Četrdeset godina nakon kineske okupacije Tibeta, svijet je još uvijek neupućen o tome što se dogodilo, neupućen o opsegu terora, razaranja, i sistematskog genocida kojeg je tibetanski narod prepatio i još uvijek trpi.

Više od milijun ljudi od 6 milijunske populacije umrlo je od ruku Kineza, tibetanske prostrane šume, toliko važne koliko i one Amazonije za svjetsku ekologiju, bile su posječene, njezin životinjski svijet bio je gotovo potpuno masakriran, njena visoravan i rijeke bile su zagađene nuklearnim otpadom, ogromna većina od njenih šest i pol tisuća samostana leže poharana ili razorena, tibetanski se narod suočava s izumiranjem, a slava njihove osobne kuture u njihovoj domovini bila je gotovo u potpunosti zatrta

Od samog početka kineske okupacije Tibeta 1950 godine, mnogo je užasnih okrutnosti bilo počinjeno.

Duhovni su učitelji, svećenici, i svećenice bili prva meta, jer kineski su komunisti htjeli iznad svega slomiti duh ljudi potpuno uništavajući sve tragove religioznog života. 

Mnogo, mnogo izvještaja došlo je do mene tijekom godina o neobičnim i dirljivim smrtima, u najgorim mogućim uvjetima, koje svjedoče i plaćaju konačni danak veličajnosti istine koju su Kinezi očajnički željeli uništiti

U dijelu Tibeta odakle sam ja potekao, provinciji Kham, bio je jedan stari khenpo, ili nadstojnik samostana, koji je proveo mnoge godine osamljen u utočištu planina Kinezi su navijestili da će ga „kazniti', a što je svatko znao da to znači mučenje i smrt, i poslali su odjeljenje vojnika u njegovu zabitnu nastambu da ga uhite. 

Khenpo bijaše stariji i nemoćan da hoda, i Kinezi su u našli jednog starog i šugavog konja za njegovo posljednje putovanje. Posjeli su ga na konja, svezali ga za njega, i poveli konja od njegove kolibe putem dolje do vojnog logora Khenpo je počeo pjevati.

Kinezi nisu mogli razumjeti riječi, ali je svećenik koji je poveden sa njim kasnije rekao da je on pjevao „pjesme životnog iskustva", prelijepe pjesme koje su izvirale spontano iz dubine i radosti njegovog živog predstavljanja.

Polako je četa vijugala putem niz planinu, vojnici skamenjeni u tišini a mnogi od svećenika jecaju, Khenpo je međutim pojao cijelim putem.

Nedugo prije dolaska skupine u vojni logor, on je prestao pjevati i zatvorio oči, a grupa je tada nastavila dalje u muku. Kada su prošli kroz vrata u logor, otkrili su da je Khenpo preminuo. On je tiho napustio svoje tijelo.

Što je to on znao da ga je održalo tako vedrim, čak pred licem smrti? Što mu je darovalo čak u tim konačnim trenucima veselje i neustrašivost da pjeva? Možda je opjevavao nešto poput ovih stihova: „Čisti Sjaj", posljednje oporuke Dzogchen učitelja Longchenpe, iz četrnaestog stoljeća:

Na noćnom nebu bez oblačka, pun mjesec, „Gospod Zvijezda", tek što se ne pojavi...

A lice mog suosjećajnog spasitelja, Padmasambhave,

Mami me svjetlucanjem zračeći svoj milostiv doček.

Moj je ushit u smrti daleko, daleko uzvišeniji nego Veselje trgovaca silno obogaćenih na moru,

Ili gospoda bogova koji se hvalisaju pobjedom u boju,

Ili onih mudraca zanesenih savršenom udubljenošću.

Stoga, kao što putnik koji kreće na put kada vrijeme dođe,

Niti ja neću na ovome svijetu ostati dulje,

Nego ću poći prebivati u utvrdu uzvišenog blaženstva besmrtnosti

Taj moj život skončava, moja je karma iscrpljena, dobrotvornost koju su molitve mogle donijeti, izmorena,

Sve svjetovne stvari su zadovoljene, ta životna predstava je svršena.

U jednom trenu prepoznat ću pravu bit izražavanja mog bića,

U čistom, beskrajnom carstvu bardo stanja;

Blizu sam zauzimanja svog boravišta u temelju praiskonskog savršenstva.

Bogatstvo nađeno u sebi učinilo je duše drugih sretnima,

Koristio sam blagoslov ovoga života da ostvarim sve dobročinstvo

otoka oslobađanja;

Živeći sa vama, uznositi moji učenici, cijeli taj vijek,

Ispunila me i utažila, radost dijeljenja istine .

Sada sva povezanost medu nama u ovom životu prestaje,

Ja sam jedan besciljan prosjak koji će umrijeti kako mu se sviđa,

Ne tugujte zbog mene, nego se uvijek nastavite moliti.

Ove su riječi, besjedenje moga srca, upućene da vam pomognu;

Zamišljajte ih kao rascvale lotose, a sebe u vašoj odanosti, kao pčele zagnjurene u njih da bi ispijali njihovu transcendentalnu radost.

Putem uzvišene dobrote ovih riječi

Neka bi sva bića svih carstava samsare,

U temelju praiskonsog savršenstva, dosegli Nirvanu.

To su očevidno riječi nekoga tko je dosegnuo najviše ispunjenje sa svime što to može donijeti: tu radost, neustrašivost, slobodu i razumijevanje koji su cilj učenja i ljudskog života.

Razmišljam o učiteljima kao što je Longchenpa, i moj osobni učitelj Jamjang Khyentse, Dudjom Rinpoche, Dilgo Khyentse Rinpoche i zamišljam bića koja imaju dubinu njihova ostvarenja kao što veličanstvena planina orlove, koji lebde u visini iznad života i smrti, i vide ih za ono što jesu, u svim njihovim mističnim, zamršenim međuodnosima.

Vidjeti očima planinskog orla stanovište ispunjenja, je kao da gledamo dolje na krajolik u kojemu granice koje mi zamišljamo postojećima između života i smrti, postupno prelaze jedna u drugu i nestaju.

Fizičar David Bohm je opisao da je stvarnost „nerazbijena cjelovitost u protoku događanja".

Ono što je viđeno od učitelja, dakle, viđeno neposredno s potpunim razumije­vanjem, je to protičuće kretanje događaja i nerazbijena cjelovitost.

To što mi u našem neznanju zovemo „život" i što mi, u našoj neukosti, nazivamo „smrt", jedino su različiti oblici te cjelovitosti i tog kretanja.

To je beskrajna i preobražavajuća vizija rastvorena pred nama bardo učenjima, i utjelovl­jena u životima uzvišenih učitelja.