čuo don Juana da o vračevima pripovijeda kao zaljubljenima za cijeli život. Njegova me je izjava izne- nadila. Upitao sam ga što ima značiti takva nedosljednost.

»To nije nedosljednost. Jednostavno sam izbjegavao pri- povijedati ti priče o osjećanjima vračeva«, rekao je. »Bio si u tolikoj mjeri obuzet ljubavlju cijeloga svoga života da sam ti htio priuštiti predah.

»Nagual Elias i ljubav njegova života, vrač Amalia, bili su izgubljeni u svijetu anorganskih bića«, nastavio je don Juan.

»Onamo su dospjeli ne tijekom sanjanja, već u svojim tvarnim tijelima.«

»Kako se to dogodilo, don Juane?«

»Njihov je  učitelj,  nagual  Rosendo,  po  svojem  tempera- mentu  i  vježbanju  bio  vrlo  nalik  starim  vračevima.  Namje- ravao je pomoći Eliasu i Amaliji, ali ih je namjesto da im po- mogne,  gurnuo  preko  smrtnih  granica.  Nagual  Rosendo  nije namjeravao  izvršiti  takav prijelaz.  Želio je  svoja  dva  učenika zadubiti u drugu pozornost, ali je ishod bio njihovo iščeznuće.«

Don Juan je rekao da se ne želi upuštati u pojedinosti te vrlo duge i zamršene pripovijesti. Htio mi je samo reći kako se može izgubiti u tom svijetu. Tvrdio je da se pogrešna procje- na naguala Rosenda sastojala u pretpostavci da se anorgans- ka bića nimalo ne zanimaju za žene. Njegovo je rasuđivanje bilo ispravno, te je bio vođen spoznajom vračeva da je svemir obilježen kao žensko, te da je muškost kao grana ženskosti gotovo jedva  poželjno.

Don Juan je nastavio s objašnjenjem kako je takva teška zamislivost muškosti razlog muškarčeve  nekažnjive dominaci- je na planeti. Htio sam zastati na toj temi, ali je don Juan pro- dužio izlaganje svoje pripovijesti. Rekao je da se plan naguala Rosenda sastojao u davanju uputstava Eliasu i Amaliji samo tijekom druge pozornosti. U tome je u potpunosti slijedio propisane postupke starih vračeva. Uposlio je izvidnika u sa- njanju, te mu naredio da prenese njegove učenike u drugu pozornost putem pomicanja njihovih spojnih  točaka na odgo- varajuće  mjesto.

Teoretski, snažan izvidnik može premjestiti njihove spojne točke na odgovarajuće mjesto bez imalo napora. Ono što na- gual Rosendo nije uzeo u obzir bila je lukavost anorganskih bića. Izvidnik je premjestio spojne točke učenika, ali ih je pre- mjestio na mjesto s kojeg ih je s lakoćom mogao prenijeti u svijet anorganskih bića  u tjelesnom obličju.

»Je li moguće biti prenijet u tjelesnom obličju?«,  upitao sam.

»Moguće je«, uvjeravao me je. »Mi smo energija koja se zadržava u posebnom obliku i na određenom mjestu posred- stvom učvršćenja spojne  točke  na  stanovitom  položaju.  Ako se  taj  položaj  promijeni,  promijenit  će  se  i  oblik  i  mjesto

energije. Sve što anorganska bića moraju učiniti jest da smjeste našu spojnu točku na odgovarajuće mjesto i već  iščezavamo nalik metku, s cipelama na nogama i šeširom na glavi.«

»Može li se to dogoditi svakome, don Juane?«

»Po svoj prilici da. Posebice ako odgovara ukupna vrijed- nost energije. Očigledno, ukupna je vrijednost ujedinjenih energija Eliasa i Amalije bila takva da je anorganska bića nisu mogla ne zapaziti. Besmisleno je vjerovati anorganskim bi- ćima. Ona imaju svoj vlastiti ritam, a on nije ljudski.«

Upitao sam don Juana što je zapravo nagual Rosendo učinio kako bi svoje učenike poslao u taj svijet. Znao sam da je glupo postaviti takvo pitanje, znajući da će ga don Juan jed- nostavno prečuti. Zaista sam se iznenadio kada mi je stao objašnjavati.

»Postupak je vrlo jednostavan«, rekao je. »Svoje je učenike smjestio u unutrašnjost vrlo malog, zatvorenog prostora, neš- to nalik ormaru. Potom je utonuo u sanjanje, pozvao izvidni- ka iz oblasti anorganskih bića izvikujući mu svoju namjeru po- ziva, te je potom uzviknuo svoju namjeru da učenike ponudi izvidniku.«

»Izvidnik je, dakako, prihvatio dar i poveo ih sa sobom u trenutku njihove nepažnje, dok su vodili ljubav u ormaru. Ka- da je nagual otvorio ormar, ondje ih više nije bilo.«

Don Juan je objasnio kako je darivanje učenika anorgan- skim bićima bilo upravo ono što su stari vračevi običavali či- niti. Nagual Rosendo nije namjeravao učiniti takvo što, već je bio ponesen besmislenim vjerovanjem da su anorganska bića pod njegovim nadzorom.

»Postupci vračeva su smrtno opasni«, nastavio je don Juan. »Molim te da budeš vrlo pažljiv i uvijek na oprezu. Ne daj se povesti za osjećanjem vlastitog samopouzdanja.«

»Što se naposljetku dogodilo s nagualom Eliasom i Ama- lijom?«, upitao sam.

»Nagual Rosendo je morao u svojem tjelesnom obličju krenuti u taj svijet i ondje ih potražiti.«

»Je li ih pronašao?«

»Da, ali tek nakon nezamislivih borbi. Nije ih, međutim, mogao u cijelosti izvesti iz tog svijeta. Tako su dva mlada uče- nika uvijek napola zatvorenici te oblasti.«

»Jesi li ih poznavao, don Juane?«

»Dakako da sam ih poznavao i uvjeravam te, bili su vrlo čudni.«