PRVI DIO

Svemir u rezonanciji

Sada znam da nismo u Kanzasu.

Dorothy, Čarobnjak iz Oza

 

PRVO POGLAVLJE

Svjetlost u tami

ONO ŠTO JE doživio Ed Mitchell možda je bilo posljedica be- stežinskog stanja ili pak dezorijentiranosti svih njegovih osjetila. Putovao je prema kući koja je u tom trenutku bila udaljena nekih

400.000 kilometara, negdje na površini oblacima prekrivenog mo- dro-bijelog polumjeseca koji se s vremena na vrijeme ukazivao kroz trokutasti prozor u upravljačkom modulu Appola 14.

Prije dva dana postao je šesti čovjek koji je sletio na Mjesec. Putovanje je bilo pravi trijumf: prvo slijetanje na Mjesec sa svrhom znanstvenih istraživanja. O tome je svjedočilo četrdeset kilograma uzoraka kamenja i tla u spremištu letjelice. Ed i njegov zapovjednik Alan Shepard nisu došli do vrha prastarog, dvjesto i pedeset metara visokog Stožastog kratera, no preostale stavke s rasporeda obješenog o njihova zapešća, koji je detaljno određivao gotovo svaku minutu njihovog dvodnevnog putovanja, bile su metodično određene.

Ono što nisu dovoljno dobro procijenili bio je učinak tog pustog svijeta na čovjekova osjetila - svijeta s malom silom gravitacije i bez atmosfere koja bi filtrirala oštre obrise. U prašnjavo-sivom kra- joliku koji se prostirao dokle pogled seže, bez smjerokaza kao što je drveće ili telefonske žice - ustvari bez ičega drugog osim Antaresa

-lunarnog modula nalik kukcu - svaka percepcija prostora, razmjera i udaljenosti bila je zastrašujuće iskrivljena. Ed je bio zapanjen kada je otkrio da su sve navigacijske točke, koje su pomno označili na fo tografijama visoke rezolucije, bile na barem dvaput većoj udaljenosti nego što je očekivao. Bilo je to kao da su se on i Alan tijekom puto vanja kroz svemir smanjili jer su malene izbočine i brazde, kakvima su im se činile na fotografijama, sada narasle na visinu od dva metra i više.

Ne samo da su osjećali kako su se smanjili, nego su bili i lakši no ikada prije. Uslijed slabog djelovanja gravitacije Ed je iskusio neobičnu lakoću, te je unatoč velikoj težini i glomaznosti svojega nezgrapnog svemirskog odijela pri svakom koraku imao osjećaj

kao da pliva. Iskrivljenoj percepciji doprinosilo je i Sunce koje je u tom svijetu bez zraka čisto i nepatvoreno. Na sunčevoj svjetlosti koja je zasljepljivala čak i za relativno hladnog jutra, prije no što se temperatura povisila do maksimuma od oko sto i trideset stupnjeva Celzija, krateri, orijentiri, tlo i zemlja - čak i samo nebo - boli su oči svojom apsolutnom bistrinom.

Za um naviknut na meki filtar Zemljine atmosfere, oštre sjene i promjenljive boje škriljasto sivog tla kao da su se urotile u nakani da zavaravaju vid. Ed i Alan nisu bili svjesni da su od ruba Stožastog kratera bili udaljeni svega osamnaest i pol metara, odnosno deset sekundi, te su se okrenuli, uvjereni da neće na vrijeme stići do njega - za Eda je to bilo gorko razočaranje jer je jako želio pogledati u taj otvor promjera tristo i trideset metara usred Mjesečeve visoravni. Njihove oči nisu bile u stanju interpretirati takvo hiper-viđenje. Nije bilo nikakvog života, no ništa nije bilo skriveno od pogleda i svemu je manjkalo suptilnosti. Svaki je pogled zasljepljivao oko blještavim kontrastima i sjenkama. Vidio je, u određenom smislu, i jasnije i mutnije nego ikad dotada.

