Sve izvanjske, dakle naniže transformirane

energije moraju se pretvoriti i vratiti u

Božju struju, gdje je njihov izvor.

Bogomispunjeni osjećaji, misli i riječi su

svijest jedinstva jer su zakon u struji bitka.

Ljudski osjećaji misli i riječi su naprotiv,

individualisti koji se pridružuju opet sebi

srodnim osjećajima, mislima i riječima,

odakle se ponovno vraćaju odašiljaču. No

prije nego što pronađu odašiljača oni će se

umnožiti. Oni se umnožavaju time što primatelji

misle isto ili slično, što također

povratno zrači. Tada kao kompleks vraćaju

se odašiljaču i kao kompleks djeluju na

odašiljača. To znači da će njemu, čovjeku,

tada biti znatno lošije nego što mu je bilo

prije toga.

Takvi individualisti su smutljivci, to su

uporno navaljujuće misli koje hoće utjecati

na odašiljača. One se nameću jer su im potrebne

odašiljačeve energije da bi i nadalje

ostale aktivnima i dalje se aktivirale. Tko

prihvati ove uporno navaljujuće misli, taj

misli isto i slično. Time on pojačava uporno

navaljujući kompleks zbog čega čovjek

istovremeno postaje ono što je mislio i što

misli.

Tko svoj život ne posvećuje, izgubit će

ga, i morat će ga, već prema opterećenju

duše, ponovno steći, možda kroz više

rođenja u tijelo - prolazeći tada kroz svoj

vlastiti pakao, kroz svoje vlastite muke i

patnje, kroz ono što je unio u samoga sebe.

Stoga koristite dane i sate jer ne znate

kada će duša biti pozvana i što će morati

nositi i eventualno opet ponijeti sa sobom.

Želite li naslutiti što vaša duša nosi, tada

možete dokučiti jedan ili više segmenata

svoga duševnog ja tako što svom osjećanju,

mišljenju, govoru i postupanju postavite

mjerilo Deset zapovijedi.

Čovjek sam je pouzdan znak ili od Ja

Jesam ili od svoga ljudskog ja. On se može

sakriti samo onima pred kojima se može

pretvarati - koji su sami kao i on, koji sami

šareno svjetlucaju i kite se mnogim riječima

i gestama da bi skrenuli pozornost na sebe.

Maska takvoga čovjeka može se usporediti

s kućom od karata. Jedan udar vjetra

Ne-biti-zapažen - i kuća od karata se

urušava. To što preostane je raspadajuće,

zajedljivo ja koje odjednom govori drugim

jezikom; jer su maske tada pale i čovjek se

ponaša onako kakav jest: razočarano i rezignirano,

jer nije više zapažen, jer njegovo ja

nije više visoko cijenjeno, jer on nije više

središte.