Sada dolazimo do jednog od biblijskih transcedentnih otkrovenja. Ova rečenica stoji sama za sebe zbog svoje vlastite moći i sjaja. Cijela strofa je neusporediva s bilo kojom drugom u Svetom pismu i izvan njega. Prorok se sve više uzdiže na plimi nadahnuća dok opisuje potpuni spas čovječanstva. Njegov pogled obuhvaća cjelokupnu duhovnu evoluciju, sve do zadnje granice gdje će se ljudsko i božansko stopiti u konačnom Jedinstvu.

Za svakog pojedinca to je obećanje način za trijumfalni povratak Bogu, veličanstven manifest spasa, potpuna izjava o načinu bijega iz ograničenosti, grijeha, bolesti i smrti. »Bit će ovdje glavna cesta, a zvat će se sveti put.« Ovo je konačna, i mogli bismo kazati, ugovorna izjava da postoji izlaz. Ona znači da više nije potrebno da čovjek podnosi bilo što, što nije harmonija, tj. da će predavanje bilo čemu što nije mir, zdravlje i harmonija - ukoliko nije vrlina - biti prepoznato kao kršenje Zakona života. Moramo paziti da ne učinimo pogrešku. Kada je put otvoren, pomirenje s ograničenjima i neskladom nije ništa drugo doli lijep naziv za lijenost i kukavičluk. Prorok definitivno govori da cesta postoji. Kakva to cesta? Nije li to javna glavna cesta kojoj svatko ima pristup, koju koriste svi oni koji poštuju zakon ravnopravno. Nitko nema pravo staviti prepreku na glavnu cestu, ograditi je kako bi bila nepristupačna drugim ljudima ili na nju polagati bilo kakva imovinska prava. Prorok ovdje definitivno kaže da je put slobode i spasa, glavna cesta. Niti jedan čovjek, niti jedna organizacija, niti jedno pravilo niti zakoni mrtvih i živih, nemaju moći niti autoriteta da ikome zabrane tu cestu ili postavljaju uvjete onima koji njome kroče. Nadahnuta riječ ne daje nikome autoritet za postojanje članarine, cestarine ili ceremonija otvorenja. Cesta je javna. Cesta je otvorena. Cesta je slobodna.

Prorekavši postojanje ceste, pisac sada konačno izjavljuje da će ona biti Put. Put, naravno, u značenju puta natrag u svijest o stvarnoj prisutnosti Boga. Tu stazu prema Bogu najčešće zovemo Putom. Zastanimo ovdje na trenutak i razmislimo o nevjerojatnom značenju izjave da je Put cesta. Mnogi religijski pokreti, uglavnom stariji i slavniji, poučavali su o Putu i kako ga naći. No nisu ga smatrali glavnom cestom, već vlastitim privatnim prilazom koje su sami ogradili i koji je vodio do vrata od kojih su samo oni imali ključ. Biblija je, međutim, nastala kako bi prekinula ekskluzivnost i naglasila da je Put zapravo javna cesta. Nemoguće je učeniku istine dovoljno naglasiti značenje ove činjenice. Uvijek nanovo tijekom povijesti otvorena cesta bila je data ljudima na korištenje kratko vrijeme, i ponovo se brzo zatvarala, najčešće od samih ljudi koji su je otvarali. Tako su strašne opasnosti koje prate organiziranu religiju, tako moćno suptilno zlo koje proizlazi iz akumuliranja imovine (zlo koje pobjeđuje gotovo sve organizirane crkve prije ili kasnije). Zaboravimo li to, bit ćemo u opasnosti da ponavljamo stare pogreške.

Prorok nastavlja s mišlju da je cesta zapravo sveti Put. Potrebno je, naravno, shvatiti da Biblija koristi riječ »svetost« u mnogo širem i dalekosežnijem značenju od uobičajenog. Riječ »svetost« zapravo znači cjelovitost. Ne odnosi se samo na svetost karaktera, ma kako on rijedak i veličanstven bio, već na potpunu svetost života. To uključuje savršeno tjelesno zdravlje - niti jedan invalid nije svet u biblijskom smislu, bez obzira kako duhovan bio - to uključuje ideju sreće i istinskog duševnog mira, napretka, koji znači slobodu od dosadnih strahova vezanih za životne potrebe, zapravo, svetost znači savršeno zdravlje, prosperitet i duhovni sklad. Riječi cjelovitost, svetost, potpunost, izlječenje proističu iz istog korijena staroengleskog, jer su sve samo različiti aspekti iste stvari. To naravno ne znači da transcedentno poimanje onoga što obično pripisujemo svetosti nije ispravno. Slavni moderni racionalist tužno je spomenuo: »Svetost, najveća od svih riječi koja izmiče definiciji.«

Prorok dalje opisuje ovaj veličanstveni Put: »nitko nečist njime neće proći«. Što to zapravo znači? Prečesto se mislilo da to znači da običan čovjek, pun mana, nedostataka i teških grijeha, nema šanse stupiti na tu cestu, da je ona rezervirana za svetog i duhovnog heroja - za one uistinu čiste. Ništa nije dalje od istine. Kakvog bi smisla imalo napraviti cestu za one koji su već »spašeni«? Nije li naš Gospod rekao: »Zdravi ne trebaju liječnika, već bolesni.« I zaista pretpostaviti drugačije bilo bi kao reći da čovjek ne smije koristiti sapun ako mu ruke već nisu čiste. Činjenica je da Bogu donosite nečisto srce kako bi ga on očistio. Pravo značenje ove veličanstvene izjave i cijele prekrasne završne strofe jest, da je cesta napravljena za prosječnog čovjeka, »putnika«, vas i mene koji trebamo pročišćenje i spas. »Nečiste« su misli i vjerovanja u ograničenja, grijeh, bolest, strah, sumnju i drugo koje nas danas jedine drže izvan Kraljevstva nebeskog. One su nečiste, a kada se jednom nađemo na svetom Putu one nemaju više moći da nas spriječe u napretku. Njihova moć da nas zadrže u mraku nestaje.