Raspored astronauta bio je tako ispunjen aktivnostima da nije bilo vremena za razmišljanje, čuđenje ili za bilo koju misao koja bi bila izvan okvira njihove misije. Otišli su u svemir, dalje nego ijedan čovjek prije njih, no bili su svjesni da američke porezne obveznike koštaju dvjesto tisuća dolara na minutu, i stoga su osjećali odgovor- nost da neprestano pogledavaju na sat i odrađuju pojedinačne zada- tke koje je Houston predvidio u njihovom prepunjenom rasporedu. Tek nakon što se lunarni modul ponovno spojio s upravljačkim modulom i započeo svoje putovanje natrag prema Zemlji, Ed je uspio svući svemirsko odijelo, uprljano zemljom s Mjeseca, prileći u svojim dugim donjim hlačama, te pokušati nekako srediti svoju frustraciju i zbrku u mislima.

Kittyhawk se polako, kao pile na ražnju, okretao oko svoje osi, kako bi se termalni učinci jednakomjerno rasporedili po svim stra- nama svemirskog broda; a dok se polagano vrtio, Zemlja se, kao maleni polumjesec u tami zvjezdane noći, periodički pomaljala kroz prozor. Iz te točke gledišta, dok se pogled na Zemlju izmjenjivao s pogledom na ostatak Sunčevog sustava, nebo nije bilo samo iznad, kao što ga uobičajeno vidimo, nego je za astronaute postalo cjelovit entitet koji je obavijao Zemlju sa svih strana.

I tada je, gledajući kroz prozor, Ed doživio najneobičniji osjećaj u

svom životu: osjećaj povezanosti, kao da su svi planeti i svi ljudi sve vrijeme povezani nekom nevidljivom mrežom. Od veličanstvenosti trenutka skoro je prestao disati. Iako je i dalje okretao i pritiskao du- gmad, imao je osjećaj odvojenosti od tijela, kao da navigaciju obavlja netko drugi.

Osjećao je prisutnost ogromnog polja energije koje od početka vremena povezuje sve ljude, njihove namjere i misli, kao i sve žive i nežive oblike materije. Imao je osjećaj da svakim činom i mišlju utječe na ostatak svemira, te da svaki događaj u svemiru isto tako utječe na njega. Vrijeme je bilo samo umjetna tvorevina. Spoznao je da ne postoje ni slučajnost ni individualna ljudska namjera. Priro- dna inteligencija koja djeluje milijardama godina, koja je stvorila i molekule njegovog bića bila je odgovorna i za njegovo sadašnje pu- tovanje. To nije bilo samo intelektualno promišljanje nego izuzetno dubok osjećaj, kao da se kroz prozor fizički proširio do najudaljenijih dijelova svemira.

Ed nije ugledao Božje obličje; nije se tu radilo o klasičnom vjer- skom iskustvu. To je prije bilo duhovno prosvjetljenje ili otkriće vi- šeg smisla koje istočne religije opisuju kao 'ekstaza jedinstva'. Na neki način, Ed Mitchell je u tom trenutku otkrio i osjetio Energiju.

Kriomice je pogledao Alana i Stua Roosa, trećeg astronauta u Apollu 14, ne bi li otkrio proživljavaju li i oni nešto slično. Kada su prvi puta stupili iz Antaresa na Mjesečevu ravnicu Fra Mauro, Alan - veteran iz prvog američkog putovanja u svemir koji je obično bio vrlo hladnokrvan i nije trošio vrijeme na razglabanje o mističnim idejama - je pogledao prema gore i zaplakao pri pogledu na Zemlju, tako nemoguće lijepu na bezračnom nebu. No sada se činilo da Alan i Stu mehanički obavljaju svoje poslove, te je stoga Ed radije zadržao za sebe ono što je sam doživio kao trenutak istine.

U svemirskom programu uvijek su ga smatrali pomalo čudnim, a sa četrdeset i jednom godinom, iako je bio mlađi od Sheparda, bio je jedan od starijih članova Apolla. Međutim, svoju je ulogu uvijek vrlo dobro igrao, s izgledom tipičnog Amerikanca sa Srednjeg zapada, crvene kose, širokog lica te sa zategnutim govorom karakterističnim za pilota na komercijalnim linijama. Drugi su ga smatrali intelektualcem: bio je jedini među njima koji je istovremeno bio i doktor znanosti i pokusni pilot. I način na koji je došao u svemirski program bio je neuobičajen. Mislio je da će ako doktorira astrofiziku na MIT-u biti nezamjenjiv, i tako je promišljeno zacrtao

svoj put prema NASA-i; tek kasnije mu je palo na pamet da će ga prije primiti ako dodatno poveća broj sati letenja koje je stekao u prekomorskim zemljama. Bez obzira na to, Ed nije bio šeprtlja što se tiče letenja. Kao i svi drugi momci i on je sudjelovao u letećem cirkusu Chucka Yeagera u pustinji Mojave, u kojem su sa zrakoplo- vima činili nevjerojatne stvari za koje nisu ovi bili predviđeni. Neko je vrijeme čak bio njihov instruktor. Pa ipak, sebe je radije vidio kao istraživača nego kao pokusnog pilota; sam je sebe doživljavao kao neku vrstu modernog tražitelja istine. Privlačnost koju je osjećao za znanost uvijek se kosila s gorljivim baptističkim fundamentalizmom iz njegove mladosti. Kao da nije bilo slučajno to što je odrastao u Roswellu u Novom Meksiku gdje je navodno došlo do prvog susreta s vanzemaljcima - na udaljenosti od svega kilometar i pol od doma Roberta Goddarda, oca američke raketne znanosti, i samo nekoliko kilometara preko planina od mjesta prvih pokusa s atomskom bom- bom. U njemu su, međusobno se natječući za prevlast, koegzistirale i znanost i duhovnost, a sam je žudio za tim da se one na neki način približe i pomire.

Postojalo je još nešto što nije otkrio svojim suputnicima. Kasno uvečer, kada su Alan i Stu već spavali u svojim visećim mrežama, Ed je tiho izvukao svoje zabilješke o pokusu kojega je provodio tijekom cijelog putovanja na Mjesec i natrag. U zadnje je vrijeme pomalo ek- sperimentirao sa sviješću i vanosjetilnom percepcijom, na što su ga nadahnula djela dr. Josepha B. Rinea, biologa koji je proveo mnoge pokuse o vanosjetilnoj prirodi čovjekove svijesti. Dva njegova naj- novija prijatelja bili su liječnici koji su provodili znanstvene pokuse o prirodi svijesti. Zajedno su došli na pomisao da je Edovo putova- nje na Mjesec jedinstvena prilika da ispitaju je li ljudska telepatija moguća i na većim udaljenostima od onih pri pokusima koje je u svojem laboratoriju obavio dr. Rhine.

Četrdeset i pet minuta nakon početka vremena za spavanje Ed je, kao i u protekla dva dana putovanja na Mjesec, izvukao malu ručnu svjetiljku te svoju bilježnicu s ranije upisanim slučajnim bro- jevima i odgovarajućim Zenerovim simbolima: kvadratom, krugom, križem, zvijezdom i parom valovitih linija. Potom se intenzivno usredotočio na njih te metodično, jednog za drugim, počeo "oda- šiljati" svoje izbore kolegama kod kuće. Iako je bio krajnje uzbuđen zbog tog pokusa, zadržao ga je za sebe. Jednom je pokušao s Alanom porazgovarati o prirodi svijesti, no nije bio istinski blizak sa svojim

šefom, a ujedno to i nije bila tema koja bi druge nadahnjivala kao njega. Neki astronauti su za vrijeme boravka u svemiru mislili na Boga i svi članovi svemirskog programa su znali da traže nešto novo u načinu djelovanja svemira. No da su Alan i Stu znali da šalje svoje misli ljudima na Zemlji, smatrali bi ga još većim čudakom.