Slabi i nemoćni više se ne moraju bojati pristupa Putu. On će biti za njih. Bezumni« njime neće kročiti.

Pokazavši kako nikakav stupanj slabosti ili krivnje ne može udaljiti čovjeka od svetog Puta, ako on zaista želi njime kročiti, Izaija ovdje govori o tome kako niti nedostatak intelektualne moći ili intelektualne obuke nije uvjet. Nastojanja da se dosegne mudrost ili obrazovanje, ovdje nemaju značenja. Najbriljantnija akademska karijera i nepismenost jednako su nevažni ukoliko postoji ispravna namjera pojačana ispravnom primjenom. U stvari, intelektualna oštroumnost i preveliko svjetovno znanje mnoge su ljude držale podalje Puta jer, prema našem modernom sustavu obrazovanja, ove stvari često uzrokuju duhovnu taštinu. S druge strane, razumna inteligencija, iako nikako nije garancija duhovne moći, može biti od pomoći u duhovnom razvoju jer omogućuje kandidatu da spozna potrebu temeljitosti, vjernosti i objektivnosti, i vodi ga preispitivanju rezultata kako bi se uvjerio da zaista vremenom napreduje.

To ga spašava od života u raju glupana koji smatraju da djeluju ispravno. Omogućuje mu da razlikuje između duhovnog napretka i čistog emocionalnog samozadovoljstva. Dobro je znati da na Put ne moramo donijeti sa sobom niti veliko znanje niti mudrost, već da je funkcija Puta da nas njima opremi.

Ondje neće više biti lava, nit će onud zvijer prolaziti, već će hodit samo otkupljeni.

Ovdje se već rečeno ponavlja na drugi način, u skladu s poetičnom tradicijom Istoka, koja na različite načine objašnjava značenje. Jednom kada se nađete na Putu, sretat ćete probleme i nevolje, ali će one dolaziti iznutra, tako rekuć, pojavljivat će se iz dubina naše vlastite osobnosti. Tamo im nije mjesto i treba im se suprotstaviti jednom i zauvijek. Više neće biti lavova i proždrljivih zvijeri od kojih trebamo zaštitu, već samo problemi koje treba riješiti jednom i zauvijek, kako bismo zauvijek bili slobodni.

Ova prekrasna poema završava jednim od veličanstvenih biblijskih stihova. Kročivši i hodajući Putom, naučivši lekcije i izborivši krunu potpunog razumijevanja, naša ograničenja i sablasni strahovi - jer zaista nisu ništa više od sablasti - zauvijek nestaju, a slava Jedinstva, velika transformacija završava. Stare će stvari odumrijeti i vraćat će se otkupljenici Jahvini. Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima, pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci. Je li ikada čovjek napisao nešto poput ovoga? »Iskupljenici Jahvini« su oni koji su shvatili, a ne samo vjerovali, jedinstvo s njihovim vlastitim unutrašnjim Kristom, oni koji su shvatili da unutrašnji Krist nije u njihovoj blizini, njihov posjed, već jednak njima i u njima samima. To su oni koji su zaista uspjeli izraziti »ja sam«.

Doći će u Sion kličuć od radosti.

Sion je direktno razumijevanje Boga. Jeruzalem je najviša ljudska svijest bez božanskog kontakta, no Sion je shvaćanje samog Boga. I to je ono čemu će duše trijumfalno doći i, kako kaže pjesnik, »kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima«. Doći će pjevajući, jer je spontana pjesma naš prirodni izražaj najveće radosti. Ljudska duša koja nije obremenjena tabuima i inhibicijama instinktivno se izražava pjesmom kada je sretna i slobodna, i stoga se Biblija ispravno koristi idejom pjesme kao izraza konačne i spontane radosti. Uočite da on govori o vječnoj radosti, ne radosti koja može izblijediti prolaskom vremena ili dolaskom neočekivanog oblaka. Ova radost će biti Božja radost, koja jednom kad se pronađe, ne može i neće oslabiti. Tako precizan i temeljit je biblijski opis načina ljudskog spasa, da je ovdje naglašen slikom radosti na njihovim čelima. Glava simbolizira Kristovo razumijevanje istine, koje se razlikuje od puke slijepe vjere, ili emocionalnog tapkanja u mraku. Zato ovdje vidimo da je božanska radost, radost savršenog razumijevanja koje je jedino stvarno jamstvo opstojnosti.

Naša poema završava svoj zamah konačnim jamstvom kojim čovjek može utješiti sumnjičavo dijete, jamstvom da je sve zaista istinito, izraženo najjednostavnijim jezikom: »Pobjeći će bol i jauci.«

 

 

Za sebe si nas stvorio i naša su srca nemirna dok u tebi ne otpočinu.

    Autor:Emmet Fox