Ed je okončao svoj noćni pokus kojega će ponoviti sljedeće ve- čeri. Međutim, nakon onoga što mu se ranije dogodilo, činilo mu se da to više i nije potrebno; sada je imao svoje unutarnje uvjerenje da je to istina. Ljudski umovi međusobno su povezani, a jednako tako povezani su sa svim drugim na ovom svijetu i na svim drugim svjetovima. Njegovo intuitivno 'ja' to je prihvatilo, no za znanstve- nika u njemu to nije bilo dovoljno. Sljedećih dvadeset i pet godina u znanosti je tražio odgovor na pitanje o tome što mu se dogodilo u svemiru.

Edgar Mitchell sigurno je stigao kući. S putovanjem na Mjesec nije se moglo uspoređivati nijedno drugo fizičko istraživanje na Zemlji. Kada su u sljedeće tri godine zbog nedostatka sredstava otkazali zadnja tri leta na Mjesec, napustio je NASA-u, i tek tada je za njega započelo pravo putovanje. Istraživanje unutrašnjeg svemira pokazalo se beskrajno duljim i težim od slijetanja na Mjesec ili tra- ženja Stožastog kratera.

Njegov mali pokus s vanosjetilnom percepcijom bio je uspješan, što znači da je uspostavio jedan oblik komunikacije koji prkosi sva- koj logici. Kada su usporedili podatke koje je Ed sakupio za vrije- me devetodnevnog putovanja s podacima njegovih šestoro kolega, pokazalo se da je njihova podudarnost značajna, s vjerojatnošću od jedan naprama tri tisuće da se radi o slučajnosti.2 Ti rezultati bili su u suglasju s tisućama sličnih pokusa koje su na Zemlji, u razdoblju od nekoliko godina, obavili Rhine i njegovi suradnici.

Iskustvo «prosvjetljenja» koje je Edgar Mitchell doživio u svemiru prouzročilo je brojne napukline u njegovom sustavu vjerovanja. Ono što ga je najviše smetalo glede iskustva koje je imao u svemiru bilo je trenutno znanstveno tumačenje biologije, a posebice svijesti, koje mu se činilo nevjerojatno ograničavajućim. Unatoč svim spoznajama o prirodi svemira do kojih je došao za vrijeme studija kvantne fizike na MIT-u, imao je dojam da je biologija zaglavila u pogledu na svijet, u pogledu starom četiristo godina. Biološki model još se uvijek temeljio na klasičnom newtonovskom pogledu na

materiju i energiju po kojem se zasebna kruta tijela predvidljivo kreću u praznom prostoru, te na kartezijanskom pogledu na tijelo kao odvojenom od duše, odnosno uma. Takvi pogledi ni u čemu odgovarajuće ne odražavaju veliku kompleksnost čovjeka i njegova odnosa sa svijetom, a posebno ne s njegovom sviješću; ljudsko biće i njegove dijelove još uvijek, u svakom pogledu, promatraju kao mehanizam.

Većina bioloških objašnjenja velikih tajni života cjelinu poku- šava razumjeti na način da je cijepa na sve manje i manje mikro- skopske dijelove. Tijela navodno uzimaju oblik kakav uzimaju zbog genetskih zapisa, sinteze proteina i slijepe mutacije. Neurobiolozi su tada tvrdili da je svijest locirana u moždanoj kori, te da je rezultat jednostavnog miješanja kemikalija i moždanih stanica. Kemikalije proizvode televizijsku sliku u našem mozgu, a kemikalije su odgo- vorne i za 'ono' što tu sliku promatra.3 Poznajemo svijet radi složenosti vlastite mašinerije. Moderna biologija ne vjeruje u svijet koji je u svojoj konačnici nedjeljiv.

Kroz svoj rad o kvantnoj fizici na MIT-u, Ed Mitchell je saznao da je na subatomskoj razini newtonowski, odnosno klasični pogled na fiziku - po kojem se sve odvija na udobno predvidiv način - da- vno zamijenjen neodređenijim i neuređenim kvantnim teorijama, prema kojima svemir i način na koji djeluje nisu tako jednoznačno uređeni kako su znanstvenici dotada smatrali.

Materiju i njezinu najosnovniju razinu nije moguće razdijeliti na neovisne jedinke, štoviše nije ju moguće čak ni potpuno opisati. Subatomske čestice nisu čvrsti maleni predmeti, slični biljarskim kuglama, nego vibrirajući i neodređeni svežnjevi energije koje ne možemo točno izmjeriti ili razumjeti. U stvarnosti, one kao da su šizofrene jer se ponekad ponašaju kao čestice, kao stvrdnuta tvar ograničena na mali prostor, ponekad kao val, koji se ponaša kao vibrirajuća i raspršenija tvar koja je raširena na širokom području prostora i vremena, a ponekad kao val i čestica istovremeno. Kvan- tne čestice su također sveprisutne. Na primjer, čini se da elektroni, kada prelaze iz jednog energetskog stanja u drugo, istovremeno isprobavaju sve moguće nove orbitale; poput kupca nekretnina koji pokušava istovremeno živjeti u svim kućama u četvrti prije no što izabere onu u kojoj će se naposljetku skrasiti. I - ništa nije sigurno. Ne postoje definitivne lokacije, već samo vjerojatnost da

će, na nrimjer, elektron biti na određenom mjestu. Na toj razini

stvarnosti ništa nije zajamčeno; znanstvenici moraju biti zadovoljni samo mogućnošću da pretpostavljaju što je najvjerojatnije. Najviše što se može izračunati je vjerojatnost, odnosno izgled da ćete, kada izvršite određeno mjerenje, u određenom vremenskom intervalu dobiti određeni rezultat. Uzročno-posljedične veze na subatomskoj razini više ne vrijede. Atomi koji izgledaju stabilno mogu iznenada i bez vidljivog uzroka doživjeti neki unutarnji raskol; elektroni pak mogu bez razloga izabrati da prijeđu iz jednog energetskog stanja u drugo. Kada su kvantni fizičari materiju pogledali iz velike blizine, vidjeli su da to više i nije materija, da to nije jedinstvena čvrsta tvar koju možete dodirnuti ili opisati, nego da je to mnoštvo tentativnih subjekata koji svi istovremeno paradiraju uokolo. Na najosnovnijoj razini materije svijet sa svojim odnosima nije statičan i određen već nesiguran i nepredvidiv, stanje čistog potencijala i beskonačnih mogućnosti.

Znanstvenici su uzeli u obzir univerzalnu povezanost u svemiru, no isključivo u kvantnom svijetu, drugim riječima, samo na po- dručju neživoga. Kvantni su fizičari u subatomskom svijetu otkrili neobičnu osobinu koju su nazvali «nelokalnost». To je sposobnost kvantnog entiteta, na primjer elektrona, da na proizvoljnoj udalje- nosti trenutno djeluje na neku drugu kvantnu česticu, a bez bilo kakve međusobne razmjene sile ili energije. Kvantne čestice koje su jednom bile u vezi očito zadržavaju međusobnu povezanost čak i nakon odvajanja, tako da djelatnost jedne uvijek utječe na drugu bez obzira na to koliko su se udaljile. Allbert Einstein je to svojstvo omalovažavajuće nazvao «fantomskim djelovanjem na daljinu» i, premda je tu pojavu od 1982. godine definitivno dokazalo nekoliko fizičara, ona je bila jedan od glavnih razloga za njegovo nepovjerenje prema kvantnoj mehanici.

Nelokalnost je potresla same temelje fizike. Na materiju se više nije moglo gledati kao na nešto odvojeno. Neki se događaj u zamje- tljivom prostoru može dogoditi bez zamjetljivog uzroka. Einsteinov temeljni aksiom bio je pogrešan: na određenoj razini materije stvari mogu putovati brže od svjetlosti. Subatomske čestice same za sebe nemaju smisla; možemo ih razumjeti samo kroz njihove odnose. Svijet je na svojoj najosnovnijoj razini složena mreža međusobno zavisnih, zauvijek nedjeljivih odnosa.

Vjerojatno najvažniji sadržaj tog međusobno povezanog svemira jest živa svijest koja ga opaža. U klasičnoj fizici eksperimentator

je odvojeni entitet, tihi promatrač iza stakla koji pokušava razu- mjeti svemir, a svemir se ponaša po svojim pravilima, bez obzira promatramo li ga ili ne. U kvantnoj je fizici, međutim, otkriveno da se bilo koja kvantna čestica iz stanja svih mogućnosti - onog trenutka kad ju mi počnemo promatrati ili mjeriti - materijalizira u određeni entitet. Kako bi objasnili tu neobičnu pojavu, kvantni su fizičari pretpostavili da između promatrača i promatranog objekta postoji participativan odnos tj. da su te čestice bile «vjerojatno» postojeće u vremenu i prostoru samo do trenutka kada smo ih «za- smetali», te ih promatranjem i mjerenjem prisilili u određeno stanje slično zgušnjavanju želatine. To zapanjujuće otkriće otvorilo je i posve nov pogled na prirodu stvarnosti time što je ukazalo na to da svijest promatrača uzrokuje nastanak promatranog objekta. Ništa u svemiru ne postoji, kao stvarna 'stvar', neovisno od naše percepcije. Svake minute svakoga dana stvaramo svoj svijet.

Edu se najparadoksalnijom činila tvrdnja fizičara da štapovi i kamenje podliježu drukčijim fizičkim zakonima od atomskih čestica koje su unutar njih, da postoji jedno pravilo za maleno i drugo za veliko, jedno pravilo za živo a drugo za neživo. Klasični zakoni nedvojbeno su upotrebljivi za opis osnovnih svojstava gibanja, za objašnjenje kako naš kostur drži tijelo uspravnim, kako pluća dišu, kako srce kuca i kako mišići nose veliku težinu. I brojni tjelesni pro- cesi kao što su jedenje, probava, spavanje i spolne funkcije zaista se ravnaju po fizičkim zakonima.

No klasična fizika i biologija ne mogu zadovoljavajuće odgovoriti na najosnovnija pitanja. Na prvom mjestu - kako mislimo; zašto se tjelesne stanice organiziraju na određeni način; koliko molekularnih procesa se odvija takoreći trenutno; zašto se unatoč jednakim geni- ma i bjelančevinama ruke razvijaju kao ruke, a noge kao noge; zašto ljudi obolijevaju od raka; kako tjelesni ustroj može čudesno izliječiti samoga sebe; pa čak i što je znanje, odnosno kako to da znamo ono što znamo? Znanstvenici mogu do najsitnijeg detalja razumjeti kako funkcioniraju vijci, matice, utori i kotači, ali ne znaju ništa o sili koja stroj stavlja u pogon. Premda poznaju i najmanje mehaničke dijelove tijela, još su uvijek u neznanju kad je riječ o najosnovnijim tajnama života.

Ukoliko je točno da zakoni kvantne mehanike vrijede i za ma- krokozmos, a ne samo za subatomski svijet, te i za biologiju, a ne samo za svijet materije, tada je čitava paradigma biološke znanosti

pogrešna, odnosno nepotpuna. Kako su kvantni teoretičari s vreme- nom poboljšali Newtonove zakone, tako su i Heisenberg i Einstein možda bili u krivu, ili su barem samo djelomično bili u pravu. Kada bi kvantnu teoriju šire primijenili u biologiji čovjeka bismo proma- trali više kao složenu mrežu energetskih polja koja su u dinamičnoj interakciji s kemijom naših staničnih sustava. U tom svjetlu svijet bi bio jedna vrsta matrice nerazdjeljivih uzajamnih odnosa, upravo kao što ga je Ed doživio u svemiru. Shvatio je da standardna biologija očito nema objašnjenja za uređujuće načelo - čovjekovu svijest.

Ed je počeo gutati knjige o vjerskim iskustvima, istočnoj filozofiji i o malobrojnim znanstvenim dokazima o prirodi svijesti. Započeo je prva istraživanja s nekoliko znanstvenika sa Stanforda, utemeljio je Institut noetičkih znanosti (Institute of Noetic Sciences), neprofi- tnu organizaciju za financiranje istraživanja takve vrste, te je počeo sabirati znanstvena istraživanja o svijesti za potrebe svoje knjige. Uskoro nije ni o čemu drugom ni mislio ni govorio, a zbog njegove opsjednutosti tim pitanjima u to se vrijeme raspao i njegov brak.

Edgarovo djelo možda nije zapalilo revolucionarni plamen, no sigurno ga je potaknulo. Na prestižnim sveučilištima diljem cijelog svijeta nastajale su male grupe tihog otpora newtonowskom i darw- inowskom pogledu na svijet, dualizmu u fizici i trenutnom pogledu na čovjekovu percepciju. U svojoj potrazi Ed je uspostavio veze s izvrsnim znanstvenicima s brojnih uglednih sveučilišta kao što su Yale, Berkeley, Pronceton i Edinburgh, čija se otkrića jednostavno nisu podudarala s dosadašnjim spoznajama.

Ti znanstvenici, za razliku od Edgara, do novog pogleda na svijet nisu došli zahvaljujući duhovnom otkrivenju. U svojem su radu jednostavno naletjeli na rezultate koji se nikako nisu slagali s prizna- tom znanstvenom teorijom, i koliko god su se trudili da ih postave u ustaljene okvire - a u mnogim slučajevima to su iskreno željeli - u tome nikako nisu uspijevali. Većina tih znanstvenika do svojih je zaključaka došla slučajno te su, poput čovjeka koji je izašao iz vlaka na pogrešnoj postaji, ocijenili da im ne preostaje ništa drugo nego da se prihvate istraživanja novog područja. Pravi istraživač nastavlja s istraživanjem čak i kada ga ono odvede na mjesto koje u početku nije namjeravao posjetiti.

Najvažnija odlika svih tih znanstvenika bila je jednostavna spre- mnost da privremeno odlože svoje nepovjerenje i ostanu otvoreni za pravo otkriće, čak i kada je to značilo da će morati prkositi postoje-

ćem redu stvari, otuđiti se od kolega ili se izložiti cenzuri te riskirati propast vlastite karijere. Tko danas želi biti revolucionar u znanosti mora biti spreman suočiti se s profesionalnim samoubojstvom. Premda znanost naizgled potiče eksperimentalnu slobodu, cjelo- kupna njezina struktura - zajedno s vrlo natjecateljskim sustavom financiranja poduprtim sustavom objavljivanja i recenziranja među kolegama znanstvenicima - u velikoj je mjeri ovisna o pojedincima koji se podređuju priznatom znanstvenom pogledu na svijet. Cijeli je sustav podešen na način da ne podržava istinske inovacije, već potiče strukovnjake prvenstveno na eksperimente koji potvrđuju već postojeće teorije i pomažu razviti tehnologiju za industriju.5

Svi koji su radili na tim pokusima imali su osjećaj da su na pragu nečega što će preobraziti naše cjelokupno razumijevanje stvarnosti i čovjeka, no tada su to bili samo istraživači-pioniri bez kompasa. Brojni znanstvenici koji su djelovali nezavisno jedan od drugoga svaki za sebe su otkrili po jedan dio cijele slagalice. Među njima nije bilo zajedničkog jezika jer je ono što su otkrili jeziku upravo prkosilo.

Unatoč tome, kada je Mitchell s njima uspostavio kontakte nji- hov odvojeni rad počeo se sjedinjavati u alternativnu teoriju evo- lucije čovjekove svijesti i dinamike svih živih stvari. Ona je nudila najbolje izglede za oblikovanje jedinstvenog pogleda na svijet koji se ne temelji samo na teoriji, nego na pravim eksperimentima i mate- matičkim jednadžbama. Edov glavni zadatak bio je da međusobno upoznaje znanstvenike, financira dio njihovih istraživanja, te koristi svoj status nacionalnog heroja za predstavljanje njihovog rada ja- vnosti, uvjeravajući ih na taj način da nisu sami.

Cjelokupni se rad kretao prema jednoj točki - čovjekovo 'ja' ima polje utjecaja na svijet i obrnuto. Imali su još jednu zajedničku točku: svi obavljeni pokusi bili su smrtonosni udarac za postojeće znanstvene teorije